RASVJETA I GRIJANJE
Ništa lakše od opskrbe vodom nije bilo ni pitanje kako riješiti rasvjetu u kućama ili kako se služiti vatrom za kuhanje, pranje ili grijanje. Voda i vatra oduvijek su bili dva osnovna čimbenika u ljudskome životu.
Moglo bi se pomisliti da Kostrenjani nisu imali nikakvih teškoća zimi s održavanjem vatre i grijanjem u svojim kućama. Ta, Kostrena još i danas ima svojih šumaraka i gajeva, a zelene se površine rasprostiru od mora do vrhova Kostrene. Može se samo zamisliti kako je to nekada izgledalo kada se nije nemilosrdno sjeklo šumu, već se čuvalo svako stablo, a za ogrijev se sjeklo samo onda kada su se prorjeđivali postojeći šumarci i čistila šuma. Drva se nisu sjekla bez nekoga reda; i sami su vlasnici na to pazili, a vlasti su kontrolirale. Kostrena je imala svoje lugare koji su svakodnevno obilazili teren i kontrolirali da se šuma ne siječe prekomjerno, da se drvo ne krade po tuđim umejcima, a sprječavali su i krivolovstvo. Između dva rata lugari su bili Tone Fak i kasnije Tone Fogel. Oni su naslijedili staroga Adolfa Dolfa Rožmanića koji je još od austro-ugarskih vremena bio najpoznatiji lugar u Kostreni.
Tone Fak, invalid bez jedne ruke, objesio bi lovačku pušku preko ramena, nataknuo svoj lugarski šeširić i danonoćno lutao šumama. Dobro je znao gdje dočekati one koji bi se uputili u krađu drva jer je pratio njihove tragove od umejka do kuće. Znao je naći lovokradice jer ga ni noć, ni kiša, ni bura ni hladnoća nisu sprječavale da krstari svim mogućim stazama koje je u tančine poznavao.
Kostrena je nekada bila vrlo šumovita sve do samoga mora. Ondje su se nalazile sve vrste primorskoga drveća od hrasta, bijeloga i cmoga graba, jasena, šestila, gloga, smreke, bora i dr. U to je vrijeme jedino zaštićeno drvo bila naša primorska šmrika kako je nazivana u Sv. Luciji ili šmrek kako su je zvali u Sv. Barbari. Zaštićena je još po austrijskim propisima od 1795. godine i 1804. godine, a za njezinu su se sječu plaćale kazne. Taj je propis bio na snazi i između dva svjetska rata što je znao i Tone Fak, te ga se striktno pridržayao. Smrekovo je drvo najbolje za vatru i grijanje, a o Božiću ono je u našim krajevima bilo i tradicionalno božićno drvce. Dok je Tone budno pazio da se šmrika ne siječe za gorivo, za vrijeme je božićnih praznika znao zažmiriti na jedno oko, jer je i onako u svakoj kući u koju je za Božić ušao našao okićenu šmriku. A koga kazniti na Božić!
Treba naglasiti da su najveću štetu kostrenskim šumama činile mnogobrojne koze koje se u nas nisu hranile u štalama, već su slobodno brstile po umejcima otkidajući mlade grančice. Zbog toga je kostrensko kozje mlijeko bilo uvijek posebno cijenjeno.
Čuvajući svoje šume, Kostrenjani su, barem oni koji su to mogli, kupovali drva za ogrjev najčešće od Bodula, koji su redovito svojim bracerama dolazili u Žurkovo, ili od Grobničana, koji su svojim kolima s konjskom zapregom dovozili cjepanice. S drvenim su ugljenom često dolazili i Istrijani Ćići i to preko granice, iz Italije.
