Dobrodošli na prvi forum o gradu Rijeci i Primorsko-goranskom zavičaju, koji je otvoren za sve ljude na svijetu, bez obzira na nacionalnost, vjeru i porijeklo.

Prijava  •  REGISTRIRAJ SE !

Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Dotaknite se neke teme iz bogate povijesti našeg grada. Jedino rubrika "Osobe" vezana je cijeli naš kraj. Pridonesite svojim prilogom da saznamo i naučimo nešto više .
Avatar korisnika
Adamić
Moderator
Moderator
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 23304
Teme: 918
Pridružen: 12.6.2009, 02:27
Lokacija: Grad Rijeka

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#256  PostPostao/la Adamić » 15.12.2010, 13:26

Aha , vidim znam koji je. Mislio sam da misliš na članicu.
Slika

gost
 

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#257  PostPostao/la gost » 15.12.2010, 19:41

"Nakon Prvog svjetskog rata na Trsatu je niknulo nekoliko malih, "divljih' neregistriranih klubova čija su imena bila: Primorje, Zrinjski, Ilirija, Hajduk, Slaven i Saksonija na Vojaku. Njih su formirale grupe odraslijih dječaka, vijek trajanja bio im je vrlo kratak, ali iz njihovih redova regrutirali su igrače JSK Slavija i SK Frankopan, drugi trsatski klub osnovan 1919. g. koji je djelovao do 1926. g. kada se fuzionirao sa Slavijom."

gimnazijski trg suak.jpg
gimnazijski trg suak.jpg (100.68 KiB) Pogledano 880 puta

gost
 

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#258  PostPostao/la gost » 20.12.2010, 20:59

Lucinski vir

Na Grobniku, između Martinova Sela i Lukeža, visoko se nad Rječinom diže jedna stijena. Mjesto je to tragične pogibije djevojke Luce. kćeri mlinara Martina Juretića.
U neko vrijeme, poslije smrti hrvatskih velikaša Petra Zrinskog i Krsta Frankopana, stari grad Grobnik pripao je jednom njemačkom grofu. U to doba živjela je na Jelenju Lucija, djevojka od 18 godina, cvijet cijele Grobnišćine. U nju se zagledao taj njemački grof. priželjkujući da i ona njega zavoli, te ju je lijepim načinom pozivao u svoj kaštei. Ali sve uzalud jer Luce nije htjela pristati.
Jednoga je dana grof opet sretne, pozva je u grad, no ona ga odbije; niti da ga pogleda, već pođe dalje. Grofu tada srce uskipi gnjevom i on zaželi osvetu. Naredio je drugi dan slugama da pođu na Jelenje, Lucu u kući uhite, svežu u konope i dovedu na njegov posjed.
Kad je Luca, sjedeći kraj prozora, vidjela da se njezinoj kući primiču grofovi plaćenici, shvatila je da joj prijeti pogibelj. Očajna. trkom je pobjegla do Rječine i kad je uvidjela da im ne može uteći, bacila se s one visoke stijene pravo u vir hladne, duboke rijeke. Grofovi grabanti vratili su se neobavljena posla, a za Lucijom je tugovala cijela Grobnišćina.
Mjesto na kojem se djevojka utopila narod već stoljećima zove Lucinski vir.

Avatar korisnika
nikola
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 11096
Teme: 267
Pridružen: 27.7.2009, 16:32
Lokacija: Na kopnu, moru i u zraku

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#259  PostPostao/la nikola » 20.12.2010, 21:37

Tužna priča.
JAPANSKI: リエカ KINESKI: 里耶卡 KOREJSKI: 리예카 GRČKI: Ριέκα HEBREJSKI: רייקה LATINSKI: Tarsatica

gost
 

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#260  PostPostao/la gost » 20.12.2010, 21:48

nikola napisao:Tužna priča.


Ali evo predloška za nekakav film...da se nastavi grobnička tradicija snimanja filmova...

Već vidim prvu scenu: lagana frula svira, kamera snima žuboreći potok u krupnom planu i odjednom pomalo blijeda mlada ženska ruka uzima malo vode i prinosi ju ka suhim usnama mlade divojke, umorne od košnje...itd...

Avatar korisnika
nikola
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 11096
Teme: 267
Pridružen: 27.7.2009, 16:32
Lokacija: Na kopnu, moru i u zraku

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#261  PostPostao/la nikola » 20.12.2010, 21:51

Pa ti napravi prvu scenu bez beda! :gore
Mogu li glumiti Grofa? : ruka
JAPANSKI: リエカ KINESKI: 里耶卡 KOREJSKI: 리예카 GRČKI: Ριέκα HEBREJSKI: רייקה LATINSKI: Tarsatica

gost
 

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#262  PostPostao/la gost » 20.12.2010, 21:58

Ajde, ti budi grof jer si se prvi javio... :mrgreen:

Nisam rekao da mlada gromišica je obučena u halju karakterističnu za vrijeme u kojem se odvija radnja, pa tako bi bilo ispravno da je halja lagano pokrpana i blatan ali istovremeno obilato dekoltirana, ali sa vezicama...da bude autetnično, d'epoca... :mrgreen:
Tko želi bit dama?

rijeka53
 

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#263  PostPostao/la rijeka53 » 20.12.2010, 22:56

:mrgreen: mmmmmmmmm da .... ja cu bit damina mama i z metlom terat grofa Slika

Avatar korisnika
Adamić
Moderator
Moderator
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 23304
Teme: 918
Pridružen: 12.6.2009, 02:27
Lokacija: Grad Rijeka

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#264  PostPostao/la Adamić » 21.12.2010, 03:45

Evo jedne zanimljive priče ! Pripremite si nekoliko desetak minuta za pročitat štivo.



Mojmir Križan

Rijeka prije pola stoljeća


Poslije Drugog svjetskog rata i nakon obnove Jugoslavije, teritorijalno proširene za Istru, nova se komunistička vlast dala, po uzoru na Sovjetski Savez, na "iz¬gradnju socijalizma", oslanjajući se na sovjetsku političku doktrinu, odnosno ideologiju pod nazivom "marksizam-lenjinizam". Možda nije na odmet napo¬menuti da je ta doktrina, iako su je njezini nosioci smatrali "materijalističkom", bila u izričitoj suprotnosti s Marxovim shvaćanjem materijalizma. Marx je, na¬ime, po vlastitom uvjerenju, Hegelov idealizam sredinom 19. stoljeća postavio s glave na noge, i to na taj način, da je pokretačkom snagom društvenog raz¬voja proglasio materijalne uvjete života, posebno proizvodne snage odredenog društva i odredenog povijesnog razdoblja, i njima nadomjestio Hegelov "duh", naime, sferu ideja u razvoju u različitim društvima i u različitim povijesnim razdobljima. Bio je uvjeren da će razvoj kapitalizma i industrijskog načina proi¬zvodnje proizvodne snage toliko unaprijediti i industrijsko radništvo - "proleta¬rijat" - toliko umnožiti, da će ono postati dominantna društvena klasa i nosilac prosvjetiteljske povjesne umnosti, koja je stoga spremna i sposobna da više ili manje revolucionarnim metodama - "diktaturom proletarijata" - prisvoji moć u društvu i, u vlastitom interesu, koji je dakle identičan s interesima velike većine pripadnika društva, u ovome uspostavi socijalističke društvene odnose.
Lenjinistički sljedbenici Marxa i istovremeno pripadnici vladaj uče Komunističke partije su se međutim u Sovjetskom Savezu, a 28 godina kasnije i u Jugoslaviji, našli pred problemom da su došli na vlast u društvu u kojem proletera praktički nije bilo, da se I ne govori o društveno i politički "svjesnom" proletarijatu kao većinskoj klasi i nosiocu napretka. Ovaj su problem međutim riješili jednim radikalnim - neki bi rekli genijalnim, a neki apsurdnim, odnosno smiješnim potezom: odlučili su da Marxa, ponosnog na svoj materijalizam, tj. na to da njegova društvena teorija čvrsto stoji na svojim materijalističkim nogama, da je spoznao daje društveni razvoj odreden razvojem materijalnih proizvodnih snaga društva, opet s nogu postave na glavu, s tom razlikom da na mjesto Hegelovog "duha" stave svoju vlastitu, navodno "marksističku" i "materijalističku" doktri¬nu, svoju ideologiju "marksizma-lenjinizma", i svoju novostečenu moć iskoriste za upravljanje razvojem društva u skladu s tom doktrinom. A ova je zahtijevala da se društvo po mogućnosti brzo industrijalizira, te da se na taj način poveća broj proletera i tako stvori jedan dovoljno snažan "proletarijat", sposoban da se u doglednoj budućnosti sam brine za održanje i razvoj socijalističkih društvenih odnosa. Pri tome vladajući komunisti nisu niti pomišljali da, u skladu s Marxo- vim pretpostavkama, najprije omoguće razvoj kapitalističkih odnosa u privredi, jer su ovi, razumljivo, nespojivi s "diktaturom proletarijata", tj. s diktaturom Komunističke partije, ali niti da realnu moć prepuste realnom proletarijatu u nastajanju, jer tko zna na kakve bi ideje ovaj proletarijat, još nedovoljno "klasno svjestan", mogao doći i tako vladajućim komunistima upropastiti povijesni pro¬jekt, a s njim i privilegije koje su stekli zahvaljujući svojoj političkoj moći.
Ukratko, osnovni cilj vladajuće Komunističke partije u Jugoslaviji bila je na¬kon poratne konsolidacije političke moći, planska industrijalizacija i privredno jačanje zemlje, u nadi da će na taj način tu svoju moć legitimirati i ekonomski konsolidirati. Razumije se da je ta "diktatura proletarijata" cijelo, po definiciji "neproletersko" - zaostalo, nedovoljno "klasno svjesno", buržujsko itd. - društvo potčinila ovom svom povijesnom projektu.
Jedan pripadnik tako podčinjenog društva bio je i moj otac, koji je bio prisiljen da se s obitelji preseli iz Zagreba u Skopje, glavni grad tada novoustanovljene Republike Makedonije, i tamo sudjeluje u izgradnji Sveučilišta, točnije tamoš¬njeg Medicinskog fakulteta. Tek desetak godina kasnije, tj. 1957., ukazala se prilika za povratak u Hrvatsku, u Rijeku, gdje je također odlučeno da se izgradi Medicinski fakultet, u početku još u okviru Sveučilišta u Zagrebu.

Na kraju grada

Razumije se, novim visokoobrazovanim "kadrovima", od kojih se očekivalo da izgrade nove ustanove visokog obrazovanja, trebalo je omogućiti pristojno stanovanje, te sam se sredinom 1958. našao u novom stanu na prvom katu nove zgrade u ulici Janka Polića-Kamova 93, na samom istočnom kraju grada, nadomak Plumbuma i Martinšćice.
Plumbum je u to vrijeme bio ne samo nešto poput kraja grada, već i okretište trolejbusa. Iako je Rijeka ranije imala tramvaj, 1958. njega više nije bilo, već je umjesto njega postojala jedna jedina trolejbuska linija između Pećina i Kantride — linija koja je, za razliku od riječkog tramvaja, povezivala Sušak s Rijekom. Trolejbus je dakle prelazio preko novog cestovnog mosta preko Rječine, pokraj kojeg je sagrađen još i jedan pješački most, vrlo širok, sličan trgu, također kao simbol povezanosti dvaju dijelova grada.
Prema Plumbumu je trolejbus vozio Šetalištem XIII. divizije, a vraćao se Po- lić-Kamovom. Prva stanica pri povratku nalazila se upravo pred brojem 93. U upotrebi su bili stari talijanski Fiatovi trolejbusi crvene i plave boje, koji su otraga imali dvije osovine, bili prilično robusni i naginjali kloparanju. Budući da je osobnih automobila bilo jako malo, za toplih ljetnih noći, kada je bilo neizbježno spavati uz otvorene prozore - klima uređaji ne samo da se nisu mogli kupiti nego su po cijeni velikoj većini ionako bili nedostupni i potpuno van ondašnjeg horizonta svakodnevnice -, dominantni zvuči koji su dolazili s ulice bili su kloparanje trolejbusa, koji bi se uz karakteristične zvukove dovezao s Plumbuma, zaustavio se pred kućom, otvorio vrata, nakon nekoliko trenuta¬ka ih opet zatvorio i odkloparao dalje prema gradu. Tijekom sljedećih godina trolejbuska je gradska mreža proširena za linije prema Zametu i na Trsat, te su uspostavljene dvije trolejbuske linije, Pećine-Zamet i Trsat-Kantrida. Kasnije su ukinuti i trolejbusi, vjerojatno zbog širenja automobilskog prometa i pretvaranja mnogih gradskih ulica u jednosmjerne.

