Dobrodošli na prvi forum o gradu Rijeci i Primorsko-goranskom zavičaju, koji je otvoren za sve ljude na svijetu, bez obzira na nacionalnost, vjeru i porijeklo.

Prijava  •  REGISTRIRAJ SE !

Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Dotaknite se neke teme iz bogate povijesti našeg grada. Jedino rubrika "Osobe" vezana je cijeli naš kraj. Pridonesite svojim prilogom da saznamo i naučimo nešto više .
Avatar korisnika
nikola
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 11096
Teme: 267
Pridružen: 27.7.2009, 16:32
Lokacija: Na kopnu, moru i u zraku

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#196  PostPostao/la nikola » 7.9.2010, 11:52

Rijeka i okolica dvanaest tisuća godina prije Krista
od arheologa Ranka Starac "Od Argonauta do Frankopana"

...U zemljopisno-geološkom pogledu područje krševitog priobalja izmedu današnjih gradova Rijeke i Senja pripada vrlo nestabilnoj zoni s mnoštvom potresa te brojnim izraženim procesima ispiranja i naplavljivanja tla. Stoga su i tragovi nastambi ili nalazi oruđa i oružja korištenog od skupina starijekamenodobnih lovaca iznimno rijetki i u našem kraju nepoznati. Oko dvanaest tisuća godina prije Krista započeo je proces globalnog zatopljenja, otapanja leda i izdizanja razine mora, čija je površina do osmog tisućljeća prije Krista porasla za šezdesetak metara.. Tijekom tog otopljavanja i potpune izmjene okoliša, životinjskog svijeta i biljnog pokrivača, povremeno zaleđem primorja prolaze male skupine nomada, lovaca i sakupljača plodova i morskih školjki, čija su staništa otkrivena na Učki, Čićariji, Kastavštini i Velebitu. Za sada jedino poznato stanište u našem kraju jest pripećak Vlaška peć nedaleko Klenovice, a po debljini istaleženih slojeva otpadaka i prapovijesnih vatrišta nalaze iz tog davnog doba mogli bi pronaći u najdubljim dijelovima pećine Škrbina iznad Križišća, kao i u pećini kod kampa Zagori nedaleko Novog Vinodolskog.

A onda malo o trećem i četvrtom stoljeću nove ere...
...Tijekom trećeg i četvrtog stoljeća čitavo Carstvo potresa duhovna, moralna, ekonomska i politička kriza, što sve skupa potiče slabost vojske i rasulo na granicama. Barbarski narodi s zaleđa imperija žele na svaki način unutra. Stalne borbe kandidata za prijestolje i građanski unutarnji sukobi trebali su vojnika, a trebalo je i svježe radne snage, pa se postupno otvaraju vrata došljacima, čime se mijenja narodnosna i kulturna slika države. Kriza duhovnih vrednota i očaj siromašnih masa eksploatiranih nametima pogodnim su tlom za nagli razvoj i širenje kršćanskih zajednica, ali i drugih kultova, među kojima uprvi plan izbija štovanje istočnjačkog boga Mitre. Najprije u ilegalnim, a po vladavini cara Konstantina i u slobodnim zajednicama, kršćanstvo se širi carstvom, da bi ubrzo postalo i jedinom, državnom religijom. Nažalost, s područja Vinodola ne poznajemo niti jedan ranokršćanski spomenik, crkvu, samostan ili neki ulomak kamenog crkvenog inventara. Napomenimo da su na susjednoj obali otoka Krka ranokršćanski objekti brojni, a uz neke postojali su i samostani. Na rubovima antičke Tarsatike postojala su barem dva, a možda i tri ranokršćanska kompleksa (Sv. Lovre na Sušaku, Sv.Andrije nedaleko "riječkog" nebodera i sakralni sklop nastao pregradnjom termi u Starom gradu, danas crkva Uznesenja Marijina). Dalje prema jugoistoku raspolažemo samo predpostavkama. Tako bi kapela Sv. Petra u Bakarcu mogla imati svoje ishodište prije srednjeg vijeka, kao i crkva Sv. Trojstva uz trasu rimskog puta između Bakarca i Križišća. Istraživanja u Jadranovu nisu bila usmjerena na nekropolu, no jednom probnom sondom uspjeli smo uočiti na samom žalu tragove gotovo uništenog groba, odnosno ožbukane grobnice s vrlo oskudnim ostacima kostiju pokojnika i nešto ulomaka nekog kasnoantičkog keramičkog vrča. Unutar ruševnih ostataka srednjevjekovne kuće na istom lokalitetu uz uvalu Lokvišća izdvojeno je nekoliko ulomaka velike kamene škrinje - sarkofaga. S razdobljem kasne antike napušten je drevni običaj spaljivanja pokojnika, pa se od četvrtog stoljeća mrtvi pokapaju u groblja slična današnjim. Položaj ulomaka sarkofaga u Lokvišću (dio je bio uzidan u ogradu ranosrednjovjekovnog improviziranog ognjišta) odaje veoma davnu devastaciju i razbijanje.
JAPANSKI: リエカ KINESKI: 里耶卡 KOREJSKI: 리예카 GRČKI: Ριέκα HEBREJSKI: רייקה LATINSKI: Tarsatica

Avatar korisnika
Adamić
Moderator
Moderator
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 23305
Teme: 918
Pridružen: 12.6.2009, 02:27
Lokacija: Grad Rijeka

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#197  PostPostao/la Adamić » 7.9.2010, 22:34

nikola napisao:
Adamić napisao:Da se ulicka bio bi pravi bonbon ! :slikanje:

Ne bonbon, nego avion :kava:
P.S.Što sam pjesnički raspoložen... ;)


:smijeh:
Slika

Avatar korisnika
nikola
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 11096
Teme: 267
Pridružen: 27.7.2009, 16:32
Lokacija: Na kopnu, moru i u zraku

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#198  PostPostao/la nikola » 12.9.2010, 11:10

Ispovijest Marka Jurkovića, posljednjeg riječkog kišobranara


Majstor Marko popravlja kišobrane u Ciottinoj ulici 44 godine.