Bodulima treba posvetiti malo više prostora jer su oni, tako reći, bili sastavni dio Žurkova. Već od ranije, za Bodule je Žurkovo bilo pogodno mjesto gdje su mogli prenoćiti i okrijepiti se u gostionici kod Milošice, ako su onako škrbni, odlučili potrošiti koji filir ili razmijeniti bocu maslinova ulja, rakije, vijenac suhih smokava ili kapule ili pak pola kopanjice drva za pijat pašte i fažola i ki žmulj bevande.
Otvaranjem ceste za Žurkovo uvidjeli su da se i u drugim zaseocima u Kostreni mogu prodati drva, a ne, kao ranije, samo u onih par žurkovanskih kuća. Ponekom je Bodulu Žurkova bila i konačno odredište, pa nisu više ni odlazili na Rijeku i Sušak.
Bodulska su drva kao hrast, grabar i crnika bila vrlo kvalitetna i kalorična. Našlo se i dosta šmrike, jer na Boduliji nije bilo kontrole i zabrane sječe. Drva su bila rezana po dužini oko 20 centimetara, da se mogu stavljati u peći ili štednjak. Mjerila su se na drvenoj mjerici, jedan puta jedan metar. Često bi pri postavljanju mjerice neki Boduli pokušali malo prevariti postavljajući klinove s krive strane, a nekada režući kraća drva. No, to je u Žurkovu rijetko prolazilo. Takvim su se malim trikovima služili uglavnom oni koji nisu bili orijentirani na Kostrenu kao stalno tržište, već su bili u prolazu. U Žurkovi su se tako nalazile dvije do tri bracere posada kojih su se smatrale domaćima, pa su krivo gledali na te povremene došljake, a često bi se i s njima posvađali kada bi uočili da žele prevariti. Znalo se dogoditi da stari barba Ivan, mlađi Ivan ili barba Miko, kao stalni opskrbljivači, u jedan ili dva dana prodaju svih svojih 30-35 metara drva, koliko je bracera mogla ukrcati u štivu ili na palubu. Istovremeno, neki od tih došljaka ne bi prodali ni metra. Pravi monopol.
Bio je to težak posao. U slučaju malo vjetra bracera je imala jedro i flok, ali najčešće su morali koristiti dva teška vesla i tako veslajući doći od Krka do Žurkova. Svi ti Boduli bili su iz raznih sela na jugozapadnoj obali Krka, tzv. Šotoventini. Nekada, ali rjeđe, dolazili su Cresani Keršini uglavnom iz Beloga, Merga ili Porozine. Oni su dovozili drva dužine jednoga metra, ali tanja od bodulskih i vezana u fašete, prodaja je bila slaba, pa nisu mogli preuzeti tržište.
Ako je bilo pogodno vrijeme i malo vjetrića u jutamjim i večernjim satima, Boduli, koji su bili dobri pomorci, a još bolji meteorolozi, vješto su koristili takve uvjete, pa su znali jedan vijaj, tj. ukrcaj na Krku, iskrcaj u Žurkovu i putovanje tamo i natrag, izvršiti u tri dana. Ali nije uvijek bilo tako. Za vrijeme kiša, a posebno juga, morali su u Žurkovu ostajati po nekoliko dana. Na tim malim bracerama imali su skučen prostor za spavanje pod provom, u koji su jedva stala dva člana posade i slamarica od kukuruzovine. Kako je paluba redovito propuštala vodu, slamarice su uvijek bile mokre, pa ili spavaj na njoj ili sarno čuči. Za kuhanje su pak imali mali fogunić na palubi napravljen od neke stare limene bačve, pa kako onda kuhati po kiši i jugu. U takvim prilikama su im priskakali u pomoć mještani Žurkova; dali bi im kakav smještaj i nešto im skuhali. Boduli su to znali vrlo cijeniti, te bi uzvraćali kopanjicom ili dvije drva i s malo ulja ili rakije. Tako bi svi bili zadovoljni - i Boduli i Žurkovani.
