Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

[gost]

zokxy tvoje priče su odlične,
ali nikada ne stavljaš ime autora ili izvor od kuda si prepisao. Ovako ispada da to ti sve sam iz glave pišeš.
Korektno je kada se kopira i skenira navesti izvor.

[Adamić]

Da to je jako bitno, na kraju treba navesti autora.

Izvor: xxx

Korektno je , jer netko je uložio svoj trud i vrijeme u tu priču. Mislim da bi svakome bilo drago kad bi vidio svoje ime pokraj njegove neke priče kako se nalazi na raznim mjestima na internetu.

[gost]

Izvor: xxx

[gost]

Izvor: xxx

[gost]

zokxy tvoje priče su odlične,
ali nikada ne stavljaš ime autora ili izvor od kuda si prepisao. Ovako ispada da to ti sve sam iz glave pišeš.
Korektno je kada se kopira i skenira navesti izvor.

nije baš da nikad ne stavljam ime autora - pogledaj malo bolje moje postove ...
a priče iz Kostrene donosi vam kapetan Orfeo Tićac

Malo o njemu:

Kapetan Orfeo Tićac, dugogodišnji istaknuti pomorski i sportski djelatnik, publicist koji je sve svoje radove posvetio rodnoj Kostreni i Žurkovu, preminuo je 02.10.2006. nakon kratke bolesti u 84. godini. Najveći dio svog profesionalnog života Tićac je uložio u unaprjeđenje pomorskog gospodarstva i jedriličarskog sporta, a zbog njegovog mu je doprinosa pomorstvu i sportu 2001. godine dodijeljena nagrada za životno djelo Općine Kostrena.

Orfeo Tićac rođen je 1922. godine u Žurkovu, a ljubav prema pitoresknoj kostrenskoj uvali u kojoj je živio od rođenja, uvelike je obilježila njegov život. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata, u kojem je sudjelovao od samog početka, zbog čega je bio i nositelj Partizanske spomenice 1941. godine, Tićac 1948. godine odlazi u Washington kao predstavnik Jugoslavenske ratne mornarice. Na toj je funkciji ostao zapamćen kao najmlađi predstavnik neke zemlje, a u Americi je ostao četiri i pol godine. Po povratku iz Amerike završava Višu vojnu pomorsku akademiju u Divuljama kraj Splita te, ponovo u funkciji vojno-pomorskog izaslanika Jugoslavenske ratne mornarice, odlazi u London, gdje ostaje tri i pol godine. Nakon povratka iz Londona izlazi iz vojske s činom kapetana bojnoga broda i zapošljava se kao komercijalni direktor u Jadroagentu, gdje je dočekao mirovinu, a kako je jednom prilikom sam istaknuo, u Jadroagentu je pronašao svoj najveći životni dobitak - suprugu Nildu.

Kao veliki zaljubljenik u jedrenje postao je međunarodno priznat stručnjak u jedriličarskom sportu te je bio višegodišnji član Olimpijskog odbora za jedriličarstvo i sudionik triju Olimpijada. Mnogi će reći da je u vrijeme njegova predsjedanja Jedriličarskim klubom Galeb sedamdesetih godina prošloga stoljeća, ovaj kostrenski klub dosegnuo svjetsku razinu.

Posljednjih godina života Orfeo Tićac u potpunosti se posvetio svom omiljenom hobiju - pisanju, a 2002. godine objavio je knjigu Žurkovanska sjećanja u kojoj obrađuje povijest svoje rodne uvale (i iz koje imate čast čitati ulomke!). Iako je i prije ove knjige dosta pisao o moru i pomorstvu, a napisao je i monografiju JK Galeb te potpisao koautorstvo monografije o 60 godina sporta u Kostreni, nakon Žurkovanskih sjećanja Tićac je svoje publicističko djelovanje posvetio rodnoj Kostreni pa su uskoro uslijedile Kostrenske šale i dogodovštine s mora i kraja. Kraju je priveo još jednu knjigu posvećenu rodnom Žurkovu pod naslovom Da se ne pozabi. Orfeo Tićac bio je i stalni suradnik Sušačke revije koju je iz broja u broj obogaćivao svojim sjećanjima i svojim bogatim arhivom o našim brodovima, o našim pomorcima i o našem moru.

Eto toliko o izvoru.

Nema xxx!