Jedan od razloga što se stanica trolejbusa nalazila upravo pred brojem 93 je vjerojatno bio i maleni dućan, koji se nalazio uz sam ulaz u zgradu. Tokom slje¬dećih godinu ili dvije taj je dućan proširivan s namjerom da se izgradi moderna samoposluga (po veličini, dakako, zanemarivo malena u usporedbi sa suvreme¬nim trgovačkim centrima). Pri tome su se Pećine pokazale dostojne svog imena: to je proširenje trebalo usjeci u stijenu, a ovu je u tu svrhu trebalo minirati. Tako su stanovnici brojeva 91, 93 i 95 neko vrijeme svakodnevno i po nekoliko puta dnevno mogli uživati u eksplozijama mina od kojih im s treslo tlo pod nogama. Na sreću, duž ulice jedva da je bilo parkiranih automobila - oni bi sigurno ozbiljno nastradali od kamenja koje je prilikom miniranja ponekad letjelo na sve strane. Nakon što bi mine učinile svoje u akciju su stupali radnici koji su se trudili da krampovima i kompresorima razvale raspucalu stijenu, kamenje rukama i lopatama utovare u plosnate metalne posude i zatim te posude isprazne u konjske zaprege koje su ga odvozile u nepoznatom smjeru.
Okolina zgrade je bila gotovo idilična. Nedaleko, sa zapadne strane - tamo gdje se danas nalazi Tower Center nalazila se pilana, odnosno njezino skladište drvene grade, ali više nije bilo visokog dimjaka koji je moguće vidjeti na ne¬koliko desetljeća starijim razglednicama tog dijela Sušaka. Iza kuće je prolazila neasfaltirana, prašnjava cesta prema tvornici "Vulkan", jedinoj "pravoj" tvornici u blizini, kojom bi povremeno prošao pokoji kamion i uzvitlao oblak prašine. Kasnije je ta cesta pomaknuta, proširena i mostom preko željezničke pruge po¬vezana s Vezicom. Danas je to Radnička cesta, na koju automobiliste koji dolaze s juga i žele u Zagreb usmjeruje putokaz, da bi prilično kompliciranim putem kroz Vežicu nekako dospjeli na cestu prema Zagrebu.

Elektrifikacija pruge prema Zagrebu bila je tek na početku, a nije još bilo niti zelenih dizel-lokomotiva, koje su kasnije u Jugoslaviji dobrim dijelom zami¬jenile parne lokomotive. Brojne vlakove prema Zagrebu - riječka se luka tada nalazila u prilično brzoj ekspanziji, pa takvih vlakova nije nedostajalo -vukle su na strmom dijelu pruge prema Gorskom Kotaru po dvije parne lokomoti¬ve s natpisom UNRRA, koje su, uz nadasve glasno huktanje, postizale brzinu od možda tridesetak kilometara na sat. Njihovo je huktanje bilo moguće čuti negdje od željezničke postaje Sušak-Pećine pa sve do ulaska vlaka u usjek kod Donje Vežice. To naravno znači i da je na prijelazu preko pruge ispred ulaza u "Vulkan" trebalo dosta dugo čekati ako je prolazio teretni vlak prema Zagrebu. No, kada je pruga elektrificirana do Gorskog Kotara, vuču su preuzele električne lokomotive, te se navečer više nije čula huka parnih lokomotiva.

A s druge strane pruge, gotovo do crkve na Vezici, bila je golet — "priroda", kako bi neki rekli. Tek su sljedećih godina na tom zemljištu sagrađene najprije stam¬bene četverokatnice, nakon njih i neboderi, i konačno različiti pristupni putevi i garaže, kao neizbježni darovi čovjeka njegovom novom svjetovnom božanstvu, ili, kako se ponekad kaže, "svetoj kravi"- osobnom automobilu.

Još idiličnija je bila situacija s južne strane, u smjeru mora. Drvenog sušačkog kupališta više nije bilo, ali su se od Brajdice do Martinšćice protezale pećinske vile, a ispred njih čisto more, nezagađeno i nezaposjednuto lučicama za hobi- pomorce. U ljetnim se danima ujutro mnoštvo ljudi, posebice omladine, dje¬lomično trolejbusima, ali najvećim dijelom pješice, kretalo prema pećinskim plažama, da bi se predvečer istim putem vraćali kućama. Sami stanovnici Pećina su u tom pogledu bili privilegirani; do mora su stizali lako, hodajući nekoliko desetaka ili stotina metara, čemu je išla na ruku "komunistička" nesklonost pre¬ma privatnom vlasništvu. Put prema moru je bez većih problema bilo moguće skratiti prolazeći preko parcela i kroz dvorišta pojedinih kuća, dakle putevima koji nipošto nisu bili zamišljeni kao javni. Oni pak kojima pećinske plaže nisu bile dovoljne mogli su otići malo dalje i kupati se u Martinšćici, Zurkovu ili negdje drugdje u Kostreni. Iako se u Martinšćici, u malenoj uvali na zapadnoj strani, nalazilo maleno brodogradilište, Martinšćica je bila prvenstveno izletište. U njoj se nalazio ugodan ugostiteljski objekt s velikom bašćom, kao nasljednik oporavilišta za djecu, koje se u njoj nalazilo između dva svjetska rata.
Ispred svih tih kupališta su tijekom ljeta paradirali privilegirani mladi i stari Riječani u svojim barkama. Većina tih barki nije bila motorizirana, već je po¬gonsku energiju dobivala iz ljudskih mišića, najčešće mišića mladića koji su, veslajući duž obale, svoj vid oštrili promatranjem kupača na plaži u nadi da će spaziti neku zgodnu i barem donekle poznatu djevojku, kojoj bi mogli pon¬uditi da je malo provozaju barkom. O gliserima, skuterima, jahtama i ostalim dostignućima moderne civilizacije i konzumerizma nije moglo biti ni govora. Zvučnu kulisu na plaži činili su ljudski glasovi, žamor djece u plićaku, ponekad dječji plač i muzika iz malih tranzistorskih radioaparata za razliku od suvremene zvučne kulise na kupalištima, tj. Permanentne buke najrazličitijih benzinskih motora.
Tek u 1960-im godinama izletište u Martinšćici je žrtvovano industrijalizaciji, tj. u Martinšćicu je prebačeno brodogradilište "Viktor Lenac" koje je uvalu, a u međuvremenu i obalu do uvale Zurkovo, pretvorilo u industrijski objekt. Kostrena je slično prošla. Dok su se o njoj oko 1960. pjevale ljubavne pjesme ("U Kostrenu ću poć ..."), danas u njoj dominira rafinerija nafte — i to ne samo vizualno, već i olfaktivno. Sličnu su sudbinu doživjeli i Bakarski zaljev i otok Krk. Dok razmišljam o ovim uspjesima industrijalizacije, uporno me salijeće misao da bi se s brodogradilištem "Viktor Lenac" ili s rafinerijom nafte moglo dogoditi nešto slično kao i s koksarom u Bakarskom zaljevu - da bi iza njih mogla ostati postoš, uništena obala s kojom nitko ne zna što da započne.

Škola

Dok sam u Skopju još posjećivao školu koja se zvala "Puna gimnazija Orce Ni- kolov", dakle tradicionalnu predratnu gimnaziju, Hrvatska je u ostvarenju cilja obaveznog osmogodišnjeg školovanja već uznapredovala. U Rijeci su postojale tn gimnazije, pokraj talijanske i dvije netalijanske koje nije baš jednostavno

jezično okarakterizirati kao hrvatske ili kao srpsko-hrvatske, jer se u to vrijeme još nitko nije sjetio da u njihov naziv uključi i naziv jezika kojim se služe — bio je to jezik kojim se ionako služila većina stanovništva Jugoslavije. Budući da sam 1958. upravo završio prva četiri razreda "Pune gimnazije" u Skopju, upisao sam se — iznova u prvi razred — Sušačke gimnazije "Mirko Lenac".
Zgrada gimnazije bila je zaista monumentalna. Negdje sam čitao da je na Su¬šaku bila sagrađena kao protuteža, odnosno kao konkurentski projekt isto tako monumentalnoj zgradi Guvernerove palače na drugoj strani Rječine. Na mene je dubok utisak ostavio broj 1896 upisan u kameni pod predvorja, kao i cijelo predvorje i stubište. Zgrada je dakle bila sagrađena još u prethodnom stoljeću, tj. već se mogla pohvaliti i s ponešto povijesne patine. Mnogo godina kasnije me još više impresionirao izgled zgrade u prvim desetljećima njezinog postojanja, vidljiv na starim razglednicama snimljenim prije nego što su oko nje i ispred nje sagrađene mnoge nove zgrade, a kasnije, u socijalizmu, i brojni neboderi. Zgrada je jednoznačno dominirala Sušakom, i možda nije slučaj da je Sušakom dominirala zgrada jedne obrazovne ustanove - građanska vjera u prosvjetiteljstvo i obrazovanje u vrijeme njezine izgradnje još nije bila pokolebana barbarstvom 20. stoljeća.

