Titanic (02.04.1912.-15.04.1912.) i Carpathia (1903. - 1918.)

[Vežičanka]

Kad već govorimo o hrani na brodu , da usporedimo blagovaonice I i III klase na tadašnjim prekooceanskim putničkim brodovima.

blagovaonica na Titanicu za prvu klasu, sa stranice http://www.boston.com/bigpicture/2012/0 ... years.html

Titanic dining room.jpg (399.11 KiB) Pogledano 3215 puta

blagovaonica treće klase na Ultoniji (nema baš takvih slika, to nije bilo zanimljivo)

1902-ThirdClassDiningRoom-Ultonia.jpg (58.32 KiB) Pogledano 3215 puta

[Adamić]

A ovo je bio menu prve klase na brodu Titanic.

Titanic Menu First Class.jpg (144.44 KiB) Pogledano 3212 puta

Menu, nadnevka je 14.04.1912. . Tog dana se Titanic sudario u santu leda. Dat je na aukciju i cijena mu iznosi $157,000 .
"Menu" je dat putniku prve klase Dr. Washington Dodge. Njegova žena Ruth, spremila ga je u svoju torbu (Telegraph).

[Vežičanka]

Carpathia je 5.svibnja 1912. pristala u riječku luku. Članci iz "Jutarnjeg lista":

Jutarnji list članci nakon dolaska Carpathie.jpg (193.9 KiB) Pogledano 3189 puta

[Adamić]

Evo veće slike. Godina je 1903.

[Vežičanka]

U ovoj temi nam nedostaje najvažnija stvar, a to je spisak naših ljudi koji su činili dio posade Carpathie, razlog zašto se uopće spašavanje stradalih s Titanica od strane posade Carpathie povezuje s Rijekom.

Sa stranice Croatian Genealogy Newsletter http://www.durham.net/facts/crogen/news ... pathiacrew
Naravno, kako je tada bio običaj, imena su talijanizirana.

Croatians listed with Carpathia's crew by age and occupation:

Giacomo Battelić, 31 Fireman / Stoker
Giovanni Blascović, 34 Fireman / Stoker
Antonio Buricić, 27 Fireman / Stoker
Miss Jozefine Candrlić, 28 Stewardess
Giuseppe Car, 18 Waiter
Giovanni Cersavanić, 35 Greaser
Matteo Chircosić, 27 Fireman / Stoker
Giuseppe Clapčić, 18 Bosuns Boy
Giovanni Claspčić, 31 2nd. Hungarian Cook
Domenico Cnapić, 33 Waiter
Marco Comandić, 29 Able Seaman
Matteo Cos, 26 Waiter
Giacomo Crognaz, 33 Waiter
Franc Danicić, 17 Waiter
Jozef Desanti 26, Waiter
Johan Devanić, 24, Timmer
Giovanni Elić 39, Able Seaman
Antonio Franclić, 27 Able Seaman
Matrino Francović, 39 Fireman / Stoker
Matteo Fucak, 32 Greaser
Stanko Fuckeack, 27 Fireman / Stoker
Francesco Glinbić, 32 Waiter
Milan Javanović, 28 Waiter
Matteo Kovacević , 17 Waiter
Velko Kukac, 19 Waiter
Giovanni Kukina, 16 Waiter
Antonio Kumbotović, 37 Able Seaman
Giovanni Limpić, 17 Waiter
Giovanni Ljubnić, 41, Fireman
Francesco Lubicić, 31 Greaser
Matteo Lubicić, 27 Fireman
Matteo Lubicić, 34 Fireman
Giovanni Lustović, 33 Greaser
Liviati Matković, 16 Waiter
Mila Melgatić, 32 Fireman
Antonio Milotić, 19 Waiter
Jakomar Milotić,18 Waiter
Joseph Nacinović, 26 Able Seaman
Matteo Nacinović, 33 Greaser
Frank Novaković, 20 Trimmer
Antonio Persić, 18 Waiter
Matteo Persić, 19 Waiter
Lodovico Persusić, 27 Waiter
Stephen Perusić, 24 Greaser
Giovanni Rakamarić, 20 Assistant Butcher
Ignazio Segn, 21 Assistant Interpreter
Carlo Serkulj, 18 Waiter
Francesco Slagiarić,19 Waiter
Miladin Smojver, 14 Waiter
Petar Sokaz , 33 Italian Interpreter
Steve Sparozić, 26 Able Seaman
Giuseppe Vretenar, , 18 Waiter
Antonio Zgaliardić, 27 Fireman / Stoker
Giovanni Zuliani, 24 Waiter
Giuseppe Zupisić, 19 Waiter
Marco Zustović, 28 Greaser