[Adamić]

SVJEDOČANSTVA: RIJEKA I OKOLICA PRIJE POLA STOLJEĆA, SA STRANICA »NOVOG LISTA«
Sretna Nova 1961. godina!
Novogodišnji je »NL« krenuo porukom predsjednika FNRJ-a Tita (»S dubokom vjerom u mir i socijalizam«), a »3. maj« se pripremao za porinuće dotad najvećeg broda, super tankera »Sevojna«, a u 1961. za 12 primopredaja, 12 porinuća i postavljanje 10 kobilica novogradnji

Mišo CVIJANOVIĆ-CVIJO

novi listi1961.jpg (18.69 KiB) Pogledano 167 puta

Novogodišnji »Novi list« ususret 1961. godini izišao je s tada uobičajenom crvenom, prazničkom glavom lista, svakodnevno je bila crne boje, noseći u zaglavlju godinu XV, broj 1 (prvi u novoj godini – inače 3307), cijenu od 20 dinara, a ispod se prostrijela novogodišnja poruka predsjednika tadašnje FNR Jugoslavije, Tita, s uredničkim naslovom: »S dubokom vjerom u mir i socijalizam«.
Uz poruku je bila i vijest da će predsjednik Tito novogodišnje praznike provesti u Sarajevu. Takva su vremena bila, reći ćete, ali smo se i ne tako davnim godinama nagledali takvih prigodničarskih prvih stranica naših novina, da o državnoj televiziji i ne govorim.
Daleka prva stranica »Novog lista« imala je i jednu životniju, suosjećajniju, a dragu vijest. Iz Carigrada, kako je tada još u nas zvan Istanbul, u Beograd je stiglo još osam naših pomoraca koji su preživjeli katastrofu našeg tankera »Petra Zoranića«. Na sam dan Nove godine 1961. stići je još osmorica i dvije žene, putnice s ukletog broda. Uz to, u okviriću, i poruka da će sljedeći broj »Novog lista« izaći 4. siječnja 1961. godine, točno u dvanaest, baš kao jedan od najslavnijih kauboja u povijesti pokretnih slika, Gary Cooper u kultnom filmu »Točno u podne«.


Sto tisuća Riječana


Praznički broj piše i o sve mnogoljudnijoj Rijeci u kojoj, na razmeđi 1960. i 1961. godine, živi sto tisuća stanovnika, točnije na širem području grada 106.535 (od toga 53,679 žena), a unutar gradskog područja 89.162 stanovnika (od čega 44.510 žena). Te brojke mlađi štioci i ne doživljavaju posebno uzbuđeno, ali bismo se sljedećoj brojci u odnosu na broj Riječana danas itekako obradovali. Zaposlenih je u Rijeci tada bilo 53.677!
Prosječan je Riječanin tada živio između 70 i 80 godina, a zanimljive su prognoze Erazma Miloševića, jednog od čelnika Matičnog ureda u Rijeci: »U 1961.godini u Rijeci će umrijeti 980 ljudi, ali će se roditi 2.853 djece. Vjenčat će se, međusobno, 2.800 Riječana/Riječanki, a razvesti 217«. Intrigantna su bila i prezimena Riječana, koja je upućenik razvrstao u životinje (Vuk, Zec, Jež, Medved, Telić, Štakor i Miš), verduru iliti zelenjavu (Salata, Kupus, Hren), pića (Bevanda) i dezerte (Cukarić, Krema). A kamo smjestiti sljedeća prezimena ondašnjih Riječana: Krivošija, Krivokuća, Krivokapić, Derikrava, Bitanga, Zalogaj, Piskić, Guzić, Guzopat, Gnjidić i Drek? Mudri Erazmo Riječki dodao je da i od tih prezimena ima još »pikantnijih«!


Dosadna kiša i plodni škver


Znate li koja je riječ u Rijeci 1960. godine najčešća spominjana? Gotovo kao i pola stoljeća poslije, godine 2010. – kiša. Kiša! Kada su zbrojeni svi riječki kišni dani u 1960. godini, u Rijeci je kišilo punih pet mjeseci! Od 1. siječnja do 20. prosinca te je godine u Rijeci palo 2.293 mililitra kiše. Po broju kišnih dana najkišovitiji je bio listopad (23), a slijedili su ga ožujak (20) i studeni (19), ali je po količni kiše najbogatiji bio rujan, u kojem je palo 480,9 mililitara kiše. Novinar tekst o kiši zaključuje rečenicom: »Želimo da u 1961. godini ne bude toliko kiše!« Budući da je kiša 2010. godine u Rijeci dosadila i Bogu i ljudima, dodajem: »Želimo da u Rijeci 2010. godine ne bude toliko kiše!«
Brodogradilište »3. maj«, jedna od posljednjih riječkih industrija bogate tradicije, škver koji pak poput žednoga u Sahari čeka spasonosne kapi kiše, u obliku novčane pomoći ili barem spasonosnih jamaca – tada je radio punom parom. Upravo se pripremao za porinuće super-tankera »Sevojno«, najvećeg broda koji je do tada ikada izgrađen u »3.maju« i ondašnjim jugoslavenskim brodogradilištima; izgradnju »Sevojna« financirala je Jugoslavenska banka za izvoz. Brod je imao 32.600 tona nosivosti, bio je dugačak 202,60, širok 27, a visok 10,35 metara. Pokretala ga je turbina od 15.000 konjskih snaga (proizvedena u karlovačkoj »Jugoturbini«), a najveća brzina »Sevojna« bila je 17 čvorova. »Sevojno« će biti porinut 12. veljače 1961. godine, u kojoj će »3.maj« naručiteljima predati dvanaest brodova, obaviti dvanaest porinuća i postaviti deset kobilica za nove brodove. Istog će dana biti porinuto i predano čitateljima specijalno sportsko izdanje »Novog lista«, po cijeni od 10 dinara, koje će izlaziti svake nedjelje u 18 sati. U vremenima ondašnje tehnike to je bio podvig. Kad bi, primjerice, gledatelji nogometne utakmice na Kantridi trolejbusom stigli do početka Korza – čekalo ih je to sportsko izdanje.
A propos, početkom siječnja 1961. godine za glavnog i odgovornog urednika »Novog lista« postavljen je Miroslav-Braco Bajzek, dotadašnji urednik unutrašnjepolitičke i gradske rubrike. U toj 1961. godini Braco će proslaviti svoj 31. rođendan.


