Po dokumentaciji UN-a utemeljenoj na detaljnim istraživanjima zbivanja u Drugom svjetskom ratu samo su tri mjesta u cijelom svijetu doživjela potpuno uništenje i spaljivanje, a gotovo svo stanovništvo je masakrirano.
Ta tri mjesta su Lidice (Češka), Oradur sur Glane (Francuska) i naša - Lipa.

Žalosno je, ali istinito, da vjerojatno premali broj ljudi u Primorsko-goranskoj županiji, a kamo li u Hrvatskoj, zna za to.



Zadnjeg dana travnja davne 1944. godine, dok se u zraku već itekako osjećalo proljeće, a mještani Lipa živjeli svoj posljednji dan vjerojatno razmišljajući o poljskim radovima, selo su oko 14.30 sati opkolili pripadnici SS Polizairegimente Bozen. Uvjerivši se da u mjestu nema partizana koji bi im se suprotstavili, ušli su u Lipu oko 15 sati i počeli krvavi pir koji po svojoj bestijalnosti ulazi u najsramnije stranice ratovanja. Puna dva sata izuzetno dobro opremljeni i vojnički savršeno spremni esesovci iživljavali su se nad mještanima, mahom ženama, djecom i starcima. Sve kuće i gospodarske zgrade su zapaljene, nekoliko je žena silovano, ubijena su čak i djeca u kolijevci, a ubojstva su praćena mučenjem pa su partizani, koji su slijedećeg jutra ušli u selo, našli 21 unakažen leš.

Ubijeno je tog dana ukupno 269 stanovnika Lipe, od čega čak 121 dijete! Najmlađa žrtva bila je sedmomjesečna Bosiljka Iskra. Preživjelo je svega nekoliko ljudi koji su u tom trenutku bili izvan sela.

Iako konkretnih dokaza nema (očigledno je i njemačku komandu bilo stid ovog “junačkog” čina), gotovo je sigurno da su pokolj u Lipi počinili pripadnici SS Polizai regimente Bozen, točnije talijanskog gradića Bolzano koji je 1943.-1945. godine bio dio Operativne zone Alpenland pod njemačkom upravom.

Zanimljivo je kako su slike tog zločina došle na vidjelo. Priča teče ovako:
Pokolj i paljenje sela snimao je jedan njemački časnik te potom odnio razviti u foto radnju "Maroš" u Ilirskoj Bistrici.
Djevojka koja je u foto radnji primila narudžbu, shvatila je prilikom razvijanja da se radi o zločinu i pretpostavila da se radi o nekom mjestu u okolici. Zato je, bez znanja njemačkog časnika uz njegovu nazočnost, kriomice napravila po dva primjerka fotografija.
Oficiru je uručila po jedan primjerak razvijenih fotografija, a ostatak je uz obrazloženje da nisu uspjele, bacila u koš. Njemac je nasjeo na tu priču te je po njegovu odlasku, djevojka izvadila fotografije iz koša i spremila ih na sigurno.
Odmah po oslobođenju, u izlogu foto radnje izložene su te fotke, uz javni poziv da se jave oni koji znaju o kojem mjestu i zločinu je riječ. Nije dugo trebalo da neki prepoznaju mjesto Lipu i poveže sa zločinom...Tako su fotografije svjedočile o tom zločinu.
Prerađeno i smanjeno iz Magazina Primorsko-Goranske županije "Zeleno i plavo", br.25.

--------------------
Edit Adamić: Od više postova o ovoj temi po raznim dijelovima foruma napravljeno je jedno mjesto gdje će biti objedinjene sve informacije. Ovaj strašan događaj ne smije potonut u zaborav. Važna napomena fotografije koje imaju oznaku Bundesarchiv nisu slikane u Lipi.

Što nije spaljen i Podhum? Ostala je navodno samo jedna kuća, što baš i nije nešto.

I meni je to palo na pamet. A onda sam razmišljao o ostalim selima po cijeloj Europi i Rusiji, mora da je gorjelo k`o ludo. No, tako piše i tako sam prepisao.

