HNK Rijeka

[nikola]

A mislili ste da je lako

Ma mislio sam...što imam misliti, mislim, sve piša pa...a kad ono...

[gost]

recesija = reciklaža

Stvarno jadni nemaju para. A igrači maštaju o milijunima u stranim klubovima. Nek se malo najedu našega kruha, črnega.
Ja bi im ukinuo one silne milijune koje koje im grad daje.

[Adamić]

VIDEO Sto godina riječkog nogometa

Autor: Darko Pajić


Kapetani Rijeka i Reala prije slavne utakmice 1984. godine

Vrijedilo bi upamtiti da se 1. lipnja iduće godine navršava okruglih sto godina od prve utakmice na Kantridi. Ujedno je to i sto godina riječkog nogometa, što god tko mislio o tome

Trebalo bi voljeti svoje i pustiti druge da vole ono što smatraju svojim, što god to bilo. Smeta samo to što nitko ne spominje rođendane riječkog nogometa, iako je dovoljno prelistati monografiju NK Rijeke Marinka Lazzaricha da bi se shvatilo kako su neprimjetno prošla barem tri važna datuma iz bogate povijesti nogometa u Rijeci.

Svaki od tih važnih događaja stariji je od sto godina.

Prva nogometna utakmica na području Hrvatske odigrana je daleke 1873 . godine kod ulaza u Torpedo, a registracija prvog nogometnog kluba Club Atletico Fiumano dogodila se 20. veljače 1905. godine, pa baš ovih dana nailazi 106.-ta obljetnica. Te 1905. godine osnovana je i SK Slavija, koja je prestala djelovati 1941. godine.

Bilo je i drugih klubova, možda i važnijih, ali bi nabrajanje predugo trajalo.

Na Sušaku je 1908. godine osnovana Victoria, važna zato što će njezini članovi izgraditi Kantridu i 1. lipnja 1912. godine uvaliti tri komada Građanskom na prvoj utakmici odigranoj na Kantridi. Lazzarich piše i kako su igrači obje ekipe do terena došli čamcem nastojeći izbjeći nerede talijanskog dijela pučanstva.

Povijest Rijeke je takva. Mijenjale su se države i Victoria je ostala bez Kantride nakon pripojenja Rijeke Kraljevini Jugoslaviji po završetku Prvog svjetskog rata. Jednostavno nije bilo ni teoretski moguće da u prvoj polovici 20.-tog stoljeća u Rijeci postoji jedan nogometni klub kao neupitni nositelj najveće kvalitete.

Ali bi u šumi datuma ipak vrijedilo upamtiti da se 1. lipnja iduće godine navršava okruglih sto godina od prve utakmice na Kantridi .

Ujedno je to i sto godina riječkog nogometa , što god tko mislio o tome. Pravi razlog za slavlje. I ponos svih navijača Rijeke, a njih ima puno više od sjedalica na Kantridi, bile one prazne ili pune. Čak i kad se računaju lože u kojima se često sjedi po kazni ili zadatku.

E sad, mnogi bi mogli upitati što je danas ostalo od te bogate riječke povijesti. I zlurado spominjati igrače u štrajku, klub bez predsjednika i novaca.

Ne treba biti veliki lumen za shvatiti kako današnji predsjednik Skupštine, Bojan Hlača na nogometne utakmice dolazi samo zato što mora, da ga ne zanima ni nogomet ni Rijeka i da bi se najrađe pješke vratio na fakultet ili u Lučku upravu.

Nije ni čudo da je u modi priča o izradi elaborata o privatizaciji Rijeke. Čini se zgodno. Riješiti papire, pronaći investitora dovoljno dubokog džepa i skinuti brigu s vrata. Sve to uopće nije nemoguće, ali će ključan biti sadržaj tog istog elaborata. A tu nitko ne treba živjeti u zabludi kako će se svi potući ne bi li kupili klub.

Tih željenih investitora će biti više ukoliko se dugoročni planovi s Kantridom kao lokacijom prilagode dobrobiti kluba. Recimo izmjenama GUP-a Grada Rijeke, koji bi odredio da Kantrida dugoročno ima biti ono što je uvijek i bila, nogometni, a ne atletski stadion, na temelju čega bi netko sutra mogao proširiti kapacitet do 20-tak tisuća natkrivenih sjedećih mjesta bez čega je teško graditi ambiciozan klub. Ili da taj investitor može realizirati viziju nekih popratnih komercijalnih sadržaja na tragu turistizma i sporta, bilo da je riječ o restoranima, povezivanju šetnice od "3. maja" do bazena ili gradnji marine.

