Dobrodošli na prvi forum o gradu Rijeci i Primorsko-goranskom zavičaju, koji je otvoren za sve ljude na svijetu, bez obzira na nacionalnost, vjeru i porijeklo.

Prijava  •  REGISTRIRAJ SE !

Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Dotaknite se neke teme iz bogate povijesti našeg grada. Jedino rubrika "Osobe" vezana je cijeli naš kraj. Pridonesite svojim prilogom da saznamo i naučimo nešto više .
Avatar korisnika
nikola
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 11096
Teme: 266
Pridružen: 27.7.2009, 16:32
Lokacija: Na kopnu, moru i u zraku

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#226  PostPostao/la nikola » 18.9.2010, 22:21

zokxy napisao:Usput - nikom nije bila zanimljiva priča o prvom hrvatskom admiralu koji je školovan na Vojno pomorskoj akademiji u Rijeci??? :shock:

Kako ne!
Zanimljiva je ali ti sigurno aludiraš na to da nema komentara na tu priču?
To ti je kao i za stolom;ako nema primjedbi, nema komentara.Svi jedu i šute. :pozdrav:
JAPANSKI: リエカ KINESKI: 里耶卡 KOREJSKI: 리예카 GRČKI: Ριέκα HEBREJSKI: רייקה LATINSKI: Tarsatica

Avatar korisnika
nikola
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 11096
Teme: 266
Pridružen: 27.7.2009, 16:32
Lokacija: Na kopnu, moru i u zraku

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#227  PostPostao/la nikola » 18.9.2010, 22:58

ONO ŠTO SVAKI RIJEČANIN MORA ZNATI-RIJEČKA ABECEDA PRA POVIJESTI ILI TKO SMO I ŠTO SMO


Od rimske Tarsatike do ranosrednjovjekovne Rijeke

Mlečani na oprezu — pojavila se Rijeka

Kako Edrisiju svakako treba vjerovati, jer je vrlo vjerodostojan, iz njegova izvješća proizlazi da je na području sjevernoga Jadrana došlo do velikih promjena, odnosno da se hrvatska granica povukla od Brseča na Rječinu, da je Hrvatska izgubila današnju tzv. Liburniju i da je u tim previranjima nestao prastari antički grad Tarsatica. I ne samo da je došlo do te velike promjene, nego je ta promjena bila nevjerojatno dugovječna: tzv. Liburnija od Rječine na zapad ostala je otrgnuta od matice zemlje više od 830 godina!

Na području današnjega riječkoga Starog grada nalazila se u vrijeme rimskoga osvajanja naših krajeva razmjerno mala gradska općina Tarsatica. Naseljena domorodačkim stanovništvom ona je plaćala rimskom osvajaču porez na uporabu zemljišta, ali je ubrzo, već u drugoj polovici 1. stoljeća n. e., postala tzv. latinski municipij, gradska općina organizirana na rimski način s pravom da njezini dužnosnici nakon jednogodišnje službe steknu rimsko građansko pravo. Time je otpočeo polagani postupni proces romanizacije.

Tarsatica i njezino područje pripadali su rimskoj provinciji Dalmaciji, koja je na zapadu počinjala kod Plomina. Nema uvjerljivih dokaza da bi Tarsatica, makar i privremeno bila pripojena Italiji.

Kao razmjerno malo ribarsko-trgovačko-obrtničko središte Tarsatica je živjela prilično mirno sve do prije kraja 4. stoljeća, kada je zahvaćena burnim događajima prodora Zapadnih Gota (Vizigota) na Balkan i dalje na zapad. Vizigoti su pljačkali sve do Julijskih Alpa i uništavali neutvrđena naselja. Tako je u to doba uništen grad Stridon na granici Panonije i Dalmacije, rodno mjesto sv. Jeronima. Zbog te opasnosti dolazi do velikog preokreta u životu Tarsatike. Ona postaje moćna utvrda, snažno vojno središte, jedno od središta golemih fortifikacijskih radova kojima se štitilo prilaze Italiji. Do danas je djelomično sačuvan rimski zid, koji počinje upravo kod Tarsatike i vodi na sjever preko Grobničkoga polja.

Tarsatica je ostala važnim vojnim središtem i u doba Istočnih Gota (Ostrogota), koji su u Italiji i na našim područjima do Dunava i Drine osnovali potkraj 5. stoljeća pod svojim vladarom Teodorikom snažnu državu, koju je tek sredinom 6. stoljeća uništio rimsko-bizantski car Justinijan. Za vrijeme Ostrogota Tarsatica je bila glavni grad šireg područja Liburnije, koja se u njihovo doba nazivala Liburnia Tarsaticensis.

Hrvatska država do Brseča

Ali, Justinijanovo oživljavanje rimsko-bizantske vlasti trajalo je vrlo kratko. Odmah nakon njegove smrti (565) iz Panonije prodiru preko današnje Slovenije Langobardi, koji u Italiji osnivaju državu.

Za Langobardima dolaze na naše područje Avari i Slaveni. Jedan od smjerova kojima su se oni kretali bio je rimska cesta koja je do Senja preko Tarsatike vodila jednim krakom prema današnjem Trstu, a drugim preko Učke u Istru. Konačno se granica ustalila na obroncima Učke, tako da su se hrvatska područja prostirala istočno od Učke, dok je zapadno od nje vladao Bizant, sve dok nije koncem 8. stoljeća franački kralj, budući car, Karlo Veliki, najprije srušio langobardsku, a onda avarsku državu i osvojio Istru.

Sve to vrijeme o Tarsatici vlada grobna šutnja. Nakon one već spomenute vijesti o tarsatičkoj Liburniji (Liburnia Tarsaticensis) iz prve polovice 6. stoljeća nema nijedne izravne ili neizravne vijesti sve do franačkog osvajanja. Tek za godinu 799. vrela javljaju da je visoki franački dužnosnik, vojvoda Erik, izgubio život »u povodu zasjede stanovnika obalnoga grada Tarsatike«. Tarsatica, kao obalni grad, postoji, dakle, još koncem 8. stoljeća. U 9. i 10. stoljeću nastavlja se neobična šutnja o Tarsatici. Jedino što se zna jest da je sredinom 10. stoljeća Hrvatska sezala »do grada Labina«.

Na svu sreću, postoji u izvorniku sačuvana vijest iz isprave datirane s 996. godinom, po kojoj njemački car Oton III. podjeljuje akvilejskoj patrijaršiji šest biskupija, među njima »trsaćansku biskupiju« (episcopatum Tarsaticensem). Ta je vijest toliko čudna, da bismo sigurno posumnjali na krivotvorinu da se ta isprava nije sačuvala u izvorniku u Udinama. Naime, posve je sigurno da je područje istočno od Učke, uključujući, dakako, i Tarsatiku, u to doba, pa još i mnogo kasnije, pripadalo hrvatskoj državi. Kako je, dakle, mogao car Oton III. podijeliti akvilejskoj partrijaršiji biskupiju, koja ne pripada njegovoj državi — a da stvar bude još misterioznija, »trsaćanske biskupije« nije bilo ni prije ni kasnije! Pa ipak, stvar nije tako nejasna kao što se to na prvi pogled čini. Naime, očito je da je Oton III. tom ispravom nagovijestio program budućega njemačkog osvajanja. Car Oton III. kaže po prilici ovo: kada jednom u budućnosti dođe do njemačkog osvajanja hrvatskih krajeva, osnovat će se »trsaćanska biskupija«. Ali, vijest je za nas od velikog značenja. Naime, iz nje se vidi da još 996. postoji »obalni grad Tarsatica« — dakako, ne Trsat, koji je još stoljećima bio mjestance s nekoliko kuća, koje po crkvenim propisima nije moglo biti sjedištem biskupije.

Dakle, 996. situacija je bila ovakva: hrvatska država prostirala se od Brseča, a »obalni grad Tarsatica«, postojao je unutar njezinih granica.

Na žalost, i tu se opet moramo potužiti na šutnju vrela. Niotkuda nikakve vijesti o ovome dijelu Hrvatske u razdoblju koje neposredno slijedi. Jedino što možemo sigurno tvrditi jest da još ni u drugoj polovici 11. stoljeća nije došlo do promjene hrvatske granice: ona još ide duž Učke i Ćićarije, tako da je današnja tzv. Liburnija (današnja Opatija i južnije od nje) još u sklopu Hrvatske. Isto vrijedi i za godinu 1102, kako to proizlazi iz oporuke Ulrika III. Orlamünde, markgrofa Istre, koji raspolaže mnogim mjestima u Istri od Buzeta do Boljuna, Vranje i Letaja, ali ne spominje nijedno mjesto s istočne strane Učke.

Utvrda na Trsatu

No, arapski geograf Edrisi, pišući na vrlo pouzdan način o našim krajevima sredinom 12. stoljeća, donosi vijest od velikog značenja za Tarsatiku. Naime, on piše da je Lovran posljednje mjesto koje duž istarske obale pripada akvilejskom patrijarhu, a da »Bakar dolazi kao prvi grad zemalja Hrvatske, koje se zovu Dalmacija, a koje se protežu duž mora«. Između Lovrana i Bakra po Edrisiju nema naselja. Nakon toga on podrobno opisuje Dalmaciju kao dio Hrvatske, sve do Dubrovnika, koji je po njemu posljednji grad Hrvatske.

Kako Edrisiju svakako treba vjerovati, jer je vrlo vjerodostojan, iz njegova izvješća proizlazi da je na području sjevernoga Jadrana došlo do velikih promjena, odnosno da se hrvatska granica povukla od Brseča na Rječinu, da je Hrvatska izgubila današnju tzv. Liburniju i da je u tim previranjima nestao prastari antički grad Tarsatica. I ne samo da je došlo do te velike promjene, nego je ta promjena bila nevjerojatno dugovječna: tzv. Liburnija od Rječine na zapad ostala je otrgnuta od matice zemlje više od 830 godina!

Kada se dogodila ta velika promjena? Prema podrobnim analizama, koje sam proveo na drugom mjestu, proizlazi da su nakon smrti hrvatsko-ugarskog kralja Kolomana njemački car Henrik V. i Mletačka Republika, pokušali uništiti hrvatsko-ugarsku državnu zajednicu pod slabašnim Kolomanovim sinom Stjepanom, ali da im to nije uspjelo — osim što su Mleci osvojili cresko otočje i još ponešto, a da je njemačko carstvo osvojilo kopneni dio do Rječine. Stanovništvo prastaroga grada Tarsatike povuklo se na istočnu obalu Rječine i sagradilo utvrdu na brdu Trsat, na koji su prenijeli ime svojega nedalekog napuštenog grada Tarsatica. Utvrda na Trsatu čuvala je ubuduće novu hrvatsku granicu na Rječini.

Razrušena Tarsatica prestala je postojati kao grad i u njoj su se nastanile tek poneke ribarske, stočarske i poljodjelačke obitelji.

I onda odjednom potkraj 13. stoljeća, na mjestu opustjele Tarsatike diže se novi grad, Reka, Flumen, kao razmjeno važno trgovište. Mletačke vijesti govore 1281. o Rijeci kao vrlo neugodnu trgovačkom suparniku i navode da su »za nas Riječani neprijatelji«. Do toga je došlo jačanjem trgovine s Kranjskom, jer je upravo 1288. osnovana mitnica na Rupi na današnjoj hrvatsko-slovenskoj granici, na kojoj su grofovi Gorički ubirali znatne prihode od carine.

Od tog vremena novi se grad na Rječini pod imenom Reka, Rika, Flumen, Sankt Veith am Pflaum, Fiume postupno razvija i jača sve do danas. Njegovo je stanovništvo bilo stalno potpuno hrvatsko pa je još sredinom 19. stoljeća ono imalo oko 90 posto Hrvata, a tek oko 10 posto Talijana, Nijemaca i drugih narodnosti.
Lujo Margetić
JAPANSKI: リエカ KINESKI: 里耶卡 KOREJSKI: 리예카 GRČKI: Ριέκα HEBREJSKI: רייקה LATINSKI: Tarsatica

gost
 

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#228  PostPostao/la gost » 19.9.2010, 12:56

nikola napisao:
zokxy napisao:Usput - nikom nije bila zanimljiva priča o prvom hrvatskom admiralu koji je školovan na Vojno pomorskoj akademiji u Rijeci??? :shock:

Kako ne!
Zanimljiva je ali ti sigurno aludiraš na to da nema komentara na tu priču?
To ti je kao i za stolom;ako nema primjedbi, nema komentara.Svi jedu i šute. :pozdrav:


ma zanima me nije li i to zaslužilo upis kao zanimljivost u povijest Rijeke! Ipak je admiral školovan kadar riječke Akademije!