Vidimo da su bili uglavnom ložači i konobari. Koliko je posao ložača težak i mučan može se vidjeti i sa stranice Istranet http://www.istrianet.org/istria/navigat ... a-crew.htm , jer dio ljudi je napustilo brod u određenom trenutku. Vjerojatno kad su dobili plaću otišli su i nisu se više javili nadležnima.

Na ovoj stranici je cjelokupni spisak posade Carpathie u sastavu kad su spašavali brodolomce s Titanica: Eencyclopedia-titanica https://www.encyclopedia-titanica.org/c ... gers-crew/

[Vežičanka]

Na parobrodu Carpathia bilo je tri liječnika, Francuz, Englez i Mađar.

U "Jutarnjem listu" 8.svibnja 1912.god. izašao je opis kobne noći za parobrod Titanic onako kako ju je doživio mađarski liječnik na Carpathiji, dr. Arpad Lengyel:

„Carpathia" bio je prvi parobrod, koji je dohrlio u pomoć „Titanicu". Liječnik „Carpathie"
 dr. Arpad Lengyel vratio se sada iz Amerike i prvi autentično opisao svoje doživljaje
 prigodom spašavanja putnika sa „Titanica".
 Njegov originalni dopis izišao je u „Pester
 Lloydu", od kuda ga i mi prenosimo. Dr. Lengyel piše:


Vrlo poštovani gospodine uredniče! Kad
 ovaj moj list dođe u vaše ruke, mislim, da će već 
sve novine imati iscrpljive izvještaje o žalosnoj 
sudbini „Titanica" i uništenju tolikih ljudskih 
života. Ali ipak držim, da će biti zanimljivo, ako
 saopćim čitateljima još nekoliko nepoznatih momenata ove najveće katastrofe, koja se ikada dogodila na moru. Na parobrodu „Carpathia" bio 
sam kao liječnik zaposlen. Da uzmognem slijediti pravi red, nužno je,
 da zabilježim neke već poznate činjenice.

14. travnja, u nedjelju na večer bilo je obzorje bistro i puno zvijezda. Zrak je bio neobično
 hladan, pa su se zato na „Carpathiji" oko 11 sati 
u noći povukli svi putnici u svoje kabine. Ja sam
 pošao na počinak oko 11 i pol sati, no jedva sam
 kratko vrijeme spavao, kad su me — moglo je 
biti 1 sat poslije pol noći — probudili. U prvi 
sam čas mislio, da me zovu k bolesniku, kako se 
to često događa. No mornar, koji me je probudio, 
razjasnio mi je, da se je dogodilo nešto ozbiljno, 
jer da sva momčad na brodu (nešto vise od 300 
ljudi) već čeka na zapovjedi kapetanove. Obukavši se brzo, požurim se na mjesto, gdje su već
 čekali časnici broda i ovdje sam na začuđenje svih nas doznao, da je u 12 sati i 15 časaka poslije ponoći Marconijev brzojav javio poziv u
pomoć i da je tu pomoć zatražio što brže za najveći parobrod svijeta, koji se nalazi u Atlantskom 
oceanu, a plovi prvi put u Ameriku. Mjesto „Titanica" je označeno sa 41 stupanj i 16 minuta
 sjeverne širine i 50 stupanja i 14 minuta zapadne
 duljine.