Prva Nova godina na moru


I Silvestrovo prije pola stoljeća neki su Riječani i Riječanke proveliradeći. Novu 1961. godinu apotekarica Olga Bogat dočekala je u dežurnoj ljekarni, dežurao je i vatrogasac Franjo Brožić, baš kao i telefonistica prve pomoći Grozdana Saršon. U kolodvorskoj blagajni radio je željeznički blagajnik Živko Štiglić, autobus je vozio šofer Autotransa Vojko Polić, kirurg dr. Ettore Martinez bio je spreman operirati u svakom trenu najluđe noći, sretan što će mu u posjet doći supruga pa će ipak zajedno ući u 1961. godinu. Dramski prvak Narodnog kazališta »Ivan Zajc« Miodrag Lončar, za Silvestrovo šjor Bepo u »Maloj Floramye«, na dočeku Nove godine u riječkom teatru bio je u neku ruku i Djed Mraz – darivao je gledatelje.
Riječki je teatar tada radio punom parom. Već 4. siječnja 1961. na repertoaru su bili »Labuđe jezero«, »Valpurgijska noć« i »I Pagliacci«, sljedećeg dana drama »Moj zet direktor«, a 6. siječnja »Prvi dani slobode«.
Najuzbuđeniji od svih koji su u Novu godinu 1961. ušli radeći bio je Milivoj Jurčić, najmlađi pomorac (mladić kuhinje) na »Jesenicama«, najmlađem brodu pod jugoslavenskom zastavom. Baš nekako oko najrazdraganije i najveselije ponoći u godini, Milivoj i »Jesenice«, oboje rođeni u Rijeci, napuštali su svoju matičnu luku, ploveći najprije prema Italiji, potom Casablanci, a onda Atlantskim oceanom prema New Yorku. Milivoj je jedini na »Jesenicama« prvi put Novu godinu čekao na brodu, uplovivši baš u tim trenucima i u svoju dvadesetu godinu. Neusporedivo teže trenutke proživio je u prvih pola godine svog života – u fašističkom logoru; majka mu je već bila u partizanima, oca su mu ubili jedni, a djeda drugi okupatori.


Kapetan Leši najpopularniji


U 1960. godini riječki su kinematografi postavili rekord u prikazivanju filmova domaće kinematografije, u sedam riječkih kina igralo ih je čak 40. Najgledaniji je bio »Kapetan Leši« s Aleksandrom-Acom Gavrićem u naslovnoj ulozi – gledalo ga je 40.000 tisuća Riječana! Domaći filmovi godine 1960. bili su za Oscar nominirani »Deveti krug« s Borisom Dvornikom i Dušicom Žegarac u glavnim ulogama, i »Izgubljena olovka« s nezaboravnom Mirom Nikolić. Za siječanj 1961. godine najavljena je premijera koprodukcijske »Karoline Riječke«, koju je režirao Vladimir Pogačić, a prema istoimenom djelu Draga Gervaisa scenarij napisao Zvonimir Berković, a muziku Bojan Adamič – as do asa.
Fatalnu Riječanku igrala je engleska glumica Ann Auberey, fotografija koje je na četiri stupca onog »Novog lista« velikog formata i najavljivala premijeru – golišava Karolina, alias Ann, u majušnoj kadi. U filmu su igrali i Antun Nalis i Hermina Pipinić (koji će nazočiti i riječkoj premijeri), Nikola Popović, Karlo Bulić i drugi.