Unutrašnjost gimnazije je međutim bila manje monumentalna. Sav je inventar bio u derutnom stanju. Jedne se godine u razrednoj prostoriji našla katedra, koja je školskom inventaru vjerojatno pripadala još od vremena Austrougarske, koja je bila u tako jadnom stanju da joj je nedostajao dio prednje stijene, što je đacima koji su sjedili u prednjim klupama srednjeg niza, prvenstveno onima muškog roda, omogućavalo da na odgovarajući način obučenim profesoricama s velikim zanimanjem gledaju pod suknje i tijekom odmora detaljno diskutiraju viđeno. Kabineti za pojedine prirodno-znanstvene premete su postojali, neki od njih su bili i dobro opremljeni, ali su (iz meni nepoznatih razloga) rijetko ili nikada korišteni, te su bili sličniji napuštenim muzejima nego učionicama. Nije postojala ni gimnastička dvorana, ako se izuzme jedna prenamijenjena i s nekoliko gimnastičkih sprava snabdjevena razredna prostorija, već samo pokoji sportski teren oko škole. Isto tako zapušten bio je i park ispred škole. Ta zapušte- nost međutim nije išla na uštrb njegove temeljne funkcije - možda joj je čak išla u korist - naime, da đacima omogući ugodne šetnje za vrijeme odmora, kao i za vrijeme satova s kojih su bili "neopravdano odsutni", tj. koje su zabušavali ili na koje su — i to se znalo dogoditi — jednostavno zaboravili otići.
No najzanimljivije, barem iz moje današnje perspektive, bilo je ono što bi se moglo nazvati "kultura škole". Kao i ostale ustanove, tako i škole s iole duljom oviješću spontano ili intencionalno razvijaju svoju tradiciju, svoju kulturu. Su- šačka gimnazija je za sobom imala dva svjetska rata i tri države s tri različita po¬retka: Austrougarsku s njezinim feudalnim i imperijalnim tradicijama, međurat- nu više ili manje građansku Jugoslaviju, i novu, socijalističku Jugoslaviju. Stoga je medu nastavnicima bilo moguće zapaziti "stare kadrove", nastavnike koji su u učenicima vidjeli buduću "elitu", kandidate za vodeće funkcije u društvu, i koji se stoga nisu libili povremeno pred njih postaviti i nešto teže zahtjeve, dati im do znanja da nisu zadovoljni njihovim učenjem ili vladanjem, i zaprijetiti im lošim ocjenama. Bilo je i onih koji su rezignirali tj došli do uvjerenja da u postojećim uvjetima i s postojećim učenicima ne mogu postići ništa smisleno, primjerice da u "revolucionarnom" komunističkom poretku, koji odbacuje većinu kulturnih tradicija, a pogotovo one "buržujske" i "elitne", ne mogu očekivati da će se daći ozbiljno prihvatiti učenja latinskog jezika. Konačno, bilo je i pravih vjernika u komunistički projekt i ideologiju, koji su se trudili učenike uputiti na po njima jedini ispravan put, put "izgradnje socijalizma", i time, naravno, kao članovi Ko¬munističke partije, poboljšaju i svoj status u očima svojih nadređenih u partiji.
U sjećanju mi je ostala jedna anketa među učenicima, u kojoj je postavljeno i pitanje je li školska nastava u dovoljnoj mjeri "idejna", čitaj: da li u njoj u dovoljnoj mjeri dolazi do izražaja ideologija Komunističke partije, koja je ujed¬no bila i službena državna ideologija Jugoslavije. Iako su vjerojatno svi učenici poznavali opće značenje riječi "ideja", ipak su svi odmah shvatili o čemu se radi i, budući da je anketa bila anonimna, po svemu sudeći u skladu s istinom od¬govorili da u školskoj nastavi ne zapažaju baš mnogo "idejnosti". Nekoliko dana kasnije je razred dobio priliku da od jedne nastavnice, koja je pripadala zadnjoj gore spomenutoj, komunistički orijentiranoj kategoriji nastavnika, bude kolek¬tivno ukoren jer je dao takve odgovore na spomenuto anketno pitanje i prisiljen da odsluša poduže predavanje o različitim kontekstima i različitim oblicima, u kojima "idejnost" dolazi do izražaja u tekućoj nastavi. Ostavljajući po strani činjenicu da su neki od navedenih primjera djelovali nadasve nategnuto i ap¬surdno, čini se da niti spomenuta nastavnica, niti njezini ideološki tutori nisu primijetili besmislicu da "idejnost" očekuju od nastave čiji je cilj da učenike upozna s temeljnim znanstvenim saznanjima i metodama i tako im omogući sveučilišni studij — čak i kada se radi o temama vrlo bliskim tematici "idejnosti", primjerice o povijesti sedam "neprijateljskih ofenziva", za koju smo jedne godi¬ne potrošili cijelo polugodište nastave povijesti. No, s druge strane, oni su bili uvjereni i da je njihova ideologija neupitno znanstvena.
A bilo je i drugih tradicija, koje su u međuvremenu, u ime i kao posljedica različitih oblika slobode, napuštene. Satove gimnastike je primjerice ponekad bilo moguće provesti igrajući nogomet na Trgu braće Mažuranića, koji još nije bio pretvoren u parkiralište za osobne automobile kao neizbježnu popratnu pojavu suvremenog prava na motoriziranu mobilnost — i koji se više nije zvao Staljinov trg, kao neposredno iza Drugog svjetskog rata. Na učenice je vršen pritisak da u školu dolaze obučene u kute, tj. u uniforme, što je očito bilo u suprotnosti kako s jednakim tretmanom obaju spolova, tako i sa slobodom bi¬ranja odjeće. Posljedica ovog pritiska je bila da su djevojke koje su jako željele isticati svoje fizičke draži i čiji su roditelji to mogli financirati, nastojale sašiti što ljepše i izazovnije kute, i često svoj dolazak u školu bez kute opravdavale vrlo maštovitim razlozima, koji su im navodno onemogućili da istu obuku. Jedna se tradicija ipak održala i bez ikakvih pritisaka; prilikom dolaska u školu i odlaska iz nje, kao i tijekom odmora, djevojke su koristile istočnu stranu stubišta i terase pred ulazom, a muškarci zapadnu stranu. Ova neslužbena rodna segregacija je svakako imala i jednu pozitivnu stranu: uvijek je bilo jasno na koju stranu treba gledati.
Postojala je i jedna druga škola koju sam pohađao u nastavku prethodnog ško¬lovanja u Skopju - Muzička škola koja se i danas nalazi na starom mjestu - tada u ulici Maksima Gorkog, danas u ulici Matka Laginje. Tamo sam čak stigao naučiti nešto teorije harmonije i kontrapunkta u muzici. No pravovremeno sam zaključio da od mene nikada neće postati iole prihvatljiv muzičar, pa sam od muzike odustao — ne toliko od teorije, koliko od prakse koja se uglavnom sastojala od dosadnog vježbanja klavira.

Subkultura mladih

Zadatak pred kojim stoje mladi u svim kulturama je da se "pripremaju za život". Taj zadatak ima dvije komponente: da steknu razna znanja i vještine koje im trebaju omogućiti da provedu zadovoljavajući život u kulturnoj grupi u kojoj su došli na svijet, te da nade bliske partnere, posebno one suprotnog spola, s kojima će provesti velik dio života i osigurati reprodukciju te grupe. Za prvu komponentu je nadležna obitelj i dobrim dijelom škola, a za drugu različiti institucionalizirani i neinstitucionalizirani oblici kulturnog i društvenog života omladine, koji su često dovoljno specifični da se s pravom može govoriti o sub- kulturi mladih.
U Rijeci je središnja i za Mediteran karakteristična institucija te subkulture bio riječki Korzo. Velika prednost te institucije bilo je njezino besplatno korištenje. Mladi nisu imali previše novaca, grad je bio dovoljno malen da za mnoge nije bio problem na Korzo doći i pješice, a postojale su i jeftine đačke karte za tro¬lejbus i autobus. Bilo je poželjno pojavljivati se na Korzu što češće, po njemu marljivo diravati, gledati oko sebe i biti viđen. Štoviše, opća je besparica - ne samo omladine - ovoj omogućila da pronađe jednu prilično učinkovitu metodu stupanja u kontakt — prosjačenje. Bilo je legitimno pristupiti i nekoj samo iz viđenja ili površno poznatoj osobi s molbom: "Imaš deset dinara?". Osim svoje socijalne funkcije, ova je metoda ponekad imala i relevantne ekonomske učin¬ke, primjerice prikupljanje dovoljno novaca za odlazak u kino. Da bi ovakvo prosjačenje bilo uspješno, trebalo je pravovremeno zapaziti potencijalnu "žrtvu" i na vrijeme joj krenuti u susret, što je zahtijevalo da se Korzom hoda relativno polagano. Tako je Korzo, za razliku od mnogih sportova kod kojih se zahtijeva brzo kretanje, bio i škola polaganog hoda. Iako se u tom pogledu nisam ni s kim natjecao, sjećam se da mi je uspijevalo jedan prolaz Korzom otegnuti i do 20-25 minuta.
S Korza se ponekad odlazilo u kino. Nije na odmet napomenuti da u to doba nisu postojali ne samo DVD-i i video kasete, već niti televizori. Jugoslavenski televizijski program je još bio u pelenama, u svom pokusnom stadiju - u kojem je, začudo, ostao čitavih dvadesetak godina - i emitiran je samo nekoliko sati na dan. Stoga gledanje crno-bijelog programa na malenim ekranima nije bilo niti previše zabavno, niti informativno, već je u prvom redu imalo karakter divljenja novom čudu tehnike, fasciniranosti pokretnim slikama na ekranu u vlastitoj sobi. Zahvaljujući tome je u Rijeci bilo šest aktivnih i s Korza pristupačnih kina. Gledano sa zapada prema istoku, to su bila kina "Viševica", "Beograd", "Partizan", "Garibaldi", "Jadran" i "Neboder". Ponekad se spominjala i neka kino-dvorana na Zametu, ali je ona bilo daleko van mog akcijskog radijusa. Ta su kina bila dobro posjećena i u njih se u pravilu odlazilo zbog filmova koji su se u njima prikazivali, a ne, kao što je danas slučaj kod odlaska u tzv. "multiplekse", kao u zabavište gdje je moguće sresti poznanike, konzumirati različita jela i pića, u priključenim prodavaonicama kupovati različite igrarije i pomodnu robu — pa i pogledati ovaj ili onaj film u ovoj ili onoj dvorani "multipleksa".
Subota i nedjelja su pak bile rezervirane za odlazak na ples, čagu. Ta vrsta zabave je bila toliko važna da su neki otvoreno govorili da "žive od subote do subote". Plesovi su održavani u različitim dvoranama, a ljeti i na sportskim terenima, pod uvjetom da se nađe nekoliko mladih koji su spremni i sposobni prevladati različite otpore okoline i organizirati ih. Radilo se o "plesovima s ploča", kao najjednostavnijem načinu da se mladima omogući da plešu uz modernu mu¬ziku i za pristupačnu cijenu. U principu su ti "plesovi s ploča" bili isto što je
danas disco, ali bez glamoura kao što su poznati disc-jockeyi koji se trude svojim elektroničkim aparaturama postići čim više čim neobičnijih zvučnih efekata, bez svjetlosnih efekata, bez go-go djevojaka, pa i bez različitih stimulirajućih droga koje u kombinaciji s odgovarajućom muzikom osiguravaju postizanje različitih ekstatičnih stanja. U sjećanju su mi plesovi u dvorani "Husar", u stvari jednoj podrumskoj prostoriji u ulici Frana Kurelca, kojoj je čak moguće prigovoriti da je bila opasna po život, jer nije imala sigurnosni izlaz, te bi se u slučaju požara u blizini ulaza najvjerojatnije većina posjetilaca ugušila u dimu. A ljeti su "plesovi s ploča" održavani na košarkaškom sportskom terenu "Nafta" u Studentskoj ulici.
Pogleda li se na zemljopisnu kartu, može se vidjeti da se središte Rijeke nalazi nekoliko kilometara zapadnije od središta Ljubljane. Nadalje, Rijeka je kao lučki grad bila nadprosječno izložena inozemnim utjecajima. Nedaleko je i Trst, koji je bio izlog i robna kuća Zapada ne samo za Rijeku, već za cijelu Jugoslaviju. A Zapad, a s njime i Trst i njegove robne kuće, u to se vrijeme nalazio u zamahu svog razvoja prema konzumerističkom društvu. Stoga se može tvrditi da je Ri¬jeka za utjecaje Zapada bila najotvoreniji grad u Jugoslaviji. Razumljivo je da se ova otvorenost posebno očitovala u sferi omladinske subkulture; pomorci su sa svojih putovanja donosili najnovije informacije o načinu života mladih na Zapadu, pomodnu odjeću - svatko, tko je to želio, mogao je s nešto para nabaviti npr. traperice (rebatinke, farmerke) ili najnovije modele obuće - kao i najnovije gramofonske ploče.
Može se reći da se zahvaljujući ovim utjecajima u Rijeci razvila posebna rock'n'roll kultura, u prvo vrijeme ne toliko kultura samostalnog muziciranja u stilu rock'n'rolla, koliko kultura plesanja rock'n'rolla.. Na subotnjim i nedjeljnim "ple¬sovima s ploča" su se pojedinci isticali kao znalci ili čak kreatori posebnih stilova plesanja ili barem nekih posebnih plesnih figura. Oni su u očima slabijih plesača uživali poseban ugled. Ovo je najvjerojatnije i razlog zbog kojeg se ta rock'n'roll kultura tijekom kasnijih desetljeća ne samo održala, već i razvila. Težište kreativ¬nosti mladih se premjestilo s plesanja rock'n'rolla na kreiranje - komponiranje i sviranje - rock'n'roll glazbe.
Postojali su i široko priznati "starovi" rock'n'roll glazbe, mahom iz engleskog govornog područja. Medu njima prvo mjesto, razumljivo, zauzima Elvis Presley - "The King of Rock'n'Roll", čiji se duh navodno još i danas, više od tride¬set godina nakon njegove smrti, u SAD-u mnogima ukazuje. Prilično veliku popularnost je uživao i "crooner" Pat Boone, izričito konzervativna kulturna protuteža bundžiji i revolucionaru Presley u. Tu je bio i teenager Paul Anka, čija je "Diana" objavljena 1957., sljedećih godina odjekivala po cijeloj Jugoslaviji, zatim Britanac Cliff Richard i njegovi The Shadows itd. No ipak je i u Rijeci, usprkos relativnoj otvorenosti grada prema Zapadu, vladala izvjesna nestašica zapadnih kulturnih artefakata. Ako je netko želio nabaviti najnoviju gramofon¬sku ploču ovog ili onog pjevača, nije mogao, čak i ako je imao dovoljno novaca, otići u trgovinu i kupiti je, već je morao pronaći neku "vezu", nekoga tko odlazi u inozemstvo - barem u Trst - i spreman je potruditi se da mu tu ploču kupi i donese.
Stoga je priličnu popularnost uživala emisija Radio Zagreba "Po željama slušala- ca", u kojoj su emitirani popularni naslovi iz područja zapadne "zabavne muzike" koje bi u dopisu upućenom Radio Zagrebu poželjeli čuti njegovi najčešće mladi slušatelji. Jugoslavenski su se komunisti naime u to vrijeme već bili znatno udal¬jili od ortodoksnog sovjetskog marksizma-lenjinizma i prihvatili geslo po kojem se ravnao Janoš Kadar u Mađarskoj nakon što je uz pomoć vojske Sovjetskog Saveza ugušena antisovjetska i antikomunistička pobuna 1956. godine: "Onaj tko nije protiv nas, za nas je". Budući da su se Elvis Presley i Cliff Richard, ba¬rem u tekstovima svojih pjesama, suzdržavali od bilo kakvih antikomunističkih iskaza, jugoslavenska omladina je dobila mogućnost da povremeno preko radija čuje i njihove naslove.
Neka vrsta suprotnosti i protuteže ovoj omladinskoj rock'n'roll subkulturi bila je zabavna muzika jugoslavenske provenijencije kakvu su pjevali izvođači poput Ive Robića i Kvarteta 4M, i za čiju su propagandu služili različiti festivali, pri¬mjerice onaj u Opatiji, koncipirani po uzoru na slične festivale u inozemstvu, primjerice onaj u San Remu. Ovaj je tip muzike bio usko asociran s tada jedinim jugoslavenskim proizvođačem gramofonskih ploča, Jugotonom. Bilo je važno da li u nečijoj zbirci ploča dominiraju "strane ploče" ili pak — horribile dictu - "jugotonice".
Konačno, treba spomenuti žureve (tulume, parties), omladinske zabave u pri¬vatnim stanovima. Žurevi su prisutnima omogućavali da se pohvale sa "stranim pločama" koje posjeduju, da po želji čuju glazbu s tih ploča i da po njoj plešu. Povrh toga su žurevi, za razliku od "plesova s ploča", omogućavali konzumira¬nje alkoholnih pića, a s njim i slabljenje različitih psihičkih kočnica kojima je ondašnja omladina bila prilično opterećena, posebno onih u sferi erotike. Treba imati na umu da je "seksualna revolucija", oslobođenje erotike od kršćanskog morala, dobila zamah tek u drugoj polovini 1960-ih godina, dok je prije toga primjerice smatrano legitimnim praviti razliku između "good girls" i "bad girls", djevojaka koje svoju nevinost čuvaju do braka, i onih koje u tom pogledu nisu tako sitničave. Ove kulturne promjene postaju vrlo vidljive ako se pogledaju u ono doba kultni filmovi o mladima, primjerice "A Summer Place" (1959.) i "Where the boys are" (I960.) koje sam, razumljivo, bio u mogućnosti vidjeti tek sa zakašnjenjem od nekoliko desetljeća.
Ipak, iz razloga "objektivnosti" i pravičnosti treba spomenuti da kulturni život mladih nije bio ograničen na ono što se danas naziva "pop-kultura", iako je za nju bio vezan najveći dio njihovog slobodnog vremena i emocija. Škola se tru¬dila da đacima pokraj znanstveno utemeljenih znanja posreduje i neka znanja iz "opće kulture", prvenstveno književnosti, i to ne samo hrvatskih i jugoslavenskih autora, već i onih inozemnih, u prvom redu evropskih. Povrh toga je smatrano poželjnim da učenici imaju i kazališnu pretplatu - postojale su posebne đačke pretplate -, te da se tako upoznaju s kazališnom umjetnošću, važnim dramama, operama itd.