Kad se moglo dozvoliti najvećem kooperantu "3. maja", Mati Markanoviću , kojemu je projekte pripremio Milorad Milošević , bivši pročelnik Odjela za urbanizam Grada Rijeke, da gradi hotel i marinu u obližnjem brodogradilištu Kantrida, a da pritom nema nikakve veze sa klubom, onda bi barem isto toliko trebalo dozvoliti i onome tko će se obvezati na ulaganje u NK Rijeku, osigurati stabilan klupski budžet na razini 3 do 5 milijuna eura godišnje i urediti kamp sa minimalno pet do šest terena u riječkoj regiji na kojemu bi trebalo misliti i o uređenju hotelskog ili domskog smještaja za djecu od 12 do 17 godina, koja će doći u Rijeku radi treniranja i školovanja.

Sve bi to trebao biti paket, pažljivo odmjeren sa jasnim pravima i obvezama. Cilj elaborata morao bi biti natjerati investitore da se tuku oko ulaganja u Kantridu i NK Rijeku. I to uopće nije nemoguća misija.


Ja sam optimist čak i kad sva logika govori da optimizam nema pokrića. Uopće ne sumnjam da se povijest ponavlja, da će Građanski ponovo dobijati tricu na Kantridi. Lako za to.

Dovoljno sam lud da vjerujem kako Real Madrid jednog dana ponovo može popiti tri komada u Rijeci.

Znam, znam i ja da Ronaldo više potroši na gel za kosu nego Rijeka na mjesečnu plaću. Ali, šta to nas uopće briga? Isto je kao i prije 27 godina, kao 24. listopada 1984. Fegic (2) i Matrljan.

Ni njih nije bilo briga za Real Madrid.

--------------------------
Samo Darko Pajić iz sveopćeg sivila može složiti ovako dobar tekst.

[Adamić]

Josip Skoblar



Nije rođen ovdje ali se često veže uz naš klub. Josip Skoblar rođen je 12. ožujka 1941. u Privlaci , nogometaš i trener, bivši jugoslavenski reprezentativac. Igrao je na položaju napadača. Josip Skoblar pripada među pet najvećih hrvatskih nogometaša (prema nekim subjektivnim listama, to su Bernard Vukas, Dražan Jerković, Josip Skoblar, Zvonimir Boban i Davor Šuker).

Karijeru je započeo u NK Zadru 1958. godine.
1958. - 1959.NK Zadar (nema podataka)
1959. - 1966.OFK Beograd (162 nastupa , golova 63 )
1966. - 1967. Olympique Marseille (15 nastupa, golova 13 )
1967. - 1969. Hannover 96 (57 nastupa, golova 31 )
1969. - 1975. Olympique Marseille (169 nastupa, golova 138 )
1974. - 1977. HNK Rijeka (36 nastupa, golova 10)


Kantrida , Skoblar

Josip Skoblar je 1971. godine bio najbolji klupski strijelac Europe u dresu Marseillea sa 44 gola. Godinu dana prije i godinu poslije vlasnik te laskave titule bio je slavni Nijemac Gerd Müller.

I Skoblar, kao i Šuker, vlasnik je zlatne kopačke, čak se tako zove i konoba u centru Zadra koju danas vodi Skoblarov brat Bruno. Josip je trenutno jedan od ključnih ljudi u stožeru Olympiquea iz Marseillea, živi na relaciji Privlaka - Marseille, gdje ima i svoju ulicu... S Olympique de Marseille osvojio je dva naslova prvaka 1970./71. i 1971./72.

Trenerska karijera
1983. - 1986. HNK Rijeka
1986. - 1987. HNK Hajduk Split
1987. - 1988. Hamburg SV
1988. - 1989.NK Dinamo Zagreb
1990. - 1991. HNK Hajduk Split
1994. Nimes Olympique


Kao trener Rijeke pobijedio je Real Madrid na Kantridi sa 3-1 i u uzvratu je sramotno pokraden u Madridu od belgijskog suca Shootersa (0-2).