U maloj radnji u Ciottinoj ulici već 44 godine radi brusač i kišobranar Marko Jurković. Danas posljednji riječki mohikanac ovog izumirućeg zanata, Jurković je pred četiri desetljeća bio jedan od tri kišobranara u gradu, a u posljednjih dvadeset godina nagledao se kako stari obrtnici, majstori svoga posla, pod naletom globalizacije, napretka, novih tehnologija i jeftine robe s Dalekog istoka, jedan po jedan propadaju i stavljaju ključ u bravu. U središtu grada više je tako praktički nemoguće naići na krojača, postolara, tapetara ili stolara. U vremenu kada se po trafikama kišobrani prodaju za svega desetak kuna, čini se ravnim čudu da jedan ovakav obrt može opstati, a Jurković pojašnjava kako ga je prije svega održala ljubav prema poslu.

– Iskreno, kišobrane se više ne isplati ni meni niti mušteriji popravljati. Zarade tu nema nikakve, ali nastavljam i dalje raditi prvenstveno iz ljubavi. To mi je u krvi. Moja je formula oduvijek bila raditi kvalitetno, a jeftino i normalno da će se stranka vratiti. Čovjek sam koji je uvijek radio pošteno. Majstor sam svog zanata, a oduvijek sam se vodio time da radim ono što znam i držim se toga. No, obrtnici izumiru i sve je teže izdržati. Stagnacija je počela još pred dvadeset godina, a promet mi od tada pada za pet do deset posto svake godine. Danas je posla slabo, a cijene su nikakve. Kako mogu opstati kada se cijena brušenja nije mijenjala već dva desetljeća. Popravak kišobrana u isto je vrijeme pojeftinio za 50 posto. Jeftina kineska roba jednostavno nas je uništila, priča Jurković.
Kvalificirani brusač

Prisjećajući se svojih početaka, Jurković kaže kako je u zlatno doba za kišobranare i brusače posla bilo i preko glave.

– Unatrag četrdeset godina osim mene kao kišobranari radili su i Hitrec na Pećinama, te Blečić na Brajdi, a postojale su brusionice na sušačkoj pijaci i na Fijumari. Za sve je bilo posla, samo se trebalo opredijeliti i imati volje. Prije je bio red. Svaki se majstor držao svoga posla i u tuđi se nije upuštao. Zanat za kvalificiranog brusača izučio sam u Bjelovaru, a u Zagrebu sam radio kod odličnih starih majstora Strašeka i Močnika. Kišobrane sam naučio popravljati kod Franje Bucića u Kruševcu u Srbiji, gdje sam radio godinu i pol dana. U Kruševcu sam znao dnevno popravljati i po deset mlinaca za tursku kavu. Već u to vrijeme bio sam dobar i tražen majstor pa su me svugdje htjeli zadržati. No, želio sam otvoriti vlastitu radionicu, a sporazumio sam se s riječkim brusačem Franjom Letićem, koji je već bio u godinama, te preuzeo njegovu radnju u nedadašnjoj ulici Đure Đakovića današnjoj Ciottinoj 5. listopada 1966. godine. Na istom sam mjestu ostao već gotovo 44 godine, objašnjava Jurković.
Kišobrani su trajali 50 godina

I kišobrani su, kaže, nekada bili bolje kvalitete.

– Prevladavali su njemački kišobrani Knirps i Kobold, koje je odlikovala odlična izrada, a uz dobro održavanje znali su vlasnika odlično služiti i po pedeset godina. Njihove je metalne dijelove koristio i domaći proizvođač VIS Varaždin koji je radio dobre kišobrane. Danas je kvaliteta kišobrana loša, jer ih izrađuju od aluminija i plastike, dok se prije koristio čelik, koji se dao zakaliti, kaže Jurković, koji i sam već četiri desetljeća koristi isti kišobran renomiranog njemačkog proizvođača Kobold.

Posljednjem riječkom kišobranaru još uvijek se za pomoć obraćaju mušterije koje su mu vjerne praktički od prvog dana.

– U radnju većinom dolaze stare mušterije, danas već none i nonići, koji me znaju i po četrdeset godina i naučili su popravljati stvari kod mene. Preporučuju me i svojoj djeci i unucima. Stare none recimo šalju unuke kod mene da im popravim kišoban ili nabrusim stare škarice. Žele to obaviti kod mene, jer imaju povjerenja i znaju da ću sve korektno i kvalitetno popraviti, navodi naš sugovornik.

No, i danas ima ljudi koji kupuju kvalitetne kišobrane, a mnogi dolaze u Jurkovićevu radnju kada pronađu kakav stari primjerak na tavanu.

– Pokušavam najbolje što mogu da popravim te vremešne kišobrane, ali zalihe dijelova sve su manje, za one koji su stari po dvadeset i više godina. Nerijetko znam popravljati i stare japanske kišobrane koji već imaju i po četrdeset ili pedeset godina. Riječ je o kvalitetnim kišobranima, koje je za vrijeme Jugoslavije uvozila tvrtka Ohrid, a i danas dobro služe svojim vlasnicima. Traže me dosta i maškarane grupe da im popravim kišobrane za karneval. No, i za takve je kišobrane već postalo poprilično teško pronaći dijelove. Naravno, ima i ljudi koji su isprobali kineske kišobrane za jednokratnu uporabu i zaključili da moraju nabaviti nešto kvalitetnije, pa ih popravljaju kod mene, kaže kišobranar.
Majstor za cijelu regiju

U Jurkovićevoj radnji gužve se znaju stvoriti za kišnih dana, a stranke, kaže, žure i ponekad nemaju strpljenja za sve finese njegova zanata, koji iziskuje vremena.

– Ljudi traže hitno, a hitno se ne može napraviti. Drugi ili treći dan sve se napravi kako treba. Za brušenje je potreban osjećaj, a ista je stvar i s kišobranima, jer treba znati kako kišobran »diše«, svaki njegov dio. Strojem kojim radim treba znati upravljati, jer ako se učini krivi korak dolazi do loma. Već dvadeset godina služim se istim specijalnim strojem za brušenje. Ništa se ne radi automatski, samo se brusni kamen vrti, a za sve ostalo zaslužna je moja tehnika, iskustvo i osjećaj, priča Jurković, čiji je dugogodišnji rad nagrađen i strukovnim nagradama »Obrtničke ruke« i »Vrijedne ruke«.

