Postao/la ČINJENICA da je prva knjiga koja je tiskana u Rijeci, tiskana glagoljicom - važna je s više gledišta. Rijeka je oduvijek bila izrazito trgovački i lučki grad. Sve se u njezinu ustrojstvu i duhu prilagodilo onome što je značilo opstanak grada, naime trgovačkoj djelatnosti. Važan položaj Rijeke u dodiru kopna i mora, istoka i zapada odredio je njezinu tranzitnu funkciju u razmjeni vlastitih i uvezenih dobara, odredio je njezin politički položaj, upravno uređenje, uvjetovao je službeni i svakodnevni jezik, fluktuaciju stanovništva i njegov etnički sastav, obilježio je društveni i kulturni život pa i ocrtao njezino izvanjsko lice. Ne treba isticati što u gradu s takvim izvanrednim geopolitičkim položajem, privredno-društvenom orijentacijom i povijesnom sudbinom znači prisutnost prve glagoljske tiskane knjige. Ona je simbol važnoga kulturnog pothvata, no ona je i povijesna potvrda narodnosnog karaktera grada kao i njegova društvenog duha i kulturnog potencijala. Iako je tiskara osnovana na poticaj jedne ličnosti, u gradu koji je pružio mogućnosti za njezinu realizaciju nedvojbeno valja pretpostaviti kulturnu zrelost i uvriježenu glagoljsku tradiciju, činjenica što se u Rijeci reagiralo na tehničku novost umnažanja knjiga (početkom XVI. st. to je još uvijek novost s obzirom na dinamiku onog doba), i to tiskanjem upravo glagoljskih izdanja — jedna je od krupnih crta u kulturnopovijesnoj fizionomiji ovoga grada. Riječka glagoljska tiskara znači i dragocjenu kariku u lancu tiskarskih napora i glagoljske tiskarske djelatnosti u nas.
- siumnkoiibenja.jpg (398.22 KiB) Pogledano 6368 puta
Nakon što su Turci upali u Modruš, Benja odlazi u Rijeku, gdje 1530–1531. godine osniva glagoljsku tiskaru
U glagoljskoj tiskari Šimuna Begne Kožičića, biskupa mo-druškoga, koja je djelovala u Rijeci 1530. i 1531. godine, očito je tekla živa tiskarska djelatnost. Dosad je bilo poznato pet njezinih izdanja. Prvo je izdanje Bukvar (Psaltir) bez impresu-ma, a prvo datirano tiskano izdanje je Oficii blaženie devi marie 15. prosinca 1530. Slijedio je Misal hruacki 28. travnja 1531, pa ritual Knjižice krsta 2. svibnja 1531, i konačno Knižice od žitie rimskih arhiereovh i cesarovb 25. svibnja 1531. Oficij je ujedno prvo izdanje u kojem se spominje Šimun Kožičić i Rijeka kao grad u kojemu je djelo tiskano. Danas možemo proširiti popis poznatih izdanja riječke glagoljske tiskare s još jednom knjigom Knižice od'b bitie redovničkoga, 27. svibnja 1531.
- Bukvar prvo izdanje riječke glagoljske tiskare iz 1530 godine.jpg (243.78 KiB) Pogledano 6296 puta
Bukvar, prvo izdanje riječke glagoljske tiskare iz 1530 godine
Glagoljica u sudbenim spisima
- pravda.jpg (55.7 KiB) Pogledano 6296 puta
SUDSKOJ arhivi riječke komune, među spisima građanskih parnica, pronađene su dvije glagoljicom pisane isprave iz XVI. stoljeća.
Prvi je tekst iz godine 1562. potpisan od riječkoga vikara dr. Liberanta Jampikula, a izdan je u vezi s postupkom što ga je u riječkom sudu pokrenuo riječki krojač Šimun Ruglević protiv kastavskoga građanina Martina Bratkovića. Budući da se radilo o parničkom predmetu vrednijem od 10 libara (do koje su vrijednosti bili ovlašteni donositi presude riječki suci), parnica je pripadala djelokrugu višega sudskog organa. Tako vikar upućuje glagoljicom pisan poziv kastavskim sucima da pozovu optuženog M. Bratkovića pred riječki sud.
