Lokalpatrioti Rijeka

Parobrod Juraj Šubić

Još jedan parobrod koji je život počeo kao jahta je brod Juraj Šubić.
Sagrađen je u brodogradilištu Robert Duncan & Co, Port Glasgow, u Škotskoj kao jahta imena Margherita 1894. godine.
Prvi vlasnik bio je William Williamson iz Glasgowa.
http://www.clydeships.co.uk/view.php?of ... MARGHERITA

1910. godine jahtu kupuje “Korčulansko parobrodarsko društvo” za potrebe prijevoza putnika i robe u Korčuli i okolici. Brodu mijenjaju ime u Drugi.
Nakon osnivanja brodarskog društva Dalmatia 1908. “Korčulansko društvo” je zapalo u teškoće jer je izgubilo prijevoz pošte, a nije imalo subvenciju. Parobrod Drugi ostaje privezan neko vrijeme u Luci na Korčuli.
Društvo Marušić i drugovi iz Omiša kupuje parobrod Drugi koji im je trebao služiti kao remorker koji bi vukao maone s kamenjem za tvornicu Sufid u Dugom Ratu. Ubrzo se ispostavilo da je parobrod za to prevelik.
Omišani koji neko vrijeme nisu imali vezu sa Splitom odlučili su 1915. god. kupiti parobrod za tu svrhu. Vlasnik broda bila je “Zadružna plovidba” iz Omiša a svatko tko je htio mogao je biti dioničar.
Parobrod dobiva ime “Juraj Šubić”.


Nakon Prvog svjetskog rata brod još neko vrijeme plovi u vlasništvu “Zadružne plovidbe” Omiš, a zatim je prodan Parobrodarskoj plovidbi Duba.
U prethodnom postu br. 75, u Pomorskom godišnjaku iz 1927. može se vidjeti kao vlasnik broda Juraj Šubić upisan Martin Benzia. Benzia je bio vlasnik Parobrodarske plovidbe Duba.


Kada je točno parobrod kupila Jadranska plovidba, nisam pronašla. U svakom slučaju u Lloydovom registru izdanje 1930. godine brod je u vlasništvu Jadranske plovidbe.

Prema facebook stranici “Stari Omiš”, Italija je rekvirirala brod 1941. godine. Parobrod je potopljen na dan kapitulacije Italije 1943. prilikom bombardiranja Civitavecchie.

…slijedeće… o parobrodu Juraj Šubić iz teksta Ukrcaj na parobrodu “Knez”, Josip Splivalo….

Parobrod Juraj Šubić ex Drugi

Časopis Naše more 1961. – Josip Splivalo, Ukrcaj na parobrodu “Knez”:

Kad smo se privezivali za mul, navalilo ti na brod mnoštvo Omišana da vide čudo novog “Kneza” i da pozdravi kapetana Miću, kojega je svak u Omišu i okolici poznavao i častio i smatrao vrlim pomorcem. Čule su se međutim nerijetke glasne primjedbe: “Naš je “Juraj Šubić” bolji i udobniji”, što je i bila živa istina. Da novi “Knez”¹ nije bio lijep po izgledu, bila je odgovornost braće Ivaniševića pa i samog kapetana Miće. A s druge strane, da su Omišani u svom “Jurju Šubiću” imali lijep, udoban i koliko-toliko luksuzan parobrod nije bila zasluga neke njihove velike estetike, već pukog slučaja, za koji Omišani nijesu bili ni najmanje zaslužni. A to je bilo ovako.

Za dugi niz godina, prije prvog svjetskog rata, na Korčuli je postojalo “Korčulansko parobrodarsko društvo”.
Prvi brod ovog društva bila je jedna jahta kupljena u tuđini. Ovaj brod je bio vrlo uzak i dubok jer je u službi kao jahta upotrebljavao jedra. Korčulansko društvo tom brodu dade ime “Prvi”². Ali, zato što je bio uzak narod ga je nazivao “Šilo”. “Šilo” je vršio prugu u korčulanskoj okolici, a kad je bilo potrebno i korisno, išao bi i dalje.

slika iz linka u gornjem postu - izvor stranica Paluba

U početku je s njim zapovijedao onaj vrijedni pomorac, moj mještanin Pavao Krstelj, a moj stric je bio noštromo. Kad bi nevrijeme ili tišina sprječavali talijanskim jedrenjacima da plove do Metkovića zbog ukrcanja drva, “Šilo” bi ih teglio. Tako “Šilo” i ostari.