Avatar korisnika
Adamić
Moderator
Moderator
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 23151
Teme: 914
Pridružen: 12.6.2009, 02:27
Lokacija: Grad Rijeka

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#229  PostPostao/la Adamić » 19.9.2010, 13:21

Zokxy imam i ja priču o još jednom čovjeku koji se je školovao na toj cijenjenoj akadamiji. Tijekom dana ću je objaviti.
Slika

Avatar korisnika
nikola
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 11096
Teme: 266
Pridružen: 27.7.2009, 16:32
Lokacija: Na kopnu, moru i u zraku

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#230  PostPostao/la nikola » 20.9.2010, 15:51

POVIJEST ZAVODA ZA JAVNO ZDRAVSTVO U RIJECI

U Rijeci je ugarsko Ministarstvo poljoprivrede osnovalo Stanicu za kemijska ispitivanja pod nazivom M. KIR. ALLAMI VEGYKISERLETI ALLOMAS - R. UNG. STAZIONE SPERIMENTALE CHIMICA DELLO STATO FIUME. Prema podacima iz riječkih arhiva, kao i prema vijesti objavljenoj u tadašnjim dnevnim novinama "La bilancia", Stanica je počela raditi 8. travnja 1900. godine. Njezin prvi voditelj bio je kraljevski kemičar Luigi Kýnyýki. Ta je stanica bila prva organizirana ustanova javnog zdravstva na ovom području, a današnji Zavod za javno zdravstvo (ZZJZ) Primorsko-goranske županije njezin je izravni sljednik.

Značajni zdravstveni problemi u Rijeci XVIII. i XIX. st. bile su epidemije kuge, kolere, variole te endemska malarija i "škrljevska bolest" u široj okolici grada. Zbog povećanja prometa u luci te pojačane opasnosti od širenja zaraznih bolesti, izgrađena je 1726. godine prva karantenska stanica u zapadnom dijelu grada, koja je bila u funkciji do 1833. godine. Na njezin se rad nastavlja karantena izgrađena u uvali Martinšćica te najnovija, iz šezdesetih godina ovoga stoljeća, na lukobranu u riječkoj luci.

Značajan gospodarski uspon Rijeka je doživjela nakon što je Hrvatsko-ugarskom nagodbom (tzv. "riječka krpica") 1868. godine došla pod izravnu ugarsku upravu. Već 1873. željezničkom je prugom povezana sa Zagebom (Peštom) i Ljubljanom. Riječka je luka postala glavna ugarska luka koja je pred I. svjetski rat, svojim ukupnim prometom, dostigla među lukama Europe zavidno deseto mjesto. Intenzivan gospodarski razvoj pobudio je pojačan interes za znanost, tehniku i umjetnost. Značajnu ulogu u znanosti i tehnici imali su profesori s tadašnje c. i kr. Pomorske vojne akademije. Potaknuto tim razvojem te uvidjevši važnost Rijeke kao granične postaje, ugarsko Ministarstvo poljoprivrede donosi odluku o osnivanju Stanice za kemijska ispitivanja u Rijeci. Od tada pa do današnjih dana možemo, kroz burna razdoblja hrvatske i riječke povijesti, pratiti razvoj ustanova preventivne medicinske zaštite.

Raspadom Austro-Ugarske Monarhije po završetku I. svjetskog rata, Rijeka je, nakon pet burnih godina previranja, 1924. godine pripojena Kraljevini Italiji, dok je područje Sušaka pripalo Kraljevini Jugoslaviji. Ugarska Stanica za kemijska ispitivanja, mijenjajući nazive, nastavila je raditi na novoj lokaciji u Ciottinoj ulici 3 (današnja Barčićeva ul.). Osnivanjem bakteriološkog odjela 1933. godine njezino je djelovanje prošireno, čime je udovoljeno potrebama preventivne zdravstvene zaštite (do tada je mikrobiološke analize radila Gradska bolnica). U razdoblju od 1927. do 1945. godine djelovala je pod nazivom Laboratorio provinciale d'Igiene e Profillassi.

Uspostavom granice na Rječini, Sušak je 1924. godine ostao bez ijedne zdravstvene ustanove. Za to veliko područje Primorja, Gorskog kotara i otoka trebalo je oformiti zdravstvenu službu. Prva javnozdravstvena ustanova, Bakteriološka stanica u Kraljevici, osnovana je 1923. godine, s temeljnim zadatkom suzbijanja malarije.

Pod utjecajem dr. Andrije Štampara, 1926. godine osnovan je Dom narodnog zdravlja u Sušaku koji se u veljači te godine uselio u novoizgrađenu zgradu u Kumičićevoj ulici 8. Ta je ustanova svojim organizacijskim jedinicama pokrila sve tadašnje vodeće javnozdravstvene potrebe. Najvećim uspjehom u radu može se smatrati eliminacija malarije na ovom području u godinama pred II. svjetski rat.

Talijanskom okupacijom Sušaka 1941. godine, Dom narodnog zdravlja većim je dijelom preseljen u Crikvenicu, gdje nastavlja djelovanje na onom dijelu kotara Sušak koji je potpao pod NDH, dok se manji dio, koji je ostao na Sušaku, gasi 1942. godine.

Oslobođenjem u svibnju 1945. godine Dom narodnog zdravlja vraća se na Sušak i odmah nastavlja svoje djelovanje. Laboratorij u Rijeci u tom je razdoblju mogao djelovati u smanjenom obujmu jer je najveći dio stručnih ljudi krajem rata napustio Rijeku. Stručna suradnja ustanova na Sušaku i Rijeci odmah je uspostavljena. Veæ 1949. godine mijenja se organizacija i osniva se Sanitarno-epidemiološka stanica (SES) u Sušaku i Gradska SES u Rijeci. Obje se ustanove 1. siječnja 1950. godine sjedinjavaju u oblasni Higijenski zavod Rijeka. Kadrovski popunjen i organizacijski proširen, Higijenski je zavod u tom razdoblju postigao značajne uspjehe, od kojih možemo navesti eradikaciju malarije i, kao poduhvat jedinstven u svijetu, a u zajednici s Veterinarskom službom, eradikaciju bruceloze na području Istre.

Dom narodnog zdravlja Rijeka osnovan je 1. siječnja 1953. godine. Djelovao je na području općine Rijeka i postigao značajan uspjeh u organizaciji izvanbolničke zdravstvene zaštite koja do tada nije bila posebno organizirana. Organizacijska jedinica Doma zdravlja Rijeka bila je i Higijensko-epidemiološka služba koja je obavljala preventivno-medicinsku zdravstvenu zaštitu. Uvijek prisutno opredjeljenje javnozdravstvenih radnika za jedinstvenu medicinu, prvenstveno brisanjem granica preventivne i kurativne medicine, dovelo je do spajanja Doma narodnog zdravlja i Higijenskog zavoda te osnivanja Zavoda za zaštitu zdravlja Rijeka (ZZZZ) 1. srpnja 1960. godine. Sjedinjavao je svu izvanbolničku zdravstvenu zaštitu općine Rijeka, a u jednom svom dijelu djelovao je i kao kotarska ustanova. Poseban napredak u boljoj organizaciji zdravstvene službe postignut je osnivanjem zdravstvenog centra, savjetodavnog tijela čije je funkcioniranje povjereno ZZZZ-u. Ogroman napredak za preventivnomedicinsku službu postignut je izgradnjom zgrade Zavoda na današnjoj lokaciji u Krešimirovoj 52/A. Prostorne i tehničke mogućnosti stvorile su osnovu za kadrovsko proširenje, čime je ovaj Zavod postao vodeći u našoj državi.

Organizacijskom promjenom, Zavod za zaštitu zdravlja podjeljen je 1982. godine u tri samostalne ustanove, od kojih je jedna današnji Zavod za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije. Struktura današnjeg Zavoda omogućuje dalji uzlet u budućem djelovanju. Zavodi, kao osnovne preventivno-medicinske ustanove, uvijek će postojati i u budućnosti im pripada prioritet u očuvanju i unapređenju zdravlja.
JAPANSKI: リエカ KINESKI: 里耶卡 KOREJSKI: 리예카 GRČKI: Ριέκα HEBREJSKI: רייקה LATINSKI: Tarsatica

Avatar korisnika
nikola
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 11096
Teme: 266
Pridružen: 27.7.2009, 16:32
Lokacija: Na kopnu, moru i u zraku

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#231  PostPostao/la nikola » 22.9.2010, 08:23

članak rada djece OŠ F.Franković - Drenova
Ful zanimljivo, puno potataka, pročitajte.

KRATKI PREGLED POVIJESTI DRENOVE

Drenova je u usporedbi s Kastvom, Grobnikom, Bakrom ili Zametom mlado naselje. Ime mjesta se prvi put spominje u 19.stoljeću, ali je naziv Drenovčan stariji. Pred otprilike tristo godina postojali su mali zaseoci Kablari, Podbreg, Macani, Klanjci, Brdina i drugi čiji su se stanovnici nazivali Drenovčanima. Stariji se mještani sjećaju nekih priča koje govore o davnim vremenima kad je područje Drenove bilo vrlo šumovito i rijetko naseljeno, s mnogo stabala drena po kome je i čitav kraj dobio ime. O tome postoje i dvije legende. Prva govori o naivnom medvjedu i lukavoj lisici koji su se u proljeće našli u ovdašnjim šumama u potrazi za hranom. Medvjed je ugledao rascvali dren i prisvojio ga te je legao pod njega i čekao plodove. Lisica je krenula dalje i gostila se jagodama, trešnjama i šljivama, dok je medvjed čekao i čekao drenjule. U bijesu je izgladnjeli medvjed navalio na malo drvo i pokušao ga slomiti. Dren je vrlo žilav, pa ga je medvjed samo iskrivio, drvo je takvo ostalo do danas, a čitavo područje je po njemu nazvano. Druga priča kaže kako su Drenovčani bili poznati drvosječe, jaki i žilavi poput drena, pa su ih tako i nazvali. Najstariji Drenovčani su se, osim poslovima oko sječe i obrade drva, još bavili poljoprivredom – sadili su najviše kukuruz, krumpir i repu.
Ime Drenova nosilo je u početku samo područje oko stare škole i crkve Majke Božje Karmelske. Obje su izgrađene sredinom 19.stoljeća, a tada je izgrađena i javna cisterna. Voda je dotad bila velik problem. Na Lokvi je nekad zaista bila poveća Lokva gdje su se djeca učila plivati, žene su prale rublje i napajala se stoka, ali se voda za piće morala nositi s Grohova, Lopače i Kozale.
S naglim razvojem Rijeke i njene luke bilo je posla napretek, pa se velika većina muškaraca zaposlila u gradu kao zidari, tesari, stolari i lučki radnici. Žene su se također zapošljavale, najviše u Paltu (tvornici duhana), pa su ih zvali paltarice. Čak su i djeca od 11 godina dalje radila na pomoćnim poslovima u gradu.
Od 1868. je Rijeka Nagodbom pripadala Mađarskoj, a skupa s njom i naše mjesto. Postoji podatak da je tada na području Drenove bilo oko 1200 stanovnika. Razvoj i napredak imali su i tamnu stranu. Službeni su jezici postali mađarski i talijanski te je počela borba za očuvanje hrvatske svijesti. Tu je važnu ulogu imala Pučka čitaonica koja je osnovana 1908. godine, baš na poticaj Frana Frankovića. Ona je sve do 1945. bila središte otpora odnarođivanju koje su vršili Talijani. Ubrzo su uz čitaonicu osnovane diletantska (kazališna) grupa i pjevački zbor.
Prvi sjetski rat koji je izbio 1914. povukao je na bojišta Soče i Galicije gotovo sve drenovske muškarce, a mnogi se nikad nisu vratili. Kraj rata je 1918. dočekan s olakšanjem, ali mira za naš kraj nije bilo. Drenova tih burnih godina dijeli sudbinu Rijeke – najprije je bila pod okupacijom Antante, pa Italije, zatim su došli D'Annunzio i njegovi legionari (koji nikad nisu zaista nadzirali Drenovu). Kad je 1920. sklopljen Rapallski ugovor, čitava je Drenova do Grohova i Benčana postala dio slobodne Riječke države. Nemiri se nastavljaju, u gradu-državi vladaju sukobi, padaju žrtve te je 1924. Rimskim sporazumom Rijeka dodijeljena Italiji. Ovaj je ugovor bio posebno poguban za Drenovu koja je državnom granicom podijeljena: Gornja je Drenova pripala novoj jugoslavenskoj državi (Kraljevstvu SHS), a Donja Drenova sa crkvom, grobljem i školom Italiji. U ta nemirna vremena Drenovčani ne miruju. Uz čitaonicu je1922. godine osnovan naširoko poznat tamburaški zbor «Drenovčan» koji je nastupao po svim svečanostima Kastavštine, Grobinštine i Sušaka.
Nakon podjele većina ljudi s čitave Drenove i dalje radi u Rijeci, ali tada počinju pritisci i nevolje. Radnicima se prijeti otkazima ukoliko ne prihvate talijansko državljanstvo, što oni, u strahu od gladi, uglavnom i čine. Računa se da je oko 50% stanovnika Drenove, što dobrovoljno što prisilno, primilo talijansko državljanstvo. No, hrvatski kulturni život na Gornjoj Drenovi ne prestaje, čak se 1928. uz velik napor i dobrovoljan rad mještana gradi Narodni dom. Velika kriza koja je tada zahvatila svijet nije mimoišla ni Rijeku, pa su i mnogi Drenovčani ostali bez posla. To se onda osjetilo i u radu čitaonice i drugih društava koja polako zamiru. Ipak, u to je vrijeme izgrađena crva sv. Jurja na Gornjoj Drenovi (posvećena je 1939.), osnovan plesni orkestar «Morena», Sokolsko (gimnastičko) društvo, pa čak postoje i dva nogometna kluba, jedan na Donjoj, a jadan na Gornjoj Drenovi. Veza s Rijekom je i dalje samo loša bijela cesta, struja je na Donju Drenovu stigla 1930., a u Gornju tek 1945. Sve dok uz crkvu na Gornjoj Drenovi 1940. nije nastalo groblje, ljudi su se pokapali na starom groblju, dakle u drugoj državi. Računa se da je tada na čitavom području bilo oko tisuću stanovnika.
Drugi svjetski rat – ponovno borba, žrtve, glad i strah. Čitava Drenova službeno, po Rimskim ugovorima) opet pripada Italiji. Od početka rata 1941. Drenovčani se pridružuju antifašističkoj borbi, a u svibnju 1942. prva grupa Drenovčana odlazi u šume, u partizane. Nakon kapitulacije Italije 1943. na Drenovu dolazi njemačka vojska, koje je odmah popalila sve kuće u zaseoku Brdo, skupa sa školom i poštom. Posebno se pamti pljačka koju su četnici počinili početkom 1945., dok su se povlačili pred partizanima prema zapadu. Najteže borbe vođene su u travnju 1945. na brdu Lubanj u sklopu završnih ratnih akcija oko Rijeke.
Brojke kažu da je tijekom rata strijeljano četvoro ljudi, 54 su odvedeni na rad u Njemačku, 82 ih je odvedeno u logore, a spaljeno je 20 kuća. Statistika ne spominje broj poginulih antifašističkih boraca, no mnoge današnje ulice nose njihova imena – Ivan Žirž, braća Hlača (tri poginula brata), Stanko Franković, Orlando Kučić, Ružica Mihić i drugi.
S krajem rata Drenova je ponovno sjedinjena i našla se u drugoj jugoslavenskoj državi. Stanje je prvih godina bilo vrlo teško, nedostajalo je hrane, pa su ljudi dobivali tzv. «točkice», bonove za nabavu. Mnogo se Talijana s Donje Drenove odselilo u Italiju. Prvi javni prijevoz do Rijeke bio je kamion koji je 1950. vozio jednom dnevno. Slijedećih godina se život ljudi polako popravlja, no većeg razvoja nema sve do sedamdesetih godina. Na Drenovi je 1971. bilo 1367 stanovnika, a 1987. već preko 8000. Posljedica je to gradnje novog naselja koja je započela 1977. godine. Na kraj problema opskrbe vodom trebalo je ipak čekati sve do 1982., kad je dovršena vodovodna mreža.
Novi, Domovinski rat, ponovno je poslao ljude Drenove na bojišta, no prvi puta u borbu za samostalnu hrvatsku državu. Ponovno tuga, rane i žrtve. Drenova ga je prebrodila. Neka bude zadnji.
JAPANSKI: リエカ KINESKI: 里耶卡 KOREJSKI: 리예카 GRČKI: Ριέκα HEBREJSKI: רייקה LATINSKI: Tarsatica

