Nastavak -zadnji dio!
- spasavanje putnika Titanic.jpg (185.59 KiB) Pogledano 2555 puta
Kad je kapetan Carpathije Arthur Henry Rostron primio očajnički SOS s Titanica, bez oklijevanja je odlučio da se, unatoč opasnosti od ledenih santi, najvećom mogućom brzinom - a ona je bila tek 15 čvorova - krene u pomoć. Bio je svjestan da tako ugrožava i život svojih putnika, ali vjerovao je da njegov 165 metara dugi brod, koji je morima plovio već devet godina, može sigurno stići do brodolomaca. Kao iskusni kapetan, taj 43-godišnjak znao je kako se u noći, u mrklom mraku, na studenom Atlantiku, osjećaju brodolomci i koliko, s mješavinom očaja i nade, vape za pomoć. Naravno, nije znao koliko ih je, nadao se da Titanic još pluta - jer tko bi mogao zamisliti potonuće tog superbroda - sve dok mu prvi preživjeli putnici izvučeni iz čamaca za spašavanje nisu rekli da je Titanic progutalo more. Na Carpathiji se, kad su svi brodolomci izvučeni iz čamaca, odjednom našlo 706 putnika koje je trebalo zbrinuti.
"Gledam kako ih dižu na naš brod”, piše u svom dnevniku Marija Bartowski, putnica s Carpathije, 15. travnja 1912., jutro nakon potonuća Titanica. “O ne, na dnu čamca ukočeno tijelo, a tamo, u drugom čamcu dva. Svi su opasani spašavajućom gurtom, no tko nije u čamcu, tome nema spasa. Dižu ih pojedince iz čamca, žene i djeca najprije. Jedan muškarac umro od veselja, da se je spasio čim su ga gore dovukli. Puklo mu je srce! Eno otmjene gospođe, smije se, šenula je pameću, nestali su joj muž i dvoje djece... da, razloga dosta... U svakom kutu dresing-rooma sjede brodolomci, udovice. Malo se je muškaraca spasilo, i to silom. Jedan je Kranjac tu sa svojom djevojčicom. Čujem ga hrvatski govori, obratim se njemu, što je, kako je? Veli, brat i ja držali smo moju malu rukama. Malu su primili u čamac, a nas su odgurali natrag, ali ja ne budi lijen i skočih s broda u čamac, moj brat ostao je na brodu…nema ga. Ima mu 28 godina, a u Europi ostavio ženu i petero djece. Sirota udovica! Bezbroj primjera i jedan žalosniji od drugoga. Eno dvoje krasne otmjene djece. ‘Francuski’ otac s djecom od pet i tri godine putuju u New York, gdje im je majka. Oca nema, mali su ‘Francuzi’ siročad. Krasni dečki, obiteljsko im je Hofman. Brodara bilo je na brodu 870, a od svih potonulo je blizu 500. U I. kabini bilo je 470, a u II. 360, a u III. 800. A koliko ih ima na brodu? Ne znam ima ih 1/3”, opisuje Marija Bartowski užas koji se tog jutra zbivao na Carpathiji.
Kad su oko 10 sati tog jutra i iz posljednjeg, 17. čamca izvučeni preživjeli putnici s Titanica, kapetan Carpathije Arthur Henry Rostron odlučio je brod okrenuti prema New Yorku. Sada je imao 706 putnika više i te nesretne ljude trebalo je što prije dovesti na njihovo odredište. Brod Californian, koji se nedugo nakon dolaska Carpathije također našao u blizini mjesta brodoloma, odlučio je ostati ondje još neko vrijeme kako bi eventualno našao još ponekog preživjelog.
Slijedećeg dana, u utorak 16.travnja, duboko potresena onim što je vidjela, Marija Bartowski u svoj dnevnik zapisuje samo dvije dramatične rečenice: "Nigdje smijeha, ni veselog lica, tako mora biti čovjeku pri duši kad prođe bojište. Tuga i jauk, suze i uzdisaji, svagdje živo groblje". No, pravo, stvarno groblje bio je Titanic. U svojoj utrobi, sad već duboko na dnu Atlantika, povukao je 1517 ljudi.
Dok je Carpathija neplanirano plovila prema New Yorku, trebalo je, u izvanrednim prilikama koje su nastupile, uvesti red na brodu i redovne putnike lišiti dijela komfora koji su uživali. Nije lako bilo smjestiti više od sedam stotina brodolomaca, osigurati im postelju i obroke, pronaći odjeću. Kapetan Rostron imao je težak zadatak. Posao mu je olakšalo razumijevanje putnika, duboko svjesnih tragedije koju su preživjeli brodolomci Titanica. Svatko je u svoju kabinu prihvatio nekog od tih nesretnih ljudi i dao mu nešto odjeće.
