NAJVEĆA TRAGEDIJE CALCIA, POGINULA U ZRAKOPLOVNOJ NESREĆI KOMPLETNA MOMČAD VELIKOG »TORINA«
Sudbina uskratila obranu naslova
Grande Torino na okupu
U najslavnijem timu u povijesti calcia igrao je i Riječanin Ezio Loik, koji je kao i Valentino Mazzola, najslavnije ime talijanskog nogometa, za reprezentaciju debitirao baš protiv Hrvatske, još 5. 4. 1942. godine. Poginulo je svih 18 igrača, 2 trenera, trio funkcionara, maser, 3 novinara i 4 člana posade
Piše Igor DUVNJAK
Piemont je kolijevka talijanske državnosti, radnički i nekada kraljevski Torino je bio njegova prijestolnica, a Superga, brdo ponad grada s crkvom, bazilikom, grobnicom talijanskih kraljeva, ponosom grada, regije i cijele Italije. To je tako sve do tragičnog 4. svibnja daleke 1949. godine, kada je Superga postala, zbog zrakoplovne nesreće i pogibije kompletne momčadi velikog »Torina«, nikada zacijeljena rana torinskog i talijanskog nogometa. U ponedjeljak, 4. svibnja, na dostojan su način opet dozvani u sjećanje nezaboravni šampioni, koje mnogi svrstavaju u najslavniji tim u povijesti calcia, na čelu s Valentinom Mazzolom, kapetanom te legendarne grupe, čovjekom kojeg su svojevremeno promovirali u najboljeg talijanskog igrača svih vremena. Divna priča, koju su s loptom na terenu pričali on i njegovi prijatelji naprasno je prekinuta i doživjela je tragičan kraj na brdu ponad im voljenog grada.
Olujno nevrijeme
Avion sa igračima Torina na povratku iz Lisabona, gdje je Torino igrao prijateljsku utakmicu sa Benficom udario je u savojsku basilicu. Bio je to 4.svibanj 1949. 17:50 sati, G212 leti iznad Torina i pilot izdan od svojih instrumenata udara u basiliku Superga. Eksplodirao je kao bomba.
Nogometaši tima koji je nazivan »Grande Torino« su tek prije četiri dana na majice prišili novi »scudetto« (štitić inače promoviran baš u Rijeci, znak koji na dresu nose šampioni Italije) da bi onda doživjeli tragediju. Riječ je o prvacima Italije 1943., 1946., 1948. i te kobne 1949. godine. Život im nije dopustio obranu naslova. Izginulo je svih 18 igrača, dva trenera, tri funkcionara, maser, tri novinara i četiri člana posade, riječ je o najvećoj tragediji u povijesti talijanskog nogometa. Osim Mazzole na popisu su Valerio Bacigalupo, Aldo Ballarin, Dino Ballarin, Emile Bongiorni (rođen u Francuskoj), Eusebio Castigliano, Rubens Fadini, Giuglielmo Gabetto, Ruggero Grava, Giuseppe Grezar, Ezio Loik, Virgilio Maroso, Danilo Martelli, Romeo Menti, Pietro Operto, Franco Ossola, Mario Rigamonti, Julius Schubert (rođen u Mađarskoj). Poginuli su među ostalima i trener Leslie Lievesley, nekadašnji igrač »Manchester Uniteda«, rođen 1911. godine, koji je s 38 godina imao čast voditi tako veliku momčad, tehnički direktor Ergie Erbstein.
Nesnimljeni »film« tragedije, kada je zrakoplov udario u slavnu crkvu na Supergi, brijegu 669 metara ponad Torina je kao epopeja, prepričan je bezbroj puta, tako je i ovih dana. Uglavnom, kao kada treba biti postignut gol, sve se poklopilo. »Letimo ispod oblaka, na 200 metara, za 20 minuta smo u Torinu« – bile su pilotske poruke iz zrakoplova, »Fiatova« tromotorca G 212. »Jaka je naoblaka, kiša je, oblaci su na 500 metara, vidljivost je nula. Ako želite aterirati, to morate učiniti naslijepo« – bila je poruka s kontrolnog tornja. Vele da je iznad Superge vidljivost bila samo 37 metara, kako je zbog loše vidljivosti pilot bio prisiljen spustiti zrakoplov, udario je u crkvu. Istraga je pokazala da su uzroci nesreće višestruki, od loših vremenskih prilika, niskih oblaka, loše radioveze pa do pogreške u navigaciji. U jednom trenutku obezglavljen je »Torino«, ali dobrim dijelom i cijeli calcio, u ruševinama zrakoplova je uvenuo i cvijet talijanske reprezentacije. Epiteti za »Grande Toro« pretječu jedan drugoga, uglavnom riječ je o »primatistima«, ljudima koju su postavljali rekorde.
»Cijedili kamen«Na slavnoj »Filadelfiji« su tako ostvarili 19 pobjeda u 20 utakmica, znali su »cijediti kamen«, osvajati po 39 od 40 ili 37 od 38 mogućih bodova. Imali su pobjedu od 10:0 s »Alessandrijom«, osvajali su prvenstvo sa 16 bodova fore, u jednoj sezoni su dali 125 golova. Riječ je o simbolu jedne nove Italije, zemlje koja se budila nakon zloglasnog »ventennija« (dva desetljeća života pod fašizmom), koja je prošla strahote rata, smrti i razaranja, krenula je putem gospodarskog razvoja, napretka, demokracije, mira i slobode. Jasno da je sport bio predvodnik optimizma i dobrog raspoloženja, kao što je to uostalom bilo i u nas kod nastanka mlade hrvatske države. Ovaj »Torino« je bio najbolji talijanski veleposlanik diljem svijeta, čak i u zemlji pojmu za nogomet, Brazilu. Tako je slavni Jose Altafini, s 216 golova treći strijelac svih vremena Serie A imao nadimak Mazzola po legendardnom Valentinu. Ovaj drugi nije bio prvak Europe, Kup prvaka se nije igrao, ali spomenuti Brazilac jest. Čovjek kojeg je u »selecaou« zamijenio Vava je 1963. godine u dresu »Milana« osvojio Kup prvaka, pri finalnoj londonskoj pobjedi 2:1 Altafini je dao 2, a za suparnike Eusebio 1 gol. »Mazzola II« je s 14 golova bio i prvi strijelac KEP-a te sezone. Kasnije je zaigrao za talijansku reprezentaciju i za »Napoli«. U poznim igračkim godinama s Nijemcem Hallerom uz Zoffa, Causija, Capella, Anastasija i Bettegu svojim golovima je pridonosio »Juventusovoj« tituli prvaka. To je činio toliko da je voditelj popularnog prvog nedjeljnog pregleda golova na TV-u, u emisiji »90. minuto« govorio: »Tanto per cambiare, ha segnato Altafini« – Tek za promjenu, Altafini je dao gol.
Valentino Mazzola, čovjek čiju je slavu baštinio Brazilac, nehotično je učinio prvi korak k provaliji, tragediji na Supergi. Povodom prijateljskog susreta Italije s Portugalom u Genovi suparniku Francescu Ferreiri (igrao je s brojem 6) je obećao dolazak u Lisabon.
Mazzolinamitska loza– Da nije riječ o tome kako je Francesco Ferreira kapetan portugalske reprezentacije, a da ja nisam kapetan talijanske reprezentacije, nikada ne bismo došli u Portugal – objašnjavao je Mazzola gostovanje »Torina« kod »Benfice« za tamošnji dnevnik »A Bola«. Njegova momčad nije pravo stigla ni proslaviti naslov prvaka, na lisabonskom »Estadio Nacional« domaćini su slavili s 4:3. Bilo je to ionako turbulentno doba, puno promjena. Italija je tako od kraljevine, izjašnjavanjem naroda na referendumu postala republikom, kralj iz porodice Savoia je izgnan iz zemlje. Toga Umberta II., koji je bio u Cascaisu, susreli su igrači »Torina«, da bi uskoro nevidljivom rukom sudbine, ti isti igrači završili život kraj grobnice kraljevske dinastije. O Mazzoli ne prestaju pričati bajke, krasna priča je nastavljena kroz njegove sinove, Feruccia, ali pogotovo Sandra, koji je postao napadački sinonim uspjeha »Intera« i talijanske reprezentacije. Čovjek, koji se prisjeća da je bio maskota slavnog »Torina« svojim je golovima pridonosio raznim talijanskim titulama »Intera« te naslovima prvaka Europe 1964. i 1965. godine.