Evo da se malo pridružim ovoj temi sa 2 fotografije koje (mislim) nisu još objavljene na forumu, koje na žalost nisu baš kvalitetne, a na kojima se može razaznati kako okupatorski vojnici kradu (ili što bi oni rekli "spašavaju" stoku) dok selo gori.




Ne znam koliko vam je poznato da je po završetku II WW i dolasku komunista na vlast postojao vrlo ozbiljan plan o izgradnji "Nove Lipe", potpuno novog sela u kojima bi svim preživjelim stanovnicima bile izgrađene nove kuće na potpuno novoj lokaciji, a spaljeno selo bi se konzerviralo i uredilo u spomen muzej ili kako su ti Lipljani nazvali "selo duhova". Ponosni seljaci odbili su taj prijedlog i hrabro krenuli sa obnovom i izgradnjom sela i svojih ognjišta.
Inače, mještani Lipe i dalje su ostali predmet ili žrtve prepucavanja raznih režima i ideologija koje su, naravno, za svoju promociju koristile tragediju ovih ljudi.
Tako su nakon II WW mise zadušnice za žrtve fašističkog terora morale biti služene praktički potajice, a bilo kakvo crkveno obilježavanje tragedije bilo je naravno strogo zabranjeno. Obrat slijedi nakon Domovinskog rata. Govornicu na komemoraciji zauzimaju neke nove face, a u prvim redovima plješću im neke kvadrataste izbrivene glave sa obaveznim tamnim naočalima. Lokalni svećenik (iz Klane) postaje glavna zvijezda i to obilato koristi te komemoraciju žrtvama pretvara u beskrajnu misu.
Koliko mi je poznato nakon nekoliko sastanaka mještana, lokalne samouprave, crkve i raznoraznih udruga nađen je nekakav kompromis koji će svih zadovoljiti, a žrtve terora pustiti da počivaju u miru!

naglasak je na - potpuno

dakle - ako je ostala jedna kuća, nije potpuno, i zato Podhum nije na listi!

Između ostalih spaljene su i Žejane, Vele i Male Mune, Frlanija, u Istri Šaini kraj Barbana, ali očito pos'o nije napravljen dovoljno temeljito kao u Lipi.

Dana 13.5.1944. nacisti su u Rupi na raskršću prema Klani (na mjestu na kojem se danas nalazi gostiona "Anica") na električni stup objesili Iskra Franju (1896.) , njegovu kćer Mariju (1922.) i Šlosar Franju (1904.) pripadnike partizanskog pokreta, a koji su uhvaćeni u Rupi. Franjo Iskra bio je predsjednik NOO Lipa koju su nacisti spalili 13 dana ranije, a njegova kćer Marija je bila omladinska aktivistkinja. Po "dobrom" običaju toga vremena mještani su bili prisiljeni gledati vješanje, a tijela su ostala na stupu visjeti još nekoliko dana. Spomen ploča nalazi se na suprotnoj strani ceste od mjesta gdje se ljudi obješeni.



Franjo Iskra neposredno pred vješanje. Ostalo je svjedočanstvo da je rekao kad su ga upitali za posljednju želju: "Prije mene objesite moju kćer. Lakše ću ja gledati kako mi vješate kćer, nego ona kako joj vješate oca."
Još zanimljivije od ove jezive priče je priča o tome kako je ova fotografija sačuvana:
Njemački oficir koji je fotografiju napravio bio je podstanar u Rijeci kod jedne gospođe rodom iz Lipe. Fotografije koje je ostavio na stolu u sobi, poskrivećki je gledao njezin mladi sinčić koji je na slici prepoznao rođaka Franju i donio ju pokazati mami. Iako u velikom strahu, hrabra je žena sakrila tu fotografiju u šuplju ciglu u zidu i tako ju spasila za buduće generacije i lokalpatriote!

Spomen ploća u Rupi, na raskrižju za Klanu i ARZ.

