Post broj:#28 
Postao/la Kantrida76 » 24.2.2018, 07:55
Ako je vjerovati legendama – a nekomu se valjda uvijek mora vjerovati – brojni su narodi diljem kugle zemaljske dobili pismo i znanje pisanja zahvaljujući daru nekog božanstva. Unatoč tomu što i sami imaju legende, Hrvati su u tomu odlučili biti drukčiji. Ne priznavajući zasluge božanstvima, zabilježili su ime čovjeka od krvi i mesa koji im je osmislio, stvorio, dizajnirao pismo kojim će ovjekovječiti izgovorene riječi. Dogodilo se to u 9. stoljeću, čini se s onu stranu od bilo kakva oponašanja tada poznatih pisama, poput grčkoga, latinskoga ili hebrejskoga.
Podrijetlo glagoljice i njezino širenje Hrvati najčešće vezuju uz misionarski rad Konstantina Filozofa i njegova brata Metoda među Slavenima. Svoje su uloge u zbivanjima odigrala i dva vladara, jedan imenom Mihajlo, drugi imenom Rastislav. Priča kaže kako je, na traženje kneza Rastislava da u njegovu Moravsku (danas u Republici Češkoj) pošalje misiju koja će promicati kršćanstvo donoseći knjige pisane slovima što će odražavati narodni jezik, bizantski car Mihajlo poslao 863. dvojicu grčkih redovnika: Konstantina (rođenog 826. ili 827 u Solunu), profesora filozofije na Visokoj dvorskoj školi u Carigradu, zbog učenosti prozvanog Filozof, i starijeg mu brata Metoda (rođenog između 815. i 820., također u Solunu). Sudbina je htjela da s prosvjetiteljskim radom braće Hrvati budu upoznati posljednji. Dogodilo se to nakon smrti Konstantina (869.) i Metoda (885.) zahvaljujući njihovim učenicima, koji su među Hrvate proširili glagoljicu i liturgiju na staroslavenskom jeziku. I to ponajprije među one u jadranskom dijelu Hrvatske.
Prema jednoj od teorija, Ćiril je stvorio pismo u dvije godine, između 861. i 863. Za to je koristio teološku simboliku i geometrijsku logiku kruga, trokuta i kvadrata. Riječ je o trima osnovnim geometrijskim likovima, ujedno trima glavnim simbolima kojima mnoge kulture, religije i učenja Konstantinova vremena tumače cjelovitost univerzuma i pojavnost svijeta. Krug je u njima simbol Sunca, cjelovitosti i savršenosti božanstva koje daje život. Trokut je simbol velike trijade u koju su sjedinjeni nebo i zemlja, s čovjekom koji je proizvod njihove sjedinjenosti (Sveto Trojstvo). Kvadrat je simbol Zemlje, četiriju godišnjih doba, četiriju elemenata (voda, vatra, zrak i zemlja). Ćiril je niz novih slova, nazvanih glagoljica, odlučio započeti znakom za glas A.
Tri danas poznata načina pisanja glagoljskih slova, tri vrste glagoljice – trokutasta, obla i uglasta – nisu, međutim, u vezi sa simbolikom trokuta, kruga i kvadrata. Nedugo nakon Ćirilova doba, u kojem se držalo do sheme prema kojoj su slova bila uobličena (trokutasta), čovjekova su ruka i pisarski alat, što znači trska ili guščje pero, novim slovima u praksi dali obilježja tekućeg pisma (oblo). Sljedeća faza u razvoju pisma donijet će četvrtaste (uglaste) oblike, kao posljedicu težnje za urednim, pa i svečanim dojmom teksta. Moguće je da je to bilo posljedicom ugledanja glagoljskih pisara u latinična pisma razvijena u europskim pisarnicama. Tomu se može dodati i pojavu kurzivne, rukopisne glagoljice, nastale u svakodnevnoj pisarskoj praksi kao slobodniji, neformalan brzopis »velikih slova«.
Glagoljica se proširila na tri glavna područja: u češko-moravskoj regiji, u bugarsko-makedonskom području i na hrvatskom tlu. Je li činjenica da se glagoljica među Hrvatima najsnažnije ukorijenila upravo na Kvarneru i njemu susjednim područjima slučajnost ili plod povijesnih okolnosti? Odgovor na to pitanje nije poznat. Kao i na pitanje o razlozima činjenice da su najstariji hrvatski glagoljski spomenici pronađeni na kvarnerskim otocima Krku i Cresu. A glagoljalo se na Kvarneru doista posvuda: na otoku Cresu (Porozina, Valun, Beli, Osor), na otoku Krku (Omišalj, Klimno, Dobrinj, Dobrinsko polje, Sv. Vid, Dubašnica, Glavotok, Poljica, Krk, Kras, Gabonjin, Vrbnik, Punat, Jurandvor, Baška), na otoku Lošinju (Ćunski, Sv. Jakov), otoku Rabu (Rab), na otoku Unije, također u Rijeci, Grobniku, Cerniku, Klani, Lovranu, Brseču, Mošćenicama, Veprincu, Rukavcu, Voloskom, Kastvu, Bakru, Driveniku, Rudenicama, Belgradu, Grižanama, Podskoči, Bribiru, Novom Vinodolskom. Djelo sv. Braće nastavilo je na Kvarneru živjeti dobivajući svoj najvitalniji izdanak.