U najkraćim crtama, ovako se opisuje ova sportska sramota. U uzvratu je bilo čak 3:0 za Real, uz dosuđeni jedanaesterac za Madriđane koji nije postojao, a belgijski sudac Schoeters isključio je, zamislite, čak tri igrača Rijeke: Milenkovića, Tičića i Desnicu. Da sve bude žalosnije, Desnica je bio isključen zbog prigovora, a za one mlađe valja reći o kakvom je prigovoru bilo riječ. Valjda o pogledu prema lopovu od suca, jer Desnica nije mogao izgovoriti ni riječ, bio je, naime - gluhonijem.

"Nikad, baš nikad u životu se nisam osjećao tako jadno, kao nakon te utakmice u Madridu", rekao nam je nedavno trener Rijeke iz tog razdoblja, Joško Skoblar. O kakvoj se krađi radilo dovoljno govori činjenica da je UEFA poslije doživotno suspendirala Belgijanca.

Pogledajte samo imena igrača s tih utakmica, zapanjujuće s kakvim je sastavom kasniji osvajač Kupa Real morao imati pomoć sudaca protiv Riječana!


2.kolo kupa UEFA

RIJEKA – REAL 3:1 (2:0)
Stadion Kantrida SUDAC: Hackett (Engleska). Gledatelja: 22000. STRIJELCI: Fegic(30), Matrljan(41), Fegic(58), Isidoro(87) ŽUTI KARTONI: Malbasa, Sanchis

RIJEKA: Ravnić, Malbaša (Milenković), Hrstić, Juričić, Tičić, Sredojević, Stevanović, Gračan (Radmanović), Matrljan

REAL: Miguel Angel, Chendo, Camacho, Stielike, Fraile, San Jose, Sanchis, Gallego (Martin Vasquez), Pineda (Isidoro), Lozano, Butrageno.

REAL – RIJEKA 3:0 (0:0)
Stadion: Santiago Bernabeu SUDAC: Schoeters (Belgija). GLEDATELJA: 80.000 ž STRIJELCI: Strijelci: Juanito(67-11m), Michel(79), Valdano(82) ŽUTI KARTONI: Milenković, San Jose, Desnica, Juričić, Stielike, Valdano, Ravnić CRVENI KARTONI: Milenković, Desnica, Tičić

REAL: Miguel Angel, Chendo, Camacho, Stielike, Fraile, Costrela (Butrageno), San Joše, Juanito, Michel, Santillana, Lozano (Sanches), Valdano

RIJEKA: Ravnić, Milenković, Hrstić, Juričić, Tičić, Sredojević, Stevanović (Šestan), Gračan, Matrljan (Radmanovic), Fegic, Desnica.

[Adamić]

Nisam davno bio tu, vidim odlične promjene. Nestale su one stare stepke. Sad su nove koje idu kroz atletsku dvoranu.

[Adamić]

Split slavi, Zagreb izmišlja, Opatija ne zna, a Rijeka se srami

Split i Hajduk su proslavili obljetnicu osnivanja kluba. 100 godina je puno na našim prostorima i vrlo vrijedan jubilej. Čestitke Hajduku i Splitu na lijepoj proslavi. Nasuprot Splita i Hajduka često stoji Zagreb i Dinamo ili HAŠK ili Građanski. To niti Zagrepčani niti Dinamovci ne znaju. Povijesničari su ionako u službi vlasti pa se u Zagrebu slavilo 95 godina, 60 godina i sada 100 godina. Prve veze Građanskog i Dinama su pronađene da bi se sad ispostavilo da je zapravo HAŠK pravo ime na koje se treba vezati Dinamova povijest iako to nema veze sa stvarnošću jer su ti klubovi nestali prije stvaranja Dinama. Ništa čudno za ove naše krajeve. Povijest se može napisati uz kavu ili nacrtati na salveti.

Opatija spava u svom blještavili prošlosti. Zaspala je kao turističko odredište, kao povijesno odredište i sami Opatijci ne znaju da je njihov klub jedini u kontinuitetu odradio 100 godina, a prva utakmica se odigrala 14.05.1911. Kakva će to biti festa! Najave su više nego obećavajuće, nitko ni ne zna! Čestitamo NK Opatija!


