da, ja sam sedamdesetih godina u Rijeci odrastala, i zvala sam Rijeku ŽELJEZNIČKI KOLODVOR. hrpa dotepenaca koji su zaposjeli ovaj grad pobjegla bi u svoje krajeve kada god je bio neki praznik...Korzo bi bio pust u večernjim satima....
odrastala sam u familiji u kojoj smo govorili fijumanski i dan danas tako pričam sa starcima. i djecu sam najprije naučila tako pričati.
Rijeka je bila mjesto privremenog boravka, svi su gradili nekakve svoje kuće u selima odakle su bili porijeklom, a malo njih je stvarno saživjelo sa Rijekom.
živjeli bi u Ri dok su radili, a onda u penziji zgibali u svoje zavičaje.
moji su doma pričali kako im je bilo kada su DRUZI došli u Rijeku i plesali kola po ulicama, a oni su ih samo blijedo gledali....a da ne pričamo o tome da su se morali odazivati na događaje kao npr. otvaranje spomenika oslobođenju, a moj nono je to oslobođenje zvao OKUPACIJA.
moja pokojna nona je vidjevši podrapane i jadne vojnike partizane koji su oslobodili grad rekla"pa što su nam oni oslobodioci?" i ostala žalosna kad je skužila da će im oni biti vlast.
i jedino što mogu reć je SVAKA ČAST mojim starcima koji me nikad nisu time opterećivali, nikad se o tome nije pričalo u mojoj kući sve dok nisam odrasla...

Miki , to ca pises dijelomicno stoji. I ja se secan kad su na radiju povedali : Danas je 1.Maj , Rijeka je pust grad , si su rijecani otisli svojim kucama .
Ali , dal to isto vazi i za Zagreb , Split , Pulu i sve druge vece gradove va ono vrime ? Mores zamislet kako bi ti gradovi izgledali danas da su va njima ostali samo domaci ljudi ?
To ca je tvoj nono OSLOBODIOCE nazival okupatorima , ca je tvoja nona oslobodioce ocekivala da ce se kalat v riku va vestidu i kravate to je njihova stvar , shvatili su da su zgubili rat i naravno da in se bilo tesko pomirit s ten . Moj je otac jedan od retkih prezivelih na Matic Poljani i pokle rata nikad ni bil clan KP , naravno ni ja , ljudi su sli va rat ne iz interesa nego da spase svoje kuce i svoja mesta . Danas to moremo usporedit sa nasin domovinskin raton . Koliko je recani slo va Liku na ratiste , tamo pustilo kosti i zdravlje a vecina ih sigurno ni va HDZ-u .
OK. malo san skrenul s teme , tel san rec : ljudi su dohajali u potrazi za delon , za boljin zivoton . Neki su ostali i prilagodili se , neki su se vrnuli ali da ih ni bilo ( industrijalizacija ) ki bi danas delal va skverima , lukama , rafinerijama , na gradilistima i kako bi ti gradi bez njih danas izgledali .
Zac tako razmisljan : zato as san i ja jedan od teh ki je sal za boljin zivoton . Ja san sal van jos za vrime YU . Nisan politicki nego ekonomski emigrant . Tu su me dobro primili , ja san se jos bolje snasal i prilagodil i sima dobro . Zemlja va koj zivin ima 20 % " stranaca " a jedna je od najuredenijih i bogatijih zemalja svijeta . Naravno se ovisi o pojedincu i saki je gospodar svoje sudbine.

sve OK, drugi moj nono je bio u ratu i skoroje nadrljao u njemačkom logoru. a onaj drugi imao je pravo utoliko što su nakon oslobođenja ili okupacije-svako neka zove kako želi-rijeku zaista unazadili.....pa što su pametnoga napravili (izgradili) od 1945. do 1990. godine osim masovnih spavaonica i jeftinih nebodera sa kojih se fasade gule a ponegdje i otpadaju? a sad, industrije je bilo ali je pitanje da li je npr. trebala koksara u Bakru ili toliko neprofitabilne brodogradnje? i sada nemamo niš. industrija je izumrla, a što se baš ništa pametnoga ne može proizvodit u ovoj zemlji i gradu? sumnjam. a stvar je samo u bezidejnoj vlasti, koja samo gleda da zgrabi pare za sebe. tužno. a mogli bi bit presretni i uređeni i bogati.

Dobro , idemo redom , ko prvo nadam se da me neces proglasit komunjarom ili jugonostalgicarem , vjeruj mi da nisan to .
Brodogradnja a i Jugolinija su bili medu jacima u svijetu , Rijecka rafinerija , Torpedo , Brodomaterijal , Vulkan , Bencic , Brodokomerc , Luka , Istravino , koliko je tu bilo radnih mijesta na kojima su delali i domaci ljudi , spavaonice i neboderi su se delali po svim gradovima jer svako vrijeme ima svoje trendove , naravno sad se ruse fasade as ih niki vec letima ne odrzava , ima tega jos puno .
To je storeno ko ca ti povedas od 45 - 90 god.
Va nekim se stvarima moremo slozit ali ovo :okupatori ili oslobodioci tu se ne slazemo .
Po meni Rijeka je bila okupirana od fasista a oslobodena od partizana , to je sluzbeno stajaliste cijelog naprednog svita a i sluzbeno u Hrvatskom ustavu .
Naravno da ni se bilo idealno , kad mi spomenes koksaru ko da me neki za srce uji ali ca moren , hvala bogu da smo se je resili ali ne jos 100 % as veliki umovi vec planiraju novu .Sundrali su se ca je valjalo a sad drukaju ponovo za to smece , pa ti budi pametan .
Kad je unistena sa ta industrija , ki ju je unistil , se ca moglo spasit ili jos vise unaprijedit a ni i zac o tome bi se moglo povedat ali vise - manje ZNA SE .
Samo neka mi niki ne rece : Za se je kriv rat .

ne znam zašto ti misliš da je to moj stav o okupatorima. to što je tako njih zvao moj nono ne znači da i ja tako mislim.
ni u kom slučaju.

jedino što mislim je da mi je žao da je bio masovni egzodus i da su neki drugi ljudi u hordama dotekli, a što je bilo, bilo je i tu se baš niš ne more.

RASVJETA I GRIJANJE

Ništa lakše od opskrbe vodom nije bilo ni pitanje kako riješiti rasvjetu u kućama ili kako se služiti vatrom za kuhanje, pranje ili grijanje. Voda i vatra oduvijek su bili dva osnovna čimbenika u ljudskome životu.

Moglo bi se pomisliti da Kostrenjani nisu imali nikakvih teškoća zimi s održavanjem vatre i grijanjem u svojim kućama. Ta, Kostrena još i danas ima svojih šumaraka i gajeva, a zelene se površine rasprostiru od mora do vrhova Kostrene. Može se samo zamisliti kako je to nekada izgledalo kada se nije nemilosrdno sjeklo šumu, već se čuvalo svako stablo, a za ogrijev se sjeklo samo onda kada su se prorjeđivali postojeći šumarci i čistila šuma. Drva se nisu sjekla bez nekoga reda; i sami su vlasnici na to pazili, a vlasti su kontrolirale. Kostrena je imala svoje lugare koji su svakodnevno obilazili teren i kontrolirali da se šuma ne siječe prekomjerno, da se drvo ne krade po tuđim umejcima, a sprječavali su i krivolovstvo. Između dva rata lugari su bili Tone Fak i kasnije Tone Fogel. Oni su naslijedili staroga Adolfa Dolfa Rožmanića koji je još od austro-ugarskih vremena bio najpoznatiji lugar u Kostreni.