Kostrenke su od rive do svojih kuća ponovo morale nositi drva na svojim leđima i to u koševima ili vrećama, a da bi sve prenijele morale su ići i po nekoliko puta. Za one koji su mogli platiti, drva je do kuće prevozio Turčin (prijevoznik). Žurkovani nisu imali taj problem jer bi im Boduli u kopanjicama drva prebacili u konobe. Znali su nekad u kopanjicama odnijeti manje količine i u Šodiće i Susaniće, bilo zato što su ih ljudi prihvatili za nevremena ili bi im nešto malo nadoplatili. Drva su se kupovala svakako, prema mogućnostima: od kvarat metra, pola metra do jednoga i više metara.
Malo po malo, Grobničani koji su dovozili cjepanice od jednoga metra potiskivali su Bodule. Njihova je prednost bila u tome što su cestom i stazicama mogli doći do pred sama kućna vrata, ali ta je drva onda trebalo ispiliti i iscjepati, za razliku od bodulskih koja su se odmah mogla ložiti.
Ćići iz Istre vozili su drveni ugljen, ali je njegova prođa bila minimalna, uglavno za glačanje rublja i odjeće u glačalima, peglama na ugljen.
Drva dakle ipak nije nedostajalo, a zanimljivo je spomenuti gdje se i kako to drvo koristilo za kuhanje ili grijanje. U starija vremena bila su to ognjišta ili po domaću ognjišća, podignuta u kuhinjama, malo iznad poda i dosta pristupačna tako da se oko ognjišta moglo sjediti, grijati, obavljati neke kućanske poslove, obično krpati staru robu, plesti, čistiti jedaći pribor i posuđe, a djeca učiti. Uz ognjišta naše su none znale okupiti unučad i pričati im štorije. Za kuhanje su služile željezne komoštre, o koje su se vješali kotlići, i tronozi, na koje su se postavljali lonci, a prema veličini ognjišta njih je moglo biti postavljeno i više.
Kasnije su u imućnijim kućama ognjišta, koja bi inače zadimila čitavu kuhinju, djelomično zazidana i na njih su ugrađena željezna vrata - nazivala su se vintofer. Na vanjskome dijelu ognjišta prema kuhinji bile su jedna ili više polica na koje su se kao ukras postavljali zemljani vrčevi, ukrasni tanjuri, a u pomoračkim obiteljima i porculansko posuđe, poznati Cardiff koje su pomorci donosili iz Engleske, bakreni kuhinjski predmeti i druge sitnice. Koliko god je to lijepo izgledalo, zahtijevalo je stalno čišćenje jer je dim iz ognjišta činio svoje.
Kasnije se i to počelo modernizirati. Rušila su se ognjišta i nabavljale limene peći, šparheti s užarenom pločom ili s više otvora za kuhanje. Kako je standard života stalno bio u porastu, ti se limeni šparheti zamjenjuju emajliranima, najprije u crnom, a zatim i u bijelom emajlu. Oni siromašniji mogli su kupiti samo šparhete lošije kvalitete, a najsiromašniji kozicu od tankoga lima na četiri nogara koja je uglavnom služila samo za kuhanje jer je prostoriju vrlo slabo grijala, za razliku od pravih šparheta.
Inače, grijala se samo jedna prostorija i to kuhinja, pa je u zimskim danima ona bila jedino mjesto u kojem se prebivalo. U kuhinji se odvijao čitav dnevni život, a u hladne se sobe išlo samo na spavanje. Za jakih zima u spavaćim je sobama temperatura znala biti tako niska da se i voda ledila u čaši. Ljeti je ipak bilo mnogo lakše. Kuća bi se širom otvorila, a u vrtove bi se postavio šparhet ili kozica i ondje bi se kuhalo, jelo i odvijao čitav dnevni život.