Grb U.S. Fiumane osnovane 1926. godine

Mi Riječani sramimo se svoje povijesti u čemu prednjači aktualna vlast i njihovi poltroni povijesničari. Prva utakmica uopće na ovim krajevima odigrana je u Rijeci 1873 godine. Prva međunarodna utakmica odigrana na ovim prostorima je odigrana u Rijeci 1905 g. (jedino su se sjetili u udruzi Slobodna Država Rijeka obilježiti ovaj događaj 2005. godine). Prvi klub osnovan je 1904 g. kad ih Splitu i Zagrebu nisu imali. NK Rijeka nastala je od Kvarnera, a on od Fiumane koja je osnovana 1926 godine što znači da naš klub kontinuirano postoji 85 godina za razliku od Hajduka koji na dvije godine prestaje sa radom. Fiumana nije prestala sa radom nego se preimenovala u Kvarner. Rijeka je imala i svoju reprezentaciju koja posljednju utakmicu igra 1945. godine. Ja se toga ne sramim kao navijač Rijeke i Riječanin. Sramite se vi koji ste to zaboravili ili ne znate.

I dok neki izmišljaju, neki prilagođavaju povijest i događaje, mi Riječani i Opatijci to ne moramo. Sve je zapisano i lako se može pronaći samo se ne smije spominjati. (fiatlux)
http://www.rijekadanas.com/split-slavi- ... ment-14780
---------------------------------------------------------------------------------------
Baš sam ja danas htio pisati o tom kad ono na rijekadanas izađe ovaj tekst. Kao da sam ja pisao također.
Zašto nam se uporno serviraju lažne činjenice , zar je sramota razdoblje Italije , pa i to je naša povijest. Ovo je tipični primjer da se moramo paziti informacija koje nam kreatori javnog mijenja serviraju.

[Adamić]

Zanimljiv podatak koji sam vidio prije ali ga nisam registrirao.

Registracija prvog nogometnog kluba Club Atletico Fiumano dogodila se 20. veljače 1905. godine, pa je nedavno bila 106.-ta obljetnica.

Kako ostali klubovi stoje , koliko vidim ne postoji stariji klub od ovog našeg ako ćemo gledati samo osnivanje ali po djelovanju Segesta je tu bez premca..

http://hr.wikipedia.org/wiki/HNK_Segesta

Pohvalno je da je sad uvršten događj da je u Rijeci odigrana prva nogometna utakmica. Stvari se polako mijenjaju.

U Rijeci odigran i prvi međunarodni susret 23. travnja 1905. godine između »Club Atletico Fiumano« i »Slavonie«, posade pomoraca istoimenog engleskog broda. Gosti su pobijedili 2:0.
Eto još jedan podatak vrijedan divljenja i tu smo prvi.

I za kraj još jedna zanimljivost.

Rijeka se 1920. godine neizostavno uplela u povijest talijanskog nogometa?

– U Rijeci se »scudetto« prvi put pojavio na majicama talijanskih igrača. Tog 8. siječnja 1920. godine reprezentacija Rijeke je u Slobodnoj državi Rijeka igrala s momčadi Vojne komande talijanske vojske. Talijane je vodio Gabriele D’ Annunzio, koji je bio dosta ljut što su talijanski igrači na dresu nosili grb talijanske obitelji Savoia. On je strgnuo taj grb, dao je da se na dresove stavi talijanska trobojnica, »scudetto«. Od tada taj znak nosi i talijanska reprezentacija i klub osvajač njihovog prvenstva. Ovaj je podatak značajan za grad Rijeku, tu je promoviran »scudetto«.

[gost]

[Adamić]

Jest li znali da je tribina D gdje je Armada, bila krcata navijačima Hajduka?


Bilo je to nakon što je Hajduk osvojio duplu krunu 1995. godine. Počele su kvalifikacije za Ligu prvaka i Hajduk je tada igrao protiv Panathinaikosa .



UEFA je tada donijela odluku da Hajduk ne može igrati svoju domaću utakmicu na Poljudu zbog vojno-redarstvene akcije Oluja i tako je Hajduk odabrao Rijeku da bude domaćin. Stadion Kantrida je odabran za sve domaće utakmice u Ligi prvaka!

Tada je doveden kao pojačanje i MASS SARR, napadač iz Liberije koji će uskoro postati ljubimac splitske publike. Mass Sarr je igrao za reprezentaciju Liberije u napadu sa Georgeom Weah-om koji je tada nastupao za Milan .

Prvu utakmicu je Hajduk pred praznim stadionom odigrao 0:0 . Panathinaikos je bio suspendiran zbog izgreda grčkih navijača.

Uzvratni susret igrao se je 23.8.1995 .na Kantridi.