Tone Fak, invalid bez jedne ruke, objesio bi lovačku pušku preko ramena, nataknuo svoj lugarski šeširić i danonoćno lutao šumama. Dobro je znao gdje dočekati one koji bi se uputili u krađu drva jer je pratio njihove tragove od umejka do kuće. Znao je naći lovokradice jer ga ni noć, ni kiša, ni bura ni hladnoća nisu sprječavale da krstari svim mogućim stazama koje je u tančine poznavao.

Kostrena je nekada bila vrlo šumovita sve do samoga mora. Ondje su se nalazile sve vrste primorskoga drveća od hrasta, bijeloga i cmoga graba, jasena, šestila, gloga, smreke, bora i dr. U to je vrijeme jedino zaštićeno drvo bila naša primorska šmrika kako je nazivana u Sv. Luciji ili šmrek kako su je zvali u Sv. Barbari. Zaštićena je još po austrijskim propisima od 1795. godine i 1804. godine, a za njezinu su se sječu plaćale kazne. Taj je propis bio na snazi i između dva svjetska rata što je znao i Tone Fak, te ga se striktno pridržayao. Smrekovo je drvo najbolje za vatru i grijanje, a o Božiću ono je u našim krajevima bilo i tradicionalno božićno drvce. Dok je Tone budno pazio da se šmrika ne siječe za gorivo, za vrijeme je božićnih praznika znao zažmiriti na jedno oko, jer je i onako u svakoj kući u koju je za Božić ušao našao okićenu šmriku. A koga kazniti na Božić!

Treba naglasiti da su najveću štetu kostrenskim šumama činile mnogobrojne koze koje se u nas nisu hranile u štalama, već su slobodno brstile po umejcima otkidajući mlade grančice. Zbog toga je kostrensko kozje mlijeko bilo uvijek posebno cijenjeno.

Čuvajući svoje šume, Kostrenjani su, barem oni koji su to mogli, kupovali drva za ogrjev najčešće od Bodula, koji su redovito svojim bracerama dolazili u Žurkovo, ili od Grobničana, koji su svojim kolima s konjskom zapregom dovozili cjepanice. S drvenim su ugljenom često dolazili i Istrijani Ćići i to preko granice, iz Italije.

Bodulima treba posvetiti malo više prostora jer su oni, tako reći, bili sastavni dio Žurkova. Već od ranije, za Bodule je Žurkovo bilo pogodno mjesto gdje su mogli prenoćiti i okrijepiti se u gostionici kod Milošice, ako su onako škrbni, odlučili potrošiti koji filir ili razmijeniti bocu maslinova ulja, rakije, vijenac suhih smokava ili kapule ili pak pola kopanjice drva za pijat pašte i fažola i ki žmulj bevande.

Otvaranjem ceste za Žurkovo uvidjeli su da se i u drugim zaseocima u Kostreni mogu prodati drva, a ne, kao ranije, samo u onih par žurkovanskih kuća. Ponekom je Bodulu Žurkova bila i konačno odredište, pa nisu više ni odlazili na Rijeku i Sušak.

Bodulska su drva kao hrast, grabar i crnika bila vrlo kvalitetna i kalorična. Našlo se i dosta šmrike, jer na Boduliji nije bilo kontrole i zabrane sječe. Drva su bila rezana po dužini oko 20 centimetara, da se mogu stavljati u peći ili štednjak. Mjerila su se na drvenoj mjerici, jedan puta jedan metar. Često bi pri postavljanju mjerice neki Boduli pokušali malo prevariti postavljajući klinove s krive strane, a nekada režući kraća drva. No, to je u Žurkovu rijetko prolazilo. Takvim su se malim trikovima služili uglavnom oni koji nisu bili orijentirani na Kostrenu kao stalno tržište, već su bili u prolazu. U Žurkovi su se tako nalazile dvije do tri bracere posada kojih su se smatrale domaćima, pa su krivo gledali na te povremene došljake, a često bi se i s njima posvađali kada bi uočili da žele prevariti. Znalo se dogoditi da stari barba Ivan, mlađi Ivan ili barba Miko, kao stalni opskrbljivači, u jedan ili dva dana prodaju svih svojih 30-35 metara drva, koliko je bracera mogla ukrcati u štivu ili na palubu. Istovremeno, neki od tih došljaka ne bi prodali ni metra. Pravi monopol.

Bio je to težak posao. U slučaju malo vjetra bracera je imala jedro i flok, ali najčešće su morali koristiti dva teška vesla i tako veslajući doći od Krka do Žurkova. Svi ti Boduli bili su iz raznih sela na jugozapadnoj obali Krka, tzv. Šotoventini. Nekada, ali rjeđe, dolazili su Cresani Keršini uglavnom iz Beloga, Merga ili Porozine. Oni su dovozili drva dužine jednoga metra, ali tanja od bodulskih i vezana u fašete, prodaja je bila slaba, pa nisu mogli preuzeti tržište.

Ako je bilo pogodno vrijeme i malo vjetrića u jutamjim i večernjim satima, Boduli, koji su bili dobri pomorci, a još bolji meteorolozi, vješto su koristili takve uvjete, pa su znali jedan vijaj, tj. ukrcaj na Krku, iskrcaj u Žurkovu i putovanje tamo i natrag, izvršiti u tri dana. Ali nije uvijek bilo tako. Za vrijeme kiša, a posebno juga, morali su u Žurkovu ostajati po nekoliko dana. Na tim malim bracerama imali su skučen prostor za spavanje pod provom, u koji su jedva stala dva člana posade i slamarica od kukuruzovine. Kako je paluba redovito propuštala vodu, slamarice su uvijek bile mokre, pa ili spavaj na njoj ili sarno čuči. Za kuhanje su pak imali mali fogunić na palubi napravljen od neke stare limene bačve, pa kako onda kuhati po kiši i jugu. U takvim prilikama su im priskakali u pomoć mještani Žurkova; dali bi im kakav smještaj i nešto im skuhali. Boduli su to znali vrlo cijeniti, te bi uzvraćali kopanjicom ili dvije drva i s malo ulja ili rakije. Tako bi svi bili zadovoljni - i Boduli i Žurkovani.

Kostrenke su od rive do svojih kuća ponovo morale nositi drva na svojim leđima i to u koševima ili vrećama, a da bi sve prenijele morale su ići i po nekoliko puta. Za one koji su mogli platiti, drva je do kuće prevozio Turčin (prijevoznik). Žurkovani nisu imali taj problem jer bi im Boduli u kopanjicama drva prebacili u konobe. Znali su nekad u kopanjicama odnijeti manje količine i u Šodiće i Susaniće, bilo zato što su ih ljudi prihvatili za nevremena ili bi im nešto malo nadoplatili. Drva su se kupovala svakako, prema mogućnostima: od kvarat metra, pola metra do jednoga i više metara.

Malo po malo, Grobničani koji su dovozili cjepanice od jednoga metra potiskivali su Bodule. Njihova je prednost bila u tome što su cestom i stazicama mogli doći do pred sama kućna vrata, ali ta je drva onda trebalo ispiliti i iscjepati, za razliku od bodulskih koja su se odmah mogla ložiti.

Ćići iz Istre vozili su drveni ugljen, ali je njegova prođa bila minimalna, uglavno za glačanje rublja i odjeće u glačalima, peglama na ugljen.