A kako je korčulanskoj okolici bio potreban veći brod, to je društvo opet kupilo u tuđini drugu lijepu jahtu. Kad je ovaj krasni brod stigao u Korčulu bio je usidren i privezan kod kuće Lovra Depola. Sve što je bilo luksuzno, s broda se demontiralo i u Depola pohranilo. Ostalo, što nije bilo potrebno na brodu, a toga je bilo i previše, smjestilo se u jednu prostoriju do zlatarije Artura Ivančevića, pokraj loggie. Ovom novom kupljenom brodu dadoše ime ”Drugi” i društvo ga je stavilo na istu prugu koju je vršio “Šilo”.

Bio je veći, udobniji, i vozio je brže nego “Šilo” i društvo ga je upotrebljavalo i za razne druge svrhe izvan redovne pruge. Vodio je narod na izlete u razna mjesta, vjernike na sv. Vlaha u Dubrovnik i Sokole na sokolske sletove. Jednom je na Sokolski slet u Šibenik i mene odveo stric Janko, koji je na njemu bio noštromo.
“Drugi” je također teglio prazne jedrenjače do u Metković i to dvije u jedanput kad nije bilo vjetra.
U redovnoj pruzi ”Drugi” bi svakog jutra u šest i pol sati prošao ispred našega sela i ustavio bi se nedaleko od obale u vignjanskome zaljevu, da ukrca putnike, koje bi u svojoj barci stari Sabo Njakara odveslao do “Drugoga”, jer u Vignju nije bilo mula. “Drugi” bi sedmično odveo korčulanske advokate u Orebić, gdje bi oni tamo raspravljali na sudu i branili svoje dugovječne klijente. . . .

slika sa facebook stranice Stare fotografije Janjine na Pelješcu

Korčulansko društvo je dobro napredovalo, dok nije došlo do osnivanja društva “Dalmatia” sa sjedištem u Zadru. Društvo “Dalmatia” je nastalo spajanjem nekoliko manjih društava i ovo je dobilo koncesiju prevoza pošte, a Korčulansko društvo, koje nije ušlo u novo društvo, izgubilo je poštu.

Malo poslije ovog novčanog gubitka, parobrod “Drugi” je obustavio prugu i bio privezan uz rivu. Poslije dugog vremena premješten je u uvalu Luka, jugoistočno od grada Korčule. Ta je uvala za male brodove bila vrlo sigurno sidrište. Tada su tu luku zvali Porto pedocchio, ne znam da li radi daganja (“pedoća”) ili ušiju (pedocchio-uš), jer je među mornarima kružila legenda, da su se na malom otočiću u toj luci u stara vremena mornari-robovi, galeoti, prali i trijebili uši s tijela.
Tu je “Drugi” bio usidren za dugo vremena, a moj stric Janko na njemu za cijelo vrijeme dok nije bio prodan. I tako je ”Drugi” spavao, skupljao školjke na travom obraslom dnu i provodio svoje stare dane u miru i spokojstvu. Ali se ipak jednog dana i njemu još jednom nasmijala sreća. Kako je tvornica “Sufid” na Dugome Ratu trebala za proizvodnju karbida mnogo kamenja, to su Omišani Marušić i drugovi ugovorili s ovom tvornicom da prenose kamen s Brača do Dugog Rata na maonama. Za to im je bio potrebit remorker. To je spasilo “Drugi” od zahrđalosti, jer ga Omišani kupiše u ovu svrhu.