Nikola je u samom uvodu napisao samo djelić iz ZIP-a broj 25 , pa ja donosim cijeli članak jer je jako zanimljiv.
-------------------------------------------------------------------------
Sjećanja - Lipa pamti
Nikad objašnjeni zločin

Lipa je jedno od tri mjesta u svijetu, po dokumentaciji UN-a, koje je u Drugom svjetskom ratu doživjelo potpuno uništenje i spaljivanje, a gotovo svo stanovništvo masakrirano. Bio je to jedan od najstrašnijih zločina Drugog svjetskog rata, izniman po svojoj surovosti i bešćutnosti


Napad na Lipu

Napisao: Marinko KRMPOTIĆ
Snimio: Marinko KRMPOTIĆ i Arhiva ZiP

Po dokumentaciji UN-a utemeljenoj na detaljnim istraživanjima zbivanja u Drugom svjetskom ratu samo su tri mjesta u cijelom svijetu doživjela potpuno uništenje i spaljivanje, a gotovo svo stanovništvo je masakrirano. Ta tri mjesta su Lidice (Češka), Oradur surGlane (Francuska) i naša - Lipa. Žalosno je, ali istinito, da vjerojatno premali broj ljudi u Primorsko-goranskoj županiji, a kamo li u Hrvatskoj, zna za ovaj podatak koji bi itekako dobro došao pri nastojanjima Hrvatske da pokažu svijetu kako Hrvati nisu bili samo ustaše, što je percepcija koju je bivša država itekako uspješno gradila desetljećima. Štoviše, zločin u Lipi toliko je stravično neljudski da bi ga se kao antiratnu opomenu moglo predstavljati u svakom kutku svijeta jer ludilo i sumanost tako bolno progovaraju iz podataka i fotografija tog nedjela da sami po sebi nose poruku - ne ponovilo se. A što se, u stvari, dogodilo...


Uz ubijenu ženu njemački vojnik pali krov kuće

Neviđen masakr

Zadnjeg dana travnja davne 1944. godine, dok se u zraku već itekako osjećalo proljeće, a mještani Lipa živjeli svoj posljednji dan vjerojatno razmišljajući o poljskim radovima, selo su oko 14.30 sati opkolili pripadnici SS Polizai regimente Bozen. Uvjerivši se da u mjestu nema partizana koji bi im se suprotstavili, ušli su u Lipu oko 15 sati i počeli krvavi pir koji po svojoj bestijalnosti ulazi u najsramnije stranice ratovanja. Puna dva sata izuzetno dobro opremljeni i vojnički savršeno spremni esesovci iživljavali su se nad mještanima, mahom ženama, djecom i starcima. Sve kuće i gospodarske zgrade su zapaljene, nekoliko je žena silovano, ubijena su čak i djeca u kolijevci, a ubojstva su praćena mučenjem pa su partizani, koji su slijedećeg jutra ušli u selo, našli 21 unakažen leš. Ni sudbina ostalih dvjestotinjak mještana nije bila bolja. Uplašene i šokirane pripadnici elitnih odreda njemačke vojske okupili su ih pod prijetnjom oružja pred mjestom te im rekli kako ih vode u sabirni logor u susjedno mjesto Rupa.
No, kod posljednje seoske kuće kolona je zaustavljena, ljudi su nagurani u zgradu u koju su najprije ispaljene salve metaka iz mitraljeza, a potom je zapaljena. Hitlerovi specijalci izvana su gledali kako u plamenu uz užasne muke umiru ljudi koji im se ni po kojem segmentu vojne vještine nisu mogli ni znali suprotstaviti.


Lipa 30.travnja 1944.

Kako je otkriven zločin
Dokumentaciju o izvršenom zločinu ostavili su sami fašisti, koji su snimali svoju zločinačku rabotu. Zanimljiva je priča o otkriću tih fotografija. Tijekom fašističkog divljanja u Lipi snimio ih je jedan njemački časnik te potom odnio razviti u fotografsku radnju “Maroš” u Ilirskoj Bistrici. Djevojka koja je u fotografskoj radnji primila narudžbi shvatila je prilikom razvijanja da se radi o zločinu i ispravno je pretpostavila, iako nije znala gdje se zločin dogodio, da je riječ o nekom od obližnjih naselja. Upravo stoga ona je, bez znanja esesovca i uz njegovu nazočnost u radnji, kriomice napravila po dva primjerka svake fotografije. Uručila je njemačkom vojniku po jedan primjerak svake, a ostatak, uz obrazloženje da se radi o neuspjelim fotografijama, bacila u koš za otpatke. Esesovac je nasjeo na tu priču, a po njegovom odlasku djevojka je uzela sve fotografije i spremila ih na sigurno. Odmah po oslobođenju, 1945. godine, foto radnja “Maroš” u svom je izlogu objavila neke od tih fotografija uz javni poziv da se jave oni koji znaju o kojem mjestu i zločinu je riječ. Nije dugo trebalo da netko iz Lipe u izlogu radnje prepozna svoje selo..