Drva dakle ipak nije nedostajalo, a zanimljivo je spomenuti gdje se i kako to drvo koristilo za kuhanje ili grijanje. U starija vremena bila su to ognjišta ili po domaću ognjišća, podignuta u kuhinjama, malo iznad poda i dosta pristupačna tako da se oko ognjišta moglo sjediti, grijati, obavljati neke kućanske poslove, obično krpati staru robu, plesti, čistiti jedaći pribor i posuđe, a djeca učiti. Uz ognjišta naše su none znale okupiti unučad i pričati im štorije. Za kuhanje su služile željezne komoštre, o koje su se vješali kotlići, i tronozi, na koje su se postavljali lonci, a prema veličini ognjišta njih je moglo biti postavljeno i više.

Kasnije su u imućnijim kućama ognjišta, koja bi inače zadimila čitavu kuhinju, djelomično zazidana i na njih su ugrađena željezna vrata - nazivala su se vintofer. Na vanjskome dijelu ognjišta prema kuhinji bile su jedna ili više polica na koje su se kao ukras postavljali zemljani vrčevi, ukrasni tanjuri, a u pomoračkim obiteljima i porculansko posuđe, poznati Cardiff koje su pomorci donosili iz Engleske, bakreni kuhinjski predmeti i druge sitnice. Koliko god je to lijepo izgledalo, zahtijevalo je stalno čišćenje jer je dim iz ognjišta činio svoje.

Kasnije se i to počelo modernizirati. Rušila su se ognjišta i nabavljale limene peći, šparheti s užarenom pločom ili s više otvora za kuhanje. Kako je standard života stalno bio u porastu, ti se limeni šparheti zamjenjuju emajliranima, najprije u crnom, a zatim i u bijelom emajlu. Oni siromašniji mogli su kupiti samo šparhete lošije kvalitete, a najsiromašniji kozicu od tankoga lima na četiri nogara koja je uglavnom služila samo za kuhanje jer je prostoriju vrlo slabo grijala, za razliku od pravih šparheta.

Inače, grijala se samo jedna prostorija i to kuhinja, pa je u zimskim danima ona bila jedino mjesto u kojem se prebivalo. U kuhinji se odvijao čitav dnevni život, a u hladne se sobe išlo samo na spavanje. Za jakih zima u spavaćim je sobama temperatura znala biti tako niska da se i voda ledila u čaši. Ljeti je ipak bilo mnogo lakše. Kuća bi se širom otvorila, a u vrtove bi se postavio šparhet ili kozica i ondje bi se kuhalo, jelo i odvijao čitav dnevni život.

Tijekom večeri i noći kuće je ipak trebalo nekako osvijetliti jer se u mraku nije moglo živjeti. Kao i u okolnim mjestima, i Kostrenjani su se snalazili na razne načine. U najranijim se danima za osvjetljenje koristila luč, a kasnije glavnim izvorom rasvjete postaju petrolej i karbid. Nabavljale su se razne petrolejske i karbidne svjetiljke kojih je bilo od onih najmanjih, do većih i raskošnijih. Kao uvijek, pa tako i onda kuliko soldi tuliko i muzike.

U najviše se slučajeva u kuhinji nalazila jedna nešto manja ili veća petrolejka. lmala je stakleni ili limeni donji dio u koji se ulijevao petrolej, makinetu s fitiljem - stenjom i utor za postavljanje staklenoga cilindra - ­tubo. O veličini svjetiljke ovisila je i količina rasvjete.

Karbidne su lampe bile nešto drugačije i davale su više svjetla; umjesto petroleja koristili su se karbid i voda. Obje su svjetiljke proizvodile određen miris ili smrad, pa je uvijek nakon uporabe trebalo provjetravati prostoriju. Karbid je bio nešto skuplji od petroleja, pa se stoga i manje upotrebljavao.



Pomorska nesreća koja se dogodila tijekom Prvoga svjetskoga rata, točnije 1917. godine, bila je za Kostrenjane izvor besplatne energije. U riječkoj se luei zapalio parobrod Split, vlasništvo Hrvatskoga parobrodarskoga društva iz Splita, koji je iz Dugoga Rata kraj Splita prevozio karbid u Rijeku. Brod je nasukan kraj istočne punte Martinšćice, na plažu pod Velom kavom. Kada je ugašen požar, nastala je opća mobilizacija svih raspoloživih čamaca iz Žurkove i Martinšćice kojima su se s nasukanoga broda odvozile bačve karbida u kostrenske konobe i štale. Dragocjeno se gorivo koristilo još mnogo godina kasnije za rasvjetu kuća. Austrijski su žandari, panduri i financi obavljali racije po kućama i oduzimali karbid, ali s malo uspjeha.

Završetkom rata život je postao snošljiviji. Sve su se više zapošljavali na kopnu, a pomorci sve više ukrcavali na brodove. Iako se i dalje živjelo skromno, ipak se osjećao određeni boljitak, što se odražavalo i na sam način života. Umjesto ognjišta kuhalo se i grijalo na šparhetima, a umjesto malih svjetiljki nabavljale su se nove i veće, te bi noću u kućama ipak bilo više svjetla.

Dok je nekada samo u kuhinji i to samo nekoliko sati gorjela mala svjetiljčica ili voštana svijeća, šterika s kojom se išlo na spavanje, sada se pojavljuju ne samo veće, nego i luksuznije svijeće i svjećnjaci. Navečer se u kuhinji može već duže sjediti, razgovarati, krpati i plesti, nešto pročitati, a djeca mogu završavati svoje školske zadaće. Usprkos znatnome napretku, život se ukućana odvija još uvijek samo u kuhinji.

Pomorci, posebno oni viših zvanja koji su zarađivali više od ostalih, iz svijeta donose nove porculanske lampe, kako viseće, tako i stolne, s metalnim ili porculanskim lusterima, ukrašenim i ocrtanim lampama, abažurima, s jednom ili više lampi. Takvi se lusteri postavljaju sve više u sobama za posjete koje se sve češće opremaju u imućnijim kueama.

Za vrijeme održavanja javnih priredbi u Čitaonici, drugim plesnim salama, u gostionicama ili na ljetnim priredbama, posebno u Žurkovu, rasvjeta bi se osiguravala velikim karbidnim lampama i ribarskim feralima. Sam život ljudi znatno se mijenja. U krevet se više ne ide s prvim mrakom, već se ostaje budan do nešto kasnijih sati. Produžuje se vrijeme ostanka na nogama, a skraćuje vrijeme spavanja.

Bio je to velik korak učinjen u rasvjeti, ali se 0 električnome osvjetljenju tada još moglo samo sanjati. Ipak, električna je rasvjeta stigla u Kostrenu mnogo ranije nego voda. U drugoj je polovici tridesetih godina Elektra d.d. Sušak otpočela s izgradnjom električne mreže i postavljanjem drvenih stupova. Pojedini su zaseoci postupno povezivani pa svi nisu istovremeno dobili struju. Mreža se širila od Martinšćice prema Sv. Barbari, te je do početka Drugoga svjetskoga rata čitava Kostrena bila elektrificirana. Opet se ponavlja stara priča: imućniji uvode struju u čitavu kuću, kupuju se veća ili manja rasvjetna tijela, od manjih i jeftinijih lustera, do onih luksuznih i natječu se koja će kuća biti više i bogatije osvijetljena. Oni siromašniji nastoje zadovoljiti potrebe za osvjetljenjem onoliko koliko im je dug pokrivač. Nerijetko, u neke se kuće postavlja samo po jedna žarulja u kuhinji i to ona najslabija od 25 W ili se, u najboljemu slučaju, postavljaju dvije do tri žarulje u čitavoj kući. Dolaskom električne energije u zaborav padaju luči, petrolejke, karbitke i lojanice, ali se ipak za svaki slučaj u kući ostavlja po jedna petrolejka ili voštana svijeća jer su u to vrijeme kvarovi na eletričnoj mrezi bili vrlo česti.

