Dobrodošli na prvi forum o gradu Rijeci i Primorsko-goranskom zavičaju, koji je otvoren za sve ljude na svijetu, bez obzira na nacionalnost, vjeru i porijeklo.

Prijava  •  REGISTRIRAJ SE !

Rijeka kroz države

Dotaknite se neke teme iz bogate povijesti našeg grada. Jedino rubrika "Osobe" vezana je cijeli naš kraj. Pridonesite svojim prilogom da saznamo i naučimo nešto više .
Avatar korisnika
Adamić
Moderator
Moderator
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 21306
Teme: 856
Pridružen: 12.6.2009, 02:27
Lokacija: Grad Rijeka

Re: Rijeka i države

Post broj:#46  PostPostao/la Adamić » 10.10.2011, 04:32

Wikipedija je krive podatke stavila .

Anektirala ju Italija 3. ožujka 1924.


To ne može biti točno kad je Rimskim sporazumom 27.1.1924 Rijeka anektirana.

3.3.1922. izvršen je fašistički puč, Zanella je bio prisiiljen odreći se vlasti i pobjeći u Kraljevinu SHS, u Kraljevicu.

15.9.1923. talijanska vojska postala je jedina vlast u Rijeci (za vojnog guvernera imenovan je general Giardino)

Avatar korisnika
Adamić
Moderator
Moderator
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 21306
Teme: 856
Pridružen: 12.6.2009, 02:27
Lokacija: Grad Rijeka

Re: Rijeka i države

Post broj:#47  PostPostao/la Adamić » 16.10.2011, 02:23

POLITIČKA SITUACIJA NAKON PRVOGA SVJETSKOG RATA (1918-1920.)