Grad u brzom razvoju

Rijeka se tijekom 1950-ih i 1960-ih godina vrlo brzo razvijala, prvenstveno ekonomski. Promet u luci se povećavao iz godine u godinu, paralelno s tonažom brodova Jugolinije. Budući da se iz stana u Polić-Kamovoj 93 pružao pogled na cijeli Kvarner, mogao sam svakog dana brojati brodove koji su na sidru čekali na ulazak u luku, promatrati remorkere koji su neke od njih teglili u luku itd. Bilo je dana kada je pred lukom na sidru ležalo i dvadesetak teretnih brodova. U samoj se Rijeci luka nije mogla mnogo širiti, ali su ipak izgrađeni neki značajni objekti, primjerice silos za žito kraj putničkog kolodvora. Stoga je izgrađena nova luka za rasute terete u Bakarskom zaljevu - što svakako nije povećalo tu¬rističku atraktivnost Bakra i zaljeva na kojem leži.
Nije nedostajalo niti putničkih brodova. Gotovo uvijek je na vidiku bilo nekoli¬ko putničkih brodova na putu između Rijeke i otoka, mjesta u Istri i udaljenijih destinacija. Iako je primjerice u Opatiju bilo uobičajeno putovati autobusom, postojala je i brodska linija. Kada sam jednog ljeta odlučio tjedan dana s društvom kampirati u Poreču, tamo smo putovali brodićem koji je iz riječke putničke luke polazio u 7 sati ujutro i pristajao u brojnim pristaništima duž obale Istre - u Opatiji, Lovranu, Mošćeničkoj Dragi, Rapcu, Koromačnu itd. uslijed čega mu je trebalo 8 ili 9 sati da stigne do Poreča. Nije na odmet napomenuti da su neki od tih brodova još imali parni pogon, da su to bili pravi parobrodi.
U uskoj vezi s ekspanzijom brodskog transporta bio je i razvoj brodogradnje. Brodogradilište "3. maj", zajedno s brodogradilištima "Uljanik" u Puli i "Split" u Splitu, trudilo se graditi sve veće i modernije brodove, i postalo je konkurent¬no na svjetskom nivou. Remontno brodogradilište "Viktor Lenac", čiji je dok bio usidren uz veliki lukobran nasuprot putničke luke, našlo je novi dom u uvali Martinšćica, što ovoj uvali kao turističkoj destinaciji također nije donijelo ništa dobro. Ovaj je razvoj zakočio tek raspad Jugoslavije i katastrofalna privredna politika netom osamostaljene Republike Hrvatske. No, uz malo sarkazma se može reći da u prilog robusnosti bodograđevne industrije govori činjenica da ovoj fatalnoj privrednoj politici nije uspjelo da je posve uništi. Za razliku od ne¬kih drugih privrednih grana koje su u socijalističkoj Hrvatskoj postojale a danas više ne postoje. Čak se i brodogradilište "Viktor Lenac", iako je već godinama u stečaju, još uvijek prilično hrabro bori za opstanak — s dosta dobrim izgledima da će u tome i uspjeti.
Napredovale su i druge grane industrije. Rafinerija nafte na Mlaki se pokazala ne samo velikim zagađivačem okoline već i premalenom, te je tijekom 1960- ih godina sagrađena nova rafinerija u Urinju - na žalost, ništa manji zagađi¬vač okoline. Prosperirale su i mnoge tvornice u kanjonu Rječine, primjerice "Svjetlost", jedan od pogona zagrebačkog "Rade Končara", gdje sam jedno ljeto, želeći uz svoju, za studente elektrotehike obaveznu, industrijsku praksu biti i u mogućnosti da se, barem poslijepodne, okupam u moru, lemio navoje statora nekih elektromotora - i jednom se dobro opekao na povećem lemilu kao za to neophodnom alatu.
Marljivo se gradila i prometna infrastruktura, posebno ceste. Ako se ima u vidu da je Jugoslavija prije Drugog svjetskog rata imala svega nekoliko desetaka kilometara asfaltiranih automobilskih puteva, onda treba priličnim uspjehom smatrati činjenicu da je dvadesetak godina kasnije bio izgrađen tzv. "Autoput bratstva i jedinstva" između Zagreba i Beograda, da je izgradnja ostalih njego¬vih dijelova između Jesenica i Đevđelije također bila u punom zamahu, da je postojala cesta s tvrdim kolovozom između Rijeke i Zagreba, da je i izgradnja Jadranske magistrale brzo napredovala, tako da je već u 1960-im godina bilo moguće putovati brzom noćnom autobusnom linijom od Rijeke do Dubrovni¬ka itd. Budući da je to istovremeno bilo razdoblje brze ekonomske ekspanzije u Zapadnoj Evropi, povezane s regrutiranjem radne snage u zemljama Južne Evrope i u Turskoj, spomenuti je autoput došao na zao glas u cijeloj Evropi jer je bio ravan, čime je poticao na brzu vožnju, i uzak, čime je išao na ruku auto¬mobilskim udesima, posebice u ljetnim mjesecima, kada su njime vozile kolone pretovarenih automobila neispavanih turskih gastarbajtera iz srednje Evrope u Tursku i natrag.

Ova je cestovna infrastruktura išla na ruku razvoju individualnog, automobils¬kog turizma. Budući da je Jadranska magistrala od Rijeke prema jugu počinjala upravo na Plumbumu, te su turisti koji su se vraćali s juga morali proći Polić- Kamovom ulicom, prilikom nekih ljetnih vikenda sam s balkona mogao proma¬trati neprekidnu kolonu pretežno stranih automobila, a u nekoliko navrata je ta kolona čak i stala, tj. prometni čep se od mosta preko Rječine protegao sve do Plumbuma - još nije bilo niti zaobilaznica oko Rijeke, niti mostova na Školjiću, u produžetku ulice Žrtava fašizma i na Delti, te su svi ti automobili morali proći jedinim mostom preko Rječine kod Titovog trga.
Razumljivo je da je brz ekonomski razvoj zahtijevao i povećanje broja zapos¬lenih, dakle i doseljavanje u Rijeku, i da je tim doseljenicima trebalo osigurati prostor za stanovanje. Za razliku od izgradnje stambenog prostora prije Drugog svjetskog rata, kako na Rijeci, tako i na Sušaku, kada je dominirala gradnja gradskih višekatnica uz već postojeće ili novoplanirane ulice, te gradskih vila, u socijalističkoj je Jugoslaviji - u odsustvu individualne inicijative koja bi omogućila da individualne potrebe i ukusi dodu do izražaja i u arhitekturi i urbanizmu, prednost davana standardiziranim višekatnicama i neboderima. Da situacija bude gora, te su zgrade građene gdje god je bilo slobodnog prostora, kako na neurbaniziranim prostorima Donje Vežice i Zameta, tako i medu grads¬kim vilama na Belvederu i Krimeji. Tome treba dodati i djelomično ilegalnu i najvećim dijelom bilo kakvim estetskim i urbanističkim kriterijima suprotstav- ljenu izgradnju privatnih kuća u perifernim dijelovima Rijeke. Ovim građevnim aktivnostima tijekom zadnjih pola stoljeća nanesena je velika šteta urbanom karakteru i estetskom izgledu Rijeke. Primjerice, za većinu velikih gradova u svijetu (od onih na američkom kontinentu, preko evropskih, do onih u post- maoističkoj Kini) je karakteristično da se neboderi nalaze u poslovnom središtu grada (koje je nekada izgrađeno pokraj starog, predmodernog središta) i da su to pretežno uredski neboderi, dok su u Rijeci neboderi porazbacani oko starog središta i mahom služe stanovanju.
Ovim urbanističkim pogreškama, kao posljedici komunističke ideologije eko¬nomske ekspanzije, industrijalizacije i proletarizacije društva, pridružile su se pogreške koje su posljedica omalovažavanja prošlosti, tradicije i svega što je sta¬ro. Na području urbanizma su to pogreške zapuštanja starijih stambenih zgrada i starijih gradskih četvrti, u Rijeci u prvom redu Starog grada. Iako brojni raz¬lozi govore u prilog očuvanja starih gradskih središta - pijetet spram predaka, poštovanje tradicije i općenito povijesti, estetski, pa i ekonomski razlozi, pri¬mjerice očuvanje stambenog prostora, odnosno njegovo pretvaranje u uredski ili trgovački prostor, revitalizacija cijelih povijesnih središta u turistički atrak¬tivne četvrti itd. - riječki je Stari grad bio prepušten propadanju. Na mjestima zgrada koje su postale opasne za stanovanje i koje su se same srušile građene su nove zgrade, često (kao i u slučaju gore spomenutih nebodera sagrađenih medu vilama) bez ikakvog obzira na starogradski ambijent. Eklatantan primjer je kvadratična uredska nakaza na adresi Slogin kule, okružena (vjerojatno da bi u svom ruševnom povijesnom okruženju bolje došla do izražaja) parkiralištem za osobne automobile. Nije potrebno napominjati da je ovakav Stari grad postao neka vrst sluma, sirotinjske četvrti u koju je bolje ne zalaziti.