U taj čas se je „Carpathia" nalazila 1095
 morskih milja daleko od Newyorka pod 41. stupnjem 11 minuta sjeverne širine i 49. stupnjem 9 
minuta zapadne duljine, dakle nešto jugozapadno od mjesta nesreće. Naši putnici, nešto 
oko 1100 ljudi, spavali su svi mirno i nisu imali
 ni pojma o tomu, što se događa. Zapovjednik 
„Carpathie" A. H. Rostron saopćio nam je, da 
smo u blizini ledenjaka, a „Titanic" da se je sukobio sa jednom takovom ledenom gromadom.
 Mi moramo ploviti prema sjeveru i nešto natrag, da uzmognemo spasiti nekoliko hiljada ljudi,
 koji su u neizmjernoj pogibelji. Nas liječnike, 
jednog Francuza, jednog Engleza i mene zamolio je kapetan, da se pripravimo za sve slučajeve,
 jer da ćemo valjda morati pružiti liječničku pomoć mnogim ranjenicima. Moram još dodati, da 
su na zapovjedničkom mostu do ponoći bila dva
 časnika jedan - Englez Bisett i jedan Mađar 
Gustav Rath i da su opazivši više ledenih bregova
 jedan drugoga na njih upozoravali.

„Carpathia", koja se odmah vratila prema 
mjestu nesreće, plovila je sa poprečnom brzinom
 od 18 morskih milja. Ja sam dobio nalog, da u liječničkoj sobi za ordinacije, gdje je bila i ljekarna parobroda, priredim što vise umirujućih
 sredstava, povoja i strojeve, za operacije. Opskrbio sam se dovoljno sa cognacom i whisky-em, 
a u kuhinji se je počelo priređivati jelo. Poglavito je bilo skuhano nekoliko hektolitara crne
 kave, da se nastradalima može dati vruća
 okrepa. Kako je naša bolnica za zarazne bolesti
 bila prazna, prenijeli smo naše bolesnike onamo,
 a time su ostale prazne dvije bolničke sobe za 
nove naše bolesnike. Iz skladišta je izvađeno
 mnogo pokrivača, koji su bili ugrijani, jer smo 
slutili — što se zbilja i dogodilo — da ćemo
 putnike naći u manjkavoj odjeći, pa ćemo morati
 s njih skidati odijelo i ogrnuti ih u tople pokrivače.

Kad sam svršio svoj posao požurim se na 
palubu, da vidim, što se tamo događa. Naš prekrasno rasvijetljeni parobrod mora da se je lijepim činio u tamnoj noći. Mornari su priređivali
 čamce za spašavanje, da ne izgube u najvećoj potrebi ni jednog časa.

Sa zapovjedničkog mosta pucala je raketa za 
raketom, da nastradali već iz daleka vide, da
 im se približuje pomoć. Sada sam se tek mogao 
čuditi našem zapovjedniku, kako je mirno i obzirno vodio akciju za spašavanje pazeći na najmanje sitnice.

Već su bila prošla dva sata poslije polnoći,
 kad sam i ja od časa do časa stao opažati, kako se u daljini diže modro svjetlo. Kad su se za
 kratko vrieme sa svih strana pojavili modro obasjani ledenjaci, opažali smo već i svjetiljke sa “Titanicovih" čamaca za spašavanje. Tek u 3
 sata poslije pol noći doprli smo do prvog čamca. 
U njemu nije bilo mnogo putnika, a svi su bili
 proviđeni pojasima za spašavanje. Iz čamca je
 do nas dopirao plač i jecanje; spopalo me je neopisivo čuvstvo: bilo mi je, kao da moram sam
 stisnuti usne, da ugušim bolni poklik. Najprije 
su dizalima u platnenim vrećama povučena na palubu djeca, za njima žene, a napokon muškarci.
 Ove smo morali pojedince dizati iz čamca, jer
 se sa smrznutim rukama nisu mogli držati za 
spušteno uže. Spašenicima smo najprije prerezali
 pojase za spašavanje, a onda su pojedince dolazili najprije k meni u sobu za ordinacije, gdje su
 dobili toplu okrepu i bili omotani u tople pokrivače, a onda spremljeni u kabine svaki prema 
svom društvenom položaju. Ranjenici su također odmah dobili liječničku pomoć. Kukanje i
 zapomaganje spašenika ganulo nas je do suza,
 jer čim su ti nesretnici prispjeli na palubu i 
došli k svijesti, izbila je iz njih nehotice elementarnom snagom neopisiva bol. Jedan je tražio
 svoje dijete, drugi svoje roditelje, treći ženu. Mnoge su otmjene gospođe bile obučene u muškaračka odijela; bile su pripravne, da će morati 
plivati, što bi im bilo nemoguće u ženskim haljinama. Mnoge su gospođe bile u svečanim toaletama, a mnogi muškarci u smokingu. Među
 ovima u smokingu bio je i ravnatelj "White
Star-Line" Ismay.