Čudesno kino na Krimeji


U prvim danima 1961. godine, 4. i 5. siječnja, riječki su kinematografi nudili sljedeće filmove: »Drug predsjednik centarfor«, igrao i Pero Kvrgić (»Partizan«), »Kroz planine divljeg zapada« (»Neboder«), »Noć Lucrezije Borgije« (»Beograd«), »Ja i pukovnik« (»Jadran«), »Rimske priče« (»Garibaldi«), »Orden za hrabrost« (»Viševica«) i »Bijeli đavo« (»Sloga«, za koju se uvijek dodaje »na Zametu«, koji je tada nekako bio mnogo dalji od centra grada, iako se nikada nije micao sa svog tla).
Rijeka se, međutim, pripremala za izgradnju dvaju novih kinematografa – na Zametu i Krimeji. Za Zamet je, doduše, tek bila zatražena dozvola od Urbanističkog instituta, a za Krimeju su sve pretpripreme bile obavljene. Gradnja novog kinematografa bila je predviđena u neposrednoj blizini »Orijentova« stadiona. U jednoj zgradi je predviđena dvorana sa 760 sjedala, a u susjednoj katnici mala dvorana za 100 gledatelja, predviđena za gledanje ponuđenih filmova prije njihova ulaska u redovni repertoar, predstave za novinare itd. U toj su katnici predviđene i kancelarije. Uz to bi bilo i ljetno kino sa 800 sjedalica, svježina ugodne noći na otvorenom, a onima u dvorani najmodernija klimatizacija, a zimi centralno grijanje. U glavnoj je zgradi predviđena ugodna čekaonica, a uz nju i manja prostorija, svojevrstan »make up«, sa šest velikih ogledala i šest stolica, svojevrstan frizersko-šminkerski salon zvan »posluži se sam«. Ali...
...Krimeja to kino nikada nije dočekala, a na Zametu se s vremenom ugasila i »Sloga«, kao što su ugašeni i »Partizan« (alias »Teatro Fenice«), »Viševica«, »Jadran«, »Garibaldi« i »Neboder« (koji je minulih godina imao barem povremeni, iako izvanredni program). Ostalo je samo Art-kino »Croatia« (ex »Beograd«, ex »San Giorgio«). I Cine-Star....


Mićo, Veljo, Ćiro i Kekec


Savez sportova kotara Rijeke najboljim sportašima Rijeke u 1960. proglasio je Mihovila-Miću Dorčića, leđaša, kapetana plivačke reprezentacije Jugoslavije na Olimpijskim igrama u Rimu i sjajnu atletičarku »Kvarnera« Adu Agodini. Najboljim sportskim radnicima proglašeni su Milan Blažević iz NK »Rijeke« i Veljko Goleš iz Odbojkaškog podsaveza.
Istodobno su novinari izvanriječkih listova odlično rangirali nogometaše »Rijeke«. Velimir-Veljo Naumović proglašen je u beogradskom »Sportu« najboljom lijevom spojkom u državi, iako su mu konkurenti bili pravi asovi, reprezentativci Šekularac, Galić, Mujić i Matuš, te ex-reprezentativac Vukas. Miroslav-Ćiro Blažević bio je najbolje desno krilo u »Sportu« i zagrebačkom »Narodnom sportu« (sadašnjim »Sportskim novostima«), a Ivan Medle-Kekec prvo lijevo krilo u beogradskom »Fudbalu«. »Sport« je drugim centarforom proglasio Bruna Veselicu, a u svim tim listovima visoko plasirani su bili i vratar Mišić, Radaković, Pavković i Dunaj.


Povratak svakodnevici


Petog siječnja 1961. godine »Novi list« je na prvoj stranici osvanuo s velikim naslovom – RADOSNO DOČEKANA NOVA GODINA! U Rijeci je bilo »veselo i bez razbijanja boca«, ali i sa 32 nesretna slučaja – s jednim mrtvim i četiri teško ozlijeđena. U Rijeci su Zagrebačka, Strossmayerova i dio Sarajevske ulice poplavljene »de festa«, SAD su prekinule diplomatske odnose s Kubom, prvi čovjek Republike Gvineje Seku Ture dolazio je u posjet Jugoslaviji, a »Rijeka« je s novim vratarom, ex-partizanovcem i ex-reprezentativcem Slavkom Stojanovićem isplovila na afričku turneju...
U malim oglasima netko je kupovao glasovir ili pianino, a netko hitno (!) stare daske, bodljikavu žicu i mreže za ograde; netko je prodavao dva perzijska ćilima, netko ormar i šivaću mašinu »Singer«. Netko je tražio kućnu pomoćnicu ili dvorkinju, netko sestru rođenu u Jurketincu kraj Varaždina, a udanu u Rijeci, a netko 30. prosinca 1960. izgubljen novčanik sa svim dokumentima i cijelom mjesečnom plaćom – i nudio nagradu poštenom nalazniku.
Život se svekoliki vraćao svakodnevici, a ja sam završavao osmi razred Osnovne škole »Podmurvice« spremajući se postati gimnazijalcem Prve riječke hrvatske gimnazije. Ali, to je već neka druga priča.