Avatar korisnika
Adamić
Moderator
Moderator
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 23151
Teme: 914
Pridružen: 12.6.2009, 02:27
Lokacija: Grad Rijeka

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#232  PostPostao/la Adamić » 22.9.2010, 12:36

Tekst je za 5. :gore

Drenova je stvarno bila dobro išamarana i zapuštena tijekom povijesti . Niti danas nije nešto bolja situacija , Drenovčani se stalno žale da grad ništa ne ulaže u njihovo područje.
Slika

Avatar korisnika
nikola
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 11096
Teme: 266
Pridružen: 27.7.2009, 16:32
Lokacija: Na kopnu, moru i u zraku

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#233  PostPostao/la nikola » 7.10.2010, 18:37

Sadašnje sjedište Mjesnog odbora Škurinjska draga prostor je koji je ranije, u vrijeme II svjetskog rata bio totalno razrušen eksplozijom njemačkog skladišta oružja koje se tada nalazilo u blizini.
Tek kasnije, 60-tih godina prošlog stoljeća krenulo se dobrovoljno u izgradnju zgrade u kojoj za buduće sjedište nekadašnje Mjesne zajednice.

Fotografija te zgrade nastala 1961. godine, bez asfalta i automobila oko zgrade

porecka 1961.png
porecka 1961.png (136.42 KiB) Pogledano 949 puta


Gotovo ista kakva je bila, zgrada služi svojoj svrsi i danas
Slika
JAPANSKI: リエカ KINESKI: 里耶卡 KOREJSKI: 리예카 GRČKI: Ριέκα HEBREJSKI: רייקה LATINSKI: Tarsatica

gost
 

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#234  PostPostao/la gost » 16.10.2010, 13:08

Slijedi jedna životna priča koja je zaista zanimljiva - Židovka koja je u logorima izgubila muža, oca, majku i sestru - napisala je knjigu u kojoj opisuje svoj život - jedan njegov dio odvijaoo se i na Sušaku - Zdenka Novak | Kad se nebo srušilo:

Čitav tekst pročitati možete ovdje - http://www.jadovno.com/kad-se-nebo-srusilo.html

Autorica Zdenka Novak, rođena 26. studenog 1919. u Zagrebu u imućnoj židovskoj obitelji, istinitu priču svog života počinje opisom bezbrižnog djetinjstva i sretne mladosti. Kao grom iz vedra neba dolazi Drugi svjetski rat sa svim svojim strahotama. Supruga joj odvode u koncentracioni logor iz kojeg se više neće vratiti, a na isti način izgubit će roditelje i sestru. Ona se pak spašava nekim čudom i odlazi najprije u izbjeglištvo, a potom u partizane... Potresna priča autorice Zdenke Novak još jednom će potaknuti čitaoce na razmišljanje o tragičnim posljedicama rasne i vjerske netrpeljivosti - temi koja, nažalost, ni u trećem tisućljeću nije nimalo izgubila na aktualnosti. Uspiju li ovi opisi užasa, kroz koje su prošle hiljade i hiljade ljudi, dati barem malen doprinos razumijevanju i toleranciji među pripadnicima različitih naroda, knjiga autorice Zdenke Novak postigla je svoj cilj.

Dio koji se tiče Sušaka:

Na Sušaku

Od lipnja 1941. pa do kapitulacije Italije u jesen 1943. godine živjela sam na Sušaku. Kasnije sam se pridružila partizanima i ostala s njima sve do svibnja 1945. god. Gledajući unazad svoj život u tom razdoblju uvijek se iznova čudim kako sam mogla ostati na životu. To će mi zauvijek ostati zagonetka.

Nije mi nedostajao ni komfor ni luksuz, nije mi smetao ni mnogo niži standard od onoga na koji sam bila navikla kod kuće. Lako sam se prilagodila novom načinu života. Sve je to bilo lako prebroditi. Osim toga, imala sam sreću da sam i za vrijeme emigracije na Sušaku i u partizanima živjela u razmjerno podnošljivim okolnostima. U partizanima sam bila osobito privilegirana zbog naravi posla kojeg sam obavljala i funkcije koju su mi namijenili - osim, naravno, za vrijeme “pokreta”, kad su nas ustaše progonile u pokušaju da vrate teritorij koji su partizani bili zauzeli.

I danas se čudim, zbog fizičkog i psihičkog stanja u kome sam se nalazila, što sam tada ostala živa. Nakon deportacije mojih najmilijih počele su me progoniti misli da oni tamo nemaju što jesti. A ako oni nemaju što jesti, mislila sam, zašto da se ja hranim? I tako sam se postepeno odvikavala od jela. Mučila sam samu sebe i postila po 72 sata, ponekad i više. Hranila sam se s dva bombona koja sam lizala da mi što dulje traju. Šetala sam satima, plivala beskonačno duge pruge, provodila besane noći čitajući satima, sve do zore, tako da sam ubrzo težila poput djeteta. Kroz cijelo vrijeme rata imala sam između 34 i 36 kilograma!

Uza sve to živjela sam u stalnom iščekivanju, nadajući se da ću sresti barem nekoga od mojih, ako ne i sve. Prema zadnjim vijestima, sudeći po njihovim dopisnicama s Paga, nije im bilo loše. Naručivali su razne potrepštine, čak toaletni pribor. Seka i ja spremile smo im paket koji im je trebala odnijeti jedna žena. No ni ona, ni Miricin prijatelj Željko koji je došao k nama na Sušak specijalno zato da im odnese paket, nisu ga uspjeli predati, niti su mogli učiniti išta drugo. Nitko zapravo nije znao što se dogodilo s tom grupom. Govorilo se nešto o “ubijanju”, a neki su govorili da su ih spasili Talijani, Englezi ili Amerikanci i transportirali ih brodovima preko oceana. Kamo, to nitko nije mogao točno reći niti je točno znao. Ja sam vjerovala u ovo posljednje, jer sam htjela vjerovati. Ništa drugo nisam željela čuti, jer sam smatrala da su to samo izmišljene glasine, obične priče...

Prvih mjeseci mog boravka na Sušaku, vraćajući se sa šetnji ili s kupališta, uvijek su mi oči bile uperene na balkon Velimirova stana, u nadi da će me netko od mojih dočekati ili iznenaditi. Većinu dana provodila sam u tom stanu, kod Sekine obitelji.

Slika

Uzevši u obzir cijelu situaciju, i napose moje stanje, vijest o smrti oca primila sam prilično mirno. Ne mogu se točno sjetiti datuma, ali bilo je to negdje početkom studenoga 1941., kada mi je jedan prijatelj došao u posjet i pitao me da li bih se htjela susresti s čovjekom koji se nedavno vratio iz Jasenovca. Razumije se da sam pristala. Pješačili smo kilometrima kamenitih putova Primorja da bih vidjela tog čovjeka. Mjesto se zvalo Urinj, u području Kostrene, sv.Barbare. Nalikovao je više na sjenu nego na ljudsko biće i govorio je šapćući. Nije puno govorio niti sam mu ja postavljala puno pitanja. Sjećao se mog oca koji je radio s njim u logoru kao i mnogi drugi. Otac je dobio tifus i od toga umro. Dogodilo se to nešto prije nego što je taj čovjek napustio logor. Zvao se Spiegler i spasila ga je njegova žena koja je bila katolkinja.

Nisam tada ništa rekla, ali nisam mu vjerovala. Kako je on, među tolikim ljudima koji su se tamo nalazili, mogao biti siguran da se radilo o mom tati? Moj je tata bio dovoljno jak da izdrži logorski život, a do oslobođenja više ne može biti daleko!

Kao što sam ranije vjerovala da će Jugoslavija ostati pošteđena rata, kuge nacizma i hitlerovske zvijeri, sada sam vjerovala da je toj nemani otkucao zadnji čas. U biti, najveće grozote još nisu bile ni počele! No ja sam izbjegavala saznati istinu.

Kad sam doznala za sudbinu moje majke i sestre, izgubila sam prisutnost duha. Činilo mi se da ću poludjeti. Početkom ljeta 1943. srela sam, za jednog boravka u Rijeci, u sanatoriju jednu svoju daljnju rođakinju, Nadu Mueller-Lichtenberg-Feuereisen, koja je također bila deportirana na Pag, i to poslije mame i Mire. Rekla mi je kako tamo više nije bilo nikoga kad je ona stigla sa svojom grupom, da je mjesto bilo prazno, te da su u grupi koja je ranije stigla - a u njoj su bile mama i Mira - svi ubijeni. Izbjegavala mi je to saopćiti okrutnim riječima. Rekla mi je samo: “Zdenkice, mame i Mire više nema.” Nikada neću zaboraviti tu scenu, tj. moju reakciju na terasi sanatorija. Počela sam vikati i gestikulirati, govoriti kako je to nemoguće, kako to nije istina, kako su one sigurno negdje u inozemstvu. Jasno, imala sam teške krize, napade očaja i strave. Još prije toga, na rođendan moje majke 9. svibnja 1942. godine, sjetila sam se kako smo od ranog djetinjstva taj dan slavili s toliko ljubavi. Obično smo joj recitirale pjesmice i predavale dražestan buketić cvijeća koji je u to godišnje doba osobito lijep i mirisan - đurđice posebna, jedinstvena mirisa, i male svjetloplave potočnice (Vergissmeinnicht). Dobro se sjećam jedne od tih pjesmica:



Die Maiengloeckchen leuten fein,

Sie leuten Mamas Geburtstag ein!,

otprilike:

Zvončići bijeli, đurđice male,

majčicin rođendan slave!



Te godine i te noći sanjala sam da moja mama stoji kraj mene, da govori sa mnom, vidjela sam je tako živu! Dugo vremena nakon toga činilo mi se da to nije bio san, nego da je mama došla k meni. Uz to, stalno sam vjerovala da mi taj san objavljuje ono što će se zaista dogoditi. Kad se to nije dogodilo, legla sam na divan i satima plakala toga popodneva. Kasnije sam čula, od ljudi koji su znali tumačiti snove, da taj san znači upravo suprotno - da ona osoba koja se tako živo pojavi u snu nije više na životu. A to je bilo ono u što ja nisam htjela vjerovati!

Život je pun paradoksa. S jedne strane nisam htjela živjeti, a s druge strane osjećala sam u sebi neku potrebu za osvetom te okrutnosti i nepravde - neku unutarnju snagu koja me je tjerala da budem aktivna. Čega sam se imala bojati? Što bih mogla izgubiti? Život? A za koga da živim?

Duboko u sebi znala sam da su moje nade neosnovane.