Mnogi su se spašenici ozlijedili ili kod skakanja u čamce, ili u stisci, pa su naše bolničke
 sobe bile za čas pune ranjenika. Najviše bilo 
ogrebina ili slomljenih ruku ili nogu. I one, koji
 nisu na sebi imali odijela, morali smo najprije
 omotati u pokrivače, te ih smjestiti u bolnicu
 parobroda. Petoricu muškaraca smo izvukli iz
 vode: ovi su se u ledenom moru preko tri sata
 držali za čamac i plivali uz njega. Među ovima
 bio je drugi Marconijev časnik sa „Titanica" i
 dva putnika prvoga razreda. Jedan je mornar 
dignut iz čamca na palubu kao mrtvac, pa se je 
tek kasnije opazilo, da još živi. Isti dan poslije podne bio je taj isti mornar već posve zdrav, samo se je tužio, da je silno umoran. Kao zadnji 
su na naš brod došla četiri mlada časnika od
 posade „Titanica". Ovi su zapovijedali sa raznim
 čamcima za spašavanje i čekali su dok budu svi
 putnici spašeni. Digli smo na brod i četiri mrtvaca, same muškarce. Kako nije na njima bilo
 nikakove vanjske ozljede, bilo je očito, da su se 
smrzli.


Moglo je biti oko 10 sati u jutro, kad su na 
naš brod izvučeni svi spašenici. Međutim su se 
dakako bili već svi naši putnici probudili i promatrali su sa očitim ganućem naš rad oko spašavanja. Putnici pod palubom, njih osam stotina,
 među kojima je bila polovica Mađara, a druga
 polovica Talijana, morali su trpiti, da su posve 
zatvoreni i nisu se ni najmanje uzrujavali, što su 
tek oko 4 sata poslije podne mogli dobiti nešto 
za jesti.

SS Carpathia.jpg (72.46 KiB) Pogledano 2975 puta

nastavlja se...

[Vežičanka]

nastavak....

Naš kapetan, časnici i velik dio putnika prepustili su dragovoljno svoje kabine spašenim brodolomcima. U mojoj su kabini bile smještene 
četiri gospođe. U svemu smo pokupili brodolomaca iz 16 čamaca, a kako nismo imali mjesta 
na brodu, uzeli smo sa sobom samo 13 čamaca
 propaloga „Titanica".

Kad se je razdanilo, vidio sam i mjesto, gdje
 je taj orijaški parobrod potonuo. Nekoliko stotina stopa daleko od nas bilo je more smeđe, a
 plivajući stolci i razni drveni predmeti označivali su mjesto katastrofe. Bila je to strahotna,
 tako brzo prolazna oznaka groba za preko šesnaest stotina ljudi! Vidio sam i ogromno ono 
ledeno brdo sa dva vrhunca, koje je skrivilo katastrofu. Visoko se je to brdo od leda dizalo
 iz mora, a pošto su spašenici pripovijedali, da je bilo više od palube „Titanica", zaključili smo, da 
je više nego kuća na deset katova. Našli smo i
 dva prazna čamca za spašavanje, ali smo ih 
ostavili. Od, propalog parobroda nismo vidjeli
 upravo ništa, a to je i posve razumljivo, jer na 
mjestu nesreće označuju mornarske karte dubinu od preko 3000 metara. U svemu je spašeno 705 osoba, a ne 720, kako sam vam kabelom
 brzojavio.