Da se njegov rad i dalje iznimno cijeni kod probranih mušterija, svjedoče i kupci koje smo susreli u Jurkovićevoj radnji jednog kišnog popodneva. Uz obaveznu opasku da, eto, još uvijek ima ljudi koji popravljaju svoje kišobrane, redom navode kako jedinog riječkog kišobranara treba zadržati. Jedna je mušterija po popravak došla čak iz Lovrana, a Jurković napominje kako to nije ništa čudno, jer mu se za pomoć obraćaju ljudi iz Gorskog kotara, otoka, Like i Dalmacije, budući da od Pule do Splita, pa sve do Zagreba ne postoji niti jedan drugi kišobranar. O njemu ovise i stolari, ali i paški i creski ovčari, koji pred sezonu šišanja ovaca jedino kod Jurkovića mogu očekivati da će im škare biti pravilno nabrušene. Kada jednom zatvori radnju pitanje je kamo će i što će, a Jurković najavljuje da bi već za godinu ili dvije, mogao staviti ključ u bravu.

– Vrijeme mi je da se polako povučem. Imam 48 godina radnog staža, a 70. godina života već je tu. Pitanje je što sada. Mladi se neće prihvatiti ovog posla. Posljednjeg učenika imao sam prije pet godina, ali naposlijetku se ipak nije odlučio za ovaj zanat. Teško je i posla ima jedva, krpam kraj s krajem svaki mjesec. Dokle tako, jer ovaj posao izumire već posljednjih deset do petnaest godina. Moja struka odlazi u povijest. Danas-sutra više neće ostati nitko, zaključuje Jurković.
_________________________________________________
Andrej PETRAK-NL

Kvalitetan kišobran

Kvalitetni kišobrani još uvijek se mogu naći u Hrvatskoj, i to u Zagrebu, kod starog majstora Krešimira Cerovečkog u Ilici.

– Cerovečki ima stogodišnju tradiciju izrade kišobrana, a i Grad Zagreb mu pomaže jer riječ je o praktički izumrlom obrtu. Takav kvalitetan kišobran može koštati i do tisuću kuna, ali možete biti uvjereni kako će vam služiti cijelog života, objašnjava Jurković.
__________________________________________________
Siguran sam da riječki oci neće pomoći starom kišobranaru, pa će i ta radnja izumrijeti za koju godinu.Već vidim neki kafić sa čudnim stranim imenom na tom mjestu.Šteta.Barem neka ova priča ostane za buduća pokoljenja.
JAPANSKI: リエカ KINESKI: 里耶卡 KOREJSKI: 리예카 GRČKI: Ριέκα HEBREJSKI: רייקה LATINSKI: Tarsatica

Avatar korisnika
Adamić
Moderator
Moderator
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 23305
Teme: 918
Pridružen: 12.6.2009, 02:27
Lokacija: Grad Rijeka

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#199  PostPostao/la Adamić » 12.9.2010, 12:58

Zanimljiva priča. Vremena se mijenjanju to je bit svega.
Slika

gost
 

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#200  PostPostao/la gost » 13.9.2010, 14:50

RIJEKA U BUDUĆNOSTI

Ovako je Novi list br. 130, od 12. svibnja 1906 pisao o budućnosti Rijeke,o budućnosti koju sada živimo:

U vieku 2000
Kako će biti godine 2000. na Rieci i Sušaku? Takav upit je stigao na urednika „Riečke subote". Na taj upit evo odgovora: Rieka brojit će 200.000 stanovnika mješovite narodnosti a najviše Hrvata. Trgovina i industrija biti će glavno privredno sredstvo stanovništva. Promet će biti osim sa parobrodima i sa zračim promicalima, te električnim automobilima. Željeznicom će se odpremati samo surovine. U sredini Kvarnera će biti ogromna plivajuća Terasa u veličini današnjega grada Rieke. Ova terasa će biti spojena sa gradom kretajućim mostovma i lebdećim željeznicama, koje će na visokim gvozdnim žicama prevažati građanstvo na terasu. Na Terasi biti će glavni gradski trgovi, zabavišta, plesaone, vrtovi, bazari, rječju sve što se sada na Rieci ne može smjestiti poradi tiesnog prostora, koji je potrebit za trgovnu. Ili pako obratno t.j. u gradu će se sve ono smjestiti što smo za Terasu opredielili — a na Terasi će biti veliko spremište za trgovačku robu.
Zvaniči život biti će po prilici ovako sredjen: Dobrovoljno čnovničtvo, trgovci,, državno činovničtvo i radnici. U dobrovoljno činovničtvo sa stalnom plaćom spadat će zemaljska obrana, sigurnost, škola i duhobrižiničtvo (svećenici), državno činovničtvo biti će od uprave zakonodavstva, prometa, osiguranje posjeda, pravda, zapta, poslodavaone, životno osiguranje. Radnici će si dieliti u radnike umjetnosti (glazbe, kazališta, slikanja itd), stručo radničtvo, rukotvorno radničtvo itd. Trgovina će biti osigurana međunarodnim konvencijama. Uslied toga će i sam grad poprimiti sasma drugo lice, n.p. Gomila će nestati. Prometna centrala će biti na jur pomenutoj Terasi i na Mlaki. Na Pehlinu, Drenovi i Grobniku će biti silne tvornice. Sušak biti će grad od kojih 80.000 stanovnika, a imat će sa Riekom konvencionalna zajednička promicala i posebni Skver u Martinšćici za veiike prekooceanske i ratne brodove. Ugljen će se crpiti kod Bribira i Novog. Na mjestu, gdje danas stoje stare kuće k.z. Korošac, biti će veliki moderni oktogon: Bazar, gdje će se smjestiti prekomorska roba te Japanski i Kitajski predmeti
Nad Rječinom će biti ogromno gvozdeno kazalište u formi mosta, od kojega će ocjelni stupovi na obiju obala Rječine nosit na sebi to silno gvozdeno zabavište Sušačana i Riečana, poput svodova Eifelova tornja. Eto tako će biti kod nas g. 2000. Tko ne vjeruje neka pričeka tu dobu, pa će se osvjedočit, da naš izjvestitelj nije lagao.

Avatar korisnika
Adamić
Moderator
Moderator
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 23305
Teme: 918
Pridružen: 12.6.2009, 02:27
Lokacija: Grad Rijeka

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#201  PostPostao/la Adamić » 13.9.2010, 14:57

Autor članka nije ništa od toga pogodio :D Ipak malo sporije ide taj civilizacijski razvoj, iako informatika u ovih zadnjih 20 godina ima nevjerojatan veliki nalet .

