Glagoljica u našem kraju i prva riječka tiskara

Post broj:**#31** Postao/la **Kantrida76** » 26.2.2018, 10:22

Otok Krk nazvan je kolijevkom glagoljaštva, što može zahvaliti činjenici da se ono na njemu kroz povijest izvanredno ukorijenilo i žilavo odolijevalo vremenu. Tomu je dokazom impresivan broj na otoku nastalih i sačuvanih glagoljskih zapisa. Od ukupno oko 700 hrvatskih glagoljskih rukopisa na pergamentu i papiru, zna se da je 469 rukopisa s otoka Krka. Danas se na njemu nalazi 255 tih rukopisa. Budući da je glagoljanje poticalo svećenstvo – toliko brojno da je u 17. stoljeću gotovo svaka otočna obitelj imala rođaka glagoljaša – ti podatci svjedoče i o njegovu nadasve snažnu utjecaju na otoku. Ilustracija je toga podatak da su na području Krčke biskupije (obuhvaća otoke Krk, Rab, Cres, Lošinj i dio Paga) sačuvana 303 tiskana glagoljska misala i 87 časoslova. Dakle, ne računajući rukopise koji su u vihoru vremena nestali. Vrlo je vjerojatno da je na otoku neko vrijeme djelovala glagoljaška pisarnica, skriptorij, čemu u prilog govori djelatnost tako značajnih glagoljaša kao što su Vid Omišljanin (14. stoljeće) i žakan Luka iz Vrbnika (15. stoljeće).

Vrbnik je najsnažnije glagoljaško središte otoka Krka, samim tim i glagoljaštva uopće. Od 469 poznatih glagoljskih rukopisa s otoka, zabilježenih na pergamentu i papiru, čak njih 105 je podrijetlom iz Vrbnika. Tomu bi valjalo pridodati i one koji su s vremenom nestali. Među najznačajnijim vrbničkim rukopisima su prvi, drugi, treći i četvrti vrbnički brevijar (nastali u 13. i 14. stoljeću) te dva vrbnička misala (iz 1456. i 1462.) i Vrbnički statut (16. stoljeće). Među ukupno tridesetak u Hrvatskoj sačuvanih glagoljskih zbirki crkvenih tekstova, brevijara, najstariji je Vrbnički brevijar (13./14. stoljeće), s 259 listova pergamenta, koji se čuva u mjestu nastanka. Svakodnevni život u tom otočnom mjestu bio je reguliran pisanim pravilima, zapisanim u Vrbničkom zakonu iz 1388. O pravnom sustavu Vrbnika na svoj način govori i notarska knjiga u koju su bili upisivani kradljivci, koji su nakon treće krađe trebali biti obješeni.

Post broj:**#32** Postao/la **Kantrida76** » 26.2.2018, 10:25

Glagoljski napisi u kamenu otkriveni su isključivo na hrvatskom etničkom prostoru. Štoviše, upravo u kamen Hrvati su uklesali svoje prve tekstove koji nisu bili tematski vezani isključivo uz religiozne ili kraljevske potrebe. Govore o tomu brojni zapisi, među kojima su i najznačajniji spomenici hrvatskoga glagoljaštva, poput Bašćanske ploče, Krčkog natpisa i Valunske ploče. Zbog činjenice da je napise na kamenim blokovima i u žbuci na zidovima teško premještati, takvi su zapisi nadasve uvjerljiv dokaz uporabe pa i ukorijenjenosti glagoljice na određenim područjima, ali i dokaz vjekovne nazočnosti Hrvata na tim prostorima.

