Postao/la - Rukavac.jpg (283.02 KiB) Pogledano 3443 puta
Čakavski govor Rukavca i okolnih sela općine Matulji obradio je i napisao u svojoj knjizi Franjo Mohorovičić - Maričin . Iz nje ću izvaditi kratki prikaz tog govora.
Rukavac je smješten na podnožju Beljača (784 m), Orljaka (708 m) i Gračišća (465 m). Prostire se nizbrdo prema istoku do željezničke stanice (na Štranjge) te do željezničkog mosta (Pod moston), prema jugu. Nadmorska visina varira od 250 - 350 m tako da iz Gornjeg Rukavca puca prekrasan pogled na dio Kvarnera, Rijeku i njenu okolicu sve do Crikvenice, Ris-njaka i ogranka Velebita. Za lijepa vremena, prije zapada sunca, vrlo lijepo se vidi Krčki most.
Prof. Matetić mije pričao da su kao studenti često dolazili u Rukavac koji ima privilegirani geografski položaj. Spominjao mije i narodnu predaju kako je Bog sa sv. Petrom prolazeći spustio u Rukavcu “kušćic” raja. Ima ugodno podneblje s relativno blagim zimama kada je prosječna temperatura barem za 5°C viša nego u Matuljima, Jušićima, Jurdanima i Per-manima.
U Rukavcu uspijevaju najrazličitije voćke: jabuke, kruške, trešnje, šljive, orasi, breskve, smokve, vinova loza, jagode, maline, maron, kestenj, kaki, raste palma i sve vrste cvijeća koje se uzgaja u vrtovima i u vazama, sve do bugenvilije. Treba vidjeti Rukavac u proljeće kada voćke cvatu. Dolaze mi u sjećanje Nazorovi stihovi: “A da vidiš Čepić usred cvjetnog maja, vidio bi, brate, kutić zemnog raja”.
Franjo Horvat Kiš (1875.-1914.) u svojim putopisima “Istarski puti”, srpanj 1912. za Rukavac je zapisao: “... ovdje lijepo, bijelo selo Rukavac”.
Na spomenutom brežuljku Gračišće, iznad Rukavca, postojala je pretpovijesna gradina. Carlo Marchesetti u djelu: “I castellieri preistorici di Trieste e della Regione Giulia”, Trieste, 1981. piše: La cultura dei castel-lieri si era gia affermata nell’Istria intorno al 1200 a. Cr.....un trovasi al M. Graciste di Rucavaz (465 m) ove i monti declinando, vanno ad allargarsi nell’altipiano di Castua.” (Kultura gradina bila se afirmirala u Istri već oko 1200.pr.Kr... jedan se nalazi na brdu Gračišće Rukavca (465 m) gdje se brda spuštajući se šire na kastavsku visoravan).
U XIX. stoljeću, negdje osamdesetih godina, kopalo se na tom mjestu i pronađeno je više predmeta koji se čuvaju u Arheološkom muzeju u Trstu. Posjetio sam ga jednom kao student i, na moje veliko iznenađenje, našao sam na arheološkoj karti ime gradine Rukavac, a u muzeju malo ognjište i oko njega poredane eksponate: igle, pribadače, kopče, svjetiljku. Pokraj njih stajala je mala ceduljica-Rukavaz-Volosca. Kasnije sam opet htio pozornije pogledati, ali je muzej radi restauracije bio zatvoren.
Zanimljiv je jedan demografski podatak: god. 1880. Rukavac je imao 145 kućnih brojeva i 942 stanovnika, a Kastav 113 kbr. i 629 stanovnika. Danas ima Rukavac 235 kbr. s približno 800 stanovnika.
Rukavčani su uvijek tvrdili da je najstarija kuća bila u središtu Rukavca (v lehah), nepotrebno srušena za vrijeme izgradnje osnovne škole. Pored toga, u Rukavcu postoji jedna oveća zgrada na kojoj sam pred više godina otkrio nad vratnim lukom prizemnog ulaza ugrađenu pločicu s isklesanom godinom - “AD 1588”. Taje kuća bila nekad vlasništvo neke obitelji Alvižići (Alvise?), nepoznata porijekla. Danas se pločica ne vidi jer je vlasnica, sada u Švicarskoj, pred više godina kuću restaurirala, pa je pločica ostala pod žbukom. Znači da je naselje postojalo pred više od 4 stoljeća.