Mislim mogli bi mi Riječani ići brže u razvoju ali nema osobe koja bi to mogla provesti u djelo.
Slika

Avatar korisnika
nikola
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 11096
Teme: 267
Pridružen: 27.7.2009, 16:32
Lokacija: Na kopnu, moru i u zraku

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#202  PostPostao/la nikola » 13.9.2010, 15:45

A ja u ovom tekstu prepoznajem napredak Rijeke kakav je zapravo i ostvarila.
Širenje industrije van granica grada (današnje industrijske zone), zapravo su i osvanule na Grobniku, zatim dislociranje luke i prekrcaj tereta rudače zamišljen je u Bririru i Novom, a zapravo je u Bakru.
Ponton na Kvarneru nije nikakva novost, u naše doba mislilo se napraviti parkiralište, ali za sada nita od toga.
Jedino to kazalište nad Rječinom...nisu ni slutili da će zapravo to biti jedan grad, i da Rječina neće razdvajati nego spajati.Ali, u onom dobu, tako nisu mislili.
JAPANSKI: リエカ KINESKI: 里耶卡 KOREJSKI: 리예카 GRČKI: Ριέκα HEBREJSKI: רייקה LATINSKI: Tarsatica

gost1
 

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#203  PostPostao/la gost1 » 13.9.2010, 17:01

Genijalan članak, totalno sam se uživio!

gost
 

Bark Ban Mažuranić

Post broj:#204  PostPostao/la gost » 13.9.2010, 20:38

Počevši otkrivati povijest jedrenjaka Ban Mažuranić, pojavilo se toliko znanih, ali i potpuno nepoznatih segmenata koji sjedinjeni čine priču još značajnijom ali i jedinstvenom, kako u domaćim tako i u svjetskim razmjerima.

O jedrenjaku tipa “bark” Ban Mažuranić postoje saznanja koja su na različite načine zabilježena, prikupljana, a neka od njih već i publicirana od sredine dvadesetog stoljeća na dalje. Zanimanje za ovaj brod nije nikad jenjalo iz razloga već njegova nastanka u Bakru, njegova graditelja, brodarskog društva koji ga posjeduje, njegova časna imena te osoba koje su se ispreplele u njegovoj povijesti. Osobitim ga čini i to da je već od porinuća, pa i dalje svojim plovidbama postao inspiracijom pjesnicima i književnicima, slikarima i brodomodelarima. Ipak, jedan od najvećih kuriozuma Zavjetni je dar kapetana i mornara broda koji se nalazi u trsatskom Marijanskom svetištu u Rijeci već od kraja devetnaestog stoljeća, a svjedoči njegov udes na moru ali i spasenje od opasnosti koje more donosi.

Bark1.jpg
Bark1.jpg (100.91 KiB) Pogledano 791 puta

Građa za proučavanje sudbine ovog broda nalazi se prvenstveno u Spomeničkoj knjižnici i zbirci Mažuranić-Brlić-Ružić u Rijeci, Spomeničkoj Knjižnici, zbirci i arhivu Brlić u Slavonskom Brodu, Državnom arhivu u Rijeci, Povijesnom i pomorskom muzeju Hrvatskog primorja u Rijeci te u Zavjetnoj kapeli Trsatskog svetišta, a segmentarno i drugdje.

Bark2.jpg
Bark2.jpg (134.14 KiB) Pogledano 791 puta

Od publikacija možemo istaknuti članke raznih autora, osobito Viktora Ružića, ing., praunuka bana Ivana Mažuranića, koji je s osobitim entuzijazmom radio na prikupljanju što pisane građe što usmenih predaja od još tada živućih kapetana i mornara.
Ovaj osobiti brod nudi nam priče i doživljaje koje tek treba otkriti, a ova publikacija nastojat će prezentirati barem njihov najveći dio, nudeći temelje za daljnja istraživanja i saznanja.

Dolazak , Putovanja , Odlazak
Povijest Barka Ban Mažuranić sigurno bi bolje i stvarnije prikazao svaki pojedini pomorac
koji je njime plovio. Svi ti kapetani i mornari u suglasju svojih osobnih iskustava ispričali bi nam pak potpunu priču, svoju ali i zajedničku u svakodnevlju odolijevanja ljepoti ali i strahoti koje nam more može priskrbiti. Šteta je nenadoknadiva što se o pojedinim događajima ne doznaje iz prve ruke već prečesto ono što prevlada to su fragmenti dalekih sjećanja, nepotpuni dokumenti, slike i uporabni predmeti koji bez živih ljudi i stvarnih aktera različitih događaja daju sliku tek dijelom istinitu, krnju i vjerojatno nedostatnu. No, neodvisno tome i kad se radi o fragmentima, upravo nas oni ponekad tajnovitošću nedorečene priče intrigiraju i privlače. Takove posebitosti povuku nas u krajeve neslućene, u kontakte nesanjane u rasplete nikad predpostavljane. Bark Ban Mažuranić jedna je od takovih priča, ona koja svojom karizmatičnom aurom vilinski poziva da bude otkrivena, ponovo ispričana, s jednim slovom više kao poticajem
za daljnja putovanja. Ta strast otkrivanja ona je koja vezuje sve nemirne duše i umjetničke i pomorske pa nam u zajedništvu čine blizak par.
U vrijeme kad nastaje jedrenjak Bark Ban Mažuranić, jedrenjacima je bilo već odzvonilo gotovo posljednje zvono u bespoštednoj borbi sa parobrodima. Ipak taj labuđi pjev bio je gledan u Bakru, luci i gradilištu brodova svjetske slave, kao svojevrsna obnova nakon stanovite krize. Osobiti kampanilistički ponos Bakrana s odjecima negdašnje slave i gotovo rivalstva s Rijekom rezultirao je osnivanjem kompanije ” Hrvatsko brodarsko društvo” u Bakru, 1873. godine, odnosno pravno, 1875. godine. Član odbora društva, poznati pravnik i političar Dr. Marijan Derenčin je na jednoj o prvih sjednica, govoreći o planovima predložio da se prvi brod izgrađen zove imenom ”svijetlog bana pučanina”, tom pomalo romantičarskom krilaticom hrvatskih domoljuba druge polovice devetnaestog stoljeća. Inicijativa je jednoglasno i s domoljubnom zanosom prihvaćena. Sam jedrenjak po tipu “bark”, izgradio je vrsni bakarski brodograditelj, nadaleko poznati, porijeklom Trsaćanin Mate Matrljan. U svome škveru na Mešćici, tu gdje se danas nalazi žal ispred Pomorske škole Bakar, izgradio ga je Mate Matrljan po predaji starih bakarskih pomoraca, osobiti uspješno gradeći hidrodinamični oblik trupa broda tako da je sa svoja tri jarbola postizao veće brzine nego drugi brodovi njegova tipa i veličine. Brod je građen kroz 1874. i 1875. godinu te je svečano porinut u more 30. svibnja 1875. godine. Svečanost porinuća bila je tim više praćena već samim imenom
broda, imenom koji je jačao nacionalni ponos i davao svijetao putokaz budućnosti. Veliko slavlje popraćeno mnoštvom ljudi, glazbom pa čak i vatrometom uveličao je slavni naš Ilirski pjesnik Ivan vitez Trnski. Spjevao je brodu prigodnicu koja je kao letak bogato likovno urešena u tisku Lloydove tiskare. Pjesma je posvećena” ladji” Hrvatskog brodarskog društva u Bakru te brodograditelju Mati Matrljanu, prozvanoj imenom “Mažuranić-Bana”. U četiri strofe govori slijedeće:

Poleti, ladjo, veselo i žurno
Sa gradišta si gizdava u visu
Poskoči skokom u to more burno,
Povitlaj stiegom hrvatskim u klisu,
Zaron u krilo valovja nam slana
Gdje viek ćeš viti godina i dana.
Poteci laka, cviećem nakićena,
U naručje mu-tvoga vieka drugu.
A preradostnim klikom pozdravljena
Naslućuj sreću svojih kružnja krugu.
Okriepi njedra jakim sidrom nade.
Razkrili jedra, kao ptica krila,
U krmu vjetar duvao ti desni.
I hora vazda krcanju ti bila
I luka blizu, more kad pobjesni.
Uz marna vodju i dične mornare
Obogati si vriedne gospodare.
Prodiči nam se slogom onom pravom,
Posrami svuda naše zazornike.
Prodiči nam se imenom i glavom
“Mažuranić-Bana, ”naše dike:
Gdje on se desi, tuj se krmi dobro
I najljepše se pjeva dragi pobro.

Ovakvim svečanim riječima punim ponosa Ivan vitez Trnski spjevao je brodu budućnost
ovjenčanu slavom, no i događajima koji su na nj i nadalje skretali pozornost kako puka tako i umjetnika.
Bark Ban Mažuranić plovio je pod tom svijetlom zvijezdom prizvanom Ivanom vitezom
Trnskim dugo pod svojim ponosnom stijegom. Plovio je brže nego drugi, činio putovanja bliža i daleka, doživio je maestrale, ali i najveće temporale, vjetrove i smaku svijeta slične oluje. Gotovo se topio, nasukavao i posrtao, no uvijek čudom opet kretao dalje.U dvadeset osam godina plovidbe vezanih za svoju matičnu luku taj, gotovo četrdeset i tri metra dug, deset metara širok, a visok šest, često je dosezao svoj maksimum u prijevozu tereta. Kad je kompanija Hrvatsko brodarsko društvo, 1883. godine ukinuta, brod preuzimaju poznati bakarski brodograditelji i brodovlasnici Juraj Mikuličić, Mate Polić, Andre Smokvina, Stjepan Štiglić i Marija Vlašić, što tako ostaje do 1898. godine kada brod u cijelosti svih karata posjeduje već spomenuti Juraj Mikuličić. Ono što i danas plijeni pažnju sačuvani je Registar brodova koji u dvije knjige detaljno prati stanje vlasništva.

Bark3.jpg
Bark3.jpg (81.02 KiB) Pogledano 791 puta


No još veće oduševljenje daju nam popisi brodskih posada i brodski dnevnik plovidbe koji u stotine imena osoba i mjesta postaju gotov scenarij za egzotičan pustolovni film.
Od šesnaest kapetana koji su vodili Bark Ban Mažuranić kroz sudbinom izvezene zgode i nezgode istakao se njegov prvi kapetan, Leopold Pajkurić iz Kostrene Svete Barbare, a to je i onaj čije se ime nalazi na slici broda slikara Weytsa. Tu je i kapetan , ali i kasniji profesor Bakarske Nautičke škole, Franjo Golubović. Mora se spomenuti još kapetane Ivana Tićca, Jakova Marunića, Jeronima Pezelja, Romana Forempohera, Jurja Mikuličića, Natalea Berettinija i zadnjeg pred prodaju broda, kapetana Jurja Šepića. Niti sve kapetane nabrojiti se ne može, a kamoli sve druge pomorce koji su dio svog života utkali u taj brod. Čitajući njihova imena češće nailazimo na pretke i rođake pa nam se pritom otvori svaka pojedina sudbina kao zasebna priča života, plovidbe, odricanja i ponosa tim časnim životom često na granici pogibelji. Prevozeći različite terete, od drvene građe do campeche i asfalta, bačava ali i u balastu, kretao se po Jadranu prema Veneciji i dalje po Mediteranu do Engleske i Francuske, ali i Sjeverne Amerike prema Plymouthu i New Yorku, no i Južne Amerike te Antila. Često je na putovanjima obarao rekorde u brzini plovidbe za što su zaslužni njegov graditelj, ali i kapetani i posade koje su njime plovile. No bilo je i teških trenutaka. Prva njegova veća nesreća dogodila se 1883. godine pod zapovjedništvom kapetana Romana Forempohera, kad se nasukao kod Dunkerquea.
Ploveći uz Irsku, 1886. godine, u jaku nevremenu nasukao se na otok Samphire, a to je prouzročilo
veće štete pa je popravljan u Limericku da bi nastavio putovanje za Cardiff. Vezujući
se uz književnost treba spomenuti i njegovo putovanje od Montevidea prema Trinidadu, 1888. godine. Na tom putovanju, prema kazivanju mornara, posada se pobunila protiv bakarskog kapetana Stanislava Antona Antića, no zanimljivo je da njega prema pisanim dokumentima na toj plovidbi nema.