Kostrena je tada dobila, iako skromnu, i javnu rasvjetu. Posljednja je svjetiljka javne rasvjete davno nestala, još od doba kada je stari cestar File kao vrlo važna osoba, svake večeri i jutra obilazio Kostrenu paleći i gaseći onih nekoliko javnih svjetiljki duž glavne ceste. Kasnije niti je bilo Fila, niti je bilo javne rasvjete. I sada je najviše javnih svjetala postavljeno uz glavnu cestu i u Sv. Luciji kao središtu mjesta, te po nekoliko svjetiljki u svakome zaseoku dok Žurkova kao izletište, dobiva čak pet javnih svjetala.

Uvođenje električne energije u kuće za mnoge je ipak predstavljalo veći izdatak, pa su naši zastupnici u Poglavarstvu Sušaka nastojali najsiromašnijima osigurati neke povlastice u vidu smanjenja cijene ili višekratnoga otplaćivanja. Ovom prilikom treba spomenuti našu mještanku Ivanku Krtica-Borčić, tada priznatu službenicu u Elektri koja je u tome vrlo mnogo pomagala.

Električna je energija, osim osvjetljenja kuća, donijela i druge novine u živote ponekih mještana. Neki su sada mogli nabaviti radioaparat, što je do tada bio samo san. Naime, do tada je u Kostreni bilo samo nekoliko starih mehaničkih stolnih gramofona s posebnim limenim tuljkom, zvučnikom, poznatih po slici sjedećega psa s natpisom His Master Voice. Nešto kasnije bilo je i manjih portable gramofona u malim koferima. Kako su radioaparati bili vrlo skupi, u Kostreni ih je imalo samo nekoliko obitelji. Prilikom emitiranja tada vrlo popularnih zabavnih i glazbenih emisija oko tih se aparata znalo okupiti i po pola sela, dok smo mi mlađi uživali u sportskim prijenosima. U to vrijeme, na vrhuncu svoje slave bili su bijeli mušketiri - Punčec, Palada, Kukuljević i Mitić - koji su igrali važne teniske mečeve Davis cupa, pa nije bilo mlade osobe koja nije čučala uz radioaparat. Počeli su se nabavljati i prvi električni gramofoni, dok se za druge električne aparate tada još nije znalo. Nabavka hladnjaka, strojeva za pranje rublja, štednjaka i drugih električnih aparata dolazi tek u drugoj fazi elektrifikacije, po završetku Drugoga svjetskoga rata.

zokxy tvoje priče su odlične,
ali nikada ne stavljaš ime autora ili izvor od kuda si prepisao. Ovako ispada da to ti sve sam iz glave pišeš.
Korektno je kada se kopira i skenira navesti izvor.

Da to je jako bitno, na kraju treba navesti autora.

Izvor: xxx

Korektno je , jer netko je uložio svoj trud i vrijeme u tu priču. Mislim da bi svakome bilo drago kad bi vidio svoje ime pokraj njegove neke priče kako se nalazi na raznim mjestima na internetu.

Izvor: xxx

nije baš da nikad ne stavljam ime autora - pogledaj malo bolje moje postove ...
a priče iz Kostrene donosi vam kapetan Orfeo Tićac

Malo o njemu:

Kapetan Orfeo Tićac, dugogodišnji istaknuti pomorski i sportski djelatnik, publicist koji je sve svoje radove posvetio rodnoj Kostreni i Žurkovu, preminuo je 02.10.2006. nakon kratke bolesti u 84. godini. Najveći dio svog profesionalnog života Tićac je uložio u unaprjeđenje pomorskog gospodarstva i jedriličarskog sporta, a zbog njegovog mu je doprinosa pomorstvu i sportu 2001. godine dodijeljena nagrada za životno djelo Općine Kostrena.

Orfeo Tićac rođen je 1922. godine u Žurkovu, a ljubav prema pitoresknoj kostrenskoj uvali u kojoj je živio od rođenja, uvelike je obilježila njegov život. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata, u kojem je sudjelovao od samog početka, zbog čega je bio i nositelj Partizanske spomenice 1941. godine, Tićac 1948. godine odlazi u Washington kao predstavnik Jugoslavenske ratne mornarice. Na toj je funkciji ostao zapamćen kao najmlađi predstavnik neke zemlje, a u Americi je ostao četiri i pol godine. Po povratku iz Amerike završava Višu vojnu pomorsku akademiju u Divuljama kraj Splita te, ponovo u funkciji vojno-pomorskog izaslanika Jugoslavenske ratne mornarice, odlazi u London, gdje ostaje tri i pol godine. Nakon povratka iz Londona izlazi iz vojske s činom kapetana bojnoga broda i zapošljava se kao komercijalni direktor u Jadroagentu, gdje je dočekao mirovinu, a kako je jednom prilikom sam istaknuo, u Jadroagentu je pronašao svoj najveći životni dobitak - suprugu Nildu.

Kao veliki zaljubljenik u jedrenje postao je međunarodno priznat stručnjak u jedriličarskom sportu te je bio višegodišnji član Olimpijskog odbora za jedriličarstvo i sudionik triju Olimpijada. Mnogi će reći da je u vrijeme njegova predsjedanja Jedriličarskim klubom Galeb sedamdesetih godina prošloga stoljeća, ovaj kostrenski klub dosegnuo svjetsku razinu.

Posljednjih godina života Orfeo Tićac u potpunosti se posvetio svom omiljenom hobiju - pisanju, a 2002. godine objavio je knjigu Žurkovanska sjećanja u kojoj obrađuje povijest svoje rodne uvale (i iz koje imate čast čitati ulomke!). Iako je i prije ove knjige dosta pisao o moru i pomorstvu, a napisao je i monografiju JK Galeb te potpisao koautorstvo monografije o 60 godina sporta u Kostreni, nakon Žurkovanskih sjećanja Tićac je svoje publicističko djelovanje posvetio rodnoj Kostreni pa su uskoro uslijedile Kostrenske šale i dogodovštine s mora i kraja. Kraju je priveo još jednu knjigu posvećenu rodnom Žurkovu pod naslovom Da se ne pozabi. Orfeo Tićac bio je i stalni suradnik Sušačke revije koju je iz broja u broj obogaćivao svojim sjećanjima i svojim bogatim arhivom o našim brodovima, o našim pomorcima i o našem moru.

Eto toliko o izvoru.

Nema xxx!