Štoviše, glagoljica je postala hrvatsko nacionalno pismo. O njezinu iznimnu mjestu u hrvatskoj kulturnoj povijesti svjedoče podatci poput onih da je prva hrvatska tiskana knjiga otisnuta glagoljskim slovima (Misal po zakonu rimskoga dvora, 22. veljače 1483.), da je prva hrvatska početnica tiskana glagoljicom (1527.), da su prvi pisani hrvatski stihovi zabilježeni glagoljicom (u Misalu kneza Novaka, 1368.). Iako nastala ponajprije zbog crkvenih potreba, glagoljica se, dakle, na te potrebe nije ograničila. Dokazuju to i brojni glagoljski dokumenti o pravnom sustavu pojedinih sredina. To su Statut grada Krka (1388.), Trsatski statut (1460.), Statut grada Vrbnika (1470.), Statut Veprinačke općine (1507.), Statut grada Kastva (oko 1590.), Statut grada Mošćenice (1673.) itd.
Najveći procvat hrvatsko glagoljaštvo doživjelo je u 14. i 15. stoljeću. Dogodilo se to zahvaljujući svećenstvu, koje je raspolagalo snažnim materijalnim zaleđem. Iako su se tekstovi mahom prepisivali, i to u pisarskim radionicama (skriptorijima), dio njih nastao je ujedno tiskanjem. Povijest hrvatskoga glagoljskoga tiskarstva trajala je duže od četiri stoljeća, od 1483. do 1905. U tom je vremenskom rasponu tiskano pedesetak naslova. Među njima je i danas poznatih pet glagoljskih inkunabula, knjiga tiskanih prije 1500. godine. Dvije od njih proizvod su truda Vrbničanina Blaža Baromića: Brevijar hrvacki (1493.) i Senjski misal (1494.).
Tko su istraživači i čuvari toga dijela hrvatskoga kulturnoga blaga? Ako je jedan od prvih bio Ivan Kukuljević Sakcinski, koji je 1851. pronašao Bašćansku ploču i za samo tri dana boravka na Krku skupio 27 glagoljskih knjiga (uključujući najstariju, iz 1321.) te više od 20 spisa, od tog doba do danas nije manjkalo nastavljača Kukuljevićeva rada. Među njima je krčki biskup Antun Mahnić, koji je početkom 20. stoljeća osnovao Staroslavensku akademiju i tiskaru; Svetozar Ritig, Vjekoslav Štefanić i Josip Hamm, koji su 1948. utemeljili Staroslavenski zavod. Nadasve je važan rad Branka Fučića (1920. – 1999.) iz Dubašnice na otoku Krku. Fučić je pronašao više od polovine hrvatskih glagoljskih zapisa, uglavnom na Kvarneru, te oko 60 srednjovjekovnih fresaka, uglavnom u susjednoj Istri. Luk istraživača i otkrivača danas je simbolički zatvoren na neobičan način, pojavom jednog mališana. Riječ je o dječaku imenom Antonio Torre, koji je u prosincu 2004. na predjelu Sv. Križ pronašao najstariji riječki glagoljski napis. Glinena pločica s nekoliko slova, utisnutih vjerojatno u 13. stoljeću, nazvana je Svetokriški ulomak.
Glagoljica je bila u aktivnoj uporabi do 19. stoljeća. No, to ne znači da je ona danas pismo prošlosti, za koje zanimanje pokazuju isključivo proučavatelji kulturne baštine. Ona je živa dokle god je ispisuju ruke naraštaja koji dolaze. A ispisuju je. Jedan je od primjera tomu Škola glagoljice u Korniću. Škola ugošćuje djecu zainteresiranu za učenje starog pisma za ljetnih, slobodnih dana. Najvještiji tu mogu i vježbati prepisivanje starih dokumenata te se okušati u radionici glagoljskih grafita. Nastava završava izletom koji slijedi kvarnerske glagoljaške putove.
Unatoč tomu što je u posljednjih stotinu godina u Hrvatskoj nestalo ili uništeno 13 -14 posto glagoljskih zapisa na kamenu ili zidu (od njih ukupno 1.200 na takvoj podlozi), i to potvrđuje kako glagoljica zapravo ne može nestati. Kao što joj davnašnje ime kaže, glagoljica nastavlja govoriti (glagoljati dolazi od riječi glagoliti, što znači govoriti). U najnovije doba dobila je svoj računalni oblik (font) pa se tim starim pismom može pisati koristeći suvremenu tehnologiju. Glagoljica si time otvara vrata u svoje, još jedno, digitalno tisućljeće.
Kolikom se dragocjenošću danas smatraju stari rukopisi na glagoljici, tomu davnašnjem posredniku između Istoka i Zapada, a danas svjetskoj kulturnoj činjenici, svjedoči podatak da se oni čuvaju u najprestižnijim svjetskim kulturnim ustanovama. To znači, osim u Hrvatskoj, u Beču, Vatikanu, Cambridgeu, Oxfordu, New Yorku, Washingtonu, Berlinu, Weimaru, Wertheimu, Kopenhagenu, Innsbrucku, Odesi, Kijevu, Moskvi, Sankt Peterburgu, Londonu, Parizu, Toursu, Reimsu, Rimu, Trentu, Padovi, Firezni, Trstu, Sieni, Uppsali, Budimpešti, Istanbulu, Pragu, Krakowu, Wroclavu, Hlohovecu, Portu, Ljubljani…
Počela koristit povećalo. Istu grešku imam i kod šterne, i ona je iz G. Grobnika.
Sreća je da u bilježnicama mogu naći 99% lijepo napisanih opisa. Sorry što sam napravila smutnju. Oćemo to izbaciti ili seliti?
.