Ostala sam sama i nikome nisam trebala polagati račun za ono što radim. I tako sam, odmah po dolasku na Sušak, uspostavila vezu s komunistima i postala član SKOJ-a, Saveza komunističke omladine Jugoslavije.

Došao je čas za Partiju da “proradi”. Komunisti su već dugo čekali trenutak da se djelotvorno umiješaju u državne poslove na “dobro” naroda. Lozinka je bila: Oko za oko!

U početku se partija zauzimala samo za svoje članove. Branila ih je i osvećivala. Kad bi članovi partije bili uhapšeni, mučeni ili ubijeni, odmah je slijedila osveta. Služili su se raznim metodama. Neprijateljski vojnici i oficiri napadnuti su iz zasjede i ubijeni. Na vlakove i tračnice bacale su se bombe. Mostovi su letjeli u zrak. U gradovima i selima nitko nije bio siguran što će se dogoditi sljedećeg dana. Ulice su bile preplavljene lecima. Na fasadama kuća i javnih zgrada debelim crvenim slovima bile su ispisane parole: “Dolje Hitler!” “Dolje Mussolini!” “Ubijaj ubojice!” “Živjela komunistička partija!”, itd. Lecima su pozivani građani i seljaci da se bore protiv neprijatelja. Okupatori su bjesnjeli, ali što je stroža bila kazna, to je strašnija bila osveta.

Usporedo s jačanjem državnog terora, rasla je i umnožavala se partijska organizacija. Organizirale su se razne grupe, održavali su se sastanci, svuda su se propagirale revolucionarne ideje. Partijska disciplina uvijek je bila stroga. Svaki je član točno znao svoju dužnost, pa ni Skojevci, naravno, nisu bili iznimka. Ja sam trebala pisati parole po zidovima. Dolazila sam na sastanke, a jedno vrijeme bila sam “vođa” jedne omladinske grupe. Čitali smo komunističke brošure i knjige, u propagandnom stilu, dijelili smo letke, ja sam skupljala novac, hranu i bolnički materijal za partizane. Sve to bilo je sasvim na početku, kad se komunistička partija počela organizirati i spremati za partizanski pokret u šumama i brdima diljem Jugoslavije. Velike količine oružja, hrane i raznog drugog materijala, koje je napustila jugoslavenska armija, konfiscirane su i spremane za duge i krvave borbe. Sve je to, naravno, bilo vrlo opasno, jer ni Talijani, premda manje okrutni od Nijemaca, nisu trpjeli komuniste.

Osim toga, nastali su i novi problemi. U Hrvatskoj su bile na redu masovne deportacije Židova, svakim danom sve učestalije. Tko god je mogao, bježao je preko granice u područja koja su okupirali Talijani, jer su oni bili tolerantniji pa su se ljudi u na tim područjima osjećali sigurnijima. No ni Talijani nisu htjeli primati izbjeglice. I oni su ih počeli proganjati, te izdavati naredbe i tiskati propise da onaj tko nema potrebne dokumente, tj. osobne isprave (carta ď identita), nema pravo ostati na talijanskom području.

Policija, karabinjeri i detektivi bili su zaposleni danju i noću u traženju onih koji nisu imali dozvolu boravka. Sušak se pretvorio u grad straha i panike. Hapsili su ljude po ulicama, na obali, na kupalištima. Vršili su pretrese u privatnim stanovima, dolazili su noću po ljude, dizali ih iz kreveta i odvodili u zatvor. Obično bi ih prebacivali preko granice u Hrvatsku. Teško je reći tko je više patio - “stranci”, tj. oni koji su došli preko granice ili “domaći”, tj. Sušačani, jer su i njih kažnjavali kad bi im u kući naši emigrante koje su skrivali. Ljudi su se počeli bojali vlastite sjene.

Slika

Prije ili kasnije i mene su očekivale ne baš iste, ali slične nezgode. Kad sam stigla na Sušak, Sekina me je obitelj srdačno primila. Iako ih prije dolaska na Sušak nisam osobno poznavala - ni Sekina oca, ni sestru koja im je vodila kućanstvo - od prvog sam se dana osjećala kao kod kuće, pogotovo u početku kad mi je Sekin otac Velimir bio mnogo bliži nego njegova sestra. Zvali smo je “teta Ida”. Kasnije sam se i s njom jako sprijateljila. S njom sam, naime, prvih dana mog dolaska imala veliku svađu, odnosno tako oštru diskusiju zbog razmimoilaženja u gledištima, da nisam s njom uopće htjela razgovarati čitavih mjesec dana. Radilo se o tome da je teta Ida tvrdila kako su svi Hrvati ustaše, i prema tome ubojice, što sam ja kategorički otklonila, jer sam mislila, a mislim to i sada, da se svi ljudi jednog naroda ne mogu trpati u isti koš, tj. da je nemoguće karakterizirati ljude po boji kože ili po vjeri, a najmanje po nacionalnosti kojoj pripadaju, iako svaka nacija ima svoje osobine uvjetovane raznim faktorima. Ukratko, kako su mladi ljudi uglavnom ekstremniji i zagrijani za ideje u koje vjeruju, nisam mogla podnijeti da netko zauzima takav stav kao teta Ida, jer su nam mnogi Hrvati kršćani pomogli u mnogim stvarima. Takve njezine izjave činile su mi se apsurdnima i nepravednima. Kasnije sam često slušala takve izjave, pune mržnje i netolerancije, osobito prema cijeloj njemačkoj naciji koja je, zapravo, nakon Hitlera, pokazala najjači osjećaj krivnje zbog nacističkih zločina. Lako je govoriti, lako je optuživati cijeli narod, no teško je bilo oduprijeti se željeznoj strahovladi i tiraniji.

Želim nešto reći o Sekinom ocu. Bio je jedan od rijetkih ljudi u koje sam se mogla pouzdati sa stopostotnom sigurnošću. U njega sam imala neograničeno povjerenje i smatrala sam ga drugim ocem u vrijeme kad sam toliko trebala roditelje. Velimir je bio lijepa pojava, stasit, visok, pomalo pognut kad je hodao. Čak i ljudi koji su ga kratko i površno poznavali morali su steći dojam da je to čovjek-mislilac. Iz njegovih je očiju govorio razbor. Pametan, inteligentan, staložen, uvijek spreman na savjet kad bi ga pitali. Pomagao je gdje je trebalo i onima koji su to tražili od njega. Mnogi Židovi, koji su dolazili na Sušak kao izbjeglice, tražili su savjet od njega, a on se nikad nije ustruča-vao učiniti za njih sve što je bilo moguće. Mnogima je i novčano pomagao. Bio je ležeran, velikodušan, nekonvencionalan, dobrodušan i blag. Njegovi su džepovi uvijek bili puni slatkiša koje je naveliko dijelio djeci, susjednoj ili onoj koju bi slučajno sreo.

Velimir nije znao da sam ja članica SKOJ-a niti što sam radila. Bilo nam je najstrože zabranjeno ikome govoriti o vrsti i načinu našeg rada, no on je vjerojatno predmnijevao da negdje aktivno sudjelujem. Skupljala sam, naime, novac od njegovih prijatelja, pa i od njega samoga. Nakon što sam nekoliko tjedana stanovala kod njega, Velimir mi je s mnogo takta, kao da se ispričava, rekao da bih se trebala preseliti nekamo drugamo, da kod njih mogu biti cijelo vrijeme preko dana i hraniti se, ali prenoćište moram naći negdje drugdje. Vrlo sam dobro razumjela njegov strah; talijanske su vlasti bile sve upornije u traženju ilegalaca koji su se skrivali posvuda. Često se događalo da u zatvor odvedu i ilegalca i njegova stanodavca.

Prema Velimirovoj želji trebala sam se odmah iseliti. postavilo se pitanje kamo. Nitko nije htio primiti bjegunce. U to vrijeme još nisam imala legitimaciju. Tada sam se sjetila jednog tatinog poslovnog prijatelja, gospodina Šikića koji je živio na Sušaku. Pronašla sam njegovu adresu; možda će se on smilovati i primiti me na noćenje. Zaista, bio je vrlo ljubazan i susretljiv, ali više od jedne noći nije mogao riskirati, i to mi je odmah dao na znanje. Bili su to isti, prilično razumljivi razlozi, kao i Velimirovi. Prespavala sam u njegovoj kući, s time da drugog dana napustim njegov stan. Toga sam dana sa strahom i zabrinutošću tražila novo prenoćište. Hoću li ga uopće naći? Teškom mukom našla sam neko nesimpatično mjesto, negdje na zabačenom tavanu.

No onda se teta Ida sjetila neke obitelji, jednog starijeg para, koji su imali jednog sina, ali je bio na studiju u Zagrebu. Osjećali su se vrlo osamljenima i bili su sretni da mogu primiti jednog podstanara, tj. mene. Prihvatili su me kao člana svoje obitelji i postupali prema meni kao prema svome djetetu, zapravo kumčetu, kako su me predstavljali. Nisu stanovali daleko od Seke, pa sam otada imala dva “doma.”

Mjesto gdje su stanovali bilo je lijepo, u maloj, sporednoj, tihoj uličici kod Gimnazijskih stuba, sa samo nekoliko kuća, jednim vrtom i povrtnjakom i ugodnim susjedstvom. Imala sam svoju lijepu svijetlu sobu, ali najradije sam se zadržavala s njima, s Kubicovima, u kuhinji. Zvali su me “mala”. Sjedili bismo u kuhinji i beskonačno razglabali o političkim problemima, o vojnoj situaciji, proučavali smo mape u koje smo bilježili i unosili sve promjene na frontama i napredovanje savezničkih trupa - na žalost i neprijateljskih, njemačkih i talijanskih koje su u početku imale velike uspjehe, Potajno smo slušali vijesti, ponajviše BBC. I Talijani su bili konfiscirali radio prijamnike Židovima, i bilo je najstrože zabranjeno slušati strane stanice. A nas i nije ništa drugo zanimalo osim što se događa u našoj zemlji i izvan nje, a što je u vezi s ratom, političkim i ekonomskim prilikama. Ove posljednje bile su zaista vrlo loše. Većina prehrambenih proizvoda bila je racionalizirana: kruh, mlijeko, šećer i jaja bili su smanjeni na minimum. Maslac i mast dobivali su samo bolesnici i djeca.

Iako su Kubicovi bili katolici, bili su veliki protivnici fašizma, a njihov je jedinac bio komunist.

Moj odnos sa Sekinom obitelji ostao je nepromijenjeno prisan i blizak, premda više nisam stanovala kod njih. U njihovom domu osjećala sam se zaista kao kod kuće; tu je bilo moje sklonište, nadomjestak za izgubljeni dom.

Kolikogod sam bila oduševljena Skojevka i radila za komuniste punim elanom, ja se zapravo nikada nisam osjećala kao da pripadam njihovom krugu. Hladni, zapovjedni način tog sistema, gdje se nikoga nije tretiralo kao osobu - sve je bilo nekako bezlično, što, čini mi se, karakterizira svaku stranku - to nikako nije odgovaralo mojoj naravi. Što sam češće dolazila u kontakt s komunistima i bolje ih upoznavala, to sam se više udaljavala od njih i sve manje ih simpatizirala. No u ono doba još sam bila jedna od njihovih odanih i poslušnih članica.

S vremenom sam sve više cijenila Velimirov brižni način ophođenja. Brinuo je za moje zdravlje i s neobičnim strpljenjem pokušavao mi je davati žlicu po žlicu juhe u usta, uvjeravajući me da mi je potreban barem jedan minimum hrane da bih ostala na životu. Insistirao je da se podvrgnem liječničkoj kontroli. Financirao je moju opskrbu a da nije znao hoću li mu ikada moći vratiti novac koji je na mene trošio. Također mi je ishodio trajni boravak na Sušaku, nabavivši mi legitimaciju. Prema tim dokumentima bila sam katolkinja, iako zapravo nikada nisam prešla na tu vjeru, dok su se mnogi drugi morali podvrći toj formalnosti. Pred vlastima bila sam “kumče” Kubicovih i došla sam iz Zagreba k njima u posjete. Imala sam sreću da me barem u to vrijeme nitko nije maltretirao, nitko me nije zaustavljao na ulici ni na plaži tražeći dokumente, nitko nije dolazio noću. Bar mi je nečemu koristilo što sam bila vitka stasa, slabašna, boležljiva izgleda; nikome nisam upadala u oči. Kad su jednoga dana ipak saznali da aktivno sudjelujem u komunističkoj propagandi i kad je cijela grupa s kojom sam surađivala bila uhvaćena ili su neki članovi pobjegli u šumu, Talijani su se smilovali i ostavili me na slobodi, nakon jedne temeljite pretrage u stanu Kubicovih.

Dogodilo se to 9. veljače 1942., jednog neugodnog zimskog dana, prilično neobičnog za mediteranske krajeve, kad hladan vjetar puše ravno u lice i kad ti se cijelo tijelo trese od žestine vihora.

U to vrijeme na Sušaku je bilo relativno mirno razdoblje. Zapravo, tek danas i samo sa sadašnjeg stajališta, kad znamo i za daleko gore stvari koje su se događale u to vrijeme, postupci Talijana mogu nam izgledati relativno blagima u odnosu na zvjerstva koja su radili nacisti, a osobito ustaše u Hrvatskoj. Tamo su masovna ubijanja i vješanja bili svakodnevna pojava, kao i masovne deportacije u koncentracijske logore. Žrtve su ponajviše bili Židovi, komunisti, Srbi, cigani i svi za koje se sumnjalo da surađuju s “neprijateljem”. Malen je broj ljudi preživio te patnje.