Oko 100 m niže od sadašnje župne crkve, prema Rukavcu, pokraj kuće obitelji Armanini (Ševjići), bilo je općinsko skladište žita za čitavu Kastavštinu, zvano “kašća”, a na njemu ploča s isklesanim natpisom u glagoljici ”1600 maja 2”. Kobler u svojem djelu “Memorie per la storia della liburnica citta di Fiume”, Fiume 1896. pogrešno navodi daje za vrijeme gradnje župne crkve bila prenesena i ugrađena u njezino pročelje jer se nalazi u sakristiji uz stepenice koje su vodile na bivšu propovjedaonicu. Tu je bila i otkrivena, pod žbukom za vrijeme restauracije sadašnje crkve. To je već bilo poznato prof. Vjekoslavu Spinčiću i dr. Ivanu Dukiću.
“Znameniti Juričić, župnik Obersburga (možda Starog Pazina) u vre-me protestantskog pokreta među Hrvatima, bio je bez dvojbe iz Kastavš-tine, i to ili iz grada Kastva, ili iz rukavačke strane”. (Kastav, grad i obćina, sastavio Dr. M. Laginja - u Trstu, tiskara Dolenc 1889.).
I danas ima u Rukavcu nekoliko obitelji Juričić. Rukavac je bio i pod-općina od 1843 - 1845.
Sudac Kinkela koji se spominje daje sudjelovao u akciji utapljanja kapetana Morellija 1666. bio je navodno iz Rukavca.
Nešto i o školi u Rukavcu. Škola je ustanovljena u studenom 1852. kao pomoćna, a 1879. postala je javna pučka škola. 1889. g.
od 409 muških polazilo je školu 356
od 444 ženskih polazilo je školu 372
728 učenika
1905. škola je imala 528 obveznika, a danas u 4 razreda ima manje od 30 učenika.
Rječnik. Počeci ovoga rječnika sežu, mogu slobodno reći, u daleku prošlost kada sam godine 1940 u Padovi, pod vodstvom prof. Artura Cronie i prof. Carla Tagliavinija (govorio je 30 jezika i poznavao 130 dijalekata) završivši filozofski fakultet, obranio diplomsku radnju: “II dialetto čakavo di Ruccavazzo” (100 stranica) i kratak leksik riječi stranog porijekla, osobito talijanskog preko venetskog dijalekta. Osim talijanskih elemenata ima i riječi njemačkoga, mađarskoga, grčkoga i latinskoga jezika ali i riječi meni nepoznata porijekla. To vrijedi i za ovaj rječnik.
Nakon toga sve je stalo. Negdje 1947. godine sreli smo se u Šestinama, u staroj kuriji kod župnika dr. Ivana Dukića, Kastavca, velikoga rodoljuba, s pjesnikom i piscem Antom Dukićem iz Jurjenići (Dnevnik jednog magarca - 1923., Marija devica - 1935.) i s prof. Ivanom Matetićem. Kod ručka razgovaralo se o svemu i svačemu, pa je razgovor pao i na ča-kavštinu. Pjesnik Dukić poklonio mi jednom drugom zgodom u Zagrebu nekoliko stranica čakavskih riječi i toplo mi preporučio da se posvetim daljnjem sakupljanju. Tako sam i započeo nekoliko godina kasnije. Moja je namjera bila isključivo ta da, štono se kaže, otmem zaboravu leksičko blago, ugroženo sve jačim utjecajem standardnoga govora. Povremeno sam bilježio riječi kako su mi dolazile na pamet i slušajući razgovore.
Možda sam previše truda uložio tražeći porijeklo stranih riječi koje su se udomaćile u našem govoru, a te su, kako rekoh prije, najviše talijansko - venetskog i njemačkog porijekla. Kod arhaizama sam naveo da nisu više u uporabi i da su neke, s promjenom društvenih i političkih prilika, sasvim nestale.
Moram napomenuti da sam se pri skupljanju držao užega područja: Rukavac i bliža okolica, pa sam se, upravo zbog toga, služio i akcentua-cijom koju sam usvojio u obitelji i sredini u kojoj sam proveo djetinjstvo. I riječi i akcenat podliježu neznatnim promjenama od mjesta do mjesta; stoga sam se i ograničio na govor užega područja. Povremeno navodim usput sličnu riječ kako se naglašava i izgovara u nekom drugom mjestu (Kastav, Bregi, Brešca, Zvoneća). Primjer: u Rukavcu se naglašava: obesil, oženil, a u Bregima obesil i oženil. U Rukavcu se kaže šemetat, u Bregima šemeret - posrtati. To se radi o finesama koje se tijekom govora i ne primjećuju. U Rukavcu se naglašava Franjo, Boris, a u susjednim selima Franjo, Boris itd.