Porazi austro-ugarske vojske na mnogim ratištima u prvom svjetskom ratu, osim u pravcu Italije, neposredno su doveli do raspada Monarhije, u kojoj su, već otprije, djelovali mnogi nacionalni pokreti, a među njima su po intenzitetu napose bili snažni oni među jugoslavenskim narodima. Još i prije raspada Austro-Ugarske, Hrvatski Sabor proglasio je, 29. listopada 1918. otcjepljenje hrvatskih krajeva koji su do tada bili u sastavu dvojne monarhije i njihov ulazak u novoosnovanu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba sa sjedištem u Zagrebu (koja se uskoro udružuje s kraljevinama Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, sa sjedištem u Beogradu). Istoga dana, samo u popodnevnim satima, Rijeka je postala sastavni dio te Države, a od posljednjega mađarskog guvernera, Zoltana Jekelfaluszyja, vlast je preuzeo veliki župan Rikard Lenac, predstavnik Mjesnog odbora Narodnog vijeća Države SHS za Rijeku i Sušak; ovamo stiže i poseban povjerenik centralnog vijeća.
Iako se prvih dana činilo da će, nakon više desetljeća, doći bez većih stresova do ujedinjenja Rijeke s maticom zemljom, Hrvatskom, uskoro se to pokazalo iluzornim. Riječki mađaroni, gotovo listom, pretvorili su se u talijanaše, te su se i oni i stare talijanske strukture Rijeke izravno suprotstavili vlasti Narodnog vijeća; u tome kontekstu dolazi i do osnivanja Talijanskog narodnog vijeća u Rijeci (30. X) te do njegova zahtjeva da se Rijeka anektira - ponovno jednoj udaljenoj državi — Kraljevini Italiji. Pored te dvije varijante uskoro će se javiti i treća, koju su zastupali autonomaši, sa zahtjevom da grad Rijeka ne pripadne ni Kraljevini SHS ni Kraljevini Italiji, nego da dobije status posebnoga državnog teritorija. U biti se politika svih građanskih političkih struktura, i u Rijeci i u kraljevinama, SHS i Italiji, sve do kraja 1923. god. odvijala unutar navedenih osnovnih političkih alternativa. Riječku situaciju činilo je još zamršenijom i to što u njezinu prevladavanju nisu sudjelovali samo neposredno zainteresirani subjekti; kako dolazak zapadnih Savezničkih vojnih jedinica nije pridonio smirivanju prilika, Rijeka je postala predmetom spora i u širim međunarodnim relacijama, te su i pojedina tijela na tome nivou sudjelovala u rješavanju problema i pitanja oko njezina političkoga i teritorijalnog statusa.
Prije nego što se iskažu sve kontroverze koje su se prelamale u pitanjima teritorijalne pripadnosti Rijeke, valja reći da Rijeka, po tajnom Londonskom ugovoru, potpisanom 26. travnja 1915, kojim je Italija napustila saveznike u Beču i Berlinu te prešla na stranu Antante, nije trebala pripasti Italiji nego Hrvatskoj (iako uz određene nejasnoće u samome ugovoru). Međutim, što se prvi svjetski rat više bližio kraju, u talijanskim imperijalističkim vladajućim krugovima sve je više sazrijevala misao da se Italiji pripoji i Rijeka, ne bi li se, uz ostalo, neutralizirala i konkurencija Trstu; neočekivano brz raspad Austro-Ugarske i zamršene političke prilike u jugoslavenskim zemljama, koje se za Rim isto tako neočekivano prebrzo udružuju u jednu državu, potakle su Italiju na pomisao da Rijeku i službeno zatraži i zadrži. Za to su postojale različite varijante, a cilj im je svima bio isti: anektirati Rijeku Italiji i na taj način novostvorenoj jugoslavenskoj državi onemogućiti najpogodniji izlaz na svjetska tržišta. U tome svjetlu treba sagledavati i ulazak talijanskih regularnih trupa u Rijeku 4. studenog 1918, koje je javnosti trebalo prikazati kao dio savezničkih vojnih snaga, zadatak kojih je bio samo posredovanje u smirivanju zategnutih političkih odnosa u gradu dok se ne
definira njegov status. Te su trupe, zapravo, imale ulogu trojanskog konja; tada zapravo i započinje višegodišnji (prvi) period nedaća (do 1924) i za grad i za njegovu okolicu, kada je bilo i ljudskih žrtava, i domaćih i stranih (bilo je čak ubojstava i Anamita iz Indokine, pripadnika regularnih francuskih vojnih jedinica, pored ostalog, i zato jer su nosili kokarde s nacionalnim bojama francuske zastave koja je istih boja kao i hrvatska, odnosno jugoslavenska). Kratkotrajnu nadu u valjano rješenje teritorijalne pripadnosti Rijeke pobudio je ulazak odreda vojske Kraljevine Srbije u grad, 5. studenog 1918, ali se ubrzo i to pokazalo nerealnim. Srpska je vojska (doslovno) na prijevaru udaljena iz grada; u Rijeku 17. studenog ulaze novi talijanski odredi. Silom je oduzeta vlast Narodnom vijeću Države SHS i predana Talijanskom narodnom vijeću. Tome činu francuske i engleske vojne jedinice nisu se suprotstavile, kao ni 20. studenoga 1918, kada su talijanske jedinice okupirale i Sušak (doduše, ovamo su prešli i saveznici). Talijanske okupacijske trupe i u Rijeci i u Sušaku (Sušak je, kao dio Kraljevine SHS, proglašen gradom ukazom bana Hrvatske i Slavonije od 23. listopada 1919, a zbog okupacije za sjedište sušačkog kotara proglašena je 1920. god. Kraljevica) ponašale su se bahato, pljačkale živežne namirnice i ratni materijal iz vojnih skladišta, napadale na civile, pa je bilo i ljudskih žrtava. U svemu tome pomažu im ili ih i predvode novoformirani odredi riječkih razbijača, među kojima ima i dosta došljaka iz Italije; jedan od takvih jačih odreda bila je i »Riječka legija« Giovannija Hosta (koji se nazivao i Venturi, podrijetlom iz kastavskih Hosti), jedan od prvih oružanih odreda tipa fašističkih, batinaša na svijetu.