Kulturna otvorenost i raznolikost

Kako je već spomenuto, lučki su gradovi u pravilu kulturno otvoreniji i raznolikiji od kontinentalnih. More povezuje sve takve gradove i mnoge zemlje svi¬jeta i izlaže ih intenzivnim međusobnim utjecajima. U slučaju Rijeke su važnu ulogu odigrali i politički uvjetovani utjecaji, prvenstveno talijanski, austrijski, mađarski i hrvatski utjecaj. Takvi raznoliki utjecaji su u pravilu od koristi za onoga tko im je izložen; on dobiva priliku da spontano nauči različite jezike, da stekne i mnoga druga praktična znanja i, što je možda najvažnije, da spozna da ljudi mogu živjeti na različite načine, da tim svojim načinima života mogu biti zadovoljni, te da ih čak mogu smatrati najboljim mogućim — bez da odatle zaključe da te drugačije načine života, a možda i njihove pristalice, treba ukloniti s lica zemlje.

Rijeka se, međutim, poslije Drugog svjetskog rata našla u okviru socijalističke Jugoslavije i bila je izložena dvama oblicima kulturne homogenizacije. Prvi od njih je bilo potiskivanje, da ne kažem protjerivanje, Talijana, jer je Italija, kao jedna od sila tzv. "Osovine", ratovala protiv jugoslavenskih partizana. Štoviše, konflikt Jugoslavije s Italijom nastavljen je oko Trsta i nakon okončanja Drugog svjetskog rata. No budući da sam čovjek, pa tako i njegova djela, nikada nisu savršeni, tako i ovo "etničko čišćenje", pola stoljeća prije nego je taj izraz ušao u svakodnevnu uporabu, nije bilo savršeno. U 1950-im i 1960-im godinama se u Starom gradu, i ne samo tamo, govorilo pretežno talijanski, i to fijumanskom verzijom talijanskog jezika. Pri tome ne znam je li Stari grad bio prepušten pro¬padanju zato što su u njemu stanovali pretežno Talijani, ili su Talijani u njemu, kao siromašnoj četvrti, stanovali zbog toga što su bili zapostavljena i neželjena manjina.
Drugi oblik kulturne homogenizacije bilo je nametanje službene ideologije jugoslavenske Komunističke partije (zvala se ona ideologija marksizma-lenjin- izma, samoupravnog socijalizma, komunizma ili bilo kako drugačije) svim stanovnicima Jugoslavije. Vladajući komunisti su bili uvjereni da su oni me- zimčad "povijesnih zakonitosti", da je budućnost njihova, da je ta budućnost komunistička, da je uspostavljanje komunističkih društvenih odnosa ostvarivo samo revolucijom, između ostaloga i kulturnom revolucijom, te da su stoga svi kulturni fenomeni koji nisu u skladu s tom ideologijom osuđeni na propast. Zbog toga su bili uvjereni i da miješanje različitih kulturnih grupa - "naroda i narodnosti" - u Jugoslaviji nije problematično, da ono s jedne strane ide na ruku međusobnom upoznavanju, usličnjavanju i solidariziranju, dok su s druge strane mogući kulturni konflikti a priori "prevaziđeni" neminovnom konačnom pobjedom službene ideologije Komunističke partije - tzv. "nacionalno pitanje" je po definiciji bilo riješeno.
U skladu s ovim, i u skladu s potrebama ekspandirajuće riječke privrede za no¬vom radnom snagom, Rijeka je nakon Drugog svjetskog rata prihvatila velik broj doseljenika iz unutrašnjosti Jugoslavije — među koje treba ubrojiti i moju obitelj i samu moju malenkost. Za te je doseljenike bila potrebna gore spome¬nuta ubrzana stambena izgradnja, kojoj Rijeka između ostalog zahvaljuje i svoje brojne nebodere. Doseljenici, razumljivo, kulture u kojima su odrasli - svoje "korijenje", kako bi rekli oni koji ljude smatraju biljkama - nisu ostavili za sobom i postali ono što suvremeni društveni teoretičari rado zovu unencumbered selves, tj. svojim kulturnim tradicijama i društvenim vezama neometani poje¬dinci, slobodni i spremni da prihvate službenu komunističku ideologiju, ako ni zbog čega drugoga, a ono zato što joj ionako pripada budućnost. Naprotiv, oni su te svoje kulture - svoje jezike, narječja, vjere i načine života - donijeli sa sobom, nastavili ih prakticirati, organizirali se u novoj sredini itd. Ukratko, niti ovaj pokušaj kulturne homogenizacije nije uspio, već je naprotiv, jugoslavenski komunistički poredak, nakon "etničkog čišćenja" Talijana, išao na ruku kultur¬noj pluralizaciji.
Ovu situaciju dobro ilustriraju sljedeći primjeri: Kada sam 1958. krenuo u prvi razred Sušačke gimnazije, sa mnom se u razredu našla i jedna djevojka koja se upravo bila doselila u Rijeku, iz Srbije, koliko se sjećam. Stanovala je u Starom gradu. Zahvaljujući toj činjenici je već potkraj te školske godine govorila talijan¬ski. I drugi primjer: U razredu su neki često igrali muru (šijavicu), razumljivo, na talijanskom jeziku, iako je u razredu jedva tko bio talijanskog porijekla.
Ovo međutim nisu bili jedini oblici kulturne raznolikosti. Kako je već spome¬nuto, postojala je omladinska subkultura (iako ona u ono vrijeme još nije bila dostigla stupanj razvoja koji je kasnije okarakteriziran izrazom sex, drugs and rock'n'roll). S druge su strane postojali uvjereni komunisti (npr. oni zainteresirani za "idejnost" školske nastave) koji su tu subkulturu poprijeko gledali. I medu učenicima u školi je bilo komunističkog podmlatka, koji je više volio sjediti na sastancima i igrati se mladih "rukovodilaca" nego čekati na sljedeću subotu i sljedeći "ples s ploča".
Nadalje, dok su kod gradskog stanovništva jačale želje za rastom materijalnog standarda života — za kupovinom električnog hladnjaka, mašine za pranje rub¬lja, televizora i osobnog automobila, za "uređenjem stana" i slično - okolina Rijeke još nije bila urbanizirana. Moju je obitelj, primjerice, svježim mlijekom snabdijevala jedna stanovnica Čavala, koja je živjela seoskim životom i u štali držala krave. Bila je to postarija, mala, u crno odjevena žena, koja je svakog dana pješačila iz Čavala u Rijeku s kantom od dvadesetak litara mlijeka na leđima, i nakon što bi ga prodala, na isti se način vraćala kući.
Konačno, nije na odmet spomenuti i kulturnu suprotnost između Rijeke kao lučkog i industrijskog grada s priličnim postotkom siromašnog radništva, i Opa¬tije kao, u vrijeme Austrougarske, luksuznog ljetovališta za tadašnje plemstvo i bogataše, a u vrijeme socijalističke Jugoslavije za novčano dobro potkovane turiste iz zapadne Evrope. Otići u Opatiju bio je, pogotovo za mlade, izvanredan događaj. Trebalo je, u najmanju ruku, platiti autobus i posjet nekoj kavani ili kupalištu. Visoki materijalni standard zapadnoevropskih turista, njihovi sjajni automobili i pomodna odjeća kod mnogih su pobudili sumnju u poželjnost društva čiji su pripadnici u većini "proleteri" koji stanuju u malenim stanovi¬ma u standardiziranim višekatnicama i neboderima. Drugim riječima, kultura jugoslavenskih komunista se našla u sukobu s kulturom zapadnog društva bla¬gostanja i konzumerizma.

