Na parobrodu "Olga"Iz knjige “Uspomene iz Bakra”:
“Uspomene iz Bakra” (1963.), autor Zvonimir Klepac (Bakar 1888.-?). Knjigu je izdala Matica Hrvatska - ogranak Rijeka 1996.
Nakon parobroda
Olga, Zvonimir Klepac se ukrcao na jedrenjak Poschich, na kome je plovio godinu dana. O tome u temi
"Bark Hrvatska-Poschich"-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Prvi ukrcaj Zvonimira Klepca nakon mature bio je na parobrod
Olga.
Krajem mjeseca srpnja 1905. Zvonimiru se ukazala prilika, te se ukrcao na parobrod
Olga, kao mladić na palubi druge klase s plaćom od 35 kruna na mjesec.
Olga je tada ukrcavala ugljen na kraju
Molo longa.
Kapetan je bio Paval Šepić, iz Bakra, s dugogodišnjim iskustvom na jedrenjacima. Časnici su bili Tončić Tian i Berto Šepulić, obojica iz Kostrene. Sve su to bili dobri ljudi, ali posao za Zvonimira je bio svejedno izuzetno težak.
Ostala posada su bili kormilar Jož Lučić, zvan Roro, noštromo Jović Forempoher zvan Granparola, kuhar Pave Žohar, sin Stanka, dugogodišnjeg kuhara na školskoj lađi Margita, mornar Galović Toni iz Brseča.
Zvonko je prema tadašnjem običaju sa sobom donio svoju mornarsku opremu: madrac, pokrivač, tanjur, žlicu, vilicu, lončić za kavu i ostale sitne potrepštine i naravno nešto odjeće.
Prostor za posadu (osim za kapetana i časnike) bio je malen, skučen prostor ispod kaštela na pramcu.
Čim je stigao dali su mu metlu u ruke da čisti prostor. Prethodno se sva dotadašnja posada iskrcala i ostavila neopisiv nered. Posvuda smeće i stara potrgana odjeća. Nakon završene Pomorske akademije nije bilo lako prihvatiti da si na početku na brodu običan čistač.
Prostor za posadu u ono doba bio je mračan i skučen. Da bi posada imala neke ljudske uvjete za život na brodu, tome se u ono doba nije uopće pridavala pažnja, niti kod same konstrukcije broda, a niti kasnije. O tome nisu vodili računa niti konstruktori, ni brodovlasnici, a niti pomorske vlasti. Najvažnije je bilo da stane što više tereta a ljudi da se što više iskoriste.
Uz ležaje bio je maleni stol, ne veći od metra i pol. Ormar za odjeću nije postojao. Sva se odjeća i pribor držao u mornarskoj vreći koja je visila iznad ležaja. Ispod je bio bujol za oprati se, a dio najpotrebnije odjeće visio je vani da bude pri ruci. Stari su mornari žalili za jedrenjacima gdje je sve bilo čistije i udobnije.
Komandni most bio je otvoren, samo s ogradom. Kormilar i pomorac na straži bili su izloženi svim vremenskim uvjetima, kiši, vjetru, hladnoći ili tropskim vrućinama.
Uljena lampica kojom je noću bio osvjetljen kompas nije bila bolja od one koju je imala nona Cibiba u Bakru.
Na parobrodima se nije jeo svježi kruh, nego suhi, mornarski, zvan galete. Zvonko kaže da su galete koje je u ono doba radila pekarnica u Rijeci kraj kazališta, vlasništvo jedne udovice, bile bolje nego svježi kruh, ali su ruske galete bile grozne.
Higijenske prilike na parobrodima, pa i na
Olgi su bile takve da su ih po noći grizle stjenice, a bakuli i štakori su se šetali po svuda na brodu. Zvonku su na
Olgi po noći štakori izgrizli nokte na nogama. (besplatna pedikura
)
Parobrod
Olga otputovao je u Sulinu u Rumunjsku, na ušće Dunava da ukrca žito za Antwerpen. Piloti u Sulinu bili su tada dvojica bakarskih kapetana Mate Prosen i Pravdica koji su završili nautiku u Bakru godine 1875. i 1881.