Talijani su izabrali “humanija” rješenja. Nakon prve panike ljeti 1941. kad sam stigla na Sušak, pa i te jeseni, napetost se bila smanjila. Talijani su međutim organizirali vlastite koncentracijske logore gdje prilike ni izdaleka nisu bile idealne, ali su svakako bile snošljive. Obitelji nisu rastavljali, nitko nije gladovao u pravom smislu riječi, a sigurno je da nikoga nisu ubijali. Sve izbjeglice, koje ni danju ni noću nisu imale mira od straha da će biti uhićeni i prebačeni natrag u Hrvatsku, sada su našle sklonište u logorima na teritoriju Italije ili na obalama bivše Jugoslavije, sada u posjedu Italije. Mnogi Židovi, kojima je uspjelo pobjeći iz Hrvatske, došli su u te logore i nakon kapitulacije Italije ostali živi, osim onih koji nisu uspjeli na vrijeme napustiti logore kad su se Talijani povlačili pa su pali u ruke nacista ili ustaša koji su ih odmah likvidirali ili poslali u “svoje” logore. Za Židove, stanovnike okupiranih područja i za one koji su imali novaca, našlo se povoljnije rješenje. Njih su poslali u manja mjesta Italije, u slobodno izgnanstvo, ili, kako su to Talijani nazivali, “confino libero.”

Nakon kapitulacije Italije većina ljudi-izbjeglica, koji su u to doba bili na teritoriju te zemlje, uspjeli su se spasiti. Jedan dio oslobodili su Saveznici, drugi su se prebacivali preko granice u Švicarsku da se spase od Nijemaca koji su ulazili u Italiju sa sjevera (s juga su marširali Saveznici), a neki su se pridružili partizanima čija je propaganda u Italiji bila vrlo jaka, osobito nakon kapitulacije. Mnogi su se kasnije kajali što su se dali zavarati tom propagandom i bili su jako razočarani. Mlade ljude mobilizirali su i prisilno prebacivali na teritorij Hrvatske da se tamo bore. Stavljali su ih u prve redove i mnogi su stradali u žestokim borbama. Među njima je bio i moj jedini bratić koga su mobilizirali protiv njegove volje; stradao je negdje u Lici, ali nikada nismo saznali gdje je pokopan.

Ja zapravo nisam imala pravog razloga napustiti Sušak. SKOJ je imao za svakog člana jednu dužnost. Komunističkoj je partiji bilo stalo da što više članova ostane što dulje kod kuće da bi se mogli baviti ilegalnim radom, što je bilo jako važno. Zadnjih nekoliko tjedana imala sam novu dužnost: AFŽ, antifašistička organizacija žena, kao ogranak KP, bavila se između ostalog i izdavanjem letaka. Meni je bio dodijeljen mali tiskarski stroj nazvan šapirografom, kojeg sam držala u svojoj sobi, skrivenog u donjoj ladici ormara. Kad god bih primila materijal od jedne članice partije, bio mi je zadatak umnožavati letke i predavati ih dalje, stanovitoj osobi u određeno vrijeme. Taj sistem rada bio je relativno siguran, odnosno manje riskantan, jer smo dolazili u dodir s malim brojem ljudi. Kad bi slučajno fašističke vlasti saznale za to, ne bi mogli otkriti veliku grupu, već samo nekoliko pojedinaca, a ni mi se nismo međusobno poznavali.

Moj rad odvijao se u najvećoj tajnosti. Sekina obitelj nije znala za to, niti su Kubicovi znali što se krije u njihovoj kući. Držala sam taj mali četvrtasti stroj na koljenima i nitko nije mogao čuti što radim, pogotovo zato što sam radila samo noću, i to u krevetu. Lagala bih kad bih rekla da se nisam bojala. Moja mašta radila je punom parom. Zamišljala sam kako će policija svakog trenutka zakucati na vratima. Zna li se ili se ne zna za moj prijestup? Je li mi se pričinilo da netko od Kubicovih ulazi u sobu?

Samu sebe vidjela sam u zatvoru, mučenu, na vješalima, prognanu i što sve ne. Ali noć bi prošla a da se ništa od svega toga nije dogodilo, a ja sam mirno odnijela letke na dogovoreno mjesto. No to nije bio “nevini” prijestup poput ilegalnog bježanja preko granice, krivih dokumenata ili pomanjkanja dokaza o identitetu - sve sami neznatni slučajevi u usporedbi s ovim svjesnim potkopavanjem vlasti. U tim su se lecima napadale vlasti, to je bila antifašistička propaganda u najtežem smislu, tu se pozivalo na pobunu, na ustanak, na borbu protiv fašista, a talijanski su zakoni bili vrlo oštri prema komunistima.

Jesam li imala neku zvjezdicu na nebu koja mi se smiješila i čuvala me od zla, upravljajući mojom sudbinom, ili me je slijepa božica Sudbine imala namjeru spasiti? Na ta pitanja ne znam odgovor, no činjenica je da sam dobila nalog da odstranim šapirograf iz kuće samo nekoliko dana prije nego što je policija upala u stan.

No da se vratim na taj sudbonosni dan - 9. veljače - kada sam upravo bila na putu da predam letke umnožene protekle noći.

Stigavši u kuću Mire Čalić, gdje sam trebala predati letke, saznala sam od njezine majke da je Mira te noći napustila kuću i pridružila se partizanima u šumi. Mira je također bila Skojevka i vrlo hrabra i aktivna djevojka. Njezina me je majka uputila na mjesto i na čovjeka kome trebam predati letke.

Do tada je sve teklo glatko i bez problema. Srela sam dotičnog čovjeka - “druga”, kako smo se nazivali - i nekoliko minuta kasnije, s praznom torbom i olakšana srca, koračala sam kao i obično prema Sekinoj kući. Iznenada me neki čovjek pokuša zaustaviti tražeći od mene da ga slijedim. “Signorina, venite con me!” (Gospođice, pođite sa mnom). U prvi mah mislila sam da se šali, da je to neki flert, što kod Talijana ne bi bilo čudo niti je bila rijetkost. No kad je rečenicu ponovio mnogo glasnije i energičnije, osjetila sam da se sprema nešto neugodno i ozbiljno. Poslušno sam ga slijedila i ubrzo sam se našla na Kvesturi (policijskoj postaji), sjedeći pred jednim čovjekom koji me je počeo ispitivati tko sam, odakle sam i što radim na Sušaku. Začudio se kad je vidio u mojoj legitimaciji da imam više od 20 godina i da sam udata, a nije mi ni povjerovao da sam kao kumče Kubicovih došla iz Zagreba k njima u posjet.

Kad sam kasnije saznala da je cijela grupa omladinaca toga dana ili noći bila uhapšena i ispitivana, shvatila sam zašto se taj čovjek, koji me je ispitivao, začudio kad je vidio moje dokumente. Na policiji su naime pretpostavljali da i ja spadam u te omladinke i da sam Sušačanka. Ja sam zapravo bila “vođa” te grupe, ali vjerojatno im to nije bilo poznato. Kasnije su (ili ranije?) doduše već doznali da spadam u te “buntovnike”, no kako će se ispostaviti, prepustili su me mojoj sudbini.

Moj slijedeći korak bio je potražiti nužnik. Partija nam je naime dala točne upute: “U slučaju hapšenja prvi je korak pogledati postoji li mogućnost za bijeg.” No to je bilo lakše savjetovati nego izvesti. Na nužniku je bio uski prozorčić s rešetkama. Jedan je čovjek stajao pred vratima, a drugi je držao moju torbu. O bježanju, dakle, nije moglo biti govora.

Nakon ispitivanja pošla sam u pratnji ispitivača - bio je vjerojatno detektiv, jer ni on ni još dvojica koji su nas slijedili nisu bili u uniformama - prema Kubicovoj kući. Očito je da su znali gdje stanujem. Jadni Kubicovi! Imali su što i vidjeti! Ja u pratnji trojice muškaraca! Odmah su shvatili o čemu se radi. Tko bi drugi mogao biti nego detektivi?

No najgore još nije došlo. Iako je najveća opasnost bila prošla - budući da kod mene nisu našli ništa kompromitirajućeg niti sam spadala u onu kategoriju u koju su mislili da spadam - kod kuće je bilo još dosta materijala zbog kojeg bih, ako ga nađu, mogla dospjeti ravno u zatvor. U ladici, u svojoj sobi, držala sam knjižicu sa svim pojedinostima organizacije SKOJ-a. K tome smo kod kuće imali “Primorski dnevnik”, novine koje su se tiskale u partizanima i koje sam redovito donosila Kubicovima na čitanje. Oni bi ih jedva dočekali i čitali s velikim zanimanjem zajedno s cijelim susjedstvom na Gimnazijskim stubama. Bila je to “najcrvenija” antinacistička i antifašistička propaganda, a biti “crven” značilo je biti ljevičar ili komunist, što je bilo sinonim za vraga.

U to vrijeme, 1943. god., partizani su već imali dobro organiziranu redovitu vojsku, a osim toga i odlično političko vodstvo, sa svime što je potrebno za formiranje vlade. Sva tri naroda, Srbi, Hrvati i Slovenci, imali su svoje posebne uredbe i organe, svaki prema danim prilikama i situaciji. Imali su urede s mogućnošću tiskanja i svim instalacijama, automobile i mnoge druge stvari koje su zaplijenili tijekom borbe u okupiranim krajevima. Kubicovi i mnogi drugi ljudi bili su upravo “žedni” takovih vijesti, jer su to tada bile jedine vjerodostojne informacije - fašističke su, naime, bile pune laži.

Još ni danas ne znam i ne mogu reći kako sam uspjela, zajedno s Kubicovima, maknuti taj kompromitirajući materijal i time spriječiti da dođe u ruke detektivima, no činjenica je da smo uspjeli papire baciti u vatru koja je gorjela u kuhinjskom štednjaku na kome je gospođa Kubic pripremala ručak. U ono vrijeme kuhinje su imale štednjake koje se ložilo drvima ili ugljenom.

Sva trojica počeli su s pretresom stana koji se sastojao od tri sobe. Svaki od njih uzeo je jednu sobu. Osjetila sam olakšanje, iako je moglo ispasti i loše, jer je svaki od njih imao više vremena za podrobniji pregled. No ispalo je bolje nego što sam mogla i sanjati. Onaj detektiv koji je bio zajedno sa mnom u mojoj sobi počeo je doduše pregledavati svaki komadić papira, svaku kartu i sva pisma, ali kad je došao do fotografija počeo se silno zanimati tko su pojedine osobe i gdje je što slikano. Slike su mu se toliko svidjele da ih je počeo pregledavati s velikim užitkom i raspitivati se gotovo dobronamjerno, u “talijanskom stilu”, za snimke mojih prijateljica. Osim tih fotografija imala sam na Sušaku veliki dio svoje garderobe, nakita i drugih stvarčica koje mi je jedan čovjek, naravno uz naplatu i postepeno, donio iz Zagreba. On je imao dopuštenje za put preko granice, što nama nije bilo dozvoljeno. Iako bih sa svojom krivotvorenom iskaznicom vjerojatno mogla putovati, nisam se ni za živu glavu usudila upustiti u taj rizik.

Nakon pretrage koja je trajala otprilike jedan sat, detektivi su otišli uz ljubazno “arrivederci”. Suvišno je govoriti o osjećaju straha i napetosti koji sam proživjela zajedno s Kubicovima.

Što sada? Da sam barem mogla pitati Velimira za savjet! No on je u to vrijeme već bio u Italiji u “confino libero”, kao i većina domaćih Židova sa Sušaka. Odlučila sam potražiti put do partizana i pridružiti im se u šumi. Znala sam da je moj liječnik dr.Kučić pomagao partizanima. Otišla sam smjesta do Seke i tete Ide da im saopćim svoj plan i da se oprostim.

Kučić nije želio ni čuti za moj plan. Put do šume bio je dalek i težak - devet sati hoda kroz brdovite krajeve, s klisurama i raznim drugim preprekama, po dubokom snijegu.

Godišnje doba bilo je jedina stvarna zapreka. Dr. Kučić mi je savjetovao da se vratim kući, da legnem u krevet simulirajući bolest te da čekam. Ne dođu li po mene nakon nekog vremena, on će nastojati pronaći neko rješenje. Od dva zla ovo je bilo manje. Poslušala sam ga i legla u krevet.

Sljedećeg dana detektivi su stvarno došli po mene da me vode u policijsku stanicu na “kratko ispitivanje”, kako su izjavili. Tražila sam od njih jednu uslugu: mogu li urediti da se istraga vodi kod kuće jer sam bolesna i preslaba da pođem s njima. Za divno čudo, nisu bili uporni. Otišli su i nikada se više nisu vratili.

Kasnije sam doznala od jedne kolegice, koju su također bili zatvorili, saslušavali i kasnije pustili na slobodu, da je policija znala kako sam i ja upletena u tu stvar. Doznali su to od grupe omladinaca koju sam ja vodila, jer su i oni dospjeli u zatvor i sve izdali. No Talijanima sam se sažalila pa su me ostavili na miru i na slobodi. Sudeći po mom izgledu, vjerojatno su mislili da ću onako slaba sigurno uskoro zauvijek sklopiti oči. Ta bile su mi 23 godine, a bila sam teška svega 34 kilograma!