Svršivši rad oko spašavanja morali smo misliti i na razređenje bolesnika u bolnici. Među
 njima su bila 42 ranjenika. Najveći dio njih imao 
je ozljede na gležnju, nekoliko njih slomljene
 noge a jedan muškarac slomio je nadlakticu. Sa 
liječničkog gledišta zanimljiva je činjenica, da
 ni jedan od ovih vrlo oskudno odjevenih ljudi,
 koji su čitave sate bili izloženi najvećoj zimi,
 nije pokazivao ni najmanjeg znaka prehlade.
 Kako su u obadvije naše bolničke sobe bila samo
 32 mjesta, spavala su u mnogim krevetima po
 dvojica, barem tako dugo, dok je za njih načnjeno mjesto u kabinama. Više nego ranjenika 
bilo je među spašenicima takovih, koji su trpjeli
 od teškog poremećenja živaca.

Već je došla i noć, kad smo so mogli donekle
 odmoriti. Ona četiri mrtvaca bili su po običaju mornarskomu zašiti u platnene vreće, opterećeni
 olovom i jedan za drugim spušteni u more. Po 
brodarskim propisima su u taj čas mirovali strojevi, a jedan svećenik, koji se nalazio među našim putnicima, govorio je nadgrobno slovo. Istog
 smo još dana počeli popisivati spašene. Mnogi od
 ovih jadnika našli su tek iza nekoliko sati svoje
 znance, rođake ili prijatelje, ali je većina oplakivala neopisiv gubitak. Dva dojenčeta, na koje
 su pazile njihove dojilje, ostala su bez roditelja, 
a isto tako i jedna dvogodišnja Francuskinja i
 dva norveška djeteta — djeca nisu dugo mogla
 progovoriti od silnog plača. Tek drugi dan se je
 moglo od djece razabrati s pomoću raznih tumača, koje su narodnosti.

Kad smo otplovili s toga mjesta, sreli smo
 doskora dva parobroda, koji su tražili unesrećene 
sa „Titanica". Bili su nam tako blizu, da su signalima mogli javiti, da im je traženje uzaludno.
 Jedan od tih brodova bio je francuski parobrod 
„Kalifornia", a drugi ruski „Bruma". Poslije
podne toga dana se je kao utjeha za nastradale 
pronio glas, da je „Kalifornija" pokupila mnogo
 putnika sa „Titanica", pa je bilo mnogo spašenika, koji su još uviek gojili nadu, da se je 
netko, od njihovih milih i dragih ipak spasio. 
Naši su putnici upotrijebili sve, da ove nesretnike
 utješe. Kod trih mladih žena, koje su bile na 
bračnom putovanju, bila je svaka utjeha uzaludna, jer su znale, da su izgubile svoje muževe.
 Kasnije smo one spašenike, koji su bili oskudno
 i nedovoljno odjeveni, obukli u druga odijela, pa
 su i najodličniji putnici sa „Titanica" bili zahvalni za one komade odijela, koje smo im mogli 
dati. Mnogi su imali odijela, koja smo dali na
 brzu ruku načiniti od gunjeva i pokrivača na
 „Carpathiji".

Do Newyorka smo plovili još tri puna dana.
 Bio je to neizmjerno tužan put. Kad smo krenuli sa mjesta katastrofe morali smo najprije
 oploviti ogromni ledenjak od nekoliko morskih 
milja, a kasnije se spustila gusta magla, koja je
 silno djelovala na potištenost spašenika i naših 
putnika. Svako pol časa se čuo tugaljiv signal
 parobroda, kojim se upozoruju na oprez brodovi,
 koji bi nam u susret išli. Onu istu noć iza katastrofe bila je i jaka bura, koja je naš brod nemilo ljuljala, a to je još više uzrujavalo i onako 
već uzrujane stradalnike.