Preživjelo je svega nekoliko ljudi koji su u tom trenutku bili izvan sela - Danica Maljevac

Potresno svjedočanstvo

Za svega dva sata uništeno je cijelo selo, govori nam Danica Maljavac koja od sredine osamdesetih proučava ovaj događaj, a godinama je bila vodič u muzeju u Lipi: “Ubijeno je tog dana ukupno 269 stanovnika Lipe, od čega čak 121 dijete! Najmlađa žrtva bila je sedmomjesečna Bosiljka Iskra. Preživjelo je svega nekoliko ljudi koji su u tom trenutku bili izvan sela, poput moje bake koja je bila na paši i kad je čula pucnjavu i krikove pobjegla je u šumu. U samom mjestu preživjela je samo obitelj Zmajla, majka i četvero djece. O tome se pričalo, ali točnih podataka nije bilo sve dok 1983. godine u posjet muzeju s jednom grupom turista nije došla jedna lijepa visoka plavokosa žena u ranim četrdesetim. Dok sam toj skupini turista pričala što se dogodilo ona je počela jako plakati ugledavši sliku ubijenih Andretićevih, a nakon što smo je smirili rekla nam je da je ona Amalija Zmajla i da je tog dana kao devetogodišnja djevojčica vidjela ubojstvo svojih susjeda. Naime, njen djed tog se dana spremao oko 15 sati izaći u mjesto vidjeti igra li tko boće.
No, budući da je zaboravio maramicu zastao je na stepenicama kraj ulaznih vrata i zamolio Amaliju majku Jelicu da mu je donese. Dok je ona išla po maramicu neki je njemački vojnik hicem iz daljine ubio djeda na stepenicama! Shvativši što se dogodilo Jelica je brzo svu svoju djecu, najstariju Amaliju i troje njene male braće, brzo odvela u podrum. Troje najmlađih smjestila je pod klupu, a ona i kći sjedile su u tišini i ne mičući se na klupi dok je vani počinjalo krvoproliće. Amalija se popela na klupu i provirila van te vidjela ubojstvo none i mame susjedne obitelji. Usprkos svom tom užasu ostali su mirni u podrumu pod voltom, a spasilo ih je tijelo mrtvog djeda jer su fašisti pretpostavili kako su tu obavili posao pa nisu ulazili u kuću! Nažalost, nakon tog događaja njihova majka psihički više nije bila pri sebi, a djeca su otišla svaki svojim putem pri čemu je Amalija otišla u Australiju iz koje se 39 godina kasnije vratila i u muzeju ugledala sliku koju je vidjela vlastitim očima...


Delegacija Općine Matulji i mjesta Lipa položile su vijenac u mjestu Lidice u Češkoj, koje je na isti način stradalo od njemačke vojske

Suradnja Oradoura,Lidica i Lipe

Lijepo je i to što sve više jača suradnja tri mjesta, francuskog Oradour sur Glane, čeških Lidica i hrvatske Lipe, koja su najteže stradala u Drugom svjetskom ratu. Naime, na ovogodišnjoj komemoraciji žrtvama Lipe nazočio je predstavnik francuskog gradića Oradur sur Glane, a 11. lipnja predstavnici Općine Matulji i mjesta Lipa posjetili su Lidice u Češkoj. Razmjenom iskustava pokušava se ojačati vlastita prezentacije tragičnih povijesnih zbivanja, a pokušat će se realizirati i prijedlog Francuza po kojem bi se na internetu svi zajedno predstavljali omogućivši time istodobno uvid u sve tri tragedije koje po svom intenzitetu spadaju u najtamnija zbivanja Drugog svjetskog rata.