Ostala sam ležati u krevetu tjedan dana i svaki put bih se stresla kad bih čula korake oko kuće ili u blizini - ne samo korake, već i najmanji žamor od kojeg bih se strašno prepala. Sluh mi se toliko izoštrio da bih bila čula i iglu da je pala na pod. O spavanju nije bilo ni govora. Neprestano su mi se vraćale ružne slike: vidjela sam sebe okruženu policajcima koji su me ispitivali i mučili. Govoriti, čitati ili razmišljati o hrabrosti jedna je stvar, a biti hrabar nešto sasvim drugo. No to je bila samo jedna prilika da osjetim što je “hrabrost”; slijedile su druge prilike za “vježbanje” u tome.

Dr. Kučić održao je obećanje i pobrinuo se da mi ishodi dozvolu boravka, te da me smjesti u jedan sanatorij u Rijeci. Tamo sam bila sklonjena nekoliko tjedana.

Fašisti se više nisu javljali i vjerojatno su bili zaboravili cijelu stvar. No ja nisam! Za vrijeme rata i još dugo kasnije često sam imala osjećaj da me slijede detektivi. Kat-kada to i nije bilo neopravdano, jer za komunističke vlade u poslijeratnoj Jugoslaviji nije bilo mnogo drugačije nego za vrijeme nacizma - svatko je bio sumnjiv i nitko nikome nije vjerovao. Taj doživljaj s fašistima, koji više nalikuje na “detektivsku priču”, toliko mi se urezao u pamćenje da me još i danas, kad se na to sjetim, obuzima osjećaj strave.

Bolnica je trebala biti ne samo moje privremeno sklonište, već mi je boravak u njoj trebao pomoći da opet steknem duševnu i tjelesnu snagu. No to se nije dogodilo. Bila sam nervozna kao i ranije, živci su mi bili napeti i nisam ništa dobivala na težini. Rođaci su me nagovarali da pođem s njima u “confino libero” u Italiju. No ja nisam htjela ni čuti za takve prijedloge. Bila sam i dalje vrlo svojeglava u tim stvarima. Moje je mjesto u zemlji gdje sam rođena, smatrala sam, i ovdje se trebam boriti za bolju budućnost. No glavni razlog zbog kojega nisam htjela napustiti zemlju bio je što sam još uvijek čvrsto vjerovala da su moji živi i da će trebati moju pomoć. Oni su naime znali da sam na Sušaku, sudeći prema tatinom zadnjem pismu iz Zbora. Gdje bi me dakle drugdje mogli naći? Ma koliko to zvučalo nevjerojatno i apsurdno, ja sam u to vjerovala. I tako sam ostala na Sušaku do kapitulacije Italije u jesen 1943.

Nastavak:

Kad je početkom rujna Italija kapitulirala, na Sušaku je nastala prilična panika. Iako je to ukazivalo da su Nijemci doživjeli neuspjeh, jer se time do sad naoko “nerazdruživa” osovina raspala, postojala je mogućnost da će Nijemci okupirati teritorij koji je do sada bio u rukama Talijana. Naravno, oni su to odmah i učinili! I ne samo to; prebacivali su velike snage u samu Italiju, i to sa sjevera da bi spriječili ili preduhitrili otvaranje treće fronte Saveznika, o čemu se već dugo govorilo, ali se nije znalo gdje će se savezničke snage iskrcati. Govorilo se o obalama Francuske ili Italije, a čule su se čak i glasine da će se iskrcati negdje na obalama Jadrana, u Jugoslaviji. Talijanska vojska napuštala je okupirana područja. Kolone njihove vojske prolazile su kroz Sušak i bilo je jasno da će Nijemci ili ustaše - ili oboje - okupirati napuštena područja.

Mladež, osobito židovska, odlazila je u partizane, a među njima je bila i Seka. Ja se nisam bila odlučila na odlazak sve do bombardiranja Sušaka, odnosno Rijeke gdje se nalazila glavna luka i industrijski centar. Iako sam Sušak nije bio bombardiran, čule su se snažne detonacije s Rijeke i ja sam, u veliko panici, ravno iz skloništa, u ljetnoj haljini, napustila Sušak tog istoga popodneva, u jednom od autobusa koji su čekali nedaleko od mog stana. Datuma se ne mogu točno sjetiti, no bilo je to negdje sredinom rujna. Cilj mi je bio pridružiti se partizanima do kojih je ovaj put bilo mnogo lakše doći nego prošle veljače. Kao prvo, bila je rana jesen koja je te godine bila vrlo blaga, a osim toga partizani su se već bili približili obalama. Odmah nakon kapitulacije Italije oni su već držali pod svojom kontrolom veliki dio obale. Uspjela sam im se pridružiti upravo u to vrijeme.

Bombardiranje nije došlo kao iznenađenje. Mnogi građani već su ranije bili rezervirali sobe kod seljaka u selima kraj Sušaka; oni su također napustili domove istoga dana kad sam i ja pobjegla. Autobusi koje sam spomenula bili su naime iznajmljeni u tu svrhu. Mene su prijatelji iz Sušaka bili pozvali u sobu koju su oni ranije rezervirali i ja sam to prihvatila, ostavši s njim a preko noći. Već drugog jutra odlučila sam krenuti prema partizanima koji su bili u Crikvenici, 30 km od Sušaka. Nije bilo druge mogućnosti nego pješačiti do njih. U normalnim prilikama nitko se ne bi bio upustio u takovu “šetnju”, iako je to vrlo lijep krajolik uz jadransku obalu, s bezbroj malih uvalica, zaljeva i zavijutaka. Kakav li je to tek bio pothvat u ratno doba! Taj mi se dan činio beskonačnim - nigdje prijevoznog sredstva, nigdje čovjeka na putu, samo pucnjava topova i šum metaka koji su prolijetali nad mojom glavom.

Kad je sunce već bilo na zalazu, stigla sam u Crikvenicu, doduše umorna od duga i napornog hoda, ali presretna što sam stigla na cilj. Crikvenica, ranije poznato ljetovalište, sada je bila partizansko središte. Posvuda se kretala vojska, muškarci i žene u uniformama, svi zaposleni. Ulice su vrvjele ljudima. Saveznici su opskrbljivali partizane svim mogućim stvarima: odjećom, hranom, oružjem, i sve se dostavljalo padobranima. Ovdje sam se konačno osjećala na domaćem tlu. Mnoge sam ljude poznavala sa Sušaka, i one s kojima sam radila ilegalno. Partizani su me odmah prihvatili kao da sam jedna “od njih”, a to je značilo da spadam u privilegirane. Ubrzo sam se uvjerila da partizani-komunisti baš ne postupaju u praksi onako kako je to zvučalo u teoriji. Partija je bila bog, članovi njezini poslanici, a svi drugi bili su jedan stupanj niže. Što je bio viši položaj u toj hijerarhiji, to je bio viši životni standard. Razlike među ljudima bile su vrlo velike.

Pukim slučajem upala sam na “vrhunac”. Glavni upravitelj Pokrajinskog obavještajnog centra (POC) bio je ing. Babić koji me je poznavao sa Sušaka, a upravo je tražio sekretaricu. Dobro sam mu došla i odmah me je angažirao da radim u njegovu uredu. Znala sam tipkati i raditi još neke uredske poslove koje sam bila naučila u tatinom uredu.

Bilo je mnogo interesantnog posla: mnogi su vrijedni dokumenti bili zaplijenjeni od neprijatelja i sve je to trebalo srediti i pretipkati. Ispitivali su se ljudi koji su surađivali s neprijateljem i ja sam trebala pripremati protokole.

Bili smo smješteni u bivšem hotelu “Dr. Seidl” gdje sam ja ranije dolazila na ljetovanje sa svojim roditeljima. Hrane je bilo na pretek. Meni su odmah dali svu potrebnu odjeću i obuću; odsada sam bila vojnik. Ništa mi nije nedostajalo i ne bih mogla reći da mi je bilo loše.

Zapravo, gledajući unatrag na svoj boravak među partizanima, ne bih se mogla potužiti ni na što. Znanje stranih jezika i druge kvalifikacije pomogle su mi da kod partizana steknem ugled i da me zaposle na odgovornim mjestima.

Međutim, fronta na obali nije bio dovoljno jaka da izdrži napade Nijemaca, tako da smo uskoro morali napustiti Crikvenicu i povući se u brda. Bio je to moj prvi “pokret”, riječ vrlo popularna među partizanima. Kasnije sam proživjela još nekoliko takovih “pokreta”, no ni za jedan ne mogu reći da mi je ostao u najugodnijoj uspomeni. Svaki od njih došao bi iznenada, uvijek kao neugodno iznenađenje. Ljudi, životinje, stvari koje su se mogle ponijeti, sve je to bilo u najvećoj brzini nabacano na kola, traktore, kamione, teretne automobile, motore ili na bilo kakvo prijevozno sredstvo koje se moglo upotrijebiti da bi se spasilo što se spasiti dade i da se umakne neprijatelju koji nam je obično već bio za petama. Među stvarima su se nalazile razne uredske potrepštine, kuhinjske potrepštine, plahte, jastuci, rezerve konzervirane hrane, uniforme i druga vojna sredstva, pa čak i pokućstvo kao što su stolice, stolovi, pisaći stolovi...

“Pokret” je značio napuštanje mjesta gdje smo se nalazili, i to u zadnji čas. Karavana bi obično jurila u pravcu šume sve do mjesta gdje vozila više nisu mogla dalje jer je put bio neprohodan - jedva za pješaka, a kamoli za vozilo! Tu se napuštalo sve što se nije moglo nositi sa sobom, ali je osobito važno bilo spasiti tajne dokumente. Ukoliko neprijatelj ne bi stigao do tog mjesta, sve su se stvari transportirale u šumu. Otuda je počinjao trnovit put, “via dolorosa”, kalvarija. Trebalo je pješačiti duboko u šumu, daleko od ljudskih naselja. U vrijeme kad sam ja došla u partizane, bile su već sagrađene drvene kolibe-barake, smještene među drvećem s gustim granjem.

Pravila kako će se “pokret” odvijati nije bilo niti ih je moglo biti, jer su prilike svaki put bile drugačije i sve je bilo nepredvidivo. To mogu reći iz vlastitog iskustva, jer se svaki “pokret” koji sam proživjela razlikovao od prethodnoga. Mjesto našeg “stalnog” boravišta nije uvijek bila šuma. Katkad bismo se smjestili u obližnjem selu, katkad bismo kretali dalje i našli prikladno boravište u većem mjestu, u centru nekog područja. Sve je ovisilo o vojnom izvještaju koji bi dolazio s fronta, putem obavještajne službe. Glavna vojna komanda slala je telegrame Glavnom obavještajnom centru , a ovi bi odlučivali kada i kojim pravcem treba krenuti. Sve to bilo je, naravno, u dogovoru s vojnim zapovjedništvom.

Ostalo čitajte na linku!

Avatar korisnika
Adamić
Moderator
Moderator
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 23151
Teme: 914
Pridružen: 12.6.2009, 02:27
Lokacija: Grad Rijeka

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#235  PostPostao/la Adamić » 16.10.2010, 15:27

Također , pročitao već davno prije. Vrlo zanimljiva priča. Čovjek poslije bolje shvati cijelu tu situaciju oko 45.
Slika

gost
 

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#236  PostPostao/la gost » 17.10.2010, 11:02

Kako je nastalo ime naselja Čavle

Oko imena ovog naselja bilo je određenih špekulacija, poradi čega i zašto ime Čavle? Pouzdano je poznato da Čavle kao toponim ne postoji do konca 18. stoljeća i da se to ime ne spominje u niti jednim znanim pisanim dokumentima Grobnišćine, što znači da ovo naselje nastaje najranije početkom 19. stoljeća.
Postoji nekoliko izvora o nastanku imena ovog naselja koji mogu biti osnovani, ali je vrlo vjerojatno da ime Čavle dolazi od čavji, određenih depresija-vrtača kojim obiluje ovaj lokalitet, a koje su vjerojatno u dalekoj prapovijesti nastale meteorskom kišom koja je zasula ovo područje. Te vrtače stari Grobničani zvali su čavje. Njih ima i danas nedaleko od centra Čavle, primjerice Trojak, Črišnjevac, Jama. Mnoge od tih čavji danas su zatrpane poradi korištenja u neke druge svrhe, na području Lišćevice, okolice
Doma Čavle i drugdje. Pedesetih godina XX. stoljeća bilo je moguće vidjeti natpis Čavja za naselje Čavle, koji će se kasnije transformirati u Čavli i konačno u ČAVLE.

gost
 

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#237  PostPostao/la gost » 17.10.2010, 11:05

Čavja va Počuniću

Kad se j΄ šezdesetih let rušila stara škola na Čavji, tribalo j΄ zrušit još jednu privatnu kuću ka j΄ tu pačila za dobit više mesta za veli prodajni centar ki će tu doć. Čovik je bil „za“ i kuća se j zrušila, ma j΄ otel novu kuću na Čavji, a za storit novu kuću na Čavji ni komunalnoga terena leh va Počuniću. On pak ni otel poć bivat tamo aš je otel bit i daje Čavjančan.
Ni se dalo niš storit leh se tribi nikako dogovorit. Druge ni, poć ću tamo bivat samo ako će mi ondi bit adresa Čavja. Takoj i bilo! Storila se j΄ čoviku nova kuća va Počuniću z adresun Čavja broj trejset i … Gjedano ovako more se reć; Čavja j΄ tamo kadi je magari jedan Čavjančan!