Nobelovac Ivo Andrić

U 1961. godini Ivo Andrić dobit će Nobelovu nagradu za književnost, prvi i do sada jedini od našijenaca. Nobelova nagrada za mir pripast će generalnom tajniku UN-a Dagu Hammarskjoeldu, post mortem, poslije pogibije u nesreći aviona kojim je putovao na razgovor s katanškim secesionističkim vođom Mosesom Chombeom. Avion je pao u džunglu, a poslije se saznalo da je zrakoplov Chombeovih vojnih snaga rafalima presreo mirovnu misiju. S vremenom će biti ubijen i legendarni kongoanski predsjednik Patrice Lumumba. Jurij Aleksejevič Gagarin, sovjetski kozmonaut i vojni pilot postat će prvim čovjekom, koji će otputovati u svemir 12. travnja 1961. godine u svemirskoj letjelici Vostok 1. Let će trajati 1 sat i 48 minuta. Njemački kancelar Adenauer posjetit će francuskoga predsjednika De Gaullea u Parizu, u Beču Nikita Hruščov (SSSR) i J.F.Kennedi (SAD), a Albanija će se politički odvojiti od SSSR-a i prikloniti Kini. Umrijet će talijanski predsjednik Luigi Einaudi, a Janos Kadar (inače rođeni Riječanin) po drugi put će postati premijerom Mađarske, što je bio od 1956.-1958. Ilja Eremburg objavit će autobiografsku knjigu »Ljudi, godine, život«, a Vladimir Lukarić postat će prvim riječkim nogometašem koji će iz nekog riječkog kluba (»Rijeke«) zaigrati u državnoj reprezentaciji. Poslije ravno sto uloga umrijet će Gary Cooper, jedan od velikana filma, a u mladosti nerealizirani novinski karikaturist.

[Adamić]

Fotke koje su vezane za ovu temu iznad . Sve su slike iz 1961.godine.

kinarijeka19615mjsecije.jpg (266.01 KiB) Pogledano 165 puta

autor Petar Grabovac

trojebusnovilist1961jad.jpg (223.59 KiB) Pogledano 165 puta

autor Petar Grabovac

triosvrhalukaricmedlein.jpg (211.75 KiB) Pogledano 165 puta

sijecanj1961filmskaprem.jpg (104.3 KiB) Pogledano 165 puta

sijecanj 1961. filmska premijera Karolina Riječka

[gost]

Velocimetar
Preteču današnjih tahografa i taksimetra izumio je u drugoj polovici 19.st. Josip Belušić (Giuseppe Bellusich), rođen na Labinštini, u selu Županići blizu Labina. Poslije je živio u Italiji.
Velocimetar se ugrađivao u kočije gdje je registrirao brzinu kretanja kočije, dužinu stajanja na mjestu.... Za razliku od današnjih sprava koje su ugrađene u kamione, autobuse, taxi, Belušićev velocimetar imao je i neke dodatne mogućnosti kao što je npr. bilježenje broja osoba u prometnom sredstvu, a mogao je registrirati čak do 50 osoba.
Velocimetar je bio izložen na Svjetskoj izložbi u Parizu gdje je «zvijezda» izložbe bio novi Eiffelov toranj. No čak je i ovdje, u sjeni novog tornja, Belušić dobio nagradu za svoj izum. Uslijedilo je još niz drugih nagrada. Vrlo brzo nakon izložbe velocimetar je pobijedio na natječaju kojeg je raspisao Pariz s namjerom da uvede reda u tadašnji javni prijevoz. Za natječaj Belušić je dodao velocimetru i novo svojstvo - pokazivanje točnog iznosa kojeg je putnik trebao platiti za prijevoz. Prvi velocimetri Belušića ugrađeni su u pariške fijakere 1891.
Izvor: Franina i Jurina 2001., «Istranin izumio brzinomjer», Valter Černjul

[gost]

Biska je autohtona istarska rakija. Radi se od komovice, imele i nekoliko vrsti trava. Naziv "biska" nastao je od latinskog naziva za imelu (Viscum album).
Plodovi imele su otrovni, ali ostatak biljke ima ljekovita svojstva (relaksira, protuupalni učinak, regulira krvni tlak, poboljšava cirkulaciju, djeluje na rad srca i bubrega...).
Biska može biti i u slađim varijantama, ali i u kombinaciji s medicom (također autohtonom istarskom rakijom, od meda). Kombinacija se zove medimela.
"Tajnoviti" dio priče o biski je njezino korištenje u druidskoj magiji kelta koji su obitavali na ovom području prije oko 2.000 godina. I kelti su biski "priznavali" ljekovit učinak, ali su tome pridodali ulogu u čuvanju od uroka i duhova. Znači, biska se prvi put radi u Istri prije otprilike 2.000 godina.
Naknadno je nađen recept za bisku u Istri napisan na glagoljici tako da biska ima i određeni kontinuitet.
Najpoznatije su biske iz Huma ("Humskoj konobi" originalni TAJNI recept ostavio je humski župnik i travar (Josip Vidou) te iz mjesta Vrh, ali se radi i po cijeloj Istri.

[nikola]

Zokxy, polupani lončići!
Labin i Labinština nema veze sa Rijekom.
Još će nas proglasiti uzurpatorima...