DANUNCIJADA.
GabrieleD'Annunzio jedan od ideologa obnove rimskoga antičkog imperija ali na novim osnovama, ugledni pjesnik i ljubitelj vlasti, nosilac najdesnijih tendencija u tadašnjoj talijanskoj politici. U takvoj situaciji riječko-kastavski talijanaš Host učvršćuje temelje »Riječke legije«, koja će se skladno uklopiti u arditsko-legionarske odrede došljaka. D'Annunzio je na čelu svojih legionara ušao u Rijeku 12. rujna 1919. i u njoj ostao sve do siječnja 1921. godine. U početku, u skladu s općom politikom Rima, on radi na definitivnom anektiranju Rijeke Italiji, ali i na jačanju onih fašističkih elemenata koji će i iz Rijeke utjecati na gušenje ne samo zreloga revolucionarnog pokreta nego i građanske demokra¬cije općenito u Italiji. Dobivši podršku i od dijela anacionalnog mađaronsko-mađarskog te talijansko-talijanaškog vladajućeg sloja Rijeke, D'Annunzio ubrzano provodi reorganizaciju upravnog života u želji da preuzme sve prerogative vlasti, ali - za sada — u ruhu (tobožnje) demokracije. S tim u vezi provodi i gradske izbore 26. listopada 1919. godine. Ali - usprkos tome što su birački popisi bili krivotvoreni, a mnogi glasački listići popunjeni pod pritiskom legionara i ardita - dobio je svega 6683 glasa od 10.444 upisanih birača. Nešto kasnije (16. 11. 1919) D' Annunzio provodi izbore i za riječkog poslanika u rimskom Parlamentu, nastojeći, i na taj način, dati međunarodnoj javnosti do znanja da je Rijeka sastavni dio Kraljevine Italije. Međutim, tome se suprotstavila talijanska vlada, jer bi to, sasvim sigurno, negativno utjecalo na njene pregovore s jugoslavenskom vladom oko pri- Danuncijada prema i sklapanja ugovora o razgraničenju.
Kad su, potkraj studenog 1919. godine, propali pregovori vođeni u Opatiji između predstavnika rimske vlade generala Badoglia i predstavnika riječke gradske uprave o povlačenju D' Annunzija i njegovih legionara iz Rijeke, pjesnik koji se postupno pretvara u diktatora još se jednom poigrao izborima. Tražio je povjerenje riječkih birača za svoje protuprijedloge talijanskoj vladi, ali kada se na izborima 19. prosinca 1919. pokazalo da je većina birača razočarana njegovom nasilničkom politikom i da se izjašnjavala za to da legionari sa svojim komandantom na čelu napuste grad, dao je polupati izborne žare, a izbore je poništio.
Rijeka je pod diktatorom D'Annunzijem postala ne samo poprište bezakonja nego i nasilja nad svim onim grupama i pojedincima koji se nisu slagali s ciljevima njegove vladavine. Došljačkim arditsko-legionarskim snagama pridružili su se tada i novi deklasirani talijanski i talijanaški (hrvatski i dr.) elementi, te oni pripadnici građanskih slojeva koji su u nasiljima vidjeli mogućnost brzog bogaćenja. Taj »ludi despot«, kako su ga zvali riječki komunisti, a kojem je davao podršku i talijanski dvor, osobito se ustremio na organizirane snage hrvatskog stanovni¬štva, na razjedinjavanje i uništenje hrvatske nacionalne svijesti, pa, zato, i na protjerivanje pripadnika hrvatskog življa iz grada, napose s odgovornijih radnih mjesta (među njima uklonjen je, npr., i jedan od glavnih osnivača i voditelja Rafinerije nafte, Milutin Barač). Grad je u cijelosti izolirao od njegova prirodnog zaleđa, što je vrlo teško pogodilo žitelje šireg područja Kastav- štine i Grobinštine, koji su desetljećima donosili svoje poljoprivredne proizvode na riječku tržnicu i u industriji nalazili zaposle- Rijeka kao nje, ali i gradsku privredu. Istodobno, D'Annunzio je krenuo i u svjetski prisvajanje Sušaka, pa i šireg teritorija. U Sušak su i ranije problem upadale veće grupe ardita, lupale izloge na obrtničkim i trgovačkim radnjama, premazivale natpise na hrvatskom jeziku, itd. Nakon ubojstva komandanta talijanskog ratnog broda »Puglia« u Splitu, arditi su u Rijeci izvršili pravi pogrom nad hrvatskim stanovništvom i njegovom imovinom. Zatim su 15. srpnja 1920. na Mrtvom kanalu zapalili više brodova, vlasništvo hrvatskih vlasnika, što je predskazivalo katastrofu i širih ekonomskih razmjera.