Valunska ploča, jedan od najstarijih glagoljskih spomenika, datirana u 11. stoljeće, pronađena je u Valunu na otoku Cresu. Vjerojatno je riječ o nadgrobnom kamenom spomeniku kakve lokalne obitelji. Nepravilna je oblika i nudi na čitanje dva kratka teksta istovjetna sadržaja, pisana dvama pismima (glagoljicom i latinicom) i dvama jezicima (hrvatskim i latinskim). Na ploči su oblom glagoljicom uklesana stara hrvatska imena triju obiteljskih naraštaja: bake imenom Tjeha, sina imenom Bratohna i unuka imenom Juna. Dvojezičnost Valunske ploče svjedoči i tomu kako u to doba na otoku usporedno živi njegovo staro stanovništvo koje govori romanskim jezikom (razvio se iz latinskoga) i novo stanovništvo koji govori hrvatski. Na ploči se mogu zamijetiti elementi najstarijih, trokutastih glagoljskih slova. Valunsku ploču može se vidjeti u mjesnoj župnoj crkvi.

Krčki natpis ulomak je veće kamene ploče na kojoj je klesarska ruka ubilježila slova u 11. stoljeću. Takvo vremensko određenje čini ga jednim od najstarijih poznatih glagoljskih spomenika. Ulomak je dobio ime prema mjestu na kojem je pronađen, što znači na otoku Krku, u istoimenu gradu. Natpis spominje podizanje danas nepoznate građevine benediktinaca glagoljaša, njihova opata i što je možda važnije, bilježi tri stara hrvatska imena: Dobroslav, Radonja i Rugota. Nalazi se na zidu stubišta kanoničke kuće u Krku.

Bašćanska ploča, nastala vjerojatno 1105. godine, s mnogo je razloga nazvana »dragim hrvatskim kamenom hrvatskog jezika«. Pronađena je 15. rujna 1851. na otoku Krku, u crkvici sv. Lucije u Jurandvoru kod Baške. Kamena ploča, duga 198 cm, visoka 99 cm i debela 8 cm, isprva je oko 300 godina stajala u crkvici okomito, a od 1498. nalazila se položena na crkveni pod, kao nadgrobna ploča. Otočani su po njoj hodali, tarući na površni uklesana slova. Ipak, tekst što ga je čuvala ploča danas je poznat gotovo u cijelosti. On svečanim tonom govori o tomu kako su dva benediktinska opata podigla crkvicu sv. Lucije na zemljištu što im ga je darovao hrvatski kralj Zvonimir. Zapis se sastoji od 13 redaka glagoljskih slova. Uz činjenicu da zapis donosi informaciju kako se kvarnersko područje već u to doba nalazilo u sastavu Hrvatske, on je nadasve važan kao prvi dokument koji na hrvatskomu jeziku spominje ime nekog hrvatskog vladara. Zbog toga je ploča nazvana i »krsnim listom Hrvata«. Bašćanska ploča jedan je od krucijalnih hrvatskih kulturno-povijesnih artefakata uopće. Izvornik sečuva u palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

Bašćanski ili Jurandvorski ulomci pronađeni su gdje i Bašćanska ploča, u crkvici sv. Lucije u Jurandvoru na otoku Krku. Riječ je o tri kamena fragmenta s glagoljskim zapisom iz istog vremena, s prijelaza 11. u 12. stoljeće. Budući da je Bašćanska ploča služila u crkvici kao lijeva okomita pregradna ploha (septum) između svetišta i prostora za puk, Jurandvorski ulomci su najvjerojatnije ostatci uništene desne pregradne plohe, na kojoj se nastavljao tekst Bašćanske ploče. To znači da su oni zapravo – druga Bašćanska ploča. Dva se kamena ulomka nalaze u zagrebačkom Povijesnom muzeju, dok je treći nestao 1879. Sačuvan je precrt nestalog ulomka, učinjen 1864., na kojem je uklesan dio hrvatskog imena. Svojom lako pretpostavljivom važnošću za hrvatsku kulturnu povijest, a podjednako toliko svojim zagonetnim sadržajem i zagonetnim nestankom, ulomci ne prestaju poticati radoznalost kulturne javnosti.