SVJEDOČANSTVA: RIJEKA I OKOLICA PRIJE POLA STOLJEĆA, SA STRANICA »NOVOG LISTA«
Sretna Nova 1961. godina!
Novogodišnji je »NL« krenuo porukom predsjednika FNRJ-a Tita (»S dubokom vjerom u mir i socijalizam«), a »3. maj« se pripremao za porinuće dotad najvećeg broda, super tankera »Sevojna«, a u 1961. za 12 primopredaja, 12 porinuća i postavljanje 10 kobilica novogradnji

Mišo CVIJANOVIĆ-CVIJO



Novogodišnji »Novi list« ususret 1961. godini izišao je s tada uobičajenom crvenom, prazničkom glavom lista, svakodnevno je bila crne boje, noseći u zaglavlju godinu XV, broj 1 (prvi u novoj godini – inače 3307), cijenu od 20 dinara, a ispod se prostrijela novogodišnja poruka predsjednika tadašnje FNR Jugoslavije, Tita, s uredničkim naslovom: »S dubokom vjerom u mir i socijalizam«.
Uz poruku je bila i vijest da će predsjednik Tito novogodišnje praznike provesti u Sarajevu. Takva su vremena bila, reći ćete, ali smo se i ne tako davnim godinama nagledali takvih prigodničarskih prvih stranica naših novina, da o državnoj televiziji i ne govorim.
Daleka prva stranica »Novog lista« imala je i jednu životniju, suosjećajniju, a dragu vijest. Iz Carigrada, kako je tada još u nas zvan Istanbul, u Beograd je stiglo još osam naših pomoraca koji su preživjeli katastrofu našeg tankera »Petra Zoranića«. Na sam dan Nove godine 1961. stići je još osmorica i dvije žene, putnice s ukletog broda. Uz to, u okviriću, i poruka da će sljedeći broj »Novog lista« izaći 4. siječnja 1961. godine, točno u dvanaest, baš kao jedan od najslavnijih kauboja u povijesti pokretnih slika, Gary Cooper u kultnom filmu »Točno u podne«.


Sto tisuća Riječana


Praznički broj piše i o sve mnogoljudnijoj Rijeci u kojoj, na razmeđi 1960. i 1961. godine, živi sto tisuća stanovnika, točnije na širem području grada 106.535 (od toga 53,679 žena), a unutar gradskog područja 89.162 stanovnika (od čega 44.510 žena). Te brojke mlađi štioci i ne doživljavaju posebno uzbuđeno, ali bismo se sljedećoj brojci u odnosu na broj Riječana danas itekako obradovali. Zaposlenih je u Rijeci tada bilo 53.677!
Prosječan je Riječanin tada živio između 70 i 80 godina, a zanimljive su prognoze Erazma Miloševića, jednog od čelnika Matičnog ureda u Rijeci: »U 1961.godini u Rijeci će umrijeti 980 ljudi, ali će se roditi 2.853 djece. Vjenčat će se, međusobno, 2.800 Riječana/Riječanki, a razvesti 217«. Intrigantna su bila i prezimena Riječana, koja je upućenik razvrstao u životinje (Vuk, Zec, Jež, Medved, Telić, Štakor i Miš), verduru iliti zelenjavu (Salata, Kupus, Hren), pića (Bevanda) i dezerte (Cukarić, Krema). A kamo smjestiti sljedeća prezimena ondašnjih Riječana: Krivošija, Krivokuća, Krivokapić, Derikrava, Bitanga, Zalogaj, Piskić, Guzić, Guzopat, Gnjidić i Drek? Mudri Erazmo Riječki dodao je da i od tih prezimena ima još »pikantnijih«!


Dosadna kiša i plodni škver


Znate li koja je riječ u Rijeci 1960. godine najčešća spominjana? Gotovo kao i pola stoljeća poslije, godine 2010. – kiša. Kiša! Kada su zbrojeni svi riječki kišni dani u 1960. godini, u Rijeci je kišilo punih pet mjeseci! Od 1. siječnja do 20. prosinca te je godine u Rijeci palo 2.293 mililitra kiše. Po broju kišnih dana najkišovitiji je bio listopad (23), a slijedili su ga ožujak (20) i studeni (19), ali je po količni kiše najbogatiji bio rujan, u kojem je palo 480,9 mililitara kiše. Novinar tekst o kiši zaključuje rečenicom: »Želimo da u 1961. godini ne bude toliko kiše!« Budući da je kiša 2010. godine u Rijeci dosadila i Bogu i ljudima, dodajem: »Želimo da u Rijeci 2010. godine ne bude toliko kiše!«
Brodogradilište »3. maj«, jedna od posljednjih riječkih industrija bogate tradicije, škver koji pak poput žednoga u Sahari čeka spasonosne kapi kiše, u obliku novčane pomoći ili barem spasonosnih jamaca – tada je radio punom parom. Upravo se pripremao za porinuće super-tankera »Sevojno«, najvećeg broda koji je do tada ikada izgrađen u »3.maju« i ondašnjim jugoslavenskim brodogradilištima; izgradnju »Sevojna« financirala je Jugoslavenska banka za izvoz. Brod je imao 32.600 tona nosivosti, bio je dugačak 202,60, širok 27, a visok 10,35 metara. Pokretala ga je turbina od 15.000 konjskih snaga (proizvedena u karlovačkoj »Jugoturbini«), a najveća brzina »Sevojna« bila je 17 čvorova. »Sevojno« će biti porinut 12. veljače 1961. godine, u kojoj će »3.maj« naručiteljima predati dvanaest brodova, obaviti dvanaest porinuća i postaviti deset kobilica za nove brodove. Istog će dana biti porinuto i predano čitateljima specijalno sportsko izdanje »Novog lista«, po cijeni od 10 dinara, koje će izlaziti svake nedjelje u 18 sati. U vremenima ondašnje tehnike to je bio podvig. Kad bi, primjerice, gledatelji nogometne utakmice na Kantridi trolejbusom stigli do početka Korza – čekalo ih je to sportsko izdanje.
A propos, početkom siječnja 1961. godine za glavnog i odgovornog urednika »Novog lista« postavljen je Miroslav-Braco Bajzek, dotadašnji urednik unutrašnjepolitičke i gradske rubrike. U toj 1961. godini Braco će proslaviti svoj 31. rođendan.


Prva Nova godina na moru


I Silvestrovo prije pola stoljeća neki su Riječani i Riječanke proveliradeći. Novu 1961. godinu apotekarica Olga Bogat dočekala je u dežurnoj ljekarni, dežurao je i vatrogasac Franjo Brožić, baš kao i telefonistica prve pomoći Grozdana Saršon. U kolodvorskoj blagajni radio je željeznički blagajnik Živko Štiglić, autobus je vozio šofer Autotransa Vojko Polić, kirurg dr. Ettore Martinez bio je spreman operirati u svakom trenu najluđe noći, sretan što će mu u posjet doći supruga pa će ipak zajedno ući u 1961. godinu. Dramski prvak Narodnog kazališta »Ivan Zajc« Miodrag Lončar, za Silvestrovo šjor Bepo u »Maloj Floramye«, na dočeku Nove godine u riječkom teatru bio je u neku ruku i Djed Mraz – darivao je gledatelje.
Riječki je teatar tada radio punom parom. Već 4. siječnja 1961. na repertoaru su bili »Labuđe jezero«, »Valpurgijska noć« i »I Pagliacci«, sljedećeg dana drama »Moj zet direktor«, a 6. siječnja »Prvi dani slobode«.
Najuzbuđeniji od svih koji su u Novu godinu 1961. ušli radeći bio je Milivoj Jurčić, najmlađi pomorac (mladić kuhinje) na »Jesenicama«, najmlađem brodu pod jugoslavenskom zastavom. Baš nekako oko najrazdraganije i najveselije ponoći u godini, Milivoj i »Jesenice«, oboje rođeni u Rijeci, napuštali su svoju matičnu luku, ploveći najprije prema Italiji, potom Casablanci, a onda Atlantskim oceanom prema New Yorku. Milivoj je jedini na »Jesenicama« prvi put Novu godinu čekao na brodu, uplovivši baš u tim trenucima i u svoju dvadesetu godinu. Neusporedivo teže trenutke proživio je u prvih pola godine svog života – u fašističkom logoru; majka mu je već bila u partizanima, oca su mu ubili jedni, a djeda drugi okupatori.