Korčulani izvukoše brod, očistiše dno, popraviše toliko-koliko zahrđale oplate i bojadisaše, da bi bolje izgledao.
Poslije nekoliko dana “Drugi” ostavi Korčulu zauvijek. Izgledalo je da je sudbina tog lijepog broda bila zapečaćena, da svrši svoje stare dane kao skromni remorker maona. Ali se prilike izmijeniše. Ustanovilo se, da je “Drugi” bio veći nego što je bilo potrebno za tegljenje maona. Morao je imati šest ili više ljudi i troškovi su bili veliki prama onome što je brod zarađivao. Zato su ga morali prodati i kupiti manji brod koji je bio građen za tegljenje.
U isto vrijeme stari “Knez” nije više mogao da vrši prugu Omiš-Split, a novi se u Trstu gradio.
Za neko vrijeme Omišani nijesu imali dnevni saobraćaj sa Splitom pa odlučiše da kupe ovaj parobrod i dadoše mu junačko ime “Juraj Šubić”. Ovaj je posao obavljen na vrlo popularan, širok način.

slika sa stranice Stari Omiš, desno je parobrod Juraj Šubić:

Svaki je građanin mogao biti dioničar parobroda “Juraj Šubić” ako je kupio barem jednu dionicu, koja je imala vrijednost jednog forinata. Tako je u omiškoj općini bilo na stotine osoba koji su bili brodovlasnici i svaki se time dičio. Marušić i drugovi za potrebe “Sufida” nabaviše neki mali remorker, kojemu su dali ime “Dugi Rat”. I tako su obje strane bile zadovoljne.

Eto to je bila ta velika transakcija po kojoj se Omišani dočepaše lijepog broda, s kojim su se oni dičili, od najmlađeg do najstarijega. A imali su i razlog za to, jer je “Juraj Šubić” zaista bio krasan i udoban parobrod. Kao engleska jahta imao je vinč na provi za istezanje sidra i konopa, te pumpu i manigu za pranje palube, što je za mornare bilo vrlo ugodno, jer su tako lako prali palubu, budući da im nije bilo potrebno izvlačiti teške bujole pune mora.
Imao je i električnu rasvjetu te brzojav za vezu zapovjedničkog mosta sa strojem. Zatim lijepi zapovjednički most kao i malo elegantno kolo od kormila. Kuhinja je bila moderna i udobna sa pumpom za vodu. Kapetan i strojar su imali udobne kabine u salonu, a bile su i dvije velike kabine za slučaj potrebe. Na krmi je bio prostran smještaj za mornare. Brod je imao moderni parni stroj s dobrom brzinom. Eto, to su bile uočljive prednosti ovog broda, koji je u ono vrijeme puno značio za skromne omiške prilike.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

1- stari parobrod Knez je bivši parobrod Abbazia Ungaro Croate sagrađen u Trstu 1884. U novi Knez ugrađen je motor starog Kneza (bivše Abbazie)
2- Parobrod Prvi (Šilo) je bivša jahta Deli o kojoj smo pisali u temi Mađarska lučka uprava u Rijeci, postovi 14, 15 i 16

Spisak brodova u floti Jadranske plovidbe 1934.godine.
Predzadnji u spisku je motorni čamac Ljubomir koji je ušao u Jadransku plovidbu iz Kaštelanske plovidbe zajedno s parobrodom Kaštela. (vidi post br. 75, na str. 5 ove teme)
Posljednji je parni čamac Galeb. Bivši je to brodić Ella Ungaro -Croate

Parobrod Jugoslavija– brod koji se gradio 19 godina (od narudžbe do primopredaje)

1914. godine Ungaro –Croata je naručila dva nova parobroda koji su se trebali zvati Hunyad i Hungaria.

Hunyad se trebao graditi u brodogradilištu Ganz –Danubius (današnji 3.maj), a Hungaria u brodogradilištu Martinolić na Lošinju. Bilo je predviđeno da se naruči i treći brod, međutim planove je pokvario Prvi svjetski rat.
Kobilica za Hungariu postavljena je 1916. u brodogradiištu Martinolić. Brod je dovršen 1922. Ušao je u sastav Jadranske plovidbe 1922. i nazvan Beograd.

Gradnja 68 u Mrtvom kanalu, slika iz naše teme Riječki mostovi:


Priča oko parobroda Jugoslavija (nesuđeni Hunyad Ungaro Croate) ponešto se produljila. Ganz –Danubius izgradio je brod u tolikoj mjeri da je porinut 1916. kao gradnja br. 68. Nakon toga gradnja je stala. (Prema podatku iz Lloydovog registra brod je porinut 1920.)

Prema Lloydovom registru brod je porinut 1920, a dovršen u veljači 1933.:

Nakon Prvog svjetskog rata Rijeka je pripala Italiji. Brodogradilište Ganz –Danubius mijenja ime u "Cantieri navali del Quarnero”.