Na putu u Evropsku Uniju

Odlaskom na studij u Zagreb 1962. sam prestao biti stalni stanovnik Rijeke. No ljeta sam, koliko god je to bilo moguće, i dalje provodio kod obitelji u Rijeci, kupao se na Pećinama i družio se sa starim poznanicima. Zvijezde poput Elvis Presleya postupno su zamijenili drugi starovi, između ostalih The Beatles, The Rolling Stones i njihovi epigoni, a "plesove s ploča" plesovi uz muziku malih grupa, koje su djelomično oponašale zapadne uzore, ali su u sve većoj mjeri svirale i vlastite kompozicije - i time doprinosile daljnjem razvoju omladinske subkulture. "Plesovi s ploča" nisu posve nestali, već su se profinili, tehnizirali i promijenili ime u disko. Kako je materijalni standard života rastao, omladina je sve manje bila prisiljena diravati po Korzu i sve je češće mogla sjediti po kavana¬ma ili čak odlaziti u disko u Opatiju. Industrijalizacija je uništila mnoge grads¬ke plaže, ali su viši prihodi omogućili da se taj gubitak djelomično nadoknadi odlaskom na kupanje na udaljenije plaže, primjerice u Mošćeničku Dragu, Ičiće ili Crikvenicu. Tihi trolejbusi su ukinuti i zamijenjeni bučnim autobusima. Sve je veći broj ljudi uspijevao nabaviti osobne automobile, što je rezultiralo čestim zagušenjima prometa i nagrdivanjem mnogih lijepih ulica u središtu Rijeke parkiranim automobilima. Sagrađeno je nekoliko novih mostova preko Rječi¬ne i preko Mrtvog kanala, kao i niz novih prometnica, posebno zaobilaznica između Matulja i Bakra, koja je u međuvremenu postala nešto poput gradskog autoputa. Automobilskom je prometu žrtvovan čak i relativno idiličan izgled starog središta Sušaka, onog između mosta i Piramide. A ideologija jugoslaven¬ske Komunističke partije, koja se preimenovala u Savez komunista, a realiter postala savez republičkih političkih oligarhija, koje se nisu libile u svom interesu zloupotrebljavati i nacionalizam, djelovala je sve apsurdnije i anakronije.
Gorbačovljeva glasnost i perestrojka u Sovjetskom Savezu bila je uvod u rasap jednopartijskih komunističkih poredaka. Pokazalo se da je dugoročno ipak vrlo teško društveni razvoj potčiniti jednoj — ma koliko navodno "materijalističkoj" - ideologiji, dakle, kako bi rekao Karl Marx, stajati na glavi. Zajedno s komun¬izmom je, uz veliku halabuku i barbarsko krvoproliće, propala i Jugoslavija, tj. raspala se na veći broj međusobno zavađenih državica - i time potvrdila svoj status "Balkana" u pejorativnom političkom i kulturnom smislu. U svim je tim državicama komunistička ideologija zamijenjena nacionalizmom, također ideologijom čiji je ideal kulturna homogenizacija. U Hrvatskoj taj nacionalizam počiva na uvjerenju da je utemeljen na posebnoj hrvatskoj kulturi, da je hrvat¬ski jezik poseban jezik, vrlo različit od srpskog jezika - zbog čega je, naravno, nakon osamostaljenja Hrvatske u jezik trebalo uvoditi niz novih riječi i grama¬tičkih oblika s jedinom namjerom da ga se učini čim različitijim od srpskog jezika - da je hrvatska nacija katolička nacija, zbog čega su Katoličkoj crkvi priznate različite privilegije, da je Hrvatska, što više, Antemurale Christianitatis, predziđe kršćanstva ugroženog od različitih barbara na istoku, te na nizu drugih stereotipa. Velik dio Srba je tijekom rata 1991-1995 protjeran iz zemlje, čime se Hrvatska opteretila novom hipotekom, koju će morati otplaćivati sljedećih desetljeća, iako se još otplaćuju i zadnje rate hipoteke ubijenih Srba i Zidova tijekom Drugog svjetskog rata te protjeranih Talijana nakon tog razdoblja.
No istovremeno su mnoga u Hrvatskoj raširena uvjerenja, riječi i djela nespojivi s ovim provincijalnim nacionalizmom. Hrvatska želi postati članicom Evropske Unije, koja nipošto nije savez kulturno homogenih "nacionalnih država", već kompleksna politička zajednica s mnogim zajedničkim, transdržavnim ili nad- državnim institucijama, koja svojim pripadnicima na svom teritoriju osigurava ne samo neograničenu slobodu kretanja, već i neograničenu slobodu izbora mjesta stanovanja. Hrvatska želi i dalje razvijati turizam i privlačiti sve veći broj stranih turista, od kojih će neki zasigurno poželjeti da se za stalno nastane u Hrvatskoj. Hrvatska želi privući i čim više stranih investicija, koje se ne sastoje samo od bestjelesnog novca i neživog kapitala, već su redovito praćene s do¬seljavanjem stranaca. Već se godinama govori o tome da će Hrvatskoj, uslijed niskog nataliteta, nedostajati i radna snaga, tj da će postati neophodna radna imigracija, najvjerojatnije iz drugih zemalja jugoistočne Evrope. I konačno, u prilog kulturnoj pluralizaciji djeluje i sama liberalna demokracija. Time što svim ljudima osigurava široke slobode i prava, između ostalih i kulturne slobode i prava, ona ide na ruku, rečeno u suvremenom kulturno-sociološkom žargonu, iznalaženju najrazličitijih osobnih i grupnih "identiteta", i to ne samo onih ute¬meljenih na mješavinama različitih fragmenata tradicija, već i onih originalno kreiranih, dakle "identiteta" koji su neka vrsta umjetničkih djela onih kojima su potrebni da bi se razlikovali od okoline i time ojačali svoje samopouzdanje i samopoštovanje.
Odatle je vidljivo da je ideja "nacije" ne samo, u krajnjoj liniji, iluzija, da je to, kako je pokazalo povijesno iskustvo štetna i opasna ideja, već da je ona i osuđena na propast. Razumljivo, u liberalnoj demokraciji je svaka osoba slobodna da se priključi nekoj kulturno homogenoj grupi, odnosno da takvu grupu sama stvori, dakle i da se smatra pripadnikom ove ili one nacije, ali ona tu svoju kulturu ne smije nikom nametati. Drugim riječima, u takovoj demokraciji ne smije nikome biti nametana niti jedna kultura — primjerice vjera, etika, uvjerenja o optimal¬nom ili čak "nužnom" razvoju društva, običaji, način svakodnevnog života itd. - koja je šira, obuhvatnija od liberalno-demokratske političke kulture kao kul¬turnog temelja liberalne demokracije. Upravo zbog toga je teško vjerovati da će se u liberalno-demokratskim poretcima održati ili čak razviti velike kulturno ho¬mogene grupe, da će se one politički konstituirati i proglasiti "nacijom" koja ima pravo na zasebnu državu. Odatle pak slijedi daje u suvremenom globaliziranom svijetu racionalnije svoju potrebu za pripadanjem, za zajedništvom, usmjeriti na manje zajednice kao što su različite udruge, lokalne teritorijalne zajednice poput pokrajina, sela, gradova, gradskih i prigradskih četvrti i susjedstva, zajednice utemeljene na zajedničkoj vjeri, zajedničkim tradicijama, moralnim uvjerenjima itd., krug poznanika ili čak samo višegeneracijskoj porodici.
To je i razlog zbog čega svima treba omogućiti da takve zajednice utemelje, institucionaliziraju i žive u skladu sa zajedničkim potrebama, odnosno sa zahtje¬vima zajedničkih tradicija. Iz ovog zahtjeva ne slijedi da državni organi trebaju potpomagati stvaranje i prosperitet ovakvih zajednica, pogotovo ne onih koje liberalno-demokratski poredak ne prihvaćaju neupitno (neki liberalni autori su čak mišljenja da država ni u kojem slučaju ne treba da pomaže posebne zajed¬nice), ali iz njega svakako slijedi da oni trebaju osiguravati slobodu njihovog stvaranja i njihovog prosperiteta, dakle i da se suprotstavljaju svima onima koji tu slobodu dovode u pitanje. Stoga je primjerice u Rijeci groteskno vidjeti da u gradu postoje brojne katoličke crkve, da je crkva na Kozali nadaleko vidljiva i da se u samom središtu grada nalazi pravoslavna crkva, dok se muslimanima, koji žele sagraditi džamiju u skladu sa svojim potrebama, već godinama bacaju klipovi pod noge, i da to čini ne samo stanovništvo koje ne želi stanovati u blizini džamije, već počesto i sami državni organi.
Ja sam u Rijeci bio stalno nastanjen samo tijekom svojih četiriju gimnazijskih godina. No Rijeku osjećam kao grad u kojem bih mogao živjeti bez većih proble¬ma — što bi se, svakako, moglo pokazati i kao zanimljiv izazov. Jedan razlog tome je svakako činjenica da sam u njoj proveo dio svoje mladosti, ali to svakako nije jedini razlog. Možda su jedan od razloga sunčani dani poslije kiše u proljeću i u ljeto, kada je zrak savršeno prozračan, sve konture oštre i sve boje kao umjetno pojačane. Drugi razlog je vjerojatno moj afinitet prema mediteranskoj kulturi, kao kulturi koja nije ništa drugo do pulsiraj uća mješavina različitih vjera, tradi¬cija, jezika itd. U blizini je i Opatija sa svojom patinom austrougarskog luksuza i svojim suvremenim globalnim turizmom. Nije teško vidjeti da ovi prirodni fenomeni i kulturni elementi nisu prikladni kao dijelovi hrvatskog "nacionaln¬og identiteta", za to su ili preuski, ili preširoki. Ali oni, između ostalih, mogu dobro poslužiti kao definijensi "fijumanstva" time što Rijeku čine posebnom i prepoznatljivom, ali i kao elementi evropske kulture, elementi koji tu kulturu čine privlačnom zato što doprinose njezinoj raznolikosti.


Mojmir Križan, roden je 2. rujna 1943. godine u Zagrebu. Gimnaziju završava u Rijeci te na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Sveučilištu u Zagrebu stječe zvanje doktora znanosti elektrotehnike i na Odsjeku za političke znanosti Sveučilišta Giorgia Augusta u Göttingenu zvanje doktora znanosti politologije. Dugi niz godina bavi se znanstvenim radom na domaćoj i međunarodnoj sceni od čega se posebno ističe njegov angažman u institutu za biofizikalnu kemiju Max-Planc u Göttingenu. Objavio je brojne članke u znanstvenim časopisima u kojima raspravlja o liberalnoj demokraciji, nacionalizmu, manjinama i civilnom društvu. Objavio je više knjiga od kojih su najznačajnije: Um, modernizacija i društveni poretci sovjetskog tipa (1991.), Pravednost u kulturno-pluralnim društvima (2000.) i Interkulturni dijalozi i liberalna demokracija (2008.).
Slika

gost
 

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#265  PostPostao/la gost » 24.12.2010, 20:42

nikola napisao:Ovo nije legenda, priča je istinita, zato još više bode oči
Časopis Matice Hrvatske "Vijenac" u kojoj Velid Đekić piše o riječkom arhitekti Igoru Emili.

..."Ne postoji vjerojatno grad u bivšoj državi koji je dopustio da mu se povijesna jezgra tako brzo i olako uruši kao što je to slučaj s Rijekom. Osobe koje su sjedile u političkim strukturama smatrale su da antičko ishodište Rijeke i njezinu srednjovjekovnu jezgru treba sravniti sa zemljom i na tom tlu podići dvanaest nebodera. :riganje: :riganje: :riganje: Tzv. struka pak, u likovima prostornih planera, držala je da se prometni problemi Rijeke mogu riješiti jedino tako što bi se preko Staroga grada, kroz povijesno srce Rijeke, probila — brza cesta. Kako je to bilo moguće? Je li riječ o bezgraničnom socijalističkom, revolucionarnom povjerenju u novi svijet, pri čemu sve staro zaslužuje da bude pretvoreno u prah i pepeo? Je li s tim imala veze radikalna promjena riječkog stanovništva poslije Drugog svjetskog rata, uzrokovana političkim i gospodarskim razlozima, dakle podatak da je u Rijeci sedamdesetih godišnje umiralo tisuću i četiristo stanovnika, a na njezinim je grobljima pokapano tek oko šest stotina? Takav odnos prema gradu u kojemu se živjelo teško je nazvati ikako drukčije osim potpunom destrukcijom..."
_________________________________________________________________________
NO COMENT

da, ja sam sedamdesetih godina u Rijeci odrastala, i zvala sam Rijeku ŽELJEZNIČKI KOLODVOR. hrpa dotepenaca koji su zaposjeli ovaj grad pobjegla bi u svoje krajeve kada god je bio neki praznik...Korzo bi bio pust u večernjim satima....
odrastala sam u familiji u kojoj smo govorili fijumanski i dan danas tako pričam sa starcima. i djecu sam najprije naučila tako pričati.
Rijeka je bila mjesto privremenog boravka, svi su gradili nekakve svoje kuće u selima odakle su bili porijeklom, a malo njih je stvarno saživjelo sa Rijekom.
živjeli bi u Ri dok su radili, a onda u penziji zgibali u svoje zavičaje.
moji su doma pričali kako im je bilo kada su DRUZI došli u Rijeku i plesali kola po ulicama, a oni su ih samo blijedo gledali....a da ne pričamo o tome da su se morali odazivati na događaje kao npr. otvaranje spomenika oslobođenju, a moj nono je to oslobođenje zvao OKUPACIJA.
moja pokojna nona je vidjevši podrapane i jadne vojnike partizane koji su oslobodili grad rekla"pa što su nam oni oslobodioci?" i ostala žalosna kad je skužila da će im oni biti vlast.
i jedino što mogu reć je SVAKA ČAST mojim starcima koji me nikad nisu time opterećivali, nikad se o tome nije pričalo u mojoj kući sve dok nisam odrasla...

Avatar korisnika
miha
Volim Rijeku
Volim Rijeku
 
Postovi: 175
Pridružen: 22.12.2009, 10:27

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#266  PostPostao/la miha » 25.12.2010, 09:30

Miki , to ca pises dijelomicno stoji. I ja se secan kad su na radiju povedali : Danas je 1.Maj , Rijeka je pust grad , si su rijecani otisli svojim kucama .
Ali , dal to isto vazi i za Zagreb , Split , Pulu i sve druge vece gradove va ono vrime ? Mores zamislet kako bi ti gradovi izgledali danas da su va njima ostali samo domaci ljudi ?
To ca je tvoj nono OSLOBODIOCE nazival okupatorima , ca je tvoja nona oslobodioce ocekivala da ce se kalat v riku va vestidu i kravate to je njihova stvar , shvatili su da su zgubili rat i naravno da in se bilo tesko pomirit s ten . Moj je otac jedan od retkih prezivelih na Matic Poljani i pokle rata nikad ni bil clan KP , naravno ni ja , ljudi su sli va rat ne iz interesa nego da spase svoje kuce i svoja mesta . Danas to moremo usporedit sa nasin domovinskin raton . Koliko je recani slo va Liku na ratiste , tamo pustilo kosti i zdravlje a vecina ih sigurno ni va HDZ-u .
OK. malo san skrenul s teme , tel san rec : ljudi su dohajali u potrazi za delon , za boljin zivoton . Neki su ostali i prilagodili se , neki su se vrnuli ali da ih ni bilo ( industrijalizacija ) ki bi danas delal va skverima , lukama , rafinerijama , na gradilistima i kako bi ti gradi bez njih danas izgledali .
Zac tako razmisljan : zato as san i ja jedan od teh ki je sal za boljin zivoton . Ja san sal van jos za vrime YU . Nisan politicki nego ekonomski emigrant . Tu su me dobro primili , ja san se jos bolje snasal i prilagodil i sima dobro . Zemlja va koj zivin ima 20 % " stranaca " a jedna je od najuredenijih i bogatijih zemalja svijeta . Naravno se ovisi o pojedincu i saki je gospodar svoje sudbine.