Naš salon, naša knjižnica, jedaće sobe i saloni za pušenje pretvoreni su u spavaonice. Mi,
 časnici broda, spavali smo obučeni na palubi.
 Među spaŠenicima je bilo preko 200 ljudi od posade „Titanica". Veći dio njih je odmah na
 „Carpathiji" stao obavljati mornarske poslove.
 Drugi Marconijev časnik sa „Titanica" nije mogao hodati, jer je skačući u čamac iščašio obje
 noge, pa su ga morala naša dva čovjeka odnijeti
 da uzmogne zamijeniti našega neizmjerno izmučenoga radiotelegrafistu. Mnogo i mnogo naših 
brzojava nije stiglo na odredište, što nije nikakovo čudo za brzojavni stroj bez žica, koji može
 biti u doticaju uvijek samo sa jednim određenim
 mjestom.


Posada našeg broda svladala je orijaški posao, jer smo na sred oceana primili 705 putnika
 sa „Titanica". Pa ipak je njihova opskrba bila
 dostatna, dapače vrlo dobra, a i posluga bila je 
posve u redu. Na brodu bilo je živežnih sredstava za nekoliko hiljada ljudi kroz nekoliko
 mjeseci, pa zato nismo u Newyorku trebali uzimati za povratak novog živeža već samo ugljen, 
lijekove, povoje i čisto rublje.


18. travnja smo nestrpljivo očekivali, kad
 ćemo se usidriti. Usprkos ružnog vremena bili
 su svi putnici na palubi, a veselje je bilo neopisivo, kad smo dospjeli do svjetionika „Ambrosia", koji je od Newyorka udaljen samo 26 morskih milja. Tu smo ukrcali na brod pilota, liječnika i poštu. Magle je nestalo, a vrijeme se razbistrilo. Bilo je 7 sati na večer, kad smo sreli
 mnogo parobroda, koje su najmili novinarski izvjestitelji iz Newyorka. Na svakom od ovih brodova bila je ogromna ploča sa imenom dotičnih
 novina. Signali brodskih sirena nas pozdravljahu sa svih strana, no sve molbe gospode novinara naš je kapetan odbio. Ipak je uspjelo zastupniku Hearstovih novina, da dođe na brod, jer je izjavio, da donosi za nas poštu. Kapetan
 progleđavši varku, odveo ga je odmah u svoju
 kabinu, pa tako niti je mogao koga vidjeti niti s
kim govoriti. Kako je nastala noć, počeli su sa
 novinarskih brodova raditi svijetleći fotografski
 aparati „snapshots", a ovi su nas brodovi pratili sve do pristaništa. Poslije 9 sati na večer
 bili smo usidreni, a na obali nas je čekalo nepregledno mnoštvo naroda, koje nas je sa klicanjem 
pozdravilo. U čekaonicama na obali čekala nas 
je opet sva sila novinarskih izvjestitelja. Kod
 iskrcavanja su se ponavljali isto onakovi prizori,
 koje smo doživjeli već prigodom spašavanja utopljenika. Znanci i rodbina je na obali plakala i 
jecala tražeći svoje međju našim putnicima. Vrlo
 nemili prizori su se događali radi toga, jer su
 mnogi spašenici na „Carpathiji" bili u newyorškim novinama već 18. travnja označeni kao poginuli, pa su mnogi sada čitali objave o svojoj
 smrti.

Još prije našeg dolaska u luku je jedan odbor putnika prvoga razreda sa „Titanica" skupio
 nekoliko hiljada dolara, da pomogne onima, koji
su ostali bez svih sredstava, a s druge strane da 
bude nagrada izmučenoj i požrtvovnoj momčadi
 „Carpathije". U pristaništu je dakako već bilo 
pripravljeno mnogo odijela, a momčad raznih
 društava za spašavanje čekala je, da preveze spašenike u bolnice. Tek kasno u noć se je sve oko
 našeg broda utišalo, a tek sada je momčad mogla
 poći na počinak.