[gost]

" iz našeg kraja ..." - je li samo ja smatram i Gorski kotar i Istru i otoke našim krajem???

[nikola]

Ma samo ti piši, ali nemoj otići predaleko.

[Adamić]

Ma samo ti piši, ali nemoj otići predaleko.

Sad ćemo malo učiti o Istarskom volu , kućicama itd...

[nikola]

Sad ćemo malo učiti o Istarskom volu , kućicama itd...

A zokxy opet pobrkao forume...barem ne stavlja slikurine Labina

[gost]

njemačka torpiljarka TA 45 .jpg (25.65 KiB) Pogledano 89 puta

Negdje u sredini Vinodolskog kanala, okićene izgubljenim ribarskim mrežama i prekrivene naslagama školjaka i morskog raslinja, na dubini od 60 metara počivaju ostaci njemačke torpiljarke TA 45. Rijetko, vrlo rijetko do nje se spusti poneka ekipa tehničkih ronilaca da izbliza pogleda ostatke ratnoga broda, čija je priča skoro posve izblijedjela iz sjećanja i najstarijih stanovnika Novog Vinodolskog i Vrbnika.

Nedavna novinska vijest da su u ostavštini pokojnoga vrbničkog župnika pronađeni neki osobni predmeti njemačkog mornara, brodolomca s torpiljarke TA 45, ponovno je oživjela ratnu dramu ovoga broda.

TA 45, bivša talijanska torpiljarka SPICA pripadala je suvremenim talijanskim torpiljarkama klase ARIETE, koja je bila projektirana pred sam 2. svjetski rat. Bila je namijenjena borbi protiv neprijateljskih lakih pomorskih snaga, podmornica i torpednih čamaca te pratnji konvoja, a mogla je služiti i za polaganje mina. U jesen 1943. godine u brodogradilištima u Trstu i Rijeci u gradnji je bilo 11 jedinica ovog tipa, koje su Nijemci nakon kapitulacije Italije dovršili i odmah stavili u svoju službu. Brodovi su zadržali svoja imena a dobili su i njemačku oznaku TA (Torpedoboot, Ausland ili torpiljarka, inozemna). TA 45 imala je istisninu 696 tona, bila je dužine 82 m, širine 8,3 m i imala je gaz od 3 m. Pogon su davale dvije parne turbine "Tosi" sa ukupno 22.000 KS, a najveća brzina bila je 31,5 čv. Zalihe goriva iznosile su 200 tona, a posada je brojila 156 ljudi, od čega 4 časnika. Brod je bio naoružan s 2 topa 100/L47 mm u kulama, jednim dvocijevnim torpednim aparatom od 533 mm, 1 dvocijevni PA top od 47 mm, jedan jednocjevni od 40 mm, dva četverocjevna PA topa od 20 mm i 6 jednocjevnih topova istog kalibra. Mogao je ukrcati 28 mina.

TA 45 SPICA uvršten je u njemačku službu 08.09.1944. godine, ali je tek od 23.11.44. bio u potpunosti opremljen (iako je u međuvremenu i nekompletan sudjelovao u borbenim zadacima). Torpiljarka TA 45 sudjelovala je u mnogim zadacima polaganja mina i pratnji konvoja sve do konca ožujka 1945. godine kada je kao jedan od rijetkih preostalih ispravnih ratnih brodova držana u pričuvi radi očekivanog iskrcavanja Saveznika na istočnu obalu Jadrana. Na svoj posljednji zadatak TA 45 isplovila je 10.04.1945. zajedno sa TA 40 PUGNALE. Trebalo je izvršiti pratnju i zaštitu topničkih tenkonosaca u Velebitskom kanalu, u vrijeme kada su jedinice NOVJ uz potporu britanskih lakih pomorskih snaga započele iskrcavanje na otok Rab. Dramatične okolnosti koje su dovele do gubitka broda i velikog dijela njegove posade najbolje opisuje u svojem ratnom dnevniku tadašnji zapovjednik 9. flotile torpiljarki Fregattenkapitan Friedrich-Karl Birnbaum, koji je bio ukrcan na TA 40, vodećem brodu flotile:

11. travnja 1945

Vodstvo : Freg.Kpt. Birnbaum na "TA 40"
Sudjelujući brodovi : "TA 40" i "TA 45"
Zadatak : podrška djelovanju topničkih tankonosaca na dalmatinskoj obali

Vrhovno mornaričko zapovjedništvo Jug ponovno je naredilo djelovanje topničkih tenkonosaca u otočnom području sjeverno od Zadra i pred obalom područja Senja – Jablanac – Karlobag. Brodovi 9. flotile torpiljarki trebali su, zbog očekivanog neprijateljskog iskrcavanja na otok Rab, pružati zaštitu ovom sastavu s morske strane.
Zapovjednik flotile je 11. travnja 1945. godine, sa svoja oba broda, isplovio iz Trsta i nesmetano stigao u Rijeku. Brodovi su smješteni u Bakarskom zaljevu, gdje su bili dobro zaklonjeni zbog strmog okružja zaljeva. Pothvat je trebao započeti u večernjim satima. Vrijeme, oblačno nebo i loša vidljivost, bilo je kao idealno za tu namjeru.