gost
 

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#267  PostPostao/la gost » 25.12.2010, 11:22

miha napisao:Miki , to ca pises dijelomicno stoji. I ja se secan kad su na radiju povedali : Danas je 1.Maj , Rijeka je pust grad , si su rijecani otisli svojim kucama .
Ali , dal to isto vazi i za Zagreb , Split , Pulu i sve druge vece gradove va ono vrime ? Mores zamislet kako bi ti gradovi izgledali danas da su va njima ostali samo domaci ljudi ?
To ca je tvoj nono OSLOBODIOCE nazival okupatorima , ca je tvoja nona oslobodioce ocekivala da ce se kalat v riku va vestidu i kravate to je njihova stvar , shvatili su da su zgubili rat i naravno da in se bilo tesko pomirit s ten . Moj je otac jedan od retkih prezivelih na Matic Poljani i pokle rata nikad ni bil clan KP , naravno ni ja , ljudi su sli va rat ne iz interesa nego da spase svoje kuce i svoja mesta . Danas to moremo usporedit sa nasin domovinskin raton . Koliko je recani slo va Liku na ratiste , tamo pustilo kosti i zdravlje a vecina ih sigurno ni va HDZ-u .
OK. malo san skrenul s teme , tel san rec : ljudi su dohajali u potrazi za delon , za boljin zivoton . Neki su ostali i prilagodili se , neki su se vrnuli ali da ih ni bilo ( industrijalizacija ) ki bi danas delal va skverima , lukama , rafinerijama , na gradilistima i kako bi ti gradi bez njih danas izgledali .
Zac tako razmisljan : zato as san i ja jedan od teh ki je sal za boljin zivoton . Ja san sal van jos za vrime YU . Nisan politicki nego ekonomski emigrant . Tu su me dobro primili , ja san se jos bolje snasal i prilagodil i sima dobro . Zemlja va koj zivin ima 20 % " stranaca " a jedna je od najuredenijih i bogatijih zemalja svijeta . Naravno se ovisi o pojedincu i saki je gospodar svoje sudbine.

sve OK, drugi moj nono je bio u ratu i skoroje nadrljao u njemačkom logoru. a onaj drugi imao je pravo utoliko što su nakon oslobođenja ili okupacije-svako neka zove kako želi-rijeku zaista unazadili.....pa što su pametnoga napravili (izgradili) od 1945. do 1990. godine osim masovnih spavaonica i jeftinih nebodera sa kojih se fasade gule a ponegdje i otpadaju? a sad, industrije je bilo ali je pitanje da li je npr. trebala koksara u Bakru ili toliko neprofitabilne brodogradnje? i sada nemamo niš. industrija je izumrla, a što se baš ništa pametnoga ne može proizvodit u ovoj zemlji i gradu? sumnjam. a stvar je samo u bezidejnoj vlasti, koja samo gleda da zgrabi pare za sebe. tužno. a mogli bi bit presretni i uređeni i bogati.

Avatar korisnika
miha
Volim Rijeku
Volim Rijeku
 
Postovi: 175
Pridružen: 22.12.2009, 10:27

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#268  PostPostao/la miha » 25.12.2010, 21:38

Dobro , idemo redom , ko prvo nadam se da me neces proglasit komunjarom ili jugonostalgicarem , vjeruj mi da nisan to .
Brodogradnja a i Jugolinija su bili medu jacima u svijetu , Rijecka rafinerija , Torpedo , Brodomaterijal , Vulkan , Bencic , Brodokomerc , Luka , Istravino , koliko je tu bilo radnih mijesta na kojima su delali i domaci ljudi , spavaonice i neboderi su se delali po svim gradovima jer svako vrijeme ima svoje trendove , naravno sad se ruse fasade as ih niki vec letima ne odrzava , ima tega jos puno .
To je storeno ko ca ti povedas od 45 - 90 god.
Va nekim se stvarima moremo slozit ali ovo :okupatori ili oslobodioci tu se ne slazemo .
Po meni Rijeka je bila okupirana od fasista a oslobodena od partizana , to je sluzbeno stajaliste cijelog naprednog svita a i sluzbeno u Hrvatskom ustavu .
Naravno da ni se bilo idealno , kad mi spomenes koksaru ko da me neki za srce uji ali ca moren , hvala bogu da smo se je resili ali ne jos 100 % as veliki umovi vec planiraju novu .Sundrali su se ca je valjalo a sad drukaju ponovo za to smece , pa ti budi pametan .
Kad je unistena sa ta industrija , ki ju je unistil , se ca moglo spasit ili jos vise unaprijedit a ni i zac o tome bi se moglo povedat ali vise - manje ZNA SE .
Samo neka mi niki ne rece : Za se je kriv rat . :pozdrav:

gost
 

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#269  PostPostao/la gost » 26.12.2010, 09:31

ne znam zašto ti misliš da je to moj stav o okupatorima. to što je tako njih zvao moj nono ne znači da i ja tako mislim.
ni u kom slučaju.

jedino što mislim je da mi je žao da je bio masovni egzodus i da su neki drugi ljudi u hordama dotekli, a što je bilo, bilo je i tu se baš niš ne more. :dole

gost
 

Priče iz Kostrene - o rasvjeti i grijanju

Post broj:#270  PostPostao/la gost » 26.12.2010, 19:15

RASVJETA I GRIJANJE

Ništa lakše od opskrbe vodom nije bilo ni pitanje kako riješiti rasvjetu u kućama ili kako se služiti vatrom za kuhanje, pranje ili grijanje. Voda i vatra oduvijek su bili dva osnovna čimbenika u ljudskome životu.

Moglo bi se pomisliti da Kostrenjani nisu imali nikakvih teškoća zimi s održavanjem vatre i grijanjem u svojim kućama. Ta, Kostrena još i danas ima svojih šumaraka i gajeva, a zelene se površine rasprostiru od mora do vrhova Kostrene. Može se samo zamisliti kako je to nekada izgledalo kada se nije nemilosrdno sjeklo šumu, već se čuvalo svako stablo, a za ogrijev se sjeklo samo onda kada su se prorjeđivali postojeći šumarci i čistila šuma. Drva se nisu sjekla bez nekoga reda; i sami su vlasnici na to pazili, a vlasti su kontrolirale. Kostrena je imala svoje lugare koji su svakodnevno obilazili teren i kontrolirali da se šuma ne siječe prekomjerno, da se drvo ne krade po tuđim umejcima, a sprječavali su i krivolovstvo. Između dva rata lugari su bili Tone Fak i kasnije Tone Fogel. Oni su naslijedili staroga Adolfa Dolfa Rožmanića koji je još od austro-ugarskih vremena bio najpoznatiji lugar u Kostreni.

Tone Fak, invalid bez jedne ruke, objesio bi lovačku pušku preko ramena, nataknuo svoj lugarski šeširić i danonoćno lutao šumama. Dobro je znao gdje dočekati one koji bi se uputili u krađu drva jer je pratio njihove tragove od umejka do kuće. Znao je naći lovokradice jer ga ni noć, ni kiša, ni bura ni hladnoća nisu sprječavale da krstari svim mogućim stazama koje je u tančine poznavao.

Kostrena je nekada bila vrlo šumovita sve do samoga mora. Ondje su se nalazile sve vrste primorskoga drveća od hrasta, bijeloga i cmoga graba, jasena, šestila, gloga, smreke, bora i dr. U to je vrijeme jedino zaštićeno drvo bila naša primorska šmrika kako je nazivana u Sv. Luciji ili šmrek kako su je zvali u Sv. Barbari. Zaštićena je još po austrijskim propisima od 1795. godine i 1804. godine, a za njezinu su se sječu plaćale kazne. Taj je propis bio na snazi i između dva svjetska rata što je znao i Tone Fak, te ga se striktno pridržayao. Smrekovo je drvo najbolje za vatru i grijanje, a o Božiću ono je u našim krajevima bilo i tradicionalno božićno drvce. Dok je Tone budno pazio da se šmrika ne siječe za gorivo, za vrijeme je božićnih praznika znao zažmiriti na jedno oko, jer je i onako u svakoj kući u koju je za Božić ušao našao okićenu šmriku. A koga kazniti na Božić!

Treba naglasiti da su najveću štetu kostrenskim šumama činile mnogobrojne koze koje se u nas nisu hranile u štalama, već su slobodno brstile po umejcima otkidajući mlade grančice. Zbog toga je kostrensko kozje mlijeko bilo uvijek posebno cijenjeno.

Čuvajući svoje šume, Kostrenjani su, barem oni koji su to mogli, kupovali drva za ogrjev najčešće od Bodula, koji su redovito svojim bracerama dolazili u Žurkovo, ili od Grobničana, koji su svojim kolima s konjskom zapregom dovozili cjepanice. S drvenim su ugljenom često dolazili i Istrijani Ćići i to preko granice, iz Italije.

Bodulima treba posvetiti malo više prostora jer su oni, tako reći, bili sastavni dio Žurkova. Već od ranije, za Bodule je Žurkovo bilo pogodno mjesto gdje su mogli prenoćiti i okrijepiti se u gostionici kod Milošice, ako su onako škrbni, odlučili potrošiti koji filir ili razmijeniti bocu maslinova ulja, rakije, vijenac suhih smokava ili kapule ili pak pola kopanjice drva za pijat pašte i fažola i ki žmulj bevande.

Otvaranjem ceste za Žurkovo uvidjeli su da se i u drugim zaseocima u Kostreni mogu prodati drva, a ne, kao ranije, samo u onih par žurkovanskih kuća. Ponekom je Bodulu Žurkova bila i konačno odredište, pa nisu više ni odlazili na Rijeku i Sušak.

Bodulska su drva kao hrast, grabar i crnika bila vrlo kvalitetna i kalorična. Našlo se i dosta šmrike, jer na Boduliji nije bilo kontrole i zabrane sječe. Drva su bila rezana po dužini oko 20 centimetara, da se mogu stavljati u peći ili štednjak. Mjerila su se na drvenoj mjerici, jedan puta jedan metar. Često bi pri postavljanju mjerice neki Boduli pokušali malo prevariti postavljajući klinove s krive strane, a nekada režući kraća drva. No, to je u Žurkovu rijetko prolazilo. Takvim su se malim trikovima služili uglavnom oni koji nisu bili orijentirani na Kostrenu kao stalno tržište, već su bili u prolazu. U Žurkovi su se tako nalazile dvije do tri bracere posada kojih su se smatrale domaćima, pa su krivo gledali na te povremene došljake, a često bi se i s njima posvađali kada bi uočili da žele prevariti. Znalo se dogoditi da stari barba Ivan, mlađi Ivan ili barba Miko, kao stalni opskrbljivači, u jedan ili dva dana prodaju svih svojih 30-35 metara drva, koliko je bracera mogla ukrcati u štivu ili na palubu. Istovremeno, neki od tih došljaka ne bi prodali ni metra. Pravi monopol.

Bio je to težak posao. U slučaju malo vjetra bracera je imala jedro i flok, ali najčešće su morali koristiti dva teška vesla i tako veslajući doći od Krka do Žurkova. Svi ti Boduli bili su iz raznih sela na jugozapadnoj obali Krka, tzv. Šotoventini. Nekada, ali rjeđe, dolazili su Cresani Keršini uglavnom iz Beloga, Merga ili Porozine. Oni su dovozili drva dužine jednoga metra, ali tanja od bodulskih i vezana u fašete, prodaja je bila slaba, pa nisu mogli preuzeti tržište.

Ako je bilo pogodno vrijeme i malo vjetrića u jutamjim i večernjim satima, Boduli, koji su bili dobri pomorci, a još bolji meteorolozi, vješto su koristili takve uvjete, pa su znali jedan vijaj, tj. ukrcaj na Krku, iskrcaj u Žurkovu i putovanje tamo i natrag, izvršiti u tri dana. Ali nije uvijek bilo tako. Za vrijeme kiša, a posebno juga, morali su u Žurkovu ostajati po nekoliko dana. Na tim malim bracerama imali su skučen prostor za spavanje pod provom, u koji su jedva stala dva člana posade i slamarica od kukuruzovine. Kako je paluba redovito propuštala vodu, slamarice su uvijek bile mokre, pa ili spavaj na njoj ili sarno čuči. Za kuhanje su pak imali mali fogunić na palubi napravljen od neke stare limene bačve, pa kako onda kuhati po kiši i jugu. U takvim prilikama su im priskakali u pomoć mještani Žurkova; dali bi im kakav smještaj i nešto im skuhali. Boduli su to znali vrlo cijeniti, te bi uzvraćali kopanjicom ili dvije drva i s malo ulja ili rakije. Tako bi svi bili zadovoljni - i Boduli i Žurkovani.