269 imena nanizano je na ploči postavljenoj u memorijalnoj zbirci

Nervoza okupatora

Iako konkretnih dokaza nema (očigledno je i njemačku komandu bilo stid ovog “junačkog” čina), gotovo je sigurno da su pokolj u Lipi počinili pripadnici SS Polizai regimente Bozen, točnije talijanskog gradića Bolzano koji je 1943.-1945. godine bio dio Operativne zone Alpenland pod njemačkom upravom. Jedan od najstrašnijih zločina Drugog svjetskog rata, izniman po svojoj surovosti i bešćutnosti, imao je svoj uvod u prethodnim ratnim zbivanjima na širem području. Naime, stanovnici Lipe, kao i brojnih drugih naselja ovog dijela Primorsko-goranske županije, u narodnooslobodilački pokret uključili su se već početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća, a do masovnog priključivanja partizanima dolazi nakon što je 8. rujna 1943. godine kapitulirala Italija. To, kao i stvaranje sve obimnijeg slobodnog teritorija itekako je brinulo njemačku komandu čija je vojska u Italiji odjednom “za leđima” dobila neugodnog protivnika, a otvarao se i prostor za potencijalni prodor saveznika hrvatskim dijelom Jadranskog mora. Zbog svega toga vrhovna komanda njemačke vojske, svjedoče dokumenti, odlučuje razbiti snage narodnoslobodilačke
vojske u Istri i Primorju te zaposjesti teritorij. Prvi korak u tom smjeru bila je ofenziva pod nazivom “Wolkenbruch” (Provala oblaka) ostvarena u listopadu 1943. godine. Vojni uspjeh je postignut, ali duh naroda nije slomljen što je bilo vidljivo iz činjenice da se na terenu stvaraju nove i nove partizanske jedinice. Nezadovoljni takvim razvojem događaja fašisti počinju represiju nad civilnim stanovništvom i tu je, u stvari, zametak masakra u Lipi. Naime, u ožujku 1944. godine njemačke kaznene ekspedicije pljačkaju, pale i ubijaju najprije u selu Zvoneće, potom Vele i Male Mune, a 27. travnja Žejane i Veli Brgud kao odmazdu za partizanski napad kod Rupe u kojem je, navodno, poginulo osamdesetak neprijateljskih vojnika. No, sve to nije utažilo njihovu žeđ za osvetom i 30. travnja krenuli su prema Lipi koju su u 14.30 opkolili...

Neshvatljivo zadovoljstvo nakon masakra

Nasmiješena lica , jer su dobro obavili posao !

Ćiković: Lipu nećemo prepustiti zaboravu

Sjećanja na ovaj strašni zločin žive i danas kroz različite manifestacije i memorijalnu zbirku koja je smještena u obnovljenoj zgradi seoske škole. Također, na mjestu gdje je većina stanovnika ubijena i spaljena, podignut je spomenik. Svake godine 30. travnja održava se komemoracija u kojoj je ove godine prvi put sudjelovala i delegacija francuskoga grada Oradour-sur-Glane. Štoviše, cilj i želja Općine Matulji, na čijem se području Lipa nalazi, je dalje čuvati ta sjećanja, ističe načelnik Mario Ćiković i pojašnjava: - U proračunu za ovu godinu osigurali smo sredstva za izradu projektne dokumentacije o preuređenju i obnovi tog memorijalnog prostora. Aktivnosti vezane uz tu namjeru realiziramo u suradnji s udrugom antifašista, a želja nam je revitalizirati ne samo taj prostor, već vratiti ugled koji je imao pred tridesetak i više godina te iznova ovdje ugošćavati autobuse s turistima i održavati satove povijesti školarcima. Smatramo da nije dobro prepustiti zaboravu jedan od najtragičnijih ratnih događaja cijelog ovog područja. Drago nam je što nam je pomoć i suradnju, čim napravimo projektnu dokumentaciju i vidimo troškovnik, ponudila i Primorsko-goranska županija na čelu s županom Komadinom, a nadamo se i pomoći viših državnih instanci”, rekao je Ćiković pojasnivši kako bi u podrumskom dijelu zgrade bio smješten etnografski dio, na ulazu bi bio uređen dio za multimedijalnu prezentaciju, a cijeli prvi kat bio bi, kao i do sada, vezan uz prikaz tragedije 30. travnja 1944. godine.