Međutim, putem radio veze došla je naredba da pothvat treba odgoditi za sljedeća 24 h. Brodovi su odmah trebali zaustaviti svoje strojeve i popraviti kamuflažu.

Prema kasnijoj usmenoj izjavi (pred svima ju je izrekao upravitelj stroja sa TA 45), raspoloženje na brodu bilo je sumorno. Razlog je bio razumljiv: Brodovi su, osim što su bili primijećeni izviđanjem iz zraka, sigurno Saveznicima dojavljeni i od strane partizana, jer kako se na ovom području već tjednima nije pojavljivala nijedna torpiljarka, sada je ovo pojavljivanje nagovještavalo neki ratni zadatak. Zbog planiranog djelovanja u prvoj večeri, postojala je nada da neprijatelj neće uspjeti pravovremeno pripremiti protumjere. No ova odgoda za 24 h mogla mu je itekako koristiti. U skladu s time vjerojatnost u uspjeh ovog zadatka znatno se smanjila.

Freg.Kpt. Birnbaum napisao je u zarobljeništvu jedan izvještaj za blisku rodbinu palih drugova s TA 45: "Na temelju izmijenjene situacije zbog odloženog djelovanja torpiljarki za 24 h, zadatak je postao vrlo opasan. Usprkos energičnom ukazivanju s moje strane da djelovanje u području Rijeke brodovima koji nisu sakriveni, u sljedećoj noći prije svega znači siguran gubitak posljednjih dviju borbeno spremnih torpiljarki, zapovjedništvo je ostalo pri svojoj odluci. Zadatak nam je bio zaštita jedne naše skupine bojnih plovila, koje su trebale bombardirati od neprijatelja zauzetu luku Senj, kao i bombardirati nešto južnije smještenu luku Jablanac. Iz izjava zapovjednika TA 45, koji je bio naročito pesimitičan, proizlazilo je vjerovanje da se on sa svojim brodom neće vratiti sa ovog pothvata. Sličan osjećaj je držao sve nas...a dodatno i zbog činjenice da se sada pothvat mora izvršiti u prvim noćnim satima jednog petka, koji je usto i trinaesti".

12. – 13. travnja 1945

Vodstvo : Freg.Kpt. Birnbaum na "TA 40"
Sudjelujući brodovi : "TA 40" i "TA 45"
Zadatak : podrška djelovanju topničkih tenkonosaca na dalmatinskoj obali

Zapovjednik flotile je sa svojim brodovima ostao 12. 04. 1945. godine, u Bakarskom zaljevu. U večernjim satima pokrenuti su brodski strojevi, a tek u ponoć i k tome još u petak, 13. travnja 1945. godine – jedan zlokoban datum ! – brodovi su napustili Bakarski zaljev.

U ranijim noćnim satima vrijeme je bilo naročito povoljno, ali sada, sa zvjezdanim nebom pri punom mjesecu bilo je izuzetno nepovoljno za takav pothvat u otočnom području.

Brodovi su plovili Velebitskim kanalom prema jugu, a u njegovom južnom dijelu ravnog prolaza napale su ih, u unakrsnom napadu, skupine neprijateljskih torpednih čamaca koje su ih čekale u zasjedi. "Bez naročitih događaja oko 02.00 h nalazili smo se u visini Novog Vinodolskog, a po lijevom boku, uz obalu, plovila je naša bojna skupina. Tada su s desnog boka, pod obalom Krka, zamijećene sjenke i svjetlucanje pramčanog vala torpednih čamaca. Odmah je dana uzbuna, ispaljena je lepeza svjetlećih granata u pravcu neprijatelja, a zapovjedni se brod okrenuo u velikoj brzini u pravcu koji je prislušni uređaj dojavio prema šumu neprijateljskih torpeda s desnog boka. U sljedećem trenutku torpeda su prošla mimo pramca i krme TA 40. Istovremeno je odjeknula snažna zaglušujuća eksplozija na nekih 100 metara iza nas. Uslijed pogotka torpeda šiknuo je u zrak veliki vatreni stup u visini mosta na TA 45, a neposredno potom pogodak drugog torpeda raskinuo je brod na dvije polovice, od kojih se pramac u požaru visoko uzdignuo i odmah potonuo. Stražnji dio broda, sav u plamenu, također je nestajao sa površine... Uokolo u moru plutali su izbačeni mornari, a ranjenici su dozivali u pomoć, dok je iznad njihovih glava bjesnila žestoka obrambena vatra iz svih cijevi zapovjednog broda na torpedne čamce. Nismo mogli pomoći brodolomcima u tim uvjetima. U energičnoj borbi za vrijeme povlačenja, zapovjednik TA 40 Kptlt. Goldammer uspio je svoj brod izvući iz bezizlazne situacije, a ja sam putem radioveze izvijestio operativno vodstvo i naše topničke tenkonosce ispred Senja, izdajući naređenje o povratnoj plovidbi i usputnom traganju za preživjelima" ( Qu. 46 ).