Zastupljen je troakcenatski sustav: brzi (mat), silazni (dar) i zavinuti ili akut (užanca). Nenaglasna se duljina ostvaruje ispred i iza naglaska: glava, petak, dobar, lokot, rekdl.
Uz većinu riječi naveo sam primjere iz svagdašnjice: poslovice, šale, uzrečice, kletve, pokoji stih iz pučkih pjesama, uglavnom iz obiteljskog i društvenog života, iz konfliktnih i kompleksnih situacija dnevnog života.
Ovaj govor nije samo lijep, već i bogat. Posjeduje riječi i izraze kojima je teško naći sinonim, ne kažem u štokavskom jeziku, nego i u drugim velikim svjetskim jezicima. To nisu izrazi koje je oblikovala znanost i kultura, već oštrina i pronicavost u razlikovanju raznih pojmova. To je sva duša naroda, očeličena u mučnom životu svakidašnjice usred škrte prirode, stijenja i mora, ali divna upravo zato što je, bez sumnje, na taj način utjecala na razvoj djece i njihova jezika.
Ne smiju se zanemariti osobito poslovice jer su upravo one. izraz narodne mudrosti, oštrine i sudova nataloženih kroz stoljetna iskustva. Aristotel za poslovice kaže: “Poslovice nisu ništa drugo nego ostaci stare filozofije. Čovjek ih ne smije mimoići jer se u njima kriju iskre stare mudrosti koja je u potrazi za istinom daleko oštrija od kasnije filozofije.”
Poslovice se mogu razvrstati nekim redom jer neke su utemeljene na iskustvu, izražavanju pravila za svagdanji život, druge imaju moralni karakter, treće se opet izražavaju u alegoričkoj formi, a neke su u sroku. Ja se ne držim te podjele, već ih donosim po abecednom redu.
U provođenju palatalizacije nisam uvijek bio dosljedan, pa istu riječ navodim u jednom ili drugom obliku, nekad i u oba: ljubav -jubav, ljudi -judi, bolje - boje ili pak postavljam “1” u zagrade: b(l)juta, muv(l)jat jer se još uvijek tako čuju u narodu. Isto tako neke riječi u kojima se labijalni oklu-zivni m i dentalni n nađu ispred labijalnih b, p, mogu se pisati dvojako: bum-bak-bunbak, kompir-konpir, kumpanija-kunpanija. Takve sam riječi naveo nekad sa m, drugi put sa n, često i u oba oblika.
Riječi prolaze kroz fonetske i morfološke promjene, pa se nekad pojavljuju u formi koja je daleko od originala. Stoga su mnoge riječi ušle u leksik u nepravilnom obliku.
Tako su nastale:
metateza magazin gamazin
disimilacija reverencija - leverencija
asimilacija teatar trijatar
afereza Amerika Merika,
injekcija nekcija
stapanje člana s imenicom.. .. l’inventario - leventarij
l’ombrella lumbrela
apokopa u infinitivu
i u gl. prilogu sadašnjosti delat delajuć.
Jedini je gl. prilog prošlosti u priloškom značenju “zabišli” - nehotice.
Zatvoreni “o” u talijanskim riječima prelazi u samoglasnik “u”: boccone - bokun, cassdne - kasun, marrone - marun, ora - ura, portone -portun, prigidne - pržun, torta - turta itd.
U cjelovitoj korekturi rječnika veliku mi je pomoć pružio nećak Franjo Šepić, autor knjige: ’’Zvončari, partenjaki, feštari, maškare” i zbirke čakavskih poslovica pod naslovom: ’’Boje da se selo zatare nego stare užan-ci”. Posebno sam mu zahvalan za obrtničko - tehničku terminologiju kao i njegovoj sestri kardiologu dr. Nedi za zdravstvene termine.
Možda se neke riječi i ponavljaju. Time rad na ovom rječniku, uostalom kao i na bilo kojem rječniku nije završen jer se dnevno bilježe nove riječi. Narodno je blago neiscrpivo.
prof. Franjo Mohorovičić - Maričin