Bark4.jpg
Bark4.jpg (30.11 KiB) Pogledano 791 puta


Ipak, ta je zanimljiva priča inspirirala književnika Viktora Cara Emina da napiše pripovijetku Kapetan Tuna. Iste se godine brod nasukao u luci Goole ploveći s Jamajke. Na Baltiku je 1892. godine opet imao teškoća jer je dobivao veće prodore vode, a 1895. nasukao se na Maturagu kraj Istre. Najinteresantniji njegov udes bio je 1897. godine dok je plovio iz Santosa u Savannah. Prema kazivanju posade, starih bakarskih pomoraca na tome putovanju, brod se našao u neopisivoj oluji kod Bermudskog otočja. U tom “Trokutu smrti” more je toliko divljalo da se činilo po strašnim zvukovima gnječenja drveta i fijukanja konopaca da će se taj sićušni brod kao list na vjetru razletjeti u tisuću komada. U zaglušujućem urlanju mora, vjetra, drvlja i konopaca jedva se čulo kapetana Natalea Berettinija koji je svojom odvažnom komandom, igrajući na život ili smrt, izveo manovru prema vjetru, “Orza la banda” i tako spasio brod i posadu, izbjegavši daljnje prodiranje vode kroz oštećenje na trupu. Ta legendarna manovra dugo se gotovo s religioznim prizvukom prepričavala među pomorcima staroga kova. Sve je završilo sretno, a po povratku se kapetan Berettini po zavjetu poklonio Gospi Trsatskoj pa od tada u Crkvi postoji Ex voto neobična izgleda. Komad daske sa broda na koji je žicom pričvršćen “kogul”, oblutak koji su mornari našli zabijen u trup kraj glavnoga rebra, uz sličicu Gospe i uokviren tekst Natalea Brenttinija:

"Voto fatto alla Beata Vergine di Tersatto, dell’equipaggio
del bark Austro-Ungarico “Ban Mažuranić” comandato dal
capitano Natale Berettini.
Questa pietra fu trovata nella sentina incastrata nel madiere
di mezzaria vicino alla corba maestra: attorno stessa
entrava molta acqua, che si doveva pompare spesso, per non
andare a fondo. Appena estratta, l’acqua entrava come d una
fonte. Per solo miracolo la pietra non si ha mosso durante
tutto il viaggio, che fu perseguitato dai fortunali pericolosi da
Santos a Savannah. "
Savannah, li 15. novembre 1897
Natale Berettini

Bark5.jpg
Bark5.jpg (20.56 KiB) Pogledano 791 puta


Nakon te dramatične plovidbe godine 1898., plovi i dalje prema Južnoj Americi dolazeći na Kubu, Jamajku no i u Trst te Rijeku. Zadnje svoje putovanje pod austrougarskim stijegom čini pod zapovjedništvom kapetana Jurja Šepića 1903. godine iz Aleksandrije u Rijeku. U Rijeci ga čeka karantena zbog toga što je došao iz zaražene luke. No ubrzo slijedi i njegov odlazak. Kupoprodajni ugovor od dvadeset sedmoga srpnja 1903. godine, između Jurja Mikuličića i novog vlasnika, otomanskog državljanina izmijenio je stijeg te je brod prozvan Theano. Kapetan Trimpikas otplovio je zadnjim bakarskim jedrenjakom duge plovidbe, s drvenim teretom u luku Mikroavathy. Tako je vjerojatno šumom Kvarnera i povjetarcem odzvanjalo davno skladno pjevanje: “Poleti ladjo, veselo i žurno...poskoči skokom u to more burno...zaron u krilo valovja nam slana...gdje vijek ćeš viti godina i dana...”

Tako je otplovio Bark Ban Mažuranić, no stvorio nam je nove veze i prijateljstva. O njegovoj se daljnjoj sudbini kod nas ne zna, no možda je ovo prilika da istraživači pomorske povijesti iz Turske ili još koje prijateljske nam zemlje i naroda nadovežu njihova saznanja na obostrano obogaćenje spoznajama i novim prijateljstvima.

Inspiracija umjetnicima

Kada govorimo o nekom plovilu, brodu, i to teretnom, pa bio on i jedrenjak što nam već razvija maštu, češće razmišljamo o konstrukciji, povijesti brodogradnje, materijalima za gradnju i plovidbu, o navigacijskim instrumentima, o teretu i ljudstvu, mornarima i putnicima. Rjeđe nam pak pada na pamet, a osobito ne u prvi plan, da su brodovi nerijetko svojim “životom” na moru pravi stvaraoci svoje povijesti. Neki od tih povijesnih ili jednostavno zanimljivih događaja postaju pak inspiracija za umjetnička djela. Na pamet nam u današnje vrijeme uvijek najprije padnu filmovi, oni igrani i dokumentarni, zatim fotografije različitog tipa i namjene, tek nakon toga dramska su i glazbena djela, a potom književnost, pjesništvo pa slikarstvo, kiparstvo, arhitektura i primijenjene umjetnosti. Sve to nastaje u vremenu suvremeno ili pak kao odjek nakon godina i stoljeća kasnije. Ponekad se sudbina poigra tako da već u zamisli i planovima gradnje, pa preko konstrukcije i porinuća, plovidbe, nesreća i potonuća uz sudbine pomoraca brod neiscrpno daje povoda za umjetničko stvaranje. Čak i u našim domaćim prilikama koje materijalno i općenito nisu nikada bile izdašne, dogode se iznimke.

Govoreći o poeziji treba reći da je samim porinućem brod bark Ban Mažuranić ušao u povijest. Poslanicu i prigodnicu “U slavu otisnuća” spjevao je naš najmlađi ilirac, vrli pjesnik Ivan vitez Trnski. Ta prigodna pjesan sačuvala nam se kao otisnuti letak s bogatim historicističkim tiskarskim ukrasima, iz tiskare austrijskog Lloyda u Trstu . Nadahnuto Ivan vitez Trski pjeva u slavu Hrvatskog brodarskog društva u Bakru, vrijednom brodograditelju Mati Materljanu i dičnom banu Ivanu Mažuraniću. Povijesni događaj pobune mornara, što se prema pričanju samih mornara zbio na brodu, bio je temelj stvaranju književniku Viktoru Caru Eminu, koji je u svojoj pripovijetci pod nazivom “Kapetan Tuna” opisao dramatične događaje koji nas podsjećaju na svjetski poznatu pobunu na brodu Bounty. Na žalost pomoraca i ljubitelja takove tematike, književni rad Viktora Cara Emina prilično je zapostavljen, a time i ta pripovijest o prošlosti našeg pomorstva i sudbinama naših pomoraca koje nikad nisu stajale odvojene od sudbina njihovih obitelji te kraja iz kojih su rodom i življenjem bili.