Ruševina kuća izgorenih 1944 i danas podsjećaju na stravičan zločin

------------------------------------
Volio bi posjetiti ovo mjesto i poklonit se svim žrtvama tj. obići spomen obilježja, pa ne bi bilo loše da pošaljemo gore jedan LPR odred i napravimo jedan putopis u našem stilu, kakvog samo mi znamo napraviti.
Događaj uvršten u našu kronologiju.

Edit Adamić:Važna napomena fotografije koje imaju oznaku Bundesarchiv nisu slikane u Lipi.

Nas su uredno otpeljali u Lipu, kao što su nas onako uredno peljali gledat strahote Podhuma, Jasenovca, ratnih filmova i dokumentaraca koji su obuhvaćali sekvence kopanja groba prije nego dobiješ metak u potiljak i sl.
vjeruj mi, kako mislim da je to za dječju dob neprimjereno, zamjerile su mi se "drugarice" (tako smo mi zvali učiteljice) i cijeli taj sustav idolopoklonstva NOB-u i fascinacije mrtvima. tresla sam se od straha što ćemo vidjet svaki put kad smo išli na izlet.
stoga, ja ne bih ponavljala posjet Lipi,a ostali-kako hoće. sjećam se da je u selu bio i muzej.

Uglavnom zanimljivo da se u njemačkom Državnom arhivu čuvaju slikice krvavog čišćenja. Da su naši komunisti bili na njihovom mjestu oni bi to sigurno sve zapalili i uništili da narod što manje zna. Ako nema fotki kao da se nije nikad to ni desilo.






Edit Adamić : Važna napomena fotografije koje imaju oznaku Bundesarchiv nisu slikane u Lipi.

Lipa pamti !!!

Obratiti pažnju: niti jedna stara slika iz Adamićevog posta nije iz Lipe.

Čak ni ona na kojoj piše "zločin fašizma u Lipi".

Ovo je vrlo ozbiljna tema, a stavljanje pogrešnih slika malo narušava ozbiljnost. Tj. kad se prenosi tekst, valja malo provjeriti vjerodostojnost materijala, a ne samo kopi/pejstati.

Slika s natpisom "zločin" ne odgovara arhitekturom.

Ostale slike su dio relativno poznate serije Wehrmachtovih propagandnih slika iz serije "Borba protiv partizana", raspravljalo se na netu, mislim da je iz sela Dane iz sjeverne Istre. Ova serija, naravno, ne paše na priču o tome kako su otkrivene fotografije s mjesta zločina.

Osjetljiv sam na ovakve stvari jer su one "hrana" za revizioniste, budale koje će se uhvatiti najmanje nepravilnosti pa početi pričati pi7darije tipa "Ma to se uopće nije dogodilo, vidiš da "lažu" sa slikama"...

Lipa pamti...

Pamtimo svi, pamtit će pokoljenja onaj crni travanjski dan, kad je ovdje planula fašistička lomača i progutala nevine.

Putniče, posjetioče dozovi časkom u pamet dan strave, posveti svoju misao palima na ovom mjestu, na tlu rodnome.

Sjećamo Vas se, zaboraviti vas ne možemo i -ne smijemo. Odajemo Vam počast, jer ste u velebnu zgradu slobode uzidali svoje živote.

(Tekst iz Spomenice muzeja)



Došla sam u posjed Zbornika liburnijskog krasa, pa sam malo proučila, i zaista, dobro viče lappino, od slika su samo ove koje je stavio jazbac plus ova na kojoj se vidi snimanje zločina i pljačka, a sve su iz arhiva Komisije za ratne zločine za Istru.
Neznam koje se slike nalaze u muzeju. Otići ću izviditi

Ako je tako ne bi ih se trebalo nikako miješati s ovom temom , možda kao dočaravanje strahota stavit slikicu ali i onda napomenut da je to samo dočaravanje kako je izgledalo . Hvala Lappino na ovim informacijama.

Zokxy i tebi je krivo od tebe sam uzeo slikice jer su dobre kvalitete. Te iste slikice bile su i u tom članku ZIP.
http://croinfo.net/vijesti-hrvatska/410 ... 41944.html