Opskrbili smo brodolomnike. Po mogućnosti, što je tko mogao, dao je. U mojoj postelji leži bolesna Eva Hart i majka zdvojna, muža je izgubila i sve svoje imanje izgubila. Bili su rasprodali u Engleskoj svoje imanje i nakanili su se nastaniti u Americi. Šest velikih kovčega sa stvarima propalo joj je, a novac je imao muž pri sebi. Cijelu noć hoda gospođa okolo i ne spava ni čas, pa ni nama nije ugodno. Spavam samo u gornjoj postelji. Sutra prispjet ćemo u New York, da iskrcamo nesretnike", zapisala je na 35. stranici svog dnevnika 17. travnja 1912. Marija Bartowski.
Marija Bartowski dijelila je kabinu s Evom Hart, najpoznatijom preživjelom putnicom s Titanica. Eva je, sve ao smrti 1996., u javnosti često prepričavala svoje iskustvo.Stranicu ispred toga, Esther Hart, nenadana "cimerica" Marije Bartowski, upisala je u njen dnevnik ime svoje tada sedmogodišnje kćeri Eve i njenog oca Benjamina, koji je stradao u brodolomu. Upisala je i njihovu adresu s koje su, otisnuvši se na put u Ameriku, krenuli iz Engleske: 2 New Road, Ilford, Essex. Hartovi su bili putnici druge klase u kojoj je karta stajala 26 funti i 5 šilinga. Početkom 1912. Benjamin je odlučio emigrirati s obitelji u Kanadu i u Winnipegu otvoriti drogeriju. Sudar Titanica s ledenom gromadom razorio je njihove snove o boljem životu. Kad se to dogodilo, sedmogodišnja djevojčica Eva Hart čvrsto je spavala zajedno s majkom u njihovoj kabini. Evin otac panično je dotrčao do kabine, zamotao je Evu u pokrivač i zajedno s njenom majkom odveo je do palube broda. Smjestio ih je u čamac broj 14 i rekao Evi da drži majku čvrsto za ruku i da bude dobra djevojčica. Bio je to njen rastanak s ocem kojeg nikada više nije vidjela. Eva koja je postala jedna od najpoznatijih preživjelih osoba s Titanica, o tome je često pričala u mnogim prigodama. Umrla je 1996. u 91. godini života. S obzirom na to da je bila još dijete kada je, zajedno sa svojom majkom Esther na Carpathiji dijelila kabinu s Marijom Bartowski, malo je vjerojatno da su poslije održavale kontakt.
Na istoj, 34. stranici uzbudljivog dnevnika Marije Bartowski, upisana su i imena obitelji Brown. Rukopis je vjerojatno Edith Eileen Brown ili njene majke Elizabeth, također putnica drugog razreda Titanica. One su iz Cape Colonyja u Južnoj Africi, preko Engleske, zajedno s glavom obitelji, Thomasom Williamom Solomonom Brownom, putovale u Ameriku. Njihovo krajnje odredište trebao je biti Seattle, u državi Washington, na krajnjem sjeverozapadu Sjedinjenih Država, na granici s Kanadom. Namjeravali su se baviti hotelijerstvom jer su u Južnoj Africi radili isti posao.Thomas Brown nije preživio brodolom Titanica, no njegova kći koja je u trenutku nesreće imala 15 godina, bila je dovoljno odrasla da zapamti detalje tragedije. Ona i njena majka, baš kao i "cimerice" u kabini Marije Bartowski, spašene su u čamcu broj 14. Edith Eileen Brown u knjizi objavljenoj 1995. pod naslovom "Život na Titanicu" opisala je svoje viđenje najveće pomorske tragedije tog doba.
Dvije žene koje su se upisale na 34. stranici dnevnika Osječanke Marije Bartowski, Edith Eileen Brown i tada već 90-godišnja Eva Hart, ponovno će se naći 15. travnja 1995. na 83. godišnjicu potonuča Titanica, na otvaranju memorijalnog vrta u Nacionalnom pomorskom muzeju u londonskom Greenwichu. Marija Bartowski tada je bila mrtva već 41 godinu.