Prema nekim izvorima trup broda pripao je automatski Jugoslaviji (kao i svi preživjeli brodovi bivše Ungaro-Croate), a prema drugim ipak je trebalo nešto i platiti. Međutim nema sumnje u to da su se trebala osigurati sredstva za dovršenje broda.

Gradnja 68. u Mrtvom kanalu, slika iz naše teme Kako je nastao Mrtvi kanal:


Još u ožujku 1928. na sjednici Jadranske plovidbe odlučeno je da se “parobrod “br. 68” koje je bivše parobrodarsko društvo Ungaro Croata započelo graditi još prije Prvog svj. rata i izgradilo toliko da je bio porinut u more, kupi i izgradi kao putnički luksuzni parobrod tako da bi mogao biti u roku pola godine dogotovljen i stavljen u promet naredne ljetne sezone” - pišu novine Novo doba.

Taj novi parobrod trebao je nositi ime “Prestolonasljednik Petar”. Za kupnju i dovršetak bilo je predviđeno utrošiti 20 milijuna dinara. Ravnateljstvo Jadranske plovidbe podnijelo je “Ministarstvu saobraćaja” planove i karakteristike broda na odobrenje.

Međutim prošle su još dvije i pol godine do novih odluka. Na sjednici Jadranske plovidbe početkom mjeseca rujna 1930. odlučeno je da se sagradi potpuno novi brod koji će se zvati “Prestolonasljednik Petar” . To je zaista i učinjeno, te je taj novi brod porinut u Velikoj Britaniji u veljači 1931. god.
Također je odlučeno da će se gradnja “68” (koja je trebala postati brod Prestolonasljednik Petar) preudesiti u turistički brod koji će se zvati “Jugoslavija”.

Fotografija iz naše teme Brodogradilište Kraljevica. Vidi se pramac budućeg parobroda Jugoslavija još uvijek s oznakom “68”:


Odlučeno je tada da se izgradi još jedan novi brod. Novi brodovi trebali su se graditi u Velikoj Britaniji, a gradnja “68” će se dovršiti u Jugoslaviji, dok će mu brodski stroj biti nabavljen u Engleskoj.
Kao što se vidi u Lloydovom registru, brodski stroj napravila je firma Harland & Wolff iz Belfasta u Sjevernoj Irskoj. To je ono isto brodogradilište koje je izgradilo Titanic.
Stroj je montiran u brodogradilištu Quarnero u Rijeci. Do brodogradilišta Kraljevica na završne radove brod je doveo kapetan Tonković.

Napokon je dovršena stara gradnja br. “68”, nesuđen Hunyad, sada nazvan Jugoslavija i to tek u veljači 1933. godine (prema podatku iz Lloyd registra).

Parobrod Jugoslavija preuzeo je turističku prugu duž naše obale do Grčke.

Brod Jugoslavija u Crikvenici. Slike tog broda imamo u ovoj temi još na stranicama 1 i 2:

Kakav je bio kraj saznajem iz stranice kpl.nl:
1941. godine parobrod su zaplijenili talijanski okupatori i promijenili mu ime u Cattaro. U ratu im je 1942. služio kao pomoćna krstarica D 36.
09. rujna 1943. brod je namjerno potopljen kod Santa Margharite u Italiji da ne padne u ruke saveznika.
Nijemci ga podižu iz mora.
22.03.1944. ponovo je namjerno potopljen na ulazu u luku Livorno.
14. 06. 1944. teško je oštećen za vrijeme bombardiranja Livorna.
1945. podignut je iz mora prilikom čišćenja luke Livorno.
1947. olupina je vraćena Jugoslaviji. Otegljen je u Split i izrezan za staro željezo.

Parobrod Frankopan izgrađen je u brodogradilištu Marka Martinolića u Malom Lošinju 1908. godine za Austro-hrvatsko parobrodarsko društvo na dionice u Puntu.

Nakon formiranja Jadranske plovidbe 1922. ulazi u njen sastav sa istim imenom Frankopan. 1941. zaplijenjuju ga Talijani i mijenjaju ime u Frangipane. Godine 1947. ulazi u sastav Jadrolinije i mijenja ime u Krk. Izrezan je za staro željezo 1961. godine.

