Postao/la Nisam našla ništa o njemu osim što sam razumijela iz njegovih tekstova da je bio profesor u nekoj riječkoj školi.
Npisao je knjigu "S torbom na leđima i štapom u ruci" (Rijeka : Tisak Tipograf, 1971.) - http://library.foi.hr/m3/ksr1.php?nema= ... Stranica+3
O izletu na Kamenjak piše u Našim planinama br. 7-8 1969.
VALENT HOFER, Rijeka
Kamenjak
Otkako se donji tok Rječine zbog akumulacionog jezera hidrocentrale pretvorio u suho korito i prestao biti privlačna točka za nedjeljne izletnike, morali smo mi Riječani po bližoj okolici potražiti druga izletišta.
Tako je među ostalim došao na red i impozantni greben Kamenjaka (838 m), koji se u blizini ceste Rijeka—Zagreb svojim golim hridinama posebno ističe i na sebe svraća pažnju prolaznika.
Poznata je stvar da u predjelima bližim moru i za vrijeme zime ima vrlo lijepih sunčanih dana. I dok u krajevima uz Dravu, Savu i Dunav na prozorskim oknima cvate ledeno cvijeće, a prodavačice u dućanima rade u krznenim kaputima, mi ovdje u Rijeci idemo subotom i nedjeljom na izlete. Mlađi ljudi, skijaši, idu na snijegom pokrite terene Platka i Snježnika, a starijima ostaje mogućnost planinarenja po nižim vrhovima i padinama južno od Obruča, Malog Platka i Gornjeg Jelenja, jer tu zbog toplinskog utjecaja mora nema većih i dugotrajnih snježnih nameta.
Divota je ujutro po sunčanom zimskom danu odvesti se autobusom do Grobničkog polja pa dalje cestom nastaviti pješice. Pred nama se redaju snijegom pokriti i suncem obasjani: Obruč, Platak, Sljeme i Pliš. Kod svakog zaokreta ceste mijenjaju se sve ljepši i ljepši vidici, da ih se ne može dosta nagledati. Odlučimo li ipak da se autobusom odvezemo dalje, doživjet ćemo iza Škrebutnjaka kod Gornjeg Jelenja veliko razočaranje. Autobus će iznenada zaći u gustu maglu i na teško prohodnu cestu prekrivenu snijegom i ledom. Zato Karlo i ja i ne idemo dalje, nego se pješke vraćamo natrag.
Na lijevoj strani u pravcu zapada vidimo najednom osebujan goli kameniti brijeg, koji se nalazi u sklopu dugačkog grebena. To je Kamenjak, cilj našeg izleta danas. On je po konfiguraciji svojih stijena interesantan i za obične planinare i za alpiniste, jer u koti 771 m ima vertikalnu stijenu pozamašnih dimenzija. Ova kota vidi se čak iz mjesta Krasice kod Bakarskog zaliva, kada je osvjetljava sunce pri zalasku.
Greben Kamenjaka lijepo je vidjeti, bilo da idemo sa Malog Platka, tj. sa sjevera, ili sa Grobničkog polja, sa zapada. Silazeći jednom sa Malog Platka na cestu ugledam na sredini donjeg dijela golog grebena nekakvo stablo, kako strši u visinu. Protrljam oči ne vjerujući da je na vrhu gole stijene moglo izrasti drvo, koje do sada nisam vidio. No drvo stvarno stoji povrh stijene i ja uzimam durbin da ga bolje osmotrim. I što vidim? Na goloj stijeni stoji čovjek i ne miče se. Jasno mu vidim gojzerice i na leđima ruksak. U to se na stijeni pojavi još jedan planinar i moje »stablo« krene sa svojim drugom dalje po grebenu.
Idemo tako Karlo i ja cestom sve bliže Kamenjaku, a izraziti šiljak kao da raste i postaje sve veći i impozantniji. Nedaleko ovčarske farme krenemo kolnim putem lijevo kroz mladu bjelogoričnu šumu i uz lagani uspon dugom serpentinom dolazimo pod sam vrh. Slikamo ga i, došavši posve blizu, opazimo stari bunker koji dominira cijelim okolišem. Sa strahopoštovanjem pogledavamo na vertikalnu stijenu koja se uz bunker pruža u visinu i dubinu. Ova stijena možda još nije vidjela pravog penjača-alpinistu, a nas obične izletnike nije se udostojala ni pogledati.
Desno od vertikalne stijene vodi strmi put na rub grebena. Karlo ga stručnjački odmjeri i počne se verati prema rubu. Stigavši gore zastane, da vidi što ću ja.
»E, moj dragoviću, tu gore ja ne idem!« viknem mu odlučno. »Ti se probij na drugu stranu kote, a ja ću je zaobići i tebe dočekati na drugoj strani. Ako te dugo ne bude, sići ću na cestu i tamo čekati.«
Smišljeno-učinjeno! Karlo začas nestane u stijenama, a ja idući podnožjem brijega obiđem ga i nađem se u predjelu koji svojom divljinom podsjeća na vrleti sjevernog Velebita. Dugo sam tu čekao i razgledavao sve pojedinosti, ali Karla nisam dočekao. Obuze me neka slutnja da se nije negdje omaknuo i pao niz stijenu, te ondje sada leži razbijen ili mrtav. Zaviknem da se sve orilo, a jeka odbijala među okolnim stijenama, ali mi nitko ne odgovara. Muka me spopala. Sto ću sada? Karlu ne mogu pomoći, a sramota je druga ostaviti u nevolji. .. Nakon dugog krzmanja i premišljanja vratim se do bunkera i pođem serpentinom prema cesti. Nigdje čovjeka da mu se potužim i da ga upitam za savjet. Ova neizvjesnost prava je mora i nevolja. Odlučim, ako se Karlo uskoro ne pojavi, da obavijestim prvu stanicu milicije. Tako rezonirajući stignem do ceste i sjednem na neki panj. Iznenada se na zavoju pojavi poznata Karlova figura, kako brzim koracima silazi niz brijeg. Ustanem i javim se uobičajenim planinarskim uzvikom. Karlo odmah odgovori.
»Dakle, sve je u redu!« odahnem i prihvatim se ozbiljno jela. Karlo se povede za mnom i za kratko vrijeme bili smo spremni da se prvim autobusom odvezemo u Rijeku, jer su se sa zapada gomilali oblaci i spremalo se nevrijeme. Do dolaska autobusa Karlo mi je ispričao, kako se proveo među stijenama. Najprije je bio vrlo zadovoljan, jer se penjao uz dobro uočljive planinarske markacije. Idući dalje nailazio je na jako eksponirana mjesta, kojima je jedva prošao, jer nije bilo nikakvih osiguranja. Zbog toga planinari, kao na primjer ja, tu uopće ne mogu proći. Moja dozivanja uopće nije čuo, jer se stalno kretao između stijena. Pri tom penjanju imao je neugodan susret sa zmijom otrovnicom, ali ju je na vrijeme opazio i pričekao dok se je povukla, jer štap kod sebe nije imao.
- Kamenjak (1).JPG (155.13 KiB) Pogledano 3440 puta
slijedi još jedan nastavak....