Neprestano mijenjajući smjer plovidbe, zapovjednik flotile uputio se sa TA 40 prema Rijeci, a već 13. 04. 1945. godine u 04.00 h, ponovno je isplovio, te se oko 09.00 h istog dana dokopao Pule.

O propasti TA 45 postoji izvještaj koji je Walter Nieland, viši strojar na TA 45, uputio udovici svojeg zapovjednika Kptlt. Waltera Wenzela još 05. 08. 1946. godine u vezi sudbine ljudi koji su nestali: "13. 04. ... skupa sa TA 40, u 00.30 h isplovili smo uz hrvatsku obalu prema jugoistoku. Kod Novog Vinodolskog ... oko 02.30 h, dobili smo 2 torpedna pogotka u pramčani dio broda, što je prouzrokovalo potonuće za 4 do 5 minuta. Ja sam se nalazio sa upraviteljem stroja (Lt.Ing.d.R. Heumann) i još jednim višim strojarom na upravljačkom položaju stroja, na gornjoj palubi. Poslije pogotka, spasio sam se skokom sa palube na jednu splav, s koje sam promatrao prevrnuće i potonuće broda, koje je išlo jako brzo. Otprilike pola posade spasilo se na splavima za spašavanje, te su se nakon 8 do 10 sati veslanja dokopali kopna kod Novog Vinodolskog. Od časnika spasio se samo upravitelj stroja, a od ostalih nije postojao nikakav trag, jer su se svi nalazili na mostu. Objašnjiv je gubitak cjelokupnog osoblja mosta, s obzirom da je oba pogotka primio pramčani dio broda, gdje su svi više ili manje bili teško ranjeni ... te se nisu mogli spasiti skakanjem sa palube."

Propast TA 45 i smrt tako puno naših ljudi bio je iznimno bolan gubitak za 9. flotilu torpiljarki. Ona je sada ostala sa samo tri broda, TA 40, TA 41 i TA 43, od kojih je samo TA 40 bio sposoban za djelovanje. Za TA 41 više nije bilo nade, a za TA 43 još je postojala trunka nade da će biti sposoban za djelovanje.

I ipak je ova katastrofa imala i jednu sreću, naime, preživjeli sa TA 45 su se uspjeli čitavi izvući prema Trstu, te nisu pali u ruke partizana, što bi sigurno značilo njihovu smrt.

13. travnja 1945

Vodstvo : Freg.Kpt. Birnbaum na "TA 40"
Sudjelujući brodovi : "TA 40"
Zadatak : bojna plovidba Pula – Trst

Zapovjednik flotile je u Puli sastavio kratki bojni izvještaj o sukobu i potonuću TA 45, kao i o poduzetim mjerama za potragu i spašavanje preživjelih.

U 14.00 h, napustio je on na TA 40 Pulu, te je neometano uplovio u Trst, u 19.00 h.

Ovdje u sjedištu flotile naišao na prve vijesti o preživjelima, a nekoliko dana kasnije, preživjeli su se pojavili osobno, pod vodstvom upravitelja stroja. Osim ovih ljudi, koji su se veslajući dokopali obale pored Novog Vinodolskog, jedna mala skupina dokopala se kopna na obali otoka Krka. Jedan dočasnik i jedan kaplar su se, nakon što su svladali partizanski vod za strijeljanje, uspjeli probiti do sjevernog rta otoka, ali su morali napustiti svoje teško ranjene drugove, te su se zaplijenjenim ribarskim brodom, potpuno iscrpljeni, dokopali Rijeke.
U već spomenutom izvještaju zapovjednika flotile, pisanom u zarobljeništvu, navedeno je i ovo: "Brod je isplovio sa posadom od 156 ljudi. Ukupno je spašeno 76, a za 80 članova posade izgubio se svaki trag ..."

Torpiljarku TA 45 potopili su britanski torpedni čamci koji su čekali u zasjedi pokraj rta Glavina na otoku Krku. Već kod ulaska u Vinodolski kanal lako su otkrili torpiljarke, jer su raspolagali dobrim američkim radarima, te su pričekali da se torpiljarke približe na nekih 400-500 metara. Ispaljena torpeda promašila su čelnu torpiljarku TA 40, ali TA 45 nije imala sreće i u samo 3-4 minute završila je na dnu.

(izvor: adriaticdiving)

http://www.croinfo.net/vijesti-regija/3740-jedna-ratna-pria-njemaka-torpiljarka-ta-45-spica.html