Navijači Hajduka iz svih krajeva Hvatske dolaze na Kantridu , po tablicama automobila nije manjkalo ni riječkih tovara.








Hajduk je poveo već u 5. minuti utakmice akcijom dvojice majstora. Naime, Igor Štimac je zabio gol na asistenciju "vatrenog lakta" Aljoše Asanovića! No u drugom poluvremenu zabio je Borelli za 1:1 što je bio i konačan rezultat utakmice. Ispao je Hajduk zbog pravila o "golu u gostima" ..


Još jedna zanimljivost, na utakmici je bio i Željko Mavrović.

[Adamić]

NAJVEĆA TRAGEDIJE CALCIA, POGINULA U ZRAKOPLOVNOJ NESREĆI KOMPLETNA MOMČAD VELIKOG »TORINA«

Sudbina uskratila obranu naslova


Grande Torino na okupu

U najslavnijem timu u povijesti calcia igrao je i Riječanin Ezio Loik, koji je kao i Valentino Mazzola, najslavnije ime talijanskog nogometa, za reprezentaciju debitirao baš protiv Hrvatske, još 5. 4. 1942. godine. Poginulo je svih 18 igrača, 2 trenera, trio funkcionara, maser, 3 novinara i 4 člana posade

Piše Igor DUVNJAK
Piemont je kolijevka talijanske državnosti, radnički i nekada kraljevski Torino je bio njegova prijestolnica, a Superga, brdo ponad grada s crkvom, bazilikom, grobnicom talijanskih kraljeva, ponosom grada, regije i cijele Italije. To je tako sve do tragičnog 4. svibnja daleke 1949. godine, kada je Superga postala, zbog zrakoplovne nesreće i pogibije kompletne momčadi velikog »Torina«, nikada zacijeljena rana torinskog i talijanskog nogometa. U ponedjeljak, 4. svibnja, na dostojan su način opet dozvani u sjećanje nezaboravni šampioni, koje mnogi svrstavaju u najslavniji tim u povijesti calcia, na čelu s Valentinom Mazzolom, kapetanom te legendarne grupe, čovjekom kojeg su svojevremeno promovirali u najboljeg talijanskog igrača svih vremena. Divna priča, koju su s loptom na terenu pričali on i njegovi prijatelji naprasno je prekinuta i doživjela je tragičan kraj na brdu ponad im voljenog grada.

Olujno nevrijeme


Avion sa igračima Torina na povratku iz Lisabona, gdje je Torino igrao prijateljsku utakmicu sa Benficom udario je u savojsku basilicu. Bio je to 4.svibanj 1949. 17:50 sati, G212 leti iznad Torina i pilot izdan od svojih instrumenata udara u basiliku Superga. Eksplodirao je kao bomba.

Nogometaši tima koji je nazivan »Grande Torino« su tek prije četiri dana na majice prišili novi »scudetto« (štitić inače promoviran baš u Rijeci, znak koji na dresu nose šampioni Italije) da bi onda doživjeli tragediju. Riječ je o prvacima Italije 1943., 1946., 1948. i te kobne 1949. godine. Život im nije dopustio obranu naslova. Izginulo je svih 18 igrača, dva trenera, tri funkcionara, maser, tri novinara i četiri člana posade, riječ je o najvećoj tragediji u povijesti talijanskog nogometa. Osim Mazzole na popisu su Valerio Bacigalupo, Aldo Ballarin, Dino Ballarin, Emile Bongiorni (rođen u Francuskoj), Eusebio Castigliano, Rubens Fadini, Giuglielmo Gabetto, Ruggero Grava, Giuseppe Grezar, Ezio Loik, Virgilio Maroso, Danilo Martelli, Romeo Menti, Pietro Operto, Franco Ossola, Mario Rigamonti, Julius Schubert (rođen u Mađarskoj). Poginuli su među ostalima i trener Leslie Lievesley, nekadašnji igrač »Manchester Uniteda«, rođen 1911. godine, koji je s 38 godina imao čast voditi tako veliku momčad, tehnički direktor Ergie Erbstein.
Nesnimljeni »film« tragedije, kada je zrakoplov udario u slavnu crkvu na Supergi, brijegu 669 metara ponad Torina je kao epopeja, prepričan je bezbroj puta, tako je i ovih dana. Uglavnom, kao kada treba biti postignut gol, sve se poklopilo. »Letimo ispod oblaka, na 200 metara, za 20 minuta smo u Torinu« – bile su pilotske poruke iz zrakoplova, »Fiatova« tromotorca G 212. »Jaka je naoblaka, kiša je, oblaci su na 500 metara, vidljivost je nula. Ako želite aterirati, to morate učiniti naslijepo« – bila je poruka s kontrolnog tornja. Vele da je iznad Superge vidljivost bila samo 37 metara, kako je zbog loše vidljivosti pilot bio prisiljen spustiti zrakoplov, udario je u crkvu. Istraga je pokazala da su uzroci nesreće višestruki, od loših vremenskih prilika, niskih oblaka, loše radioveze pa do pogreške u navigaciji. U jednom trenutku obezglavljen je »Torino«, ali dobrim dijelom i cijeli calcio, u ruševinama zrakoplova je uvenuo i cvijet talijanske reprezentacije. Epiteti za »Grande Toro« pretječu jedan drugoga, uglavnom riječ je o »primatistima«, ljudima koju su postavljali rekorde.