Bark7.jpg
Bark7.jpg (68.63 KiB) Pogledano 791 puta


Govoreći pak o likovnim umjetnostima treba spomenuti umjetničku sliku s prikazom broda Bark Ban Mažuranić, ulje na platnu engleskog slikara C.L.Weytsa iz 1875. godine. Na toj slici brod je prikazan u plovidbi morem, dok mu se slijeva u daljini približava neki drugi, nepoznati jedrenjak, a na desnoj strani kraj pramca nazire se klisura. U svoj svojoj ljepoti, punih jedara na tri jarbola, vidimo posadu, a na vrhu glavnog jarbola ponosno se vijori stijeg Hrvatskog brodarskog društva iz Bakra. Pri krmi otvorena je zastava s grbovima Austrije i Ugarske. Na nešto jače namreškanom moru uz donji rub slike nalazi se natpis crvenom bojom, “Ban Mažuranic, Cap: F. L. Paicurich, 1875.”.

Bark8.jpg
Bark8.jpg (68.89 KiB) Pogledano 791 puta


Drugi prikaz broda iz Spomeničke knjižnice i zbirke Mažuranić-Brlić-Ružić
u Rijeci, pripadao je Banu Ivanu Mažuraniću. Tu sliku temperom na papiru naslikao je slikar H. Vac, a osim prikaza broda koji je vrlo sličan prethodnom, pri dnu slike stoji zlatnom bojom upisano ime broda “Ban Mažuranić”, a na prvom jarbolu stoji zastava s ponovljenim imenom broda. Slika je nastala 1875. godine te je darovana Banu Ivanu Mažuraniću o svečanosti porinuća broda.

Bark6.jpg
Bark6.jpg (195.75 KiB) Pogledano 791 puta


Treći prikaz broda napravio je u tehnici grataža po predlošku Mažuranićeva primjerka,
o stogodišnjici od izgradnje, dr.Viktor Ružić, amaterski slikar, suprug Nade Brlić, prapraunuke bana Ivana Mažuranića. Slika je memorijalnog karaktera te je po njoj njegov sin Viktor Ružić, ing., osamdesetih godina dvadesetog stoljeća dao u riječkoj tiskari Tipograf tiskati razglednicu s popratnim tekstom o povijesti broda. Osim spomenutih likovnih djela brodom su se bavili i brodomaketari, pa jedna maketa postoji u Spomeničkoj knjižnici i zbirci Mažuranić-Brlić-Ružić u Rijeci, a napravljena je pri
sredini dvadesetog stoljeća. Druga je maketa iz druge polovice devetnaestog stoljeća, a nalazi se u Spomeničkoj knjižnici, zbirci i arhivu Brlić u Slavonskom Brodu. Najnoviji model broda načinio je Rikardo Domijan iz Rijeke koji ga je namijenio papi Ivanu Pavlu II. o njegovom posjetu Rijeci.
Najzanimljiviji je ipak Ex voto – zavjetni poklon trsatskom Marijanskom svetištu, koji su
izradili sami mornari broda po nesreći koju su doživjeli tijekom plovidbe. Taj neobični objekt sačinjen je iz drvene daščice koja se nalazila na brodu u trenutku nesreće, od okruglog kamena povezanog metalnom žicom te uokvirenim rukopisom na talijanskom jeziku, u kojemu kapetan Natale Berettini opisuje nemili događaj. Na drvenoj pločici bila je i kolorirana sličica Bogorodice, koja je u međuvremenu nestala. Ex voto je iz 1897. godine. Dan danas svjedoči taj zavjetni dar u Kapeli zavjetnih darova Trsatskog svetišta o teškom životu naših pomoraca generacijama koje tek dolaze.
Ovim prikazom možemo samo zaključiti da i teretni brod neznatna pomorskog značenja
poput barka Bana Mažuranića može postati akterom priča, slika i ljudskih umotvorina svjedočeći jezikom umjetnosti svoje postojanje još dugo po svom nestanku.

Ljudi Barka Bana Mažuranića

Bark9.jpg
Bark9.jpg (19.73 KiB) Pogledano 791 puta


Ivan Mažuranić rođen je 1814. godine u Novom Vinodolskom. Gimnaziju pohađa u Rijeci, Filozofski fakultet u Szombathelju, a Pravni fakultet u Zagrebu. Kao odvjetnik započinje svoju karijeru u Zagrebu. Postaje odvjetnikom u Karlovcu kao i Saborskim zastupnikom. Obnašao je dužnosti državnog nadodvjetnika Hrvatske, predsjednika dvorskog Dikasterija, hrvatskog kancelara, predsjednika Hrvatskog sabora, carskog tajnog savjetnika i bana Hrvatske. Oženjen je bio Aleksandrom Demeter, sestrom Dimitrija Demetra, pa je i tako bio potpuno involviran ne samo u politički život već i u ilirski narodni preporod kao jedan od njegovih prvaka.
Pjesništvom se počinje baviti već u gimnazijskim danima, objavivši svoju prvu pjesmu “Budcsudal” na mađarskom jeziku u Riječkoj tiskari Karletzky. Ostavio je neizbrisiv trag s pedesetak pjesama na hrvatskom i latinskom jeziku. Veliki pečat hrvatskoj književnosti dao je dopunom četrnaestog i petnaestog pjevanja Gundulićeva “Osmana”, a svoj je književni rad okrunio postavši najvećim hrvatskim romantičarom epopejom “Smrt Smail-age Čengića”. Dokazao se taj poliglot i u astronomiji te matematici. Nezaobilazan je njegov društveni angažman u Hrvatskoj i šire, što se potvrđuje osnutkom Zagrebačkog sveučilišta, ali i općim širenjem prosvjetiteljske misli i ideje. Njegov karakter i stavove najbolje mogu izreći posljednje izrečene riječi njegove u Hrvatskom saboru 1886. godine: “Nitko me nije pitao dok sam bio ban u što
vjerujem. Da su me pitali, bio bih im odgovorio: ‘Vjerujem u prošlost, sadašnjost i budućnost Hrvatske’”. Umro je u Zagrebu, 1890. godine.

Bark9a.jpg
Bark9a.jpg (18.34 KiB) Pogledano 791 puta


Ivan vitez Trnski rođen je 1819. godine u Rači kraj Bjelovara. Već sa šesnaest godina objavljuje svoju pripovijest ušavši tako u kolo perjanica ilirskog narodnog preporoda. Bio je odgojitelj, nastavnik, vojni časnik, saborski zastupnik, veliki župan Bjelovarske županije. Za zasluge proglašen je vitezom 1872. godine. Svoj intenzivni život i karijeru stavio je na raspolaganje državi, no nije se prestao nikada baviti kulturom i književnošću objavivši preko dvjesto pedeset pjesama, pjesničke pripovijesti i razne pripovijetke, kao i prijevode sa njemačkog, češkog i ruskog jezika. Vrhuncem njegova stvaranja smatra se zbirka pjesama “Krijesnice”. Godine 1900. kao jedini preživjeli Ilirac postao je prvim predsjednikom tada ustanovljenog Društva književnika Hrvatske. Umro je u Zagrebu 1910. godine.