Diktator nije imao snažnije opozicije u gradu. Doduše, klasni radnički pokret predvođen socijalistima na razne se načine suprostavljao D'Annunzijevoj diktaturi, pa tako i generalnim štrajkovima, kakav je bio onaj od 21. travnja 1920. godine. No, taj su štrajk legionari i arditi ugušili okrutno, u krvi; spaljeno je i sjedište sindikalnih organizacija (Sedi Riunite), pohapšeni su brojni štrajkaši i njihovi pomagači.
Proglašenjem novoga riječkog ustava, 8. rujna 1920 (sadrži tipične značajke fašističkog uređenja »države«, koje su kasnije uvedene u Italiji), i osnutkom »Talijanskog namjesništva Kvarnera (»La Regenza Italiana del Carnaro«), D'Annunzio je činio posljednje pokušaje da sačuva Rijeku, formalno za Kraljevinu Italiju a zapravo - za sebe. Očito je da pomišlja na to da se zadrži u Rijeci, pa da, možda, iz nje krene i dalje, u osvajačke pohode na susjedna apeninska i balkanska područja. U tome mu još ne .. ,
može konkurirati ni Mussolini, koji je, nezapažen, održao govor u Rijeci. No, D'Annunziju nije uspio ni prvi pohod — da proširi vlast na susjedni kvarnerski otok Krk. Boduli su sami istjerali njegove najamnike. Tim se potezom D'Annunzio želio suprotstaviti pregovorima u Rapallu, između talijanske i jugoslavenske vlade, u kojima se nazrijevalo drugačije rješenje statusa grada Rijeke od onoga što ga je on želio. U međuvremenu su u Rijeci, s velikim uspjehom, isprobane sve one nasilničke metode te djelovanje nekih pravnih i drugih propisa koji će ubrzo doći do izražaja u samoj Italiji, u obliku fašističkog terora, a zatim i drugdje. Ne čudi, stoga, što se po uzoru na Mussolinijeve »Fasci di combatti- mento« 16. rujna 1920. u Rijeci osniva fašistička organizacija; D'Annunzio je 5. listopada popunio člansku knjižicu s brojem 749. Time, i formalno, u gradu definira temelje pokreta koji se već i prije bio manifestirao u specifičnim fašističkim oblicima djelovanja.
Pravednije i trajnije rješenje pripadnosti Rijeke nije postignuto ni potpisivanjem Rapalskog ugovora između kraljevina SHS i Italije 12. studenoga 1920. godine. Na osnovi toga akta veliki dijelovi okupiranih jugoslavenskih teritorija ostali su u sastavu Italije (Slovensko primorje, Istra, dio kvarnerskih i dalmatinskih otoka, Zadar, itd.). Ni Rijeka nije pripala Kraljevini SHS; ugovorne strane priznaju »potpunu slobodu i nezavisnost Države Rijeke (Fiume) i obavezuju se da će to večno poštovati«.
Provedba Rapalskog ugovora zahtijeva ukinuće D'Annunzi- jeve osobne diktature i njegovog Kvarnerskog Namjesništva. Budući da je pjesnik, vrlo neumjetnički, pružio otpor provedbi Ugovora, intervenirale su talijanske vladine trupe i, 21. prosinca
blokirale Rijeku. D'Annunzio sa svojim legionarima organizira otpor i niz novih terorističkih akcija; među njima su, po posljedicama, bile vrlo teške one na prometnim objektima (rušenje mosta na Brajdici i Delti, zatim glavnog mosta Sušak-Rijeka, te željezničkog mosta nad Rječinom - na pruzi Rijeka-Zagreb). Borbe talijanskih trupa i legionara trajale su relativno kratko, od 24. XII do 30. XII 1920, i poznate su pod imenom »krvavi Božić«. U njima je poginulo nekoliko desetaka legionara, a više stotina ih je bilo ranjenih; ozlijeđen je bio i sám D'Annunzio. Videći da se neće