U mjestu Superga gdje se je avion srušio podignut je spomenik.

I ime našeg Riječanina otisnuto je na njemu.
Vijest o tragediji je odjeknula gradom snažnije od bombe, potresla je cijelu Italiju, sav nogometni svijet. Jak je i njezin eho u Rijeci, uostalom i diljem Hrvatske, gdje je bilo niz ljudi koji su došli u doticaj s ljudima koji su nosili slavni dres. U Rijeci je te 1949. godine katastrofa na Supergi izazvala konsternaciju. Pogotovo radi toga što je riječki nogomet dao snažan doprinos mitu »Torina« u vidu Ezia Loika, dječaka iz siromašne riječke obitelji, koji je s ovdašnjih terena zakoračio na veliku svjetsku scenu. Nakon sezone u »Fiumani« 1936./37. godine igrao je tri sezone za »Milan«, dvije za »Veneziju«, da bi 1942. došao u »Torino« i sudjelovao u svim njegovim slavljima do kobnog 4. svibnja. Loik, koji je u Rijeci dobio nadimak »Slon«, je uz majstorstvo i snagu u igri, bio zapaženi golgeter. Uz ine golove zapamćen je onaj u Torinu za reprezentaciju Italije s legendarnom »lakom konjicom« Mađarske, na čelu s najslavnijim mađarskim pukovnikom Ferencom Puškašom.

Ezio Loik
Poraz Hrvatske u Genovi 1942. Franjo Wolfl, opjevani golgeter zagrebačkog i hrvatskog nogometa se također kosnuo na vijest iz Piemonta, bila je riječ o ljudima protiv kojih je igrao. Slavni Valentino Mazzola, tada još igrač »Venezije«, i još neki iz tima »granata« su za svoju reprezentaciju naime debitirali 5. travnja 1942. godine u Genovi, baš s Hrvatskom. Osim Mazzole i Riječanina Loika riječ je o Giuseppeu Grezaru, onda još igraču »Triestine« i Giuglielmu Gabettou. Talijani su pobijedili 4:0, a hrvatska reprezentacija je istračala u sastavu Urch, Brozović, Dubac, Lechner, Jazbinšek, Kokotović, Cimermančić, Wolfl, Lešnik, Antolković i Pleše.
Saga koju je ispričao nezaboravni skup igrača sa stadiona u Torinu prepričavat će se dok je kluba, miljenika radničkog Torina. Istina je da je »Torino« čitava desetljeća tražio put povratka na staze slave, sve do 1975. kada su Graziani, Pulici i Sala osvojili »scudetto«. Prijašnja generacija je ipak ostala neprevladani mit, Romeo Menti, po kojem je prozvan stadion u Vicenzi i Mario Rigamonti, čije ime nosi stadion u Bresciji, dio su nezaboravne povijesti calcia.
Više o našem Riječaninu Eziu Loiku imate na
viewtopic.php?f=14&t=153&start=20Događaj uvršten u rubriku
naj naj te u
riječku kronologiju.