Tijekom večeri i noći kuće je ipak trebalo nekako osvijetliti jer se u mraku nije moglo živjeti. Kao i u okolnim mjestima, i Kostrenjani su se snalazili na razne načine. U najranijim se danima za osvjetljenje koristila luč, a kasnije glavnim izvorom rasvjete postaju petrolej i karbid. Nabavljale su se razne petrolejske i karbidne svjetiljke kojih je bilo od onih najmanjih, do većih i raskošnijih. Kao uvijek, pa tako i onda kuliko soldi tuliko i muzike.
U najviše se slučajeva u kuhinji nalazila jedna nešto manja ili veća petrolejka. lmala je stakleni ili limeni donji dio u koji se ulijevao petrolej, makinetu s fitiljem - stenjom i utor za postavljanje staklenoga cilindra - tubo. O veličini svjetiljke ovisila je i količina rasvjete.
Karbidne su lampe bile nešto drugačije i davale su više svjetla; umjesto petroleja koristili su se karbid i voda. Obje su svjetiljke proizvodile određen miris ili smrad, pa je uvijek nakon uporabe trebalo provjetravati prostoriju. Karbid je bio nešto skuplji od petroleja, pa se stoga i manje upotrebljavao.
Pomorska nesreća koja se dogodila tijekom Prvoga svjetskoga rata, točnije 1917. godine, bila je za Kostrenjane izvor besplatne energije. U riječkoj se luei zapalio parobrod Split, vlasništvo Hrvatskoga parobrodarskoga društva iz Splita, koji je iz Dugoga Rata kraj Splita prevozio karbid u Rijeku. Brod je nasukan kraj istočne punte Martinšćice, na plažu pod Velom kavom. Kada je ugašen požar, nastala je opća mobilizacija svih raspoloživih čamaca iz Žurkove i Martinšćice kojima su se s nasukanoga broda odvozile bačve karbida u kostrenske konobe i štale. Dragocjeno se gorivo koristilo još mnogo godina kasnije za rasvjetu kuća. Austrijski su žandari, panduri i financi obavljali racije po kućama i oduzimali karbid, ali s malo uspjeha.
Završetkom rata život je postao snošljiviji. Sve su se više zapošljavali na kopnu, a pomorci sve više ukrcavali na brodove. Iako se i dalje živjelo skromno, ipak se osjećao određeni boljitak, što se odražavalo i na sam način života. Umjesto ognjišta kuhalo se i grijalo na šparhetima, a umjesto malih svjetiljki nabavljale su se nove i veće, te bi noću u kućama ipak bilo više svjetla.
Dok je nekada samo u kuhinji i to samo nekoliko sati gorjela mala svjetiljčica ili voštana svijeća, šterika s kojom se išlo na spavanje, sada se pojavljuju ne samo veće, nego i luksuznije svijeće i svjećnjaci. Navečer se u kuhinji može već duže sjediti, razgovarati, krpati i plesti, nešto pročitati, a djeca mogu završavati svoje školske zadaće. Usprkos znatnome napretku, život se ukućana odvija još uvijek samo u kuhinji.
Pomorci, posebno oni viših zvanja koji su zarađivali više od ostalih, iz svijeta donose nove porculanske lampe, kako viseće, tako i stolne, s metalnim ili porculanskim lusterima, ukrašenim i ocrtanim lampama, abažurima, s jednom ili više lampi. Takvi se lusteri postavljaju sve više u sobama za posjete koje se sve češće opremaju u imućnijim kueama.
Za vrijeme održavanja javnih priredbi u Čitaonici, drugim plesnim salama, u gostionicama ili na ljetnim priredbama, posebno u Žurkovu, rasvjeta bi se osiguravala velikim karbidnim lampama i ribarskim feralima. Sam život ljudi znatno se mijenja. U krevet se više ne ide s prvim mrakom, već se ostaje budan do nešto kasnijih sati. Produžuje se vrijeme ostanka na nogama, a skraćuje vrijeme spavanja.