Glagoljskim kurzivom pisani tekst njegova dopisa glasi:
Poštovani priateli na instanciu Šimuna Ruglevića krojača našega grajanina budi vam ugodno po vašem običainom uficialu činit pozvat Martina Bratkovića vam podložnega kipom ako se more imet gdiline na stan njegova prebivanja, da u termine dvih dni prvih gredučih po rečenom pozovu, ima se prikazat pred nas i pred naš oficij odgovorit rečenomu Šimunu ki mni od nega potrebovat kako pul no pred pravdu bude očitovano i od takova pozova ne budi vam grustno nam u pismu odgovor dat neka budemo znali s pravdu napredovati tolikaiše i pročaja. Dan v Rike na 16 (e) (iže) decembra miseca 1562 (č.f.m.b.) Liberant Jampikulo dok: (tor) rim: (ske) ces: (arske) svit: (losti) vikar i namestnik v Rike.
A tergo je naslov:
Poštovanim priatelom sudcem ordinariom v Kastve susedom dragim budi dan
v Kastav
Zanimljivo je da se ispod glagoljskog dopisa nastavlja na istoj stranici njemački, goticom pisan, teško čitljiv tekst, odgovor na dopis vikara:
Edler hochgellerter herr doctor etc. und verordenter vicari aldo zw Sannd Veit am Phlawmb.
Dise abgeschribne citación hab ich empfanngen, verlesen und verstanden, der halben wist, das ich durch meinen (?) stattkhnecht laut eur citación dem Martin Vratkhouischs unsren mitnachparn hab lasen citirn und verkhunden, damit er den abgeschribnen Symon Roglouich, ewrn nac-hparn, sol sich veranntworten, was er von ime an evvrn rechtzszbang pegern wurt, in frist un termen yetzt nagchst khomenden sambstag presentirn oder durch seynnen gbaltzstrager, damit werdet ir wesen gegen den unrechten mit recht verfferen.
Datum Khastav am 16. dezembris anno etc. 1562.
Hans V(B ?) enntschitschs
Isprava je nosila pečat. U doba kad je tekst pisan, Kastavska je gospoštija bila dana u zakup od kralja, kao zemaljskog gospodara, braći Barbo, Franji i Jurju.
Drugi spis, koji je ujedno i jedini što se uz ovaj glagoljski odnosi na isti parnički predmet, pisan je na latinskom, a sadrži i presudu vikara.
Druga glagoljska isprava nađena u arhivi riječke komune potječe iz godine 1585, a nalazi se uz podosta obilan sudski materijal parnice o ostavštini Ivana i Jelene Grohovac. Djeca pokojnoga Ivana i pokojne Jelene Grohovac traže da im se dodijeli imovina roditelja stečena u braku, a koja je nakon smrti oca (koji se kao udovac po drugi put oženio) dana na uživanje njihovoj maćehi Margariti. Radi se i o nekom zemljištu na Grobniku, za koje su potrebni dokazi o tome da je kupljeno još za života Jelene Grohovac. U vezi s tim grobnički satnik Matija Kiršić saopćuje riječkome sudu rezultate ispitivanja koje je proveo, kako sam navodi, na zahtjev riječkih sudaca.
Njegov dopis pisan glagoljicom u kurzivu glasi:
Plemeniti izabrani i vsem visoko poč. (tovani) g(ospo)do sudci na
rejeni grada Rike poklon i vsako dobro. Potom ovo
sam razumel ča mi pišete za ciču blaga
ležečega Grohovčice, da bim učinil Marka
Tobiju po našem oficiju ezaminati da povi
ča zna od blaga ležečega koga je pokoini
Ivan Grohovac kupil s pokojnu Jelenu nega
prvu ženu zato sam ja učinil rečenoga Marka
Tobiju ezaminati po našem oficiju
polak toga sam spravil nikoliko dobrih
liudi da povi rečeni Tobija ča zna
zato on povida pred timi niže pisanimi
kako očete v.(naša) m.(ilosti) u tom pismu razumiti riči ke
je rečeni Tobija povidal male i velike kad je ča kupleno i za
koliko
ne drugo g(ospo)d(i)n bog v.(aša) m.(ilosti) zdravo derži d(a)n
u Grobniku 15 (d. iže) jenvara 1585 (č. f. o. d.) v. (aše) m.(ilosti) u(ficijal)
Matija Kiršić satnik grobnički
- Isprava satnika M.Kiršića iz 1585. godine.jpg (160.39 KiB) Pogledano 6296 puta
Isprava satnika M.Kiršića iz 1585. godine
Dvije navedene glagoljske isprave nov su prilog glagoljicom pisanim spisima iz pravne prakse u Rijeci. Dragocjene su stoga jer je (uz bogatu glagoljsku ostavštinu liturgijskoga i crkveno-administrativnog obilježja), u sudskom poslovanju odnosno u javnopravnoj i privatnopravnoj službi sačuvano malo glagoljskih dokumenata u Rijeci. Jedini dosad poznati sačuvan izravni dokument isprava je notara Gverina Tihića iz godine 1546. Tek neizravnom dokumentacijom, tj. glagoljskim ispravama koje se spominju u latinskoj verziji, mogla se dosad djelomično rekonstruirati upotreba glagoljice u službi civilnoga javnog značenja.