Zima 1929. bila je najhladnija zima 20. stoljeća. Hladnoće su počele početkom siječnja a temperatura se u nekim našim krajevima spuštala i do -35°C.

Parobrod Frankopan u Obrovcu u zimi 1929. Fotografije su sa stranice Matica Obrovčana:

Još jedna zanimljiva fotografija sa stranice Matica Obrovčana, a njima je iz Etnografskog muzeja Beograd.

Ukrcaj stoke u Obrovcu oko 1930e godine. Vidi se lijevo krma parobroda Frankopan.

Parobrod Ante Starčević, bivši parobrod Hrvatskog parobrodarskog društva na dionice u Senju, od osnivanja Jadranske plovidbe u njenom sastavu.

Slika je iz knjige Martinšćica u srcu, parobrod Ante Starčević u uvali Žurkovo

Parobrod Split

Parobrod Split izgrađen je 1909. godine u brodogradilištu Monfalcone za naručioca Parobrodarsko društvo Dalmatia. U pomorskim godišnjacima bio je upisan pod imenom “Split D” dok je bio u vlasništvu Dalmatie, na samom brodu ime je bilo ispisano bez slova D.

podaci o parobrodu Split iz registra 1927. godine (tada u sastavu Jadranske plovidbe):

parobrod Splitu u vlasništvu parobrodarskog društva Dalmatia, s njihovom oznakom D na dimnjaku, slika je sa stranice Muzej Monfalcone:

U istom brodogradilištu sagrađen je njegov blizanac Trieste (u registru Trieste D). Oba parobroda plovila su na pruzi Trst-Metković.

parobrod Split sa oznakom Jadranske plovidbe na dimnjaku:

Prilikom osnivanja Jadranske plovidbe, isto kao i preostali brodovi Dalmatie, ulazi u njen sastav.
Nakon Prvog svjetskog rata parobrod Split preuzima prugu Bakar –Metković. Često vozi izletnike u razna mjesta duž naše obale, sokolaše na priredbe i sletove.

Prigodom obilježavanja 350 godišnjice smrti hrvatskog pjesnika Petra Hektorovića 1922. godine, parobrodom Split otputovali su sudionici svečanosti u Hvar.

Na početku WWII zapljenjuju ga Talijani, a kasnije Nijemci.
Dok je bio u službi njemačkog pomorskog prometa, 04. siječnja 1944. napali su ga saveznički avioni. Brod je tada okrenuo kurs prema kopnu da izbjegne potapanje u dubini, te se nasukao na jugoistočnoj strani otočića Prišnjaka ispod Murtera. Posada je napustila brod koji je bio žestoko bombardiran. Napadi savezničke avijacije su se ponavljali nekoliko dana.
Prilikom bombardiranja poginula su tri člana posade – upravitelj stroja Kuzma Ružić iz Kostrene, Sv. Lucije; Ivan Frolja, mornar iz Rijeke i Marušić iz Hrvatskog primorja. Poginuli pomorci sahranjeni su na otočiću blizu nasukanog broda, Ružić i Frolja u zajedničkom grobu, a Marušić u zasebnom.
Nakon rata osoblje Odreda za spasavanje i izvlačenje brodova uredilo je te grobove, položilo vijence na njih i postavilo križeve s imenima.
Pretpostavljam da su kasnije ti grobovi preseljeni, ali nemam točnu informaciju o tome.

Parobrod je izvučen iz mora 28. lipnja 1946. godine i otegljen u brodogradilište u Splitu.

Nakon Drugog svjetskog rata brod je popravljen i rekonstruiran u Splitskom brodogradilištu.

1947. brod ulazi u sastav Jadrolinije, a ime mu je promijenjeno u Istra

1964. mijenja ime u Poreč. Izrezan je za staro željezo 1965. godine.

Kako je stradao parobrod Karađorđe (ex Visegrad Ungaro- Croate) čitajte u našoj temi Priče i legende, post br. 239
Nakon popravka i rekonstrukcije, bivši Karađorđe postaje najprije brod Mornar, a od 1955. brod Proleterka riječke Jadrolinije (slika u postu br. 92.)

Kako je izvučen iz mora 1952. godine čitajte ovdje