»Cijedili kamen«

Na slavnoj »Filadelfiji« su tako ostvarili 19 pobjeda u 20 utakmica, znali su »cijediti kamen«, osvajati po 39 od 40 ili 37 od 38 mogućih bodova. Imali su pobjedu od 10:0 s »Alessandrijom«, osvajali su prvenstvo sa 16 bodova fore, u jednoj sezoni su dali 125 golova. Riječ je o simbolu jedne nove Italije, zemlje koja se budila nakon zloglasnog »ventennija« (dva desetljeća života pod fašizmom), koja je prošla strahote rata, smrti i razaranja, krenula je putem gospodarskog razvoja, napretka, demokracije, mira i slobode. Jasno da je sport bio predvodnik optimizma i dobrog raspoloženja, kao što je to uostalom bilo i u nas kod nastanka mlade hrvatske države. Ovaj »Torino« je bio najbolji talijanski veleposlanik diljem svijeta, čak i u zemlji pojmu za nogomet, Brazilu. Tako je slavni Jose Altafini, s 216 golova treći strijelac svih vremena Serie A imao nadimak Mazzola po legendardnom Valentinu. Ovaj drugi nije bio prvak Europe, Kup prvaka se nije igrao, ali spomenuti Brazilac jest. Čovjek kojeg je u »selecaou« zamijenio Vava je 1963. godine u dresu »Milana« osvojio Kup prvaka, pri finalnoj londonskoj pobjedi 2:1 Altafini je dao 2, a za suparnike Eusebio 1 gol. »Mazzola II« je s 14 golova bio i prvi strijelac KEP-a te sezone. Kasnije je zaigrao za talijansku reprezentaciju i za »Napoli«. U poznim igračkim godinama s Nijemcem Hallerom uz Zoffa, Causija, Capella, Anastasija i Bettegu svojim golovima je pridonosio »Juventusovoj« tituli prvaka. To je činio toliko da je voditelj popularnog prvog nedjeljnog pregleda golova na TV-u, u emisiji »90. minuto« govorio: »Tanto per cambiare, ha segnato Altafini« – Tek za promjenu, Altafini je dao gol.
Valentino Mazzola, čovjek čiju je slavu baštinio Brazilac, nehotično je učinio prvi korak k provaliji, tragediji na Supergi. Povodom prijateljskog susreta Italije s Portugalom u Genovi suparniku Francescu Ferreiri (igrao je s brojem 6) je obećao dolazak u Lisabon.

Mazzolinamitska loza

– Da nije riječ o tome kako je Francesco Ferreira kapetan portugalske reprezentacije, a da ja nisam kapetan talijanske reprezentacije, nikada ne bismo došli u Portugal – objašnjavao je Mazzola gostovanje »Torina« kod »Benfice« za tamošnji dnevnik »A Bola«. Njegova momčad nije pravo stigla ni proslaviti naslov prvaka, na lisabonskom »Estadio Nacional« domaćini su slavili s 4:3. Bilo je to ionako turbulentno doba, puno promjena. Italija je tako od kraljevine, izjašnjavanjem naroda na referendumu postala republikom, kralj iz porodice Savoia je izgnan iz zemlje. Toga Umberta II., koji je bio u Cascaisu, susreli su igrači »Torina«, da bi uskoro nevidljivom rukom sudbine, ti isti igrači završili život kraj grobnice kraljevske dinastije. O Mazzoli ne prestaju pričati bajke, krasna priča je nastavljena kroz njegove sinove, Feruccia, ali pogotovo Sandra, koji je postao napadački sinonim uspjeha »Intera« i talijanske reprezentacije. Čovjek, koji se prisjeća da je bio maskota slavnog »Torina« svojim je golovima pridonosio raznim talijanskim titulama »Intera« te naslovima prvaka Europe 1964. i 1965. godine.