:mrgreen:

gost
 

Oretta Fiume - Glumica iz Rijeke!

Post broj:#238  PostPostao/la gost » 28.10.2010, 20:22

Glumica iz Rijeke!

Oretta Fiume (umjetničko ime), pravo ime Claudia Scrobogna (Rijeka, 6. lipnja 1919 - Rim, 22. travnja 1994) bila je talijanska glumica - rođena u Rijeci.

Biografija:

Godine 1938, Oretta se prijavila na jedno od brojnih natjecanja, kojim su ERA Filmovi tražili nova lica za svoje filmove, i osvojila je prvo mjesto zajedno sa kolegicom Laurom Solari, i debitirala je u filmu režisera Mastrocinque Camilla, L'orologio a cucù sa Vittorio De Sicom.

Slika

Nakon toga ju je uzeo režiser Alessandro Blasetti za ulogu u filmu Ettore Fieramosca, te će također raditi s režiserima Gallone i De Filippo, iako nikad u glavnim ulogama. Radila je usputno i u kazalištu Rivista između 1943 i 1948.

Godine 1941 nastupila je u Ragazza che dorme: prolaznici i gledatelji mogli su je gledati prikazanu na prekrasnim plakatima na zidovima i prozorima uz kino, koje su naslikali slikari Anselmo Ballester i Sergio Gargiulo.

thumbs_1941_-_Ragazza_che_dorme_-_ITA_4f_BALLESTER.jpg
thumbs_1941_-_Ragazza_che_dorme_-_ITA_4f_BALLESTER.jpg (15.1 KiB) Pogledano 921 puta


U kasnim četrdesetim godinama njeni nastupi su se prorijedili, zadnje su joj uloge bile šezdesetih godina: jedan mali dio u filmu La dolce vita poznatog Fellinija, pa do zadnjeg nastupa u filmu Thrilling režisera Carlo Lizzanija.

Umrla je u Rimu 1994. godine. Majka je glumca Federica Scrobogne.

Oretta fiume.jpg
Oretta fiume.jpg (51.64 KiB) Pogledano 921 puta

Filmografia:

* L'orologio a cucù, režija Camillo Mastrocinque (1938)
* Ettore Fieramosca, režija Alessandro Blasetti (1938)
* Casa lontana, režija Carmine Gallone (1939)
* Retroscena, režija Alessandro Blasetti (1939)
* In campagna è caduta una stella, režija Eduardo De Filippo (1939)
* Gli ultimi della strada, režija Domenico Paolella (1940), dublerka joj je bila Lydia Simoneschi
* La fanciulla di Portici, režija Mario Bonnard (1940)
* Ragazza che dorme, režija Andrea Forzano (1941)
* Don Buonaparte, režija Flavio Calzavara (1941)
* La fabbrica dell'imprevisto, režija Jacopo Comin (1943)
* Quarta pagina, režija Nicola Manzari (1943)
* Sempre più difficile, režija Renato Angiolillo, Piero Ballerini (1943)
* L'ultimo sogno, režija Marcello Albani (1944)
* Aeroporto, režija Piero Costa (1944)
* Genoveffa di Brabante, režija Primo Zeglio (1947)
* La dolce vita, režija Federico Fellini (1960)
* Le magnifiche sette, režija Marino Girolami (1961)
* Thrilling, režija Carlo Lizzani (1965)

Na ovom linku možete pogledati isječak iz filma La dolce vita sa Orettom Fiume:
http://www.mymovies.it/biografia/?a=11856

gost
 

Malo poznata priča o tragediji kostrenskih kapetana 1941. go

Post broj:#239  PostPostao/la gost » 6.11.2010, 20:13

kostrenaslika63.jpg
kostrenaslika63.jpg (208.13 KiB) Pogledano 1426 puta

Krajem tridesetih godina prošloga stoljeća crni ratni oblaci nadvili su se nad Europom. Nacistička Njemačka na čelu s Fuhrerom Adolfom Hitlerom ubrzano se pripremala za obračun s Europom i konačno 1939. godine napadom na Poljsku započela Drugi svjetski rat.

U to je doba tadašnja Jugoslavija bila još neutralna, iako pod velikim pritiscima obiju zaraćenih strana. S jedne strane Engleska i Francuska, a s druge strane Njemačka i Italija, ulagale su velike napore da i Jugoslaviju privuku u svoje vojne saveze.

U takvoj situaciji jugoslavenski brodovlasnici postupno izvlače svoje brodove na Zapad, te kao neutralni brodovi plove za zapadne saveznike. No, Nijemci koji na oceanima vode bespoštedni podmornički rat, a obale zapadne Europe zasipavaju minama, ne mare za neutralne brodove, već potapaju sve one koji plove u službi saveznika. Tako i jugoslavenski brodovi postupno postaju žrtvama njemačkih podmornica ili mina. Brod Carica Milica već je 19. studenoga 1939. godine naletio na minu u Sjevernome moru i potonuo, a 16. ožujka 1940. godine nailaskom na minu, potonuo je i brad Slava u Bristolskome kanalu pod zapovjedništvom kapetana Klonimira Šarinića. Od mina stradavaju i brodovi Boka i Vido, a uskoro je torpediran i brad Izgled na sjevernom Atlantiku te Labud uz obalu Irske. Bolje sreće nije bio ni kapetan Jura Suzanić, zapovjednik brada Orao, koji je torpediran 12.listopada 1940. godine zapadno od Gibraltara. Na brodu su bili i Kostrenjani: Ivan Tićac, prvi časnik palube, Mate Vičević, vođa palube, i Josip Šikić, vođa stroja. Na sreću, prilikom svih tih potapanja, do tada još nije bilo žrtava kostrenskih pomoraca. Prve se žrtve javljaju za kasnijih potapanja većega broja jugoslavenskih brodova od 1942. godine pa nadalje.

Dok na oceanima nije bilo žrtava, prve žrtve kostrenskih pomoraca pale su tamo gdje se najmanje nadalo - na kućnome pragu, u Jadranu. Dakle, rat se 1941. godine ubrzano približavao i Jugoslaviji. U pripremama za rat donesena je odluka da se i najveći putnički brodovi obalne plovidbe u vlasništvu Jadranske plovidbe d.d. iz Sušaka - Prestolonaslednik Petar, Karađorđe i Jugoslavija, te Kralj Aleksandar I. Dubrovačke plovidbe iz Dubrovnika, kao i još neki, evakuiraju iz Jadrana. "Crni brodovi" Jadranske plovidbe: Predsjednik Kopajtić i Una već su ranije napustili Jadran.

Međutim, u Generalštabu tadašnje vojske napravljen je popis od 58 brodova koji zbog potreba vojne službe nisu smjeli napustiti zemlju, a među njima bili su i Prestolonaslednik Petar i Kralj Aleksandar. Unatoč tomu, još su 1940. godine tajnim vezama s Generalštabom, predsjednik upravnog odbora Jadranske plovidbe general Svetislav Milosavljević i generalni direktor Antun Rismondo uspjeli ishodovati da sva tri broda Jadranske plovidbe napuste zemlju, pa su se tako Prestolonaslednik Petar, Karađorđe i Jugoslavija krajem svibnja 1940. godine našli u luci Gruž na putu za Grčku. lako je isplovljenje držano u najvećoj tajnosti, rukovodioci su Dubrovačke plovidbe to doznali, a budući da oni nisu imali dozvolu za isplovljenje njihova broda Kralj Aleksandar, uspjeli su zaustaviti i isplovljenje navedenih triju brodova Jadranske plovidbe. Tako su oni iz Gruža vraćeni najprije u Novigrad, a zatim u Kraljevicu, gdje su čekali daljnja naređenja.

Prije samoga opisa tragedije potrebno je kazati i nekoliko riječi o brodovima i njihovim zapovjednicima.

Brod Karađorđe koji je službeno u dokumentima nazivan i Karagjorgje i Karađorđe bio je brzoprugaš Ungaro-Croate pod imenom Višegrad. Izgrađen je 1914. godine u brodogradilištu u New Castleu u Engleskoj, a imao je 1204 BRT i razvijao brzinu od 16 čvorova. Imao je dva dimnjaka, te je kasnije bio najveći i najluksuzniji brod Jadranske plovidbe.

Kod otoka je Gališnjaka u Pašmanskome kanalu 6. srpnja 1930. godine u njega udario talijanski putnički brod Francesco Morosini i znatno ga oštetio. Prilikom popravka Karađorđa izvršene su veće rekonstrukcije i moderniziranje, te otada ima samo jedan dimnjak. Plovio je na brzoj putničkoj liniji Venecija - Sušak - Dubrovnik - Pirej.

kostrenaslika64.jpg
kostrenaslika64.jpg (200.61 KiB) Pogledano 1426 puta

Povećanje je prometa na navedenoj liniji, pored Karađorđa, zahtijevalo još jedan suvremeni putnički brod, pa je 1931. godine također u New Castleu sagrađen brod Prestolonaslednik Petar od 1726 BRT i brzine 18,5 čvorova. Bio je to tada i najsuvremeniji putnički brod velike obalne plovidbe tadašnje države.

Tko su bili zapovjednici tih "bijelih ljepotica"? Svakako najbolji kapetani kojima je Jadranska plovidba raspolagala, a koji su se smjenjivali i na ostalirn putničkim brodovima brze linije; Jugoslaviji izgrađenoj 1933. godine u Rijeci od 1275 BRT, Zagrebu ex Godole od 782 BRT i Ljubljani ex Saloni od 936 BRT. Medu zadnjima kapetanima bili su Mate Tonković iz Kostrene Sv. Barbare, Toma Grdaković iz Kostrene - Sv. Lucije i Nikola Vidas iz Kraljevice. Među pomorcima Jadranske plovidbe popularno su nazivani "tri mušketira".

Iz pomorske se knjižice br. 58, izdane 21. svibnja 1921. u Bakru, vidi da je kap. Mate Tonković, rođen 1880. godine povlasticu za kapetana duge plovidbe dobio u Bakru 29. siječnja 1921. godine te je otada plovio kao zapovjednik na brodovima Morava, Cetinje, Bakar i Beograd, a već od 27. kolovoza 1925. godine zapovjednik je Karađorđa. Od 25. ožujka 1931. godine ukrcan je u New Castleu na novogradnju Prestolonaslednik Petar, gdje kao zapovjednik ostaje sve do smrti 1941. godine. Treba napomenuti da kapetan Tonković nije završio nautičku školu, već je na jedrenjacima plovio od mornara do škrivana i tako polagao ispite sve do kapetana duge plovidbe.

Kapetan Toma Grdaković bio je nešto mlađi, rođen 1890. godine u Sv.Luciji. Kao ni kapetan Tonković ni kapetan Grdaković nije završio nautičku školu, već je i on, ploveći na jedrenjacima, plovio od maloga od kamare i maloga od koverte do mornara i škrivana, stječući pomoračka iskustva, pa je i on početkom dvadesetih godina dobio zvanje kapetana duge plovidbe i postao zapovjednik na brodovima Jadranske plovidbe. Među ostalima zapovijedao je brodovima Zagreb, Salona i Beograd. Nakon sudara Karađorđa s Morosinijem i umirovljenja tada najpoznatijega kapetana Romana Prodana iz Bakra, još tijekom popravka i preuređenja, zapovjedništvo Karađorđa preuzima Grdaković, te na njemu, s kraćim prekidima, dočekuje i svoju smrt.

Kapetani Mate i Toma, iako temperamentom vrlo različiti, prvi miran i uvijek ozbiljan, a drugi veseljak i uvijek spreman za šalu, ali obojica istih sposobnosti, radnih navika i usto povezanih osobina - savjesni, korektni i poštovani od svojih posada - bili su veliki prijatelji, zajedno s kapetanom Vidasom međusobno se poštivali, a od brodovlasnika bili neobično cijenjeni.

Kako je došlo do same tragedije? Tijekom ožujka 1941. godine situacija se u Jugoslaviji mijenjala iz dana u dan. Najprije je s nacističkom Njemačkom i fašističkom Italijom potpisan Trojni pakt, a onda je 27. ožujka vojnim pučem u Beogradu taj pakt odbačen. Hitler, osobno pogođen i uvrijeđen tom promjenom, svojim generalima naređuje odgodu napada na Rusiju i trenutačan napad na Jugoslaviju. U takvoj situaciji Jadranska plovidba naređuje hitno isplovljavanje brodova Prestolonaslednik Petar i Karađorđe iz Kraljevice, preko Boke Kotorske, za Grčku. Užurbano se priprema. Kćerka kapetana Grdakovića, Ljerka Glažar, nakon nesreće se prisjetila kako je kapetan Toma, vrlo uzbuđen i na brzinu stigao kući da ih obavijesti o skorom isplovljenju, a zapravo da se s njima oprosti. Uzeo je nešto najpotrebnijih stvari i nikada se više nije vratio kući.