Kapetan Leši najpopularniji


U 1960. godini riječki su kinematografi postavili rekord u prikazivanju filmova domaće kinematografije, u sedam riječkih kina igralo ih je čak 40. Najgledaniji je bio »Kapetan Leši« s Aleksandrom-Acom Gavrićem u naslovnoj ulozi – gledalo ga je 40.000 tisuća Riječana! Domaći filmovi godine 1960. bili su za Oscar nominirani »Deveti krug« s Borisom Dvornikom i Dušicom Žegarac u glavnim ulogama, i »Izgubljena olovka« s nezaboravnom Mirom Nikolić. Za siječanj 1961. godine najavljena je premijera koprodukcijske »Karoline Riječke«, koju je režirao Vladimir Pogačić, a prema istoimenom djelu Draga Gervaisa scenarij napisao Zvonimir Berković, a muziku Bojan Adamič – as do asa.
Fatalnu Riječanku igrala je engleska glumica Ann Auberey, fotografija koje je na četiri stupca onog »Novog lista« velikog formata i najavljivala premijeru – golišava Karolina, alias Ann, u majušnoj kadi. U filmu su igrali i Antun Nalis i Hermina Pipinić (koji će nazočiti i riječkoj premijeri), Nikola Popović, Karlo Bulić i drugi.


Čudesno kino na Krimeji


U prvim danima 1961. godine, 4. i 5. siječnja, riječki su kinematografi nudili sljedeće filmove: »Drug predsjednik centarfor«, igrao i Pero Kvrgić (»Partizan«), »Kroz planine divljeg zapada« (»Neboder«), »Noć Lucrezije Borgije« (»Beograd«), »Ja i pukovnik« (»Jadran«), »Rimske priče« (»Garibaldi«), »Orden za hrabrost« (»Viševica«) i »Bijeli đavo« (»Sloga«, za koju se uvijek dodaje »na Zametu«, koji je tada nekako bio mnogo dalji od centra grada, iako se nikada nije micao sa svog tla).
Rijeka se, međutim, pripremala za izgradnju dvaju novih kinematografa – na Zametu i Krimeji. Za Zamet je, doduše, tek bila zatražena dozvola od Urbanističkog instituta, a za Krimeju su sve pretpripreme bile obavljene. Gradnja novog kinematografa bila je predviđena u neposrednoj blizini »Orijentova« stadiona. U jednoj zgradi je predviđena dvorana sa 760 sjedala, a u susjednoj katnici mala dvorana za 100 gledatelja, predviđena za gledanje ponuđenih filmova prije njihova ulaska u redovni repertoar, predstave za novinare itd. U toj su katnici predviđene i kancelarije. Uz to bi bilo i ljetno kino sa 800 sjedalica, svježina ugodne noći na otvorenom, a onima u dvorani najmodernija klimatizacija, a zimi centralno grijanje. U glavnoj je zgradi predviđena ugodna čekaonica, a uz nju i manja prostorija, svojevrstan »make up«, sa šest velikih ogledala i šest stolica, svojevrstan frizersko-šminkerski salon zvan »posluži se sam«. Ali...
...Krimeja to kino nikada nije dočekala, a na Zametu se s vremenom ugasila i »Sloga«, kao što su ugašeni i »Partizan« (alias »Teatro Fenice«), »Viševica«, »Jadran«, »Garibaldi« i »Neboder« (koji je minulih godina imao barem povremeni, iako izvanredni program). Ostalo je samo Art-kino »Croatia« (ex »Beograd«, ex »San Giorgio«). I Cine-Star....


Mićo, Veljo, Ćiro i Kekec


Savez sportova kotara Rijeke najboljim sportašima Rijeke u 1960. proglasio je Mihovila-Miću Dorčića, leđaša, kapetana plivačke reprezentacije Jugoslavije na Olimpijskim igrama u Rimu i sjajnu atletičarku »Kvarnera« Adu Agodini. Najboljim sportskim radnicima proglašeni su Milan Blažević iz NK »Rijeke« i Veljko Goleš iz Odbojkaškog podsaveza.
Istodobno su novinari izvanriječkih listova odlično rangirali nogometaše »Rijeke«. Velimir-Veljo Naumović proglašen je u beogradskom »Sportu« najboljom lijevom spojkom u državi, iako su mu konkurenti bili pravi asovi, reprezentativci Šekularac, Galić, Mujić i Matuš, te ex-reprezentativac Vukas. Miroslav-Ćiro Blažević bio je najbolje desno krilo u »Sportu« i zagrebačkom »Narodnom sportu« (sadašnjim »Sportskim novostima«), a Ivan Medle-Kekec prvo lijevo krilo u beogradskom »Fudbalu«. »Sport« je drugim centarforom proglasio Bruna Veselicu, a u svim tim listovima visoko plasirani su bili i vratar Mišić, Radaković, Pavković i Dunaj.


Povratak svakodnevici


Petog siječnja 1961. godine »Novi list« je na prvoj stranici osvanuo s velikim naslovom – RADOSNO DOČEKANA NOVA GODINA! U Rijeci je bilo »veselo i bez razbijanja boca«, ali i sa 32 nesretna slučaja – s jednim mrtvim i četiri teško ozlijeđena. U Rijeci su Zagrebačka, Strossmayerova i dio Sarajevske ulice poplavljene »de festa«, SAD su prekinule diplomatske odnose s Kubom, prvi čovjek Republike Gvineje Seku Ture dolazio je u posjet Jugoslaviji, a »Rijeka« je s novim vratarom, ex-partizanovcem i ex-reprezentativcem Slavkom Stojanovićem isplovila na afričku turneju...
U malim oglasima netko je kupovao glasovir ili pianino, a netko hitno (!) stare daske, bodljikavu žicu i mreže za ograde; netko je prodavao dva perzijska ćilima, netko ormar i šivaću mašinu »Singer«. Netko je tražio kućnu pomoćnicu ili dvorkinju, netko sestru rođenu u Jurketincu kraj Varaždina, a udanu u Rijeci, a netko 30. prosinca 1960. izgubljen novčanik sa svim dokumentima i cijelom mjesečnom plaćom – i nudio nagradu poštenom nalazniku.
Život se svekoliki vraćao svakodnevici, a ja sam završavao osmi razred Osnovne škole »Podmurvice« spremajući se postati gimnazijalcem Prve riječke hrvatske gimnazije. Ali, to je već neka druga priča.


Nobelovac Ivo Andrić

U 1961. godini Ivo Andrić dobit će Nobelovu nagradu za književnost, prvi i do sada jedini od našijenaca. Nobelova nagrada za mir pripast će generalnom tajniku UN-a Dagu Hammarskjoeldu, post mortem, poslije pogibije u nesreći aviona kojim je putovao na razgovor s katanškim secesionističkim vođom Mosesom Chombeom. Avion je pao u džunglu, a poslije se saznalo da je zrakoplov Chombeovih vojnih snaga rafalima presreo mirovnu misiju. S vremenom će biti ubijen i legendarni kongoanski predsjednik Patrice Lumumba. Jurij Aleksejevič Gagarin, sovjetski kozmonaut i vojni pilot postat će prvim čovjekom, koji će otputovati u svemir 12. travnja 1961. godine u svemirskoj letjelici Vostok 1. Let će trajati 1 sat i 48 minuta. Njemački kancelar Adenauer posjetit će francuskoga predsjednika De Gaullea u Parizu, u Beču Nikita Hruščov (SSSR) i J.F.Kennedi (SAD), a Albanija će se politički odvojiti od SSSR-a i prikloniti Kini. Umrijet će talijanski predsjednik Luigi Einaudi, a Janos Kadar (inače rođeni Riječanin) po drugi put će postati premijerom Mađarske, što je bio od 1956.-1958. Ilja Eremburg objavit će autobiografsku knjigu »Ljudi, godine, život«, a Vladimir Lukarić postat će prvim riječkim nogometašem koji će iz nekog riječkog kluba (»Rijeke«) zaigrati u državnoj reprezentaciji. Poslije ravno sto uloga umrijet će Gary Cooper, jedan od velikana filma, a u mladosti nerealizirani novinski karikaturist.