U mjestu Superga gdje se je avion srušio podignut je spomenik.

I ime našeg Riječanina otisnuto je na njemu.

Vijest o tragediji je odjeknula gradom snažnije od bombe, potresla je cijelu Italiju, sav nogometni svijet. Jak je i njezin eho u Rijeci, uostalom i diljem Hrvatske, gdje je bilo niz ljudi koji su došli u doticaj s ljudima koji su nosili slavni dres. U Rijeci je te 1949. godine katastrofa na Supergi izazvala konsternaciju. Pogotovo radi toga što je riječki nogomet dao snažan doprinos mitu »Torina« u vidu Ezia Loika, dječaka iz siromašne riječke obitelji, koji je s ovdašnjih terena zakoračio na veliku svjetsku scenu. Nakon sezone u »Fiumani« 1936./37. godine igrao je tri sezone za »Milan«, dvije za »Veneziju«, da bi 1942. došao u »Torino« i sudjelovao u svim njegovim slavljima do kobnog 4. svibnja. Loik, koji je u Rijeci dobio nadimak »Slon«, je uz majstorstvo i snagu u igri, bio zapaženi golgeter. Uz ine golove zapamćen je onaj u Torinu za reprezentaciju Italije s legendarnom »lakom konjicom« Mađarske, na čelu s najslavnijim mađarskim pukovnikom Ferencom Puškašom.


Ezio Loik

Poraz Hrvatske u Genovi 1942.

Franjo Wolfl, opjevani golgeter zagrebačkog i hrvatskog nogometa se također kosnuo na vijest iz Piemonta, bila je riječ o ljudima protiv kojih je igrao. Slavni Valentino Mazzola, tada još igrač »Venezije«, i još neki iz tima »granata« su za svoju reprezentaciju naime debitirali 5. travnja 1942. godine u Genovi, baš s Hrvatskom. Osim Mazzole i Riječanina Loika riječ je o Giuseppeu Grezaru, onda još igraču »Triestine« i Giuglielmu Gabettou. Talijani su pobijedili 4:0, a hrvatska reprezentacija je istračala u sastavu Urch, Brozović, Dubac, Lechner, Jazbinšek, Kokotović, Cimermančić, Wolfl, Lešnik, Antolković i Pleše.

Saga koju je ispričao nezaboravni skup igrača sa stadiona u Torinu prepričavat će se dok je kluba, miljenika radničkog Torina. Istina je da je »Torino« čitava desetljeća tražio put povratka na staze slave, sve do 1975. kada su Graziani, Pulici i Sala osvojili »scudetto«. Prijašnja generacija je ipak ostala neprevladani mit, Romeo Menti, po kojem je prozvan stadion u Vicenzi i Mario Rigamonti, čije ime nosi stadion u Bresciji, dio su nezaboravne povijesti calcia.

Više o našem Riječaninu Eziu Loiku imate na

viewtopic.php?f=14&t=153&start=20

Događaj uvršten u rubriku naj naj te u riječku kronologiju.

[nikola]

Eto, opet nešto novo saznah!
Bravo za istraživača Adamića!

[gost]

adamić fulao si profesiju...trebao si u detektive.

[Adamić]

Moram reći da sam uživao , zaboravio sam totalno na vrijeme i cijelu noć sam proveo u prikupljanju informacija , dok nisam dobio poruku od nikole da šta radim u 4 ujutro.

Zanimljiva je još jedna informacija. Najviše navijača u Italiji ima Juventus koji je iz Torina ali u gradu Torino većina ljudi navija za Torino a ne za popularni klub Juventus.

Inače htio sam nešto drugo naći a završio sam na Eziu Loiku.

[Adamić]

Kao da igramo u ligi prvaka




Gutiérrez i Delgadillo novi igrači Rijeke

[nikola]

Mogla je Rijeka i sponzore navući. Vidim da meksikanci imaju colu, Akron i Corona (pivo) za sponzora. Bolje da su se za to ugrebali.