Bark9b.jpg
Bark9b.jpg (17.32 KiB) Pogledano 791 puta


Marijan Derenčin rođen je 1836. godine u Rijeci. Gimnaziju završava u rodnom gradu a Pravni fakultet u Beču, gdje je promoviran u doktora prava. Za života obnaša niz važnih funkcija u Hrvatskoj. Bio je riječkim podbilježnikom, kraljevskim bilježnikom Riječke županije, predstojnik ureda za pravosuđe kraljevine Hrvatske, saborski zastupnik. Njegovo je najveće djelo “Osnova novoga kaznenoga zakona”, koji su hvalili i primjenjivali diljem svijeta. Veliku zaslugu Marijan Derenčin ima u izgradnji nove zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu kao i za njegovo novo ustrojstvo kao njegov upravitelj ali i istinski ljubitelj kazališta. Dr. Marijan Derenčin bavio se prevođenjem s talijanskog i francuskog jezika, no pisao je i dramske tekstove, koje on sam nije držao osobitima, ali su oni bili i ostali odlična refleksija društvenog, političkog i suvremenog života Hrvatske krajem devetnaestog stoljeća. Bio je član Akademije znanosti i umjetnosti. Umro je u Zagrebu 1908. godine.

Bark9c.jpg
Bark9c.jpg (36.35 KiB) Pogledano 791 puta


Viktor Car Emin rodio se 1870. godine u Kraju kraj Lovrana. Školovao se u Rijeci, a Učiteljsku školu završio je u Kopru. Službovao je po Istri, Voloskom i Rijeci. Djelovao je aktivno u vodstvu Družbe Sv. Ćirila i Metoda za Istru, a bio je i urednikom različitih tiskovina odnosno listova na hrvatskom jeziku. Prve svoje pripovijetke objavio je u vrijeme polaženja koparske Učiteljske škole u listu “Naša sloga”. Na prijelomu iz devetnaestoga u dvadeseto stoljeće on daje najkvalitetniji svoj doprinos književnosti, ali i stvara do kraja života pišući pripovijesti, romane, drame, kronisterije, uvijek ostavši vjeran svojim nastojanjima obraniti hrvatski jezik u Istri, za nacionalno osvještenje u borbi protiv tuđinskih vlasti. Osim svojeg društvenog i političkog angažmana kojim odiše i njegov književni rad bavio se je temama iz istarskog života te života pomoraca. Te su mu teme bile bliske već njegovim porijeklom. Stoga ne čudi da je kao jednu od tema za svoje stvaralaštvo uzeo i priču o pobuni mornara na Barku Ban Mažuranić nazvavši ju “Kapetan Tuna”. Postao je članom Akademije znanosti i umjetnosti. Umro je u Opatiji 1963. godine.

Avatar korisnika
nikola
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 11096
Teme: 267
Pridružen: 27.7.2009, 16:32
Lokacija: Na kopnu, moru i u zraku

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#205  PostPostao/la nikola » 13.9.2010, 21:43

Zokxy, :bravoveliki:
JAPANSKI: リエカ KINESKI: 里耶卡 KOREJSKI: 리예카 GRČKI: Ριέκα HEBREJSKI: רייקה LATINSKI: Tarsatica

gost
 

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#206  PostPostao/la gost » 13.9.2010, 21:55

:zastava:

trudimo se ... :mrgreen:

Avatar korisnika
Adamić
Moderator
Moderator
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 23305
Teme: 918
Pridružen: 12.6.2009, 02:27
Lokacija: Grad Rijeka

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#207  PostPostao/la Adamić » 14.9.2010, 16:41

I Rijeka je imala svoje pivo :piti:

Riječko pivo

d6bfavorit11.jpg
d6bfavorit11.jpg (7.8 KiB) Pogledano 760 puta


U svibnju 2005.godine u Buzetskoj pivovari počela je proizvodnja Riječkog piva.

Puno pažnje poklonjeno je i etiketi na kojoj prevladavaju boje grada plava i bijela, zlatni zatvarač simbolizira bogatstvo, a na njoj se još nalazi i sidro, te najstariji grb Rijeke.

No zbog financijskih razloga Riječko pivo nije izdržalo pred jakom konkurencijom

Slika
Slika

gost
 

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#208  PostPostao/la gost » 14.9.2010, 17:07

Što se nije 90-tih proizvodila birra fiumana?

Avatar korisnika
Adamić
Moderator
Moderator
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 23305
Teme: 918
Pridružen: 12.6.2009, 02:27
Lokacija: Grad Rijeka

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#209  PostPostao/la Adamić » 14.9.2010, 20:08

salsoul napisao:Što se nije 90-tih proizvodila birra fiumana?


Je i to je Buzetska pivovara punila. Vidim dosta ciljaju na naš Kvarner , to su lokalpatrioti.


Zapravo, prve su ideje još dva desetljeća starije, jer je već 1958. izrađena prva dokumentacija o gradnji pivovare na sjevernom Jadranu, koju je naručila Skupština općine Rijeka. No, bilo je to vrijeme restrikcija u investicijama, pa je nedostatak novca ovaj projekt gurnuo u ladicu. Desetak godina kasnije priča je obnovljena, a kada je u uži izbor za lokaciju pivovare ušao Buzet, to je mjesto u pivovari vidjelo mogućnost izlaska iz društva nerazvijenih, pa je živo navijalo da projekt prođe. Lokacija je bila ekonomski konkurentna, a dodatni bodovi bili su dostupnost veoma kvalitetne vode i očekivanja da će pivovara na rodnoj grudi zadržati lokalno stanovništvo, te potaknuti razvoj ratarske i stočarske proizvodnje u Buzeštini, pa je početkom 1975. donesena odluka o gradnji upravo u tom gradiću, a 29. travnja položen je i kamen temeljac. Investitor je bila radna organizacija Jadran i komuna Buzet,
Slika

gost
 

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#210  PostPostao/la gost » 14.9.2010, 20:18

Trebam pogledati malo forum Fiume, ali mislim da je i prije rata postojalo riječko pivo...

PrethodniSljedeće

Vrati se na: Povijest

Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 2 gostiju