Sutradan 19, travnja u 4 sata poslije podne
 je određen povratak „Carpathije".
 Dalje, govori dr. Lengyel o povratku „Carpathie", koja je tek 29. travnja stigla u Gibraltar, a odavde na Rijeku.
 Danas je već „Carpathia" opet na povratku
 u Ameriku.
 (To "danas" je bilo 8.svibnja 1912., zapravo, prema novinskom članku u postu br. 63, Carpathia je iz Rijeke otplovila 11.svibnja 1912.-op Vežičanka)

spašeni brodolomci s Titanica na Carpathii.jpg (74.14 KiB) Pogledano 2974 puta

KRAJ

[Papalina]

Carpathia 1912

Carpathia 1912.jpg (80.52 KiB) Pogledano 2941 puta

[Vežičanka]

KAKO JE ZAVRŠILA CARPATHIA

post br.17, str 2:

Još malo o Carpathii, nakon što je postala poznata time što je sudjelovala u spašavanju brodolomaca sa Titanika.

Za vrijeme Prvog Svjetskog rata Carpathia se koristila za prijevoz američkih trupa u Europu. Tako je i posljednji preživjeli američki veteran Prvog svjetskog rata Frank Buckles prešao Atlantik ploveći na Carpathii.

Dana 15.07.1918. godine brod je u konvoju napustio Liverpool. Nakon dva dana, 17.07.1918. godine u 09,15 sati u Keltskom moru torpedirala ga je njemačka podmornica U-55. Od tri ispaljena torpeda, dva su pogodila strojarnicu, a na mjestu je poginulo 5 čl. posade. Kapetan broda William Prothero dao je zapovjed o napuštanju broda pa su 57 putnika i 218 članova posade prešli u čamce za spašavanje. Kada se sa njemačke podmornice U-55 htjelo ispaliti još ubojitih torpeda u pravcu tonule Carpathie i čamaca za spašavanje punih brodolomaca, u pomoć je pristigao HMS Azalea- Snowdrop, te su se svi spasili. Carpathia je potonula u 11,00 sati na 49.25 N 10,25 W, oko 120 m (190 km) zapadno od Fastnet.

Tako je završila i priča o Carpathii, brodu koji veže Titanic i Rijeku. Na kraju, presudilo joj je oružje koje je poveznica Carpathie, Rijeke, mora i brodova svijeta-torpedo. Riječki torpedo.

Olupina Carpathije pronađena je 2000. godine oko 220 km jugozapadno od Fastnet Rocka, (Irska) u Atlantskom oceanu, i u lošem je stanju.

http://rmstitanicfacts.tumblr.com/page/11

Carpathia tone 1918.jpg (34.08 KiB) Pogledano 2904 puta

https://owlcation.com/humanities/Carpathia

olupina Carpathie.jpg (70.28 KiB) Pogledano 2904 puta

[KarloOP]

Unatoc proglasenom neogranicenom podmornickom ratovanju od strane njemacke Carske mornarice, kapetana U-55

U-55.jpg (20.51 KiB) Pogledano 2886 puta

Wilhelma Wernera

WernerWilhelm1933.jpg (53.1 KiB) Pogledano 2886 puta

moze se nazvati sadistickim ubojicom koji je i prije i poslije tog proglasenja ubijao zarobljene pomorce na svirepe nacine.
Poslije rata pobjegao je sa sudjenja u Brazil i vratio se u Njemacku 1931.g. te se pridruzio SS odredima otkuda i gornja fotografija. Navodi se da je umro u svibnju 1945.

[Adamić]

Zanimljiva fotografija jednog od preživjelih s Titanika na brodu Carpathia.

Stuart Collett jeda od preživjelih titanik.jpg (83.34 KiB) Pogledano 2006 puta

Stuart Collett, CARPATHIA, 15.4.1912