Ona četiri dramatična dana, od početka spašavanja brodolomaca do uplovljavanja Carpathije u New York, Marija Bartowski mora da je bila silno zauzeta pomažući unesrećenima. Njeni inače opširni dnevnički zapisi, s nizom detalja i darom zapažanja, koje je vodila putujući iz Rijeke u New York, pa potom u Philadelphiju, sada su šturi, škrti. Na dan kad je Carpathia dodirnula dokove New Yorka, 18. travnja 1912. tek je kratko zapisala: "Evo nas u New Yorku. Svjetine sila. Čekaju svoje, nadaju se, da su ipak na životu, Merkonijev brzojav već je donio listinu preživjelih. Prizori strašni! Gdje je velika nevolja, to Amerikanci znadu brzo pomoći. Ambulantni automobili, liječnici, zbor gospođa, svi čekaju da prime one nesretnike koji nemaju nikoga u New Yorku. Pomogao im Bog!".
Istoga dana, Marija Bartowski svom će suprugu Franji, porezniku koji je radio u Našicama, gdje su neko vrijeme i živjeli da bi poslije preselili u Osijek, jer su ondje posjedovali dvije kuće, u današnjoj Ružinoj i Dubrovačkoj ulici, poslati razglednicu i prenijeti mu dio dojmova o tragediji Titanica. Napisat će: "My darling! Zbog brodoloma Titanica vraćamo se u New York. Bili smo već 4 dana na putu. U noći od 14. na 15. IV. dogodio se brodolom. Najveći i najmoderniji svjetski brod od White Star Linea. Utopilo se blizu 2000 ljudi, spasili smo oko 700, brojevi se još točno ne znaju. Večeras bit ćemo u New Yorku. Grozna nesreća. Brod je naletio na santu leda, a led je brod raskolio. Od pet brodova mi smo prvi stigli na mjesto nesreće, brod je već bio potonuo, ali 17 čamaca plovili su nam ususret. Bili smo 60 milja udaljeni od mjesta nesreće. Voli vas majčica. Valjda 8. ili 10. svibnja bit ćemo u Trstu, gdje ćemo se iskrcati."
Zanimljiva je sudbina te razglednice na čijem je licu bila slika broda junaka Carpathije, razglednice koju je Marija Bartowski frankirala s dvije mađarske poštanske marke, svaka od 10 filira, a koja je ipak,bez obzira na to što na njoj nisu bile nalijepljene američke poštanske marke, iz New Yorka stigla u Našice. Unuk Marije Bartowski, danas 76-godišnji Branimir Bartowski, koji je ljubomorno čuvao njen dnevnik, zaklevši se da ga nikome neće pokazivati do stote obljetnice tragedije Titanica, kaže kako je razglednicu "na revers" uzeo Marijin posinak Ivan i prodao je nekom kolekcionaru u Sisak. Danas je razglednica u posjedu društva Titanic iz Švicarske i najpoznatijeg hrvatskog istraživača tragedije tog legendarnog broda, Slobodana Novkovića. Branimir Bartowski ima tek kopiju te razglednice.
Njegova baka Marija, koja je na put preko Velike bare krenula iz Rijeke u New York 2. prosinca 1911., već tjedan dana poslije suprugu Franji javila se u Našice razglednicom iz Gibraltara. "Prije ulaska u ocean, šaljem Vam bezbroj pozdrava i poljubaca, dečki moji, ljubeći Vas majčica. A kako je tebi F.? Jesu li djeca dobra? Pazi mi na njih", piše Marija Bartowski svom suprugu 9. prosinca 1911. ni ne sluteći što će je zadesiti na putovanju, kada se istim brodom kojim je putovala u New York, odande bude vraćala.Ta neobična osoba, "žena daleko ispred svog vremena", kako je naziva njen unuk Branimir Bartowski, otisnula se u Ameriku želeći se osobno uvjeriti je li to uistinu "obećana zemlja", kako su je nazivali u tadašnjim novinama. Željela je, naravno, naučiti i engleski, uz njemački koji je već odlično poznavala. Ta želja bila je toliko jaka da je u Osijeku, na skrbi suprugu, ostavila dva sina, Franju, kojemu su bile četiri godine, i još mlađeg, dvogodišnjeg Većeslava, oca Branimira Bartowskog.
Na slici snimljenoj 1910. godine u studiju tada poznatog osječkog fotografa Svirčevića, na krilu drži majušnog Većeslava, dok Franjo na stilskoj stolici, držeći igračku u rukama, stoji uz nju, prkosno gledajuću u kameru. Odvući je od tih dječačića, željnih majčine ljubavi, mogla je samo silna želja za upoznavanjem svijeta. Put u Ameriku nije bio jeftin, pa su prodali vinograd u Kaptolu, da bi za 170 kruna kupila kartu za kabinu druge klase na Carpathiji. Na prvim stranicama dnevnika zabilježila je kako je u Rijeci, dan prije nego što se ukrcala na brod, promijenila 100 kruna i za njih dobila 20 dolara.