No sva je ta građa, osim spisa notara Tihića, ponajviše iz okolnih hrvatskih mjesta. Značenje našega prvoga glagoljskog spisa je u tome što je to službeni spis napisan u samoj Rijeci, i to u kancelariji (uz kapetana) najvišega sudskog organa u gradu.
Nacionalno obilježje srednjovjekovne Rijeke slavensko je po etničkom sastavu gradskoga stanovništva, po njegovoj dru-štvenopravnoj organizaciji, po jeziku i pismu u liturgiji. O tome govori čitavo onomastičko i toponomastičko naslijeđe Rijeke, o tome svjedoči i formalno uređenje riječke komune koje se u potpunosti oslanja na tip starih općina, njihov pravni aparat i pisane zakone/ Usto je tradicija glagoljaštva u crkvi i njezinoj administraciji bogata i neprekidna.
Kako se Rijeka već u XIV. stoljeću razvila u obalno trgovačko čvorište, koje uvelike posjećuju stranci, nije se moglo, unatoč tome što su u gradskom vijeću i u riječkom kaptolu i dalje u velikoj većini prevladavala hrvatska prezimena - u široj administraciji ustrajati u hrvatsko-glagoljskom tipu poslovanja (koje je vrlo vjerojatno postojalo). Okolna mjesta zadržala su, naime, tijekom srednjega vijeka takvo glagoljsko poslovanje i u sudstvu i u upravi.
Kao i u drugim hrvatskim mediteranskim gradovima po-morsko-trgovačkog tipa, i u Rijeci su se u XV. stoljeću knjige vodile na latinskome, kako je to bilo uobičajeno u međunarodnoj praksi, a i u Rijeku se tijekom XV. i XVI. stoljeća kao jezik komuniciranja počeo uvlačiti talijanski, da istisne latinski iz sudstva i uprave.
U sredini, u kojoj su velik dio stranaka bili tuđinci, prilike su zahtijevale da pravne poslove obavlja pravnik sa stručnom naobrazbom, pa je često službu kancelara obavljao stranac, pozvan obično iz Italije. Ta je zemlja imala u ono doba najbolja učilišta.
Uz kancelara javlja se u XVI. stoljeću još jedna osoba na ljestvici javnopravnih činova, koja je redovito pozivana iz tuđine: vikar.
Uz kapetana, najviši organi sudske uprave u gradu bili su suci (od kojih je jednoga birao narod vijećem, a drugoga je imenovao zemaljski gospodar). Tu su službu zadržali gotovo jedino Hrvati. Više suđenje u prvom je stupnju pripadalo kapetanu u zajednici sa sucima, a u prizivu protiv presuda gradskih sudaca, kapetanu s malim vijećem. U odsutnosti kapetana, suđenje je obavljao njegov zamjenik.
S vremenom se međutim pokazalo potrebnim prvostepeno više suđenje povjeriti posebnoj stručnoj osobi, pravniku stručnjaku: vikaru. Tu službu nalazimo i prije donošenja statuta, nakon godine 1517, no nema joj traga u XV. stoljeću. Prve vikare imenovao je vladar, ali je dekretom nadvojvode Karla iz godine 1574. pravo imenovanja prešlo na općinsko vijeće koje je vikara i plaćalo, s time da ga je morao odobriti vladar. Godine 1734. i ponovno 1743. predloženo je da se vikarijat ukine. Ipak, nije ukinut sve do 1776.
Vikar je bio i namjesnik kapetana. Pripadalo mu je prvostepeno suđenje u svim parnicama koje nisu vodili gradski suci, tj. u kriminalnim i većim civilnim parnicama.