Zvonko je obavljao naporne poslove na brodu. Pometao je ugljen u štivama, nosio objed i večeru mornarima, čistio zahode koji su bili primitivni na
Olgi, tukao ruzinu. Znojan, prljav od ugljena radio je od 6 ujutro do 6 na večer.
U Carigradu (kako su onda naši ljudi zvali Istanbul), pao je u štivu i ozlijedio leđa. Svejedno je morao raditi, onako šepav, jer se za ovakve ozljede nije marilo na brodu tada.
U Sulini krcali su žito danonoćno, a posada je neprestano tukla ruzinu. Nikada nije bilo vremena za očistiti onaj maleni prostor u kojem su spavali.
Ujutro se radilo na tašte od 6 sati. Doručak, čaj ili kava s galetama služio se tek od 8 do 8 i pol ujutro.
Po noći su ih znali probuditi da šivaju velike komade od jute koji su služili za separiranje žita. Prekovremeni rad nitko nije ni pomišljao platiti. Sindikati onda nisu ni postojali.
U Sulini desila se tragedija na brodu. Mornar Jož Lučić iz Bakra, pao je u tami u neki otvor na brodu i prelomio kičmu. Uz velike poteškoće izvukli su ga i prenijeli u bolnicu. Preminuo je nedugo nakon odlaska broda.
U slijedećih sedam mjeseci parobrod
Olga je obavila još druga dva putovanja sa žitom iz Crnog mora, iz Azova i Khersona za Rotterdam i Emden. Na povratku za Mediteran, krcali su ugljen za Italiju.
Drugi časnik, Berto Šepulić, puno je pomogao Zvonimiru da se privikne na mornarski život i težak rad na
Olgi. Bio mu je pravi prijatelj.
U Veneciji, gdje su iskrcavali ugljen Zvonko je promoviran u mladića palube prve klase s plaćom od 24 fiorina.
Nakon Venecije otplovili su za Rangoon u Burmi za ukrcati teret riže za Rijeku. U Rangoon su prispjeli mjeseca travnja 1906. Krcali su teret riže u nekom malom selu Thenbangen u prašumi na rijeci Irawadi. Brod su privezali za ogromno drveće uz obalu rijeke.
Na rijeci Irawadi došlo je do tragedije u kojoj je skoro i Zvonko izgubio život. Jedne nedjelje otišao se kupati na rijeku blizu broda zajedno s mladićem imena Tancabel iz Poljana kod Lovrana. Tancabela je ubrzo uhvatila snažna riječna struja. Kratko vrijeme se borio, ali ga je ubrzo nestalo u vodi. Mrtvo tijelo izvukli su na obalu te noći ribari. Drugi dan je bio pokopan. Pogrebu nije prisustvovao nitko od posade (
-op Vežičanka ), što kako kaže Zvonko u svojoj knjizi svakako ne služi na čast kapetanu Pavlu.
Obitelj nesretnika nije dobila ni novčića. Nakon mjesec dana, kada su došli u Rijeku izručili su majci vreću s ono malo robe i to je bilo sve.
Na tom nesretnom brodu
Olgi, drugi dan pao je u štivu mornar Krsto i polomio prednje zube. To se tada smatralo mala nezgoda, bez značenja.
Nakon deset mjeseci plovidbe, prispjeli su u Rijeku i iskrcali teret riže u
Petrolejskoj luci. Zvonko je promoviran u kormilara s 36 fiorina na mjesec. Na brod su se tada ukrcali Toma Pavešić iz Kostrene kao kormilar, kasniji zapovjednik kod
Ungaro Croate i
Jadranske plovidbe, Aleksandro Mikoč iz Bakra (kasnije stradao na parobrodu Buda), Palaić iz Slavonije.
Na
Olgi je sada postalo veselije. Mikoč i Palaić znali su navečer pjevati na pramcu. Iz Rijeke su otplovili za Azov gdje su krcali žito za Englesku, nakon Engleske otplovili su natrag u Rijeku.
15. srpnja 1906. Zvonimir Klepac ostavio je parobrod
Olgu i svih na brodu ondašnjim tradicionalnim riječima: "Bog! Skužajte ako je ča bilo!"
Postao/la 