Vindolski zakonik najstariji je pravni tekst na hrvatskom jeziku, drugi po starosti zakonik u slavenskom svijetu i time jedan od najvažnijih pravnih spisa srednjovjekovnog europskog prava. Napisan je 1288., kao rezultat dogovora devet vinodolskih općina, u prisutnosti kneza Leonarda Frankopana. Predstavnici Bakra, Bribira, Drivenika, Grižana, Grobnika, Hreljina, Ledenica, Novog Vinodolskog i Trsata okupili su se i zapisali zakone koje su čuli od svojih djedova. Riječ je, dakle, o običajnom pravu. Sačuvani prijepis Zakonika iz 16. stoljeća pisan je kurzivnom glagoljicom i ima 17 stranica i 75 članaka. Ti članci ne ustručavaju se ograničavanja knezove samovolje i prekomjernog kažnjavanja. Štoviše, kazneni postupak tu ne poznaje mučenja, što je jedinstven slučaj u tadašnjoj Europi. Zakonik je izniman i zbog posebne skrbi o moralnoj zaštiti žene. U spomen na 700. obljetnicu Zakonika postavljen je zdenac na glavnom trgu u Novom Vinodolskom.

Brevijar Vida Omišljanina zbirka je biblijskih, liturgijskih tekstova što ju je za potrebe župne crkve u istarskomu mjestu Roču prepisao 1396. Vid iz krčkoga mjesta Omišlja. Moguće je da se to dogodilo u omišaljskom skriptoriju. Vid se rukopis potrudio ilustrirati, uz ostalo, brojnim inicijalima, odnosno početnim velikim slovima teksta. Brevijar je težak 10 kg i napisan je na pergamentu izrađenom od 117 ovčjih koža. Danas se čuva u Austrijskoj nacionalnoj knjižnici u Beču.

Zapis popa Martinca iz drugoga Novljanskoga brevijara uvjerljiv je primjer običaja da glagoljaši uz biblijske tekstove bilježe opise aktualnih društvenih događaja. Zapis je nastao nakon tragične Krbavske bitke (1493.), kada je u boju s Turcima izginulo najvažnije hrvatsko plemstvo. Podrijetlom s krbavskog područja, Martinac dolazi u utvrđeni grad Grobnik kraj Rijeke. Tu u svojoj kući organizira skriptorij u kojem djeluje pet pisara. Brevijar je pisan za pavlinski samostan kraj Novog Vinodolskog i završen 1495. Knjiga ima 500 listova pergamenta, teška je 20 kg i obiluje lijepim inicijalima. Na 267. listu knjige Martinac opisuje tragediju potresnim riječima, ne propuštajući zabilježiti spaljene domove, razrušene crkve, brojne izbjeglice, bezdomne starce, udovice i djecu, zarobljene branitelje prodane kao roblje, ubojstva hrvatskoga kneza i bana. Zapisi poput Martinčevog nadasve su dragocjen povijesni izvor o zbivanjima presudnim za tadašnji opstanak hrvatskoga naroda. Dio svećenika glagoljaša i osobno će se, aktivno, uključiti u obranu hrvatskoga teritorija.

Post broj:**#33** Postao/la **Kantrida76** » 26.2.2018, 10:26

Samostan na Košljunu, otočiću usred Puntarske drage na otoku Krku, pohranjuje brojne glagoljaške knjige. Isprva je djelovao kao jedna od otočnih benediktinskih zajednica, u doba kada je na Krku bilo više benediktinskih samostana nego na ikojem drugom jadranskom otoku. Benediktinci su u liturgiji nadasve dosljedni čuvari latinskoga jezika. Senjski i krčki benediktinci, međutim, prvi su od redovnika u cijelom katoličkom svijetu dobili od pape odobrenje da služe misu na staroslavenskom, tj. starohrvatskom jeziku, te dopuštenje da se služe glagoljicom. Time su u neku ruku postali svjetskom iznimkom. Na Košljunu su glagoljali sve do 1447., kada samostan prelazi u ruke franjevaca, koji s glagoljaštvom nastavljaju. Danas je dokaz tomu košljunska knjižnica, najstarija i najbogatija na Krku. U njoj se nalazi stotinjak inkunabula, među kojima je najstarija iz 1471. Tu su fragmenti hrvatskoga Prvotiska, glagoljski misal Pavla Modrušanina iz 16. stoljeća te brojni drugi glagoljaški tekstovi.