Razvoj grada i razgraničenje njegovih trgovačko-pomorskih odnosa zahtijevali su da tu službu, preko koje su se obavljali najviši pravni poslovi, obavlja čovjek s visokom stručnom naobrazbom. Stoga je gradsko vijeće pozivalo u tu službu vrsne pravnike, strance, obično iz Italije. Vikar je morao biti stranac i doktor prava. Morao je dobro poznavati i opće pravo koje se primjenjivalo u parnicama kojih predmet nije bio predviđen u knjizi statuta, a u parnicama stranaca i pravo njihova kraja. Nesmetano obavljanje trgovinskih poslova nalagalo je pojavu tih pravnih stručnjaka stranaca u sudskom aparatu grada. Kako se vidi iz navedena protokola prigodom primanja vikara Matteia, vikar je naplaćivao posebnu taksu od stranaca. Sam Kobler smatra da su se vikari pozivali iz Italije zbog trgovačkih razloga, a ne zna za slučajeve da je vikar uredovao drukčije nego na latinskom i talijanskom. »Questi vicari (...) estendevano i protocolli di udienza in lingua italiana e sentenziavano in latino. Traccia di tratazione in altra lingua non se ne trova.« U popisima dosad poznatih vikara nema imena dr. Jampikula.
Podatak da je riječki vikar iz svoje kancelarije uputio glagoljicom pisan i potpisan dopis dokazuje ne samo uporabu i službeno priznanje toga pisma i hrvatskoga govora u sudstvu Rijeke, već je to nova potvrda pretpostavke da je u riječkoj općini uredovala službena osoba za održavanje veza sa strankama i tumačenje hrvatsko-glagoljskih isprava. Ta nova glagoljska isprava javnopravnog značenja obara i namjeru Silvina Gigantea da iz činjenice što je dužnost vikara obavljao stranac, izvede zaključke o nacionalnom karakteru Rijeke. »(...) il vica-rio, che per le esigenze del suo ufficio doveva essere in rapporti continui con la popolazione e quindi conoscerne la ligua, fu sempre un italiano o della penisola o degli stati ereditari austriaci« .
Upravo u dodiru s narodom morao se i tako visoki sudski organ, koji je zbog svojih visokih stručnih kvalifikacija (i radi nepristranosti) bio stranac, poslužiti jezikom i pismom pučanstva s kojim je saobraćao, unatoč tada još latinskom poslovanju u sudstvu.
Drugi pronađen glagoljski spis, dopis grobničkoga satnika Kiršića, upućen je riječkim sucima kao odgovor na njihov upit. Taj satnik, poslije suca najistaknutiji općinski činovnik u tipu hrvatske općine kakva je bila i grobnička, podnio je riječkome sudu izvještaj s podacima i iskazima koji su od njega zatraženi na hrvatskome jeziku, glagoljicom, potpuno siguran da će njegov dopis biti uvažen kao dokazno sredstvo za činjenice koje je naveo. Kako znamo, uz njegov dopis postojale su još i druge glagoljske isprave među spisima parnice Grohovac, koje su bile čak odlučne kao dokazni materijal prvoga reda. Te isprave pripadaju onim glagoljskim spisima iz okolice Rijeke, koje poznajemo redovito tek iz druge ruke.
Prva hrvatska tiskana knjiga na glagoljici je Misal (440 stranica, 19x26 cm), ali se nažalost ne zna gdje je bila tiskana. Pojavila se 1483., samo 28 godina nakon Gu8tenbergove Biblije. Znači nismo prvi ali smo tu negdje.
- Misal.jpg (21.47 KiB) Pogledano 6296 puta
Hrvatsko glagoljaško pismo peto je koje se pojavilo u povijesti europskog tiska, ubrzo nakon latinice, gotice, grčkog i hebrejskog pisma
Ako netko želi pisati starim hrvatskim pismom glagoljicom, ne mora je znati nego samo otpakirati jedan dodatak u wordu. Više o tome na
viewtopic.php?f=35&t=980&p=16842
Našla grešku. Ovo je na Gradu Grobniku točnije crkvi. Oznake na poleđini su pisane olovkom a ja slovo T vidjela kao F. 
Počela koristit povećalo. Istu grešku imam i kod šterne, i ona je iz G. Grobnika. 
Sreća je da u bilježnicama mogu naći 99% lijepo napisanih opisa. Sorry što sam napravila smutnju. Oćemo to izbaciti ili seliti?