Slika

Brodovi su napustili Kraljevicu u srijedu 2. travnja. Prethodno je na brod Prestolonaslednik Petar ukrcano deset velikih zapečaćenih sanduka, za koje je kasnije utvrdeno da su sadržavali zlato i druge dragocjenosti direktora Rismonda i jos nekih rukovodilaca poduzeća, kao i skupocjeni namještaj. Pred sarno isplovljenje na brod se ukrcao i sam Antun Rismondo sa suprugom.

Dan je bio oblačan i puhalo je dosta jako jugo koje se prerna srednjemu Jadranu i pojačavalo. Približavajući se Šibeniku, plovili su kanalom između otoka Prvića i Tijata, naprijed Karađorđe dok je iza njega Prestolonaslednik Petar nešto zaostao. Imali su podatke za slobodnu plovidbu istočno od svjetionika Blitvenice na Pelegrin i Brački kanal te su trebali uploviti u Makarsku po daljnja uputstva.

Prije Tijata kapetan Grdaković je zaustavio brod i sačekao da kapetan Tonković preuzme čelnu poziciju. Kasnije se saznalo da je supruga direktora Rismonda zbog sve jačega juga patila od morske bolesti, te je Rismondo tražio da se sklone u Zlarinsku uvalu, jer prilaz luci Zlarin navodno nije bio miniran, dok su od te pozicije mine zaprečivale prilaz Šibeniku. Minsko su polje navodno trebala osiguravati dva remorkera.

Točno u 16.06 sati 2. travnja 1941. godine odjeknula je snažna eksplozija i Prestolonaslednik je Petar, naišavši na minu, počeo tonuti. Vidjevši što se dogodilo, kapetan Grdaković poduzima manevar Karađorđem radi spašavanja ljudi s Petra, od kojih su trojica bila odbačena u more. Sidri brod i spušta čamce, kad na nesreću, zanošen vjetrom i Karađorđe nailazi na minu i također počinje tonuti. Nasreću, velikim pomoračkim znanjem i zalaganjem posada obaju brodova, svi su članovi posade, kao i direktor Rismondo sa suprugom, spašeni, iako su Rismonda prisilili da napusti brod s kojim je želio potonuti.

Dolaskom u Šibenik, započelo je ispitivanje zapovjednika, najprije u Lučkoj kapetaniji, a zatim u tamošnjoj Komandi ratne mornarice na staroj fregati Krka koja je na vezu u Mandalini bila komandni brod.

Što su pokazala ta saslušanja? Jesu li kapetani Tonković i Grdaković bili obaviješteni o minskim poljima? Navodno nisu, ali je tijekom istrage utvrđeno da su u Kraljevici dobili telegram s nekim uputstvima. Tako je utvrđeno da su minska polja trebala biti osiguravana s dva remorkera, ali tih remorkera u trenutku udesa nije bilo na određenim pozicijama. Kapetan Grdaković se sjećao da je prilikom čekanja kod otoka Tijata vidio sarno jedan manji plovni objekt sive boje kako zamiče za obalu Tijata. Bio je to zapravo jedan od remorkera, ali zašto nije obavijestio brodove o opasnosti, ostalo je zauvijek nepoznato.

Nakon saslušanja u Šibeniku, upućeni su u subotu 5. travnja na daljnja saslušanja u Komandu mornarice u Splitu, kao i u direkciju Jadranske plovidbe, koja se tada također nalazila u Splitu, te su smješteni u hotel Ambasador. Potonuće brodova držalo se u najvećoj tajnosti, u štampi ništa nije objavljeno, a kapetanima Grdakoviću i Tonkoviću dopušteno je da se samo nakratko jave svojim obiteljima da su živi i zdravi bez objašnjenja.

Što se tada događalo u Splitu malo je poznato i nikad potvrđeno. U nedjelju 6. travnja slučajni je prolaznik u ranu zoru u uvali Poljud naišao u plićaku na leševe dvojice utopljenika. Bilo je to sarno kratko vrijeme prije nego su njemački avioni bombardirali Beograd i otpočeli s napadom na Jugoslaviju.

Leševi su ubrzo identificirani kao kapetani Mate Tonković i Toma Grdaković uz priopćenje da su izvršili samoubojstvo i to trovanjem, a kasnije je ispravljeno - hicem iz revolvera. Navodno su izvršili samoubojstvo budući da nisu mogli podnijeti što su proglašeni krivcima za potonuće brodova, kako od strane Ratne rnornarice, tako i od direkcije Jadranske plovidbe, iako je samo dan ranije jedan od direktora Jadranske plovidbe doktor Švrljuga, koji je vodio istragu, izjavio da zapovjednici nisu krivi.

Smrt Tonkovića i Grdakovića iznenadila je sve one koji su sudjelovali u istragama ili u spašavanju, jer su svi tvrdili da su obojica kapetana bili potišteni i zabrinuti, ali da niti u jednom trenutku nisu pokazivali ni najmanju namjeru za oduzimanjern života, već samo pomišljali da se što prije vrate svojim obiteljima. Veo tajne njihove smrti ni do danas nije u potpunosti razjašnjen, ali je činjenica da su ubijeni, a ne da su izvršili samoubojstvo, nepobitna.

Brat kapetana Tonkovića, takoder kapetan, Ljudevit Tonković, koji je tada bio zapovjednik broda Klis Lučke uprave ministarstva u Splitu, bio je također pozvan na identifikaciju. Kasnije je u krugu obitelji povjerljivo pričao da je na potiljku ubijenih primijetio ranu revolverskoga metka.

kostrenaslika66.jpg
kostrenaslika66.jpg (146.12 KiB) Pogledano 1426 puta

Priča kapetana Orfea Tićca: “Kasnije, tijekorn rata, imao sam priliku razgovarati s mladim oficirom, poručnikorn bivše mornarice, koji mi je u najvećem povjerenju i moleći za anonimnost, ispričao da je bio u hotelu Ambasador kao osiguranje zatočenim zapovjednicima. Bio je u civilnom odijelu. Poznata su mu bila dva oficira, također poručnici, koji su s dva mornara, također svi u civilnim odijelirna, u zoru toga dana odveli Tonkovića i Grdakovića iz hotela vojnim autornobilom i likvidirali ih na Poljudu. Tada je čuo da su bili okrivljeni za "veleizdaju i otkrivanje minskih polja". Kako je samo par sati nakon toga događaja došlo do početka rata, to se on kasnije više nije raspitivao o tom slučaju, niti je bilo što o tome više čuo.”

Nažalost, nije samo na tome završilo. Supruga kapetana Grdakovića, Marijeta, bila je shrvana gubitkom supruga i psihički to nije mogla izdržati, pa je ubrzo izvršila samoubojstvo. Niti direktor Antun Rismondo nije mogao preživjeti tragediju, proživljavajući teške trenutke grižnje savjesti zbog osjećaja odgovornosti za tragedije kako su pričali njegovi poznanici. To više što su ga mnogi znali i cijenili kao karaktemoga i poštenoga čovjeka, pa je i on sam, godinu dana nakon smrti svojih najboljih kapetana i gubitka najboljih brodova, izvršio samoubojstvo bacivši se s trećega kata svoga stana na Sušaku. Ubrzo iza toga umrla je i njegova supruga, zbog čije su morske bolesti brodovi pokušali skrenuti i prenoćiti u Zlarinu.
Prošlo je već šezdeset devet godina od toga tragičnog događaja, ali ni do danas tajna nije do kraja rasvijetljena.

http://173.236.19.93/zanimljivosti2/5576-malo-poznata-pria-o-tragediji-kostrenskih-kapetana-1941-godine.html

gost
 

Priča o njemačkim turistima u Kostreni 1938. i 1939. g.

Post broj:#240  PostPostao/la gost » 7.11.2010, 12:51

Osim gostiju koji su odsjedali u privatnim kućama, iz godine u godinu povećavao se broj onih koji su podizali svoje šatore i kampirali najviše u Maloj i Veloj kavi, ali i duž obale, u umejcima uz male plažice. Bile su to preteče uređenih kampova današnjih kampista jer su šatore podizali na pogodnim mjestima koje su sami odabirali, bez bilo kakve kontrole.

Uglavnom su to bili biciklisti, ali i dosta pješaka, koji su sav svoj prtljag nosili u ruksacima na leđima. U satore se moglo smjestiti najviše dvije do tri osobe i to sarno da prespavaju i zaštite se od nepogoda. Najviše je dolazilo Čeha i Slovaka, a nešto manje Nijemaca.

Posebno je zanimljivo zabilježiti boravak jedne skupine mladih Nijemaca pred sam početak rata. Krajem ljeta 1938. godine u Malu kavu stigla je skupina od devet mladića u posebna dva automobila, zapravo zatvorenim kamionima. Sve su to bili atletski razvijeni mladići, pravi sportski tipovi, kratko podšišani, izgledom podsjećajući na tadašnje članove hitlerjugenda. Uz odobrenje općinskih vlasti, podigli su kamp. Službeno su bili prijavljeni kao znanstveno-istraživačka grupa za istraživanje morskoga dna i flore, za potrebe nekoga instituta u Munchenu. Na dnu kave, zaštićeni od radoznalih pogleda, podigli su četiri veća šatora koji su se već na prvi pogled razlikovali od šatorčića kampista koji su do tada dolazili u Kostrenu. lmali su agregat za struju, na otvorenome malu kuhinjicu, a za spavanje vreće. Odmah po dolasku, nakon uređenja logora, pristupili su sklapanju četiriju gumenih kajaka kakvih se do tada u Žurkovu nije vidjelo. Osim vesala, svaki je kajak imao mali izvanbrodski motor. U kamionu su imali više većih i manjih posuda, boca, epruveta i kontejnera koje bi ukrcavali u kajake kada bi išli na zadatak. Bili su obučeni u gumena odijela, a sa sobom bi nosili svakojaku opremu od maski i dihalica za zrak, do raznih vrsta manjih mreža, sakova, harpuna i noževa.

Sam je logor bio vojnički organiziran. Ustajanje, jutarnja gimnastika, trčanje, doručak i odlazak na more u 09.00 sati i povratak u 16.00 sati. Zatim je slijedio kratak odmor i sortiranje prikupljena materijala, te večera i kratak slobodni izlazak u sarno Žurkovo. U 22.00 sati logor je već spavao.

Šef kampa bio je neki Gunter, a ostali su bili tradicionalno njemačkih imena. Vođa Gunter dosta je dobro govorio hrvatskim jezikom, a i ostali su se mogli sporazumijevati s mještanima. Za vrijeme kratkoga izlaska iz logora nastojali su biti ljubazni, posebno s djecom koju su častili bombonima, ali i nekim nepoznatim pilulama. Na večer bi uz harmoniku pjevali neke pjesme. Tek se kasnije shvatilo da su to bile vojničke pjesme i koračnice, a najpoznatija je bila Lili Marlen.

Prehrana im je takoder bila neobična. Bili su opskrbljeni raznim pilulama, nekim preparatima u većim i manjim staklenkama, glukozom i dvopekom, dok se hrana u maloj kuhinjici vrlo malo pripremala. Najviše se koristila za obilato kuhanje čajeva i crne kave.

Djelokrug istraživanja bio je od Brajdice na Sušaku, Kostrene, Bakra, Bakarca i Kraljevice do Sv. Jakova i svjetionika Vozišće, te obalom Krka do Glavotoka.

U Žurkovu su boravili mjesec dana. Jednom tjedno iz Njemačke bi dolazio kamion preuzeti skupljeni materijal i opskrbiti ekipu novom hranom. Kada bi odlazili na duže ture uz obalu Krka, iz logora su znali biti odsutni i po dva dana. Djelovali su u ekipama od po dva kajaka, u svakome po dvojica, dok je jedan član uvijek ostajao u logoru kao dežurni čuvar.

Pojava je tih neobičnih turista kampista kod mještana, posebno Žurkovana, izazivala posebnu radoznalost i njihovo praćenje. Njihovo se pomalo čudno ponašanje i dnevni život uglavnom obrazlagao njemačkom disciplinom, pedantnošću i odgovornošću za obavljeni rad. Tek su se ponekad javljale sumnje da oni obavljaju i neke druge zadatke, poglavito zato što se ratna psihoza povećavala iz dana u dan, a sam rat tek što nije započeo.

Ista je ta ekipa, s istom organizacijom i istim zadacima boravila u Žurkovu i 1939. godine, pred sam početak Drugoga svjetskoga rata. Tek poslije rata bio je rasvijetljen njihov boravak u Žurkovu, kao i njihov "znanstveni rad". Bili su to njemački špijuni, članovi ratne mornarice koji su metar po metar ispitivali našu obalu i podmorje, bilježeći svaku uvalu i uvalicu, plažu i plažicu, svaki rt, prilaz obali, njezinu pošumljenost, puteljke, zatim razne zapreke u moru, dubine mora, sastav dna i sve ono što je bilo zanimljivo. Tako su stvarali kartu priobalja, sve fotografirali i skupljali sve postojeće razglednice toga kraja. Slične su ekipe radile i na drugim mjestima duž naše obale.

Tako je Žurkova ugošćavala ne sarno turiste željne sunca, mora i divne obale, već i turiste špijune.

http://croinfo.net/vijesti-regija/5578-pria-o-njemakim-turistima-u-kostreni-1938-i-1939-g.html

PrethodniSljedeće

  • Similar Topics
    Odgovori
    Pogledano
    Zadnji post

Vrati se na: Povijest

Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 3 gostiju