Fotke koje su vezane za ovu temu iznad . Sve su slike iz 1961.godine.


autor Petar Grabovac

autor Petar Grabovac



sijecanj 1961. filmska premijera Karolina Riječka

I ide još jedna zanimljiva priča o potonuću broda Dunav gdje je stradalo jako puno ljudi iz našeg kraja. Autor ovog članka je Darko Pajić i mora se reći da se o ovom događaju jako malo zna i malo se podataka može naći na internetu. Napisana je i knjiga o tom događaju ,a neki govore da se je brod namjerno potopio da se dobije velika odšteta. Slijedi istinita priča koja se dogodila 28.12.1980.

----------------------------------------------------------------------------


TRIDESET GODINA POSLIJE HAVARIJE BRODA »DUNAV« U KOJOJ SU ŽIVOTE IZGUBILA 32 HRVATSKA POMORCA
Misteriozna smrt u grobnici Tihog oceana
»Dunav« je do danas ostao jedini veći brod u povijesti hrvatskog brodarstva, koji je nestao bez ikakvog traga. Najveće je to stradanje hrvatskih pomoraca u godinama poslije Drugog svjetskog rata, ujedno i najokrutnije upozorenje o rizicima pomorskog života


Brod Dunav

Od 32-oje nestalih čak polovica bila je primorsko-goranskog kraja.
Nitko se nije spasio. Nema nikoga tko bi mogao ispričati što se doista dogodilo. Niti jedan čamac za spašavanje nije spušten u more. Na površini nije pronađeno ništa, ni komad broda, tereta ili odjeće, bilo kakav ljudski trag. Sve, baš sve je nestalo.
»Dunav« je bio mlad brod, jedan od najvećih u prijevozu rasutih tereta, kojeg su imali hrvatski brodari u to doba. Izgrađen je samo sedam godina ranije, 1973. u brodogradilištu u La Spezii, dužine 178 metara i nosivosti 25.000 tona.

»Imet ćeš lepo vreme«

Danas pokojni kapetan iz Kostrene, Stanislav Tijan, bio je jedan od zapovjednika »Dunava« i vjerojatno posljednji čovjek, koji se iskrcao sa ovog broda. Pričajući svoju štoriju o »Dunavu« svojevremeno je kazao i ovo:
– Na njemu san bil godinu i pol. Normalno zatražil san dopust. Poslali su mi smenu, došal je kapetan Srećko Vukoša, susjed iz Urinja i prijatelj mi. U jezeru Ontario nakrcao sam brod željezom, na zapadnoj obali New Faundlanda smo krcali papir i on je još negdje na istočnoj obali Amerike imao ukrcati hiljadu tona papira. Onda je išao kroz Panamu pa preko Pacifika za Kinu. Ja sam sigurno dvadeset puta prošao Pacifik, u oba smjera. Prije puta kapetan Vukoša mi je rekao da će ići direktno, stalno prema zapadu, a ja mu govorim: »Bogati, onda ćeš imet lepo vreme, sunce, ćeš se sunčat!«. A na kraju, svi su se utopili. Do zadnjega, kazao je Tijan.
Na posljednju plovidbu »Dunav« je krenuo 20. listopada 1980. godine iz kanadske luke Hamilton nakon čega je nakratko pristao u američkoj luci Hampton Roads. Uplovio je u Los Angeles 9. prosinca, napunio tankove gorivom i krenuo na dugo putovanje prema kineskoj luci Tsingtao do koje nikada nije stigao. Bio je do vrha nakrcan teretom noseći oko 12.000 tona čeličnih proizvoda, te još 11.000 tona papira i druge robe. Je li teret u nevremenu bio pomjeren, te su tako možda nastala dodatna oštećenja na brodu, ostaje tek sfera špekulacija.


Na posljednju rutu Dunav je krenuo 20.11. 1980. iz kanadske luke Hamilton

Dramatične poruke

Poslije gotovo 20 dana plovidbe »Dunav« je stigao otprilike do središta Tihog oceana i zapeo u strašnom nevremenu, izložen valovima većim od deset metara i orkanskom vjetru snage 12 bofora. Ta »oluja svih oluja« trajala je puna četiri dana nesmanjenom žestinom, te sve do 5. siječnja s tek neznatno manjom snagom vjetra. Prva naznaka da nešto nije u redu stigla je 27. prosinca kada je u Upravu »Jugolinije« kapetan Srećko Vukoša poslao poruku o »skretanju »Dunava« s kursa zbog manjih oštećenja nastalih u nevremenu«.
Nesretni kapetan pokušavao je pronaći spas u najbližoj luci, a ona je bila udaljena čak 700 nautičkih milja u japanskoj Yokohami. Promijenjen je kurs broda, obala Japana zakratko je postala novo odredište. Nešto kasnije »Dunav« je imao i vezu s brodom »Banija« dubrovačke Atlantske plovidbe, koji je nažalost bio predaleko da bi mogao priskočiti upomoć. Te su poruke bile još dramatičnije. Naslućivale su tragediju, jer je javljeno kako more prodire u pramčano skladište, kao i da su polomljene prednje brodske dizalice. Pokazalo se da će to biti posljednji glas sa »Dunava«.
Što se dalje dogodilo? Sve ostaje u sferi nagađanja. Je li razbješnjeli ocean raspolovio brod napola toliko brzo da nikome nije moglo biti spasa? Koliko je trajala agonija? Po prijeđenoj udaljenosti nakon promjene kursa dalo bi se procijeniti kako je havarirani brod plovio još pet-šest sati postupno gubeći stabilnost i naginjući se prema naprijed. Zar je nevrijeme bilo tako snažno da je svaki pokušaj spuštanja čamaca u more i evakuacije bio nemoguć? Upitno je jesu li u Upravi »Jugolinije« tada donesene najbolje odluke ili je bilo propusta. O stravi i užasu na brodu u posljednjim satima plovidbe »Dunava« strašno je i nagađati.