"Kurs je 4,96 K za $", zapisala je 1. prosinca 1911. S ogromnim uzbuđenjem opisala je kako je sljedećeg dana ušla na brod:
"U 9 h prijepodne morali smo biti kod parobroda; najprije se ukrcao III. razred -1300 osoba. Govorila sam s gosp. Lahorskim iz Orahovice - Slavonija. Bedak putuje III. razredom, a to je strašno! U 12 h i 1/2 opet je već bio na brodu. Kabinu imam broj 10 s malom Anom Erchard 14 godina starom i dvije Mađarice, kalvinke, mlađe ženice, ne znaju govoriti osim mađarski. Kod stola imam broj 60, dobro mjesto. Prvu noć spavala sam dobro", opisuje Marija Bartowski svoj prvi dan puta koji će je odvesti u veliku, nezamislivu avanturu.
Marija Bartowski bila je učiteljica, gutala je Schillera i Goethea, a od hrvatskih pisaca Šenou i Kumičića. Strast za čitanjem nije ju napuštala ni na brodu. Drugog dana putovanja u dnevnik je zabilježila kako je u parobrodskoj knjižnici posudila Villu Schónow.
Jedan je Kranjac tu s kćeri. Brat i on držali su malenu na rukama. Nju su primili u čamac, a njih dvojicu gurnuli van. kočio je za njom natrag u čamac.Za razliku od razglednice New Yorka koju je Marija Bartowski, kako smo rekli, svom suprugu Franji poslala u Našice 18. travnja 1912., kad su iskrcani brodolomci s Titanica, a Carpathia nastavila u Trst i Rijeku, njen uzbudljivi dnevnik, odlično sačuvana bilježnica tamno-plavih korica na čijoj prvoj stranici piše "Mira Aliuš, teacher" (Aliuš je njezino djevojačko prezime), nikada nije napuštao krug obitelji Bartowski. Tada nesvjestan vrijednosti tog dokumenta, u čiji je posjed bakinom voljom došao kao maturant, Branimir Bartowski ljubomorno ga je čuvao, instinktivno osjećajući da je u pitanju obiteljski dragulj.
Nisam tajio, niti prijateljima skrivao činjenicu da posjedujem bakin dnevnik u kojem opisuje spašavanje brodolomaca s Titanica, no nikome ga nisam pokazivao. Kad se priča pročula, tražili su me novinari, kolekcionari, ali i kojekakvi špekulanti koji su se željeli domoći dnevnika. Svima sam govorio da će dnevnik moje bake, Marije Bartowski, postati dostupan javnosti tek na 100. godišnjicu potonuća najpoznatijeg broda na svijetu, Titanica. Da čekam još 100 godina bilo bi malo predugo, tko zna hoće li planet tada više postojati", kaže u šali Branimir Bartowski. Želio bi da originalni, ili rukom pisani dnevnik njegove bake bude izložen u nekom od muzeja koji čuvaju građu i dokumente o legendarnom, tragičnom brodu i njegovu prvom i posljednjem putovanju.
Koliko god knjiga o Titanicu bilo napisano, koliko god ii serija, filmova i dokumentaraca bilo snimljeno, ni sto godina nakon njegova nestanka ta priča još uvijek nije do kraja ispričana. Dnevnik Marije Bartowski, s kojim se i sada javnost prvi put susreće, dodao je toj velikoj priči mnogo do sada nepoznatih detalja.
- Ugledni kapetan Edward Smith.jpg (108.08 KiB) Pogledano 2555 puta
Ugledni kapetan Edward Smith (desno) bio je jedan od najistaknutijih pomoraca koncerna White Star Line, uvijek je upravljao njihovim najvećim i najnovijim brodovima. Luksuzni interijer broda koji je impresionirao svjetsku javnost.
- 80164765.jpg (219.42 KiB) Pogledano 2555 puta
- 91494173.jpg (302.25 KiB) Pogledano 2555 puta
- 92934680.jpg (159.2 KiB) Pogledano 2555 puta
--------------------------------------------------------------------
Vrijeme potrebno za unos cijelog članka pa nekih skoro pa 3 h. ..
Postao/la gost » 22.2.2012, 08:00 