Bio je to velik korak učinjen u rasvjeti, ali se 0 električnome osvjetljenju tada još moglo samo sanjati. Ipak, električna je rasvjeta stigla u Kostrenu mnogo ranije nego voda. U drugoj je polovici tridesetih godina Elektra d.d. Sušak otpočela s izgradnjom električne mreže i postavljanjem drvenih stupova. Pojedini su zaseoci postupno povezivani pa svi nisu istovremeno dobili struju. Mreža se širila od Martinšćice prema Sv. Barbari, te je do početka Drugoga svjetskoga rata čitava Kostrena bila elektrificirana. Opet se ponavlja stara priča: imućniji uvode struju u čitavu kuću, kupuju se veća ili manja rasvjetna tijela, od manjih i jeftinijih lustera, do onih luksuznih i natječu se koja će kuća biti više i bogatije osvijetljena. Oni siromašniji nastoje zadovoljiti potrebe za osvjetljenjem onoliko koliko im je dug pokrivač. Nerijetko, u neke se kuće postavlja samo po jedna žarulja u kuhinji i to ona najslabija od 25 W ili se, u najboljemu slučaju, postavljaju dvije do tri žarulje u čitavoj kući. Dolaskom električne energije u zaborav padaju luči, petrolejke, karbitke i lojanice, ali se ipak za svaki slučaj u kući ostavlja po jedna petrolejka ili voštana svijeća jer su u to vrijeme kvarovi na eletričnoj mrezi bili vrlo česti.
Kostrena je tada dobila, iako skromnu, i javnu rasvjetu. Posljednja je svjetiljka javne rasvjete davno nestala, još od doba kada je stari cestar File kao vrlo važna osoba, svake večeri i jutra obilazio Kostrenu paleći i gaseći onih nekoliko javnih svjetiljki duž glavne ceste. Kasnije niti je bilo Fila, niti je bilo javne rasvjete. I sada je najviše javnih svjetala postavljeno uz glavnu cestu i u Sv. Luciji kao središtu mjesta, te po nekoliko svjetiljki u svakome zaseoku dok Žurkova kao izletište, dobiva čak pet javnih svjetala.
Uvođenje električne energije u kuće za mnoge je ipak predstavljalo veći izdatak, pa su naši zastupnici u Poglavarstvu Sušaka nastojali najsiromašnijima osigurati neke povlastice u vidu smanjenja cijene ili višekratnoga otplaćivanja. Ovom prilikom treba spomenuti našu mještanku Ivanku Krtica-Borčić, tada priznatu službenicu u Elektri koja je u tome vrlo mnogo pomagala.
Električna je energija, osim osvjetljenja kuća, donijela i druge novine u živote ponekih mještana. Neki su sada mogli nabaviti radioaparat, što je do tada bio samo san. Naime, do tada je u Kostreni bilo samo nekoliko starih mehaničkih stolnih gramofona s posebnim limenim tuljkom, zvučnikom, poznatih po slici sjedećega psa s natpisom His Master Voice. Nešto kasnije bilo je i manjih portable gramofona u malim koferima. Kako su radioaparati bili vrlo skupi, u Kostreni ih je imalo samo nekoliko obitelji. Prilikom emitiranja tada vrlo popularnih zabavnih i glazbenih emisija oko tih se aparata znalo okupiti i po pola sela, dok smo mi mlađi uživali u sportskim prijenosima. U to vrijeme, na vrhuncu svoje slave bili su bijeli mušketiri - Punčec, Palada, Kukuljević i Mitić - koji su igrali važne teniske mečeve Davis cupa, pa nije bilo mlade osobe koja nije čučala uz radioaparat. Počeli su se nabavljati i prvi električni gramofoni, dok se za druge električne aparate tada još nije znalo. Nabavka hladnjaka, strojeva za pranje rublja, štednjaka i drugih električnih aparata dolazi tek u drugoj fazi elektrifikacije, po završetku Drugoga svjetskoga rata.
Postao/la gost » 24.12.2010, 20:42 