Post broj:**#34** Postao/la **Kantrida76** » 26.2.2018, 10:27

Blaž Baromić, prvi poznati hrvatski tiskar, rođen je u Vrbniku na otoku Krku oko 1440. Postavši kanonik u nedalekom Senju, Baromić osniva tiskaru koja djeluje vjerojatno između 1494. i 1508. Vlasnik tiskare bio je arhiđakon Silvestar Bedričić. U njezinu djelovanju Baromić koristi iskustvo stečeno prethodnim radom u Veneciji, gdje je tiskao Brevijar hrvacki (1493.). U Senju je tiskao najmanje sedam naslova. Prvi se pojavio Misal po zakonu rimskoga dvora (odnosno Senjski misal, 1494.), što je drugo izdanje nakon prve hrvatske otisnute knjige, prvotiska istoimenog misala iz 1483., nastalog u nepoznatoj tiskari. Slijedi ga Spovid općena (1496.), prva glagoljicom tiskana knjiga na hrvatskom čakavskom jeziku. Potom su otisnuti župnički priručnik Naručnik plebanušev (1507.), Mirakuli slavne dive Marije (1507./1508.), Tranzit sv. Jerolima (1508.), Korizmenjak (1508.) i Obrednik (1508.). Izgled tih knjiga pokazuje kako je Baromićevo tiskarsko umijeće sukladno tiskarskoj vještini koja je postojala u tadašnjoj Europi. Baromićeva se izdanja danas čuvaju na Košljunu, u Vrbniku, Cresu, Zagrebu, Ljubljani, Sankt Petreburgu, Beču, Londonu i Budimpešti.

Post broj:**#35** Postao/la **Kantrida76** » 26.2.2018, 10:28

Sveučilišna knjižnica Rijeka postavila je 1968. stalnu izložbu posvećenu glagoljici. Pogledu posjetitelja tu je ponuđeno 127 izložaka. Riječ je o odljevcima glagoljskih kamenih spomenika s kvarnerskoga područja i Istre, glagoljskih kodeksa, radova domaćih klesara s glagoljskim potpisima, o zbornicima i lucidarima, književnim tekstovima glagoljaša, pravnim tekstovima, zapisima glagoljaških bratovština i feudalnih gospoštija; o natpisima i zapisima na srednjovjekovnim freskama, hrvatskim glagoljskim tiskanim knjigama i drugom. Tematski autori izložbe su akademik Branko Fučić i dr. sc. Vanda Ekl, dok postav potpisuje dipl. inž. arh. Igor Emili. Kopije fresaka rad su akademskog slikara Eugena Kokota. Sveučilišna knjižnica nije samo mjesto kopija glagoljskih dokumenata, već i mjesto pohranjenih izvornika. U njoj se čuvaju brojne stare knjige za čije je uvezivanje korišten pergament još starijih knjiga, ispisan glagoljskim slovima. Taj dio knjižničnoga blaga jednim dijelom još uvijek čeka svoje istraživače.

Glagoljski lapidariji Valun i Porat mjesta su gdje se na jednom mjestu mogu razgledati odljevici velikog dijela najznačajnijih glagoljskih napisa s područja Kvarnera i šire. Lapidarij u mjestu Valun na otoku Cresu nastao je 1987. inalazi se pred konobom Juna, koja je nazvana prema imenu unuka zabilježenom na Valunskoj ploči. Odljevci 14 starih glagoljskih napisa tu su ugrađeni u zidove iznad stolova. Lapidarij u samostanu sv. Marije Magdalene u Portu nastao je 1990. i sadrži istih 14 odljevaka spomenika. Odljevci u Valunu i Portu rad su Branka i Drage Fučića