Nagađe se da su polomljene brodske dizalice oštetile pramac pa je u njega počelo prodirati more

Službeno proglašeni nestalima

Puno je stvari moglo krenuti po zlu. I teret je mogao utjecati, jer je zbog prevrtanja u oluji još više mogao biti poremećen stabilitet broda. »Dunav« nije bio star, ali je pitanje u kakvom je stanju bio u trenutku havarije. Rijedak je slučaj da nevrijeme probije oplatu tako velikog broda i potopi ga, iako gradnje u to vrijeme nisu bile ni izbliza tako kvalitetne kao danas. Vjerojatno su i polomljene brodske dizalice oštetile pramac, pa je počelo prodirati more.
»Dunav« je imao tri blizanca, brodove istih karakteristika, koji su izgrađeni u istom škveru otprilike u isto vrijeme. Niti jedan od njih nije doživio sličnu sudbinu, a brod »Drava« također je dugo bio u floti »Jugolinije«.
Cijeli misterij nepotrebno je povećan zbog šturih informacija iz tadašnje »Jugolinije«, gdje su nastojali odugovlačiti objavu šokantne vijesti. Tek 2. siječnja 1981. godine, na današnji dan prije ravno 30 godina, a punih pet dana poslije havarije »Jugolinija« je objavila kako više nemaju vezu s »Dunavom«. Ni tada se mogućnost tragedije nije spominjala, već su stizale informacije o intenzivnoj potrazi za brodom.
Tek 10. siječnja, poslije 13 dana, brod i posada službeno su proglašeni nestalima, iako je japanska Agencija za pomorsku sigurnost još 1. siječnja obustavila aktivnu potragu. U »Jugoliniji« ni poslije toga nisu željeli javno komentirati ovu pomorsku katastrofu ili odgovarati na mnoštvo pitanja o onome što se stvarno dogodilo. Tema je bila neugodna, rijetki su o njoj pisali ili istraživali pozadinu riskirajući pritom da budu pribijeni na stup srama od strane tadašnjih vlasti. Bilo je to teško i zbog trauma i boli kroz koju su prolazile obitelji i prijatelji nestalih pomoraca. Sve je ostalo obavijeno velom tajne.

Protiv vjetra i mora

»Dunav« je do danas ostao jedini veći brod u povijesti hrvatskog brodarstva, koji je nestao bez ikakvog traga. Službena verzija događaja jest da se zbog prodora mora u štivu br. 1 i balastne tankove brod u nevremenu prepolovio, čemu je pridonijelo i relativno nisko težište potpuno nakrcanog broda.
Kapetan Stanislav Tijan, ispričao je godinama kasnije neka zanimljiva opažanja, koja naslućuju dio drame kroz koju je prolazio »Dunav« na svom posljednjem putovanju.
– Kad je bila ta havarija dežurao sam u »Jugoliniji«, razgovarao sa zapovjednikom Vukošom, preko obalne straže Japana, rek'o mi je da mu pramac već ide malo niže... Čujte, što je bilo – bilo je, ali ja se u tom slučaju ne bih strogo držao pomorskih pravila, po kojima kad imaš oštećenje, havariju – tražiš najbližu luku spasa. Njemu je najbliža luka spasa bila Yokohama i on je plovio prema njoj, ali on je, po mojemu, trebao prekršiti to pravilo. Plovio je protiv vjetru i moru, to ga je zaustavljalo, digao se šezdeset, sedamdeset milja prema sjeveru, a da je okrenuo u krmu učinio bi tri puta toliko, doš'o u druge vremenske prilike... I što još? Tamo su i američke baze okolo, trebao se spojit s njima, jer Amerikanci će vam pomoć u svakoj situaciji. Zašto? Tako stječu praksu za sutra, ako se to dogodi njihovim brodovima. Ali, dogodilo se što se dogodilo, kazao je Tijan.


Skica pozicije broda Dunav u trenutku posljednjeg javljanja 27.12.1980.

Opsežna potraga

Za »Dunavom« i pomorcima broda organizirala se velika potraga, u kojoj sudjeluju japanska Obalna straža sa svojim brodovima i zrakoplovima, zatim »Moša Pijade« brod splitske Jadranske slobodne plovidbe, te japanski tegljač »Sun Arrow«.
M/b »Moša Pijade« obavio je intenzivnu potragu cik-cak ophodnjom u području 200 milja istočno od zadnje pozicije »Dunava«, gdje se pretpostavljalo da je brod mogao otplutati, ali potraga je bila bezuspješna. Razlog uporne i dugotrajne potrage bio je u tome što je norveški brod »Binsnes« pod liberijskom zastavom koji se u istom području prestao javljati još 23. prosinca 1980., nakon punih 13 dana borbe s nevremenom 5. siječnja 1981. ipak uplovio u japansku luku Kagoshima.
Tog istog dana za »Dunavom« se tragalo već deseti dan. Nakon 14 dana bezuspješnog traganja Jugolinija je prihvatila stvarnost i obavijestila javnost da je brod »Dunav« skupa s 32 člana posade nestao zauvijek, ne ostavivši za sobom nikakvog traga, nikakvih ostataka broda ili neki drug znak da se upravo na tom mjestu dogodila havarija.
Tragedija »Dunava« najveće je stradanje hrvatskih pomoraca u godinama poslije Drugog svjetskog rata. Ujedno i najokrutnije upozorenje o težini i rizicima pomorskog života. More ljudima život znači, ali ga ponekad i uzme. I pritom ne pita.
Učini uzaludnom hrabrost i vještinu pomoraca, kao što je bilo na zadnjoj plovidbi »Dunava« prije trideset godina. Od broda i njegovih pomoraca ostale su samo uspomene. Počivaju u miru i utrobi Tihog oceana na dubini od 6.000 metara.


Nestali na »Dunavu« 28.12.1980.

Srećko Vukoša (53), zapovjednik, Kostrena
Sojko Dundović (33), upravitelj stroja, Rijeka
Marijan Tavčar (28 ), prvi časnik palube, Pula
Nikola Peša (41), prvi časnik stroja, Zaton
Milan Tišma (31), radiotelegrafista, Osijek
Goran Vukić (24), drugi časnik palube, Trogir
Krunoslav Katnić (24), drugi časnik stroja, Crikvenica
Valter Franko (20), kadet – v.d. trećeg časnika palube, Rijeka
Gojko Novak (22), kadet, Telovac
Marijo Rukonić (28 ), vježbenik stroja, M. Lošinj
Nenad Marin (27), mehaničar, Kalenderi
Emilio Ban (29), električar, Rijeka
Petar Stanin (42), prvi kuhar, Poljana
Dane Brkljača (30), prvi konobar, Slivnica
Miroslav Brnelić (38 ), vođa palube, Podćudnić
Bartol Perušić (45), vođa stroja, Podćudnić
Gvido Blažina (47), kormilar, Labin
Josip Fanjak (30), kormilar, Osijek
Josip Negovetić (33), kormilar, Cres
Goran Guzobad (26), mazač, Zadar
Ivan Putnik (26), mazač, Ruzdi
Ivica Štefulj (22), mazač, Rijeka
Miljenko Perčinić (51), drugi kuhar, Rijeka
Dragan Bakić (24), drugi konobar, Međuvođen
Tomislav Juretić (35), mornar, Jelenje
Miroslav Levak (29), mornar, Rijeka
Ilija Pavlinović (26), mornar, Livno
Ante Žunić (25), mornar, Slivnica
Smolenski Dužević (33), čistač stroja, Cavtat
Drago Sikirić (35), čistač stroja, Rijeka
Ivan Matak (21), priučeni konobar, Ražanac
Branko Obrić (22), mladi mornar, Podhum

Iz Rijeke na posljednje putovanje

U svojih sedam godina plovidbe »Dunav« je samo jednom bio u svojoj matičnoj luci Rijeci. Bilo je to sredinom kolovoza 1980. godine kada je na riječkim dokovima iskrcao generalni teret. Sudbina je htjela da upravo iz Rijeke krene na svoje posljednje putovanje. Nešto više od četiri mjeseca kasnije dogodila se katastrofa. Zadnji teret prije nestanka ukrcan je u Panami. Tamo se iskrcao šef stroja Vjenceslav Tomac, kojeg je još u Long Beachu zamijenio Bartol Perušić.

Sjećam se tog događaja. A brat od šogorice zakasnio na brod i ...ostao živ!
Kasnije je potopljen na drugom Jugolinijskom brodu u raketnom napadu u Biskajskom zaljevu, preplivao Biskaj i preživio!!!