Kostrenke su od rive do svojih kuća ponovo morale nositi drva na svojim leđima i to u koševima ili vrećama, a da bi sve prenijele morale su ići i po nekoliko puta. Za one koji su mogli platiti, drva je do kuće prevozio Turčin (prijevoznik). Žurkovani nisu imali taj problem jer bi im Boduli u kopanjicama drva prebacili u konobe. Znali su nekad u kopanjicama odnijeti manje količine i u Šodiće i Susaniće, bilo zato što su ih ljudi prihvatili za nevremena ili bi im nešto malo nadoplatili. Drva su se kupovala svakako, prema mogućnostima: od kvarat metra, pola metra do jednoga i više metara.

Malo po malo, Grobničani koji su dovozili cjepanice od jednoga metra potiskivali su Bodule. Njihova je prednost bila u tome što su cestom i stazicama mogli doći do pred sama kućna vrata, ali ta je drva onda trebalo ispiliti i iscjepati, za razliku od bodulskih koja su se odmah mogla ložiti.

Ćići iz Istre vozili su drveni ugljen, ali je njegova prođa bila minimalna, uglavno za glačanje rublja i odjeće u glačalima, peglama na ugljen.

Drva dakle ipak nije nedostajalo, a zanimljivo je spomenuti gdje se i kako to drvo koristilo za kuhanje ili grijanje. U starija vremena bila su to ognjišta ili po domaću ognjišća, podignuta u kuhinjama, malo iznad poda i dosta pristupačna tako da se oko ognjišta moglo sjediti, grijati, obavljati neke kućanske poslove, obično krpati staru robu, plesti, čistiti jedaći pribor i posuđe, a djeca učiti. Uz ognjišta naše su none znale okupiti unučad i pričati im štorije. Za kuhanje su služile željezne komoštre, o koje su se vješali kotlići, i tronozi, na koje su se postavljali lonci, a prema veličini ognjišta njih je moglo biti postavljeno i više.

Kasnije su u imućnijim kućama ognjišta, koja bi inače zadimila čitavu kuhinju, djelomično zazidana i na njih su ugrađena željezna vrata - nazivala su se vintofer. Na vanjskome dijelu ognjišta prema kuhinji bile su jedna ili više polica na koje su se kao ukras postavljali zemljani vrčevi, ukrasni tanjuri, a u pomoračkim obiteljima i porculansko posuđe, poznati Cardiff koje su pomorci donosili iz Engleske, bakreni kuhinjski predmeti i druge sitnice. Koliko god je to lijepo izgledalo, zahtijevalo je stalno čišćenje jer je dim iz ognjišta činio svoje.

Kasnije se i to počelo modernizirati. Rušila su se ognjišta i nabavljale limene peći, šparheti s užarenom pločom ili s više otvora za kuhanje. Kako je standard života stalno bio u porastu, ti se limeni šparheti zamjenjuju emajliranima, najprije u crnom, a zatim i u bijelom emajlu. Oni siromašniji mogli su kupiti samo šparhete lošije kvalitete, a najsiromašniji kozicu od tankoga lima na četiri nogara koja je uglavnom služila samo za kuhanje jer je prostoriju vrlo slabo grijala, za razliku od pravih šparheta.

Inače, grijala se samo jedna prostorija i to kuhinja, pa je u zimskim danima ona bila jedino mjesto u kojem se prebivalo. U kuhinji se odvijao čitav dnevni život, a u hladne se sobe išlo samo na spavanje. Za jakih zima u spavaćim je sobama temperatura znala biti tako niska da se i voda ledila u čaši. Ljeti je ipak bilo mnogo lakše. Kuća bi se širom otvorila, a u vrtove bi se postavio šparhet ili kozica i ondje bi se kuhalo, jelo i odvijao čitav dnevni život.

Tijekom večeri i noći kuće je ipak trebalo nekako osvijetliti jer se u mraku nije moglo živjeti. Kao i u okolnim mjestima, i Kostrenjani su se snalazili na razne načine. U najranijim se danima za osvjetljenje koristila luč, a kasnije glavnim izvorom rasvjete postaju petrolej i karbid. Nabavljale su se razne petrolejske i karbidne svjetiljke kojih je bilo od onih najmanjih, do većih i raskošnijih. Kao uvijek, pa tako i onda kuliko soldi tuliko i muzike.

U najviše se slučajeva u kuhinji nalazila jedna nešto manja ili veća petrolejka. lmala je stakleni ili limeni donji dio u koji se ulijevao petrolej, makinetu s fitiljem - stenjom i utor za postavljanje staklenoga cilindra - ­tubo. O veličini svjetiljke ovisila je i količina rasvjete.

Karbidne su lampe bile nešto drugačije i davale su više svjetla; umjesto petroleja koristili su se karbid i voda. Obje su svjetiljke proizvodile određen miris ili smrad, pa je uvijek nakon uporabe trebalo provjetravati prostoriju. Karbid je bio nešto skuplji od petroleja, pa se stoga i manje upotrebljavao.

podrtina broda Split-Kostrena.jpg
podrtina broda Split-Kostrena.jpg (55.46 KiB) Pogledano 1020 puta


Pomorska nesreća koja se dogodila tijekom Prvoga svjetskoga rata, točnije 1917. godine, bila je za Kostrenjane izvor besplatne energije. U riječkoj se luei zapalio parobrod Split, vlasništvo Hrvatskoga parobrodarskoga društva iz Splita, koji je iz Dugoga Rata kraj Splita prevozio karbid u Rijeku. Brod je nasukan kraj istočne punte Martinšćice, na plažu pod Velom kavom. Kada je ugašen požar, nastala je opća mobilizacija svih raspoloživih čamaca iz Žurkove i Martinšćice kojima su se s nasukanoga broda odvozile bačve karbida u kostrenske konobe i štale. Dragocjeno se gorivo koristilo još mnogo godina kasnije za rasvjetu kuća. Austrijski su žandari, panduri i financi obavljali racije po kućama i oduzimali karbid, ali s malo uspjeha.

Završetkom rata život je postao snošljiviji. Sve su se više zapošljavali na kopnu, a pomorci sve više ukrcavali na brodove. Iako se i dalje živjelo skromno, ipak se osjećao određeni boljitak, što se odražavalo i na sam način života. Umjesto ognjišta kuhalo se i grijalo na šparhetima, a umjesto malih svjetiljki nabavljale su se nove i veće, te bi noću u kućama ipak bilo više svjetla.

Dok je nekada samo u kuhinji i to samo nekoliko sati gorjela mala svjetiljčica ili voštana svijeća, šterika s kojom se išlo na spavanje, sada se pojavljuju ne samo veće, nego i luksuznije svijeće i svjećnjaci. Navečer se u kuhinji može već duže sjediti, razgovarati, krpati i plesti, nešto pročitati, a djeca mogu završavati svoje školske zadaće. Usprkos znatnome napretku, život se ukućana odvija još uvijek samo u kuhinji.

Pomorci, posebno oni viših zvanja koji su zarađivali više od ostalih, iz svijeta donose nove porculanske lampe, kako viseće, tako i stolne, s metalnim ili porculanskim lusterima, ukrašenim i ocrtanim lampama, abažurima, s jednom ili više lampi. Takvi se lusteri postavljaju sve više u sobama za posjete koje se sve češće opremaju u imućnijim kueama.

Za vrijeme održavanja javnih priredbi u Čitaonici, drugim plesnim salama, u gostionicama ili na ljetnim priredbama, posebno u Žurkovu, rasvjeta bi se osiguravala velikim karbidnim lampama i ribarskim feralima. Sam život ljudi znatno se mijenja. U krevet se više ne ide s prvim mrakom, već se ostaje budan do nešto kasnijih sati. Produžuje se vrijeme ostanka na nogama, a skraćuje vrijeme spavanja.

Bio je to velik korak učinjen u rasvjeti, ali se 0 električnome osvjetljenju tada još moglo samo sanjati. Ipak, električna je rasvjeta stigla u Kostrenu mnogo ranije nego voda. U drugoj je polovici tridesetih godina Elektra d.d. Sušak otpočela s izgradnjom električne mreže i postavljanjem drvenih stupova. Pojedini su zaseoci postupno povezivani pa svi nisu istovremeno dobili struju. Mreža se širila od Martinšćice prema Sv. Barbari, te je do početka Drugoga svjetskoga rata čitava Kostrena bila elektrificirana. Opet se ponavlja stara priča: imućniji uvode struju u čitavu kuću, kupuju se veća ili manja rasvjetna tijela, od manjih i jeftinijih lustera, do onih luksuznih i natječu se koja će kuća biti više i bogatije osvijetljena. Oni siromašniji nastoje zadovoljiti potrebe za osvjetljenjem onoliko koliko im je dug pokrivač. Nerijetko, u neke se kuće postavlja samo po jedna žarulja u kuhinji i to ona najslabija od 25 W ili se, u najboljemu slučaju, postavljaju dvije do tri žarulje u čitavoj kući. Dolaskom električne energije u zaborav padaju luči, petrolejke, karbitke i lojanice, ali se ipak za svaki slučaj u kući ostavlja po jedna petrolejka ili voštana svijeća jer su u to vrijeme kvarovi na eletričnoj mrezi bili vrlo česti.

Kostrena je tada dobila, iako skromnu, i javnu rasvjetu. Posljednja je svjetiljka javne rasvjete davno nestala, još od doba kada je stari cestar File kao vrlo važna osoba, svake večeri i jutra obilazio Kostrenu paleći i gaseći onih nekoliko javnih svjetiljki duž glavne ceste. Kasnije niti je bilo Fila, niti je bilo javne rasvjete. I sada je najviše javnih svjetala postavljeno uz glavnu cestu i u Sv. Luciji kao središtu mjesta, te po nekoliko svjetiljki u svakome zaseoku dok Žurkova kao izletište, dobiva čak pet javnih svjetala.

Uvođenje električne energije u kuće za mnoge je ipak predstavljalo veći izdatak, pa su naši zastupnici u Poglavarstvu Sušaka nastojali najsiromašnijima osigurati neke povlastice u vidu smanjenja cijene ili višekratnoga otplaćivanja. Ovom prilikom treba spomenuti našu mještanku Ivanku Krtica-Borčić, tada priznatu službenicu u Elektri koja je u tome vrlo mnogo pomagala.

Električna je energija, osim osvjetljenja kuća, donijela i druge novine u živote ponekih mještana. Neki su sada mogli nabaviti radioaparat, što je do tada bio samo san. Naime, do tada je u Kostreni bilo samo nekoliko starih mehaničkih stolnih gramofona s posebnim limenim tuljkom, zvučnikom, poznatih po slici sjedećega psa s natpisom His Master Voice. Nešto kasnije bilo je i manjih portable gramofona u malim koferima. Kako su radioaparati bili vrlo skupi, u Kostreni ih je imalo samo nekoliko obitelji. Prilikom emitiranja tada vrlo popularnih zabavnih i glazbenih emisija oko tih se aparata znalo okupiti i po pola sela, dok smo mi mlađi uživali u sportskim prijenosima. U to vrijeme, na vrhuncu svoje slave bili su bijeli mušketiri - Punčec, Palada, Kukuljević i Mitić - koji su igrali važne teniske mečeve Davis cupa, pa nije bilo mlade osobe koja nije čučala uz radioaparat. Počeli su se nabavljati i prvi električni gramofoni, dok se za druge električne aparate tada još nije znalo. Nabavka hladnjaka, strojeva za pranje rublja, štednjaka i drugih električnih aparata dolazi tek u drugoj fazi elektrifikacije, po završetku Drugoga svjetskoga rata.

PrethodniSljedeće

Vrati se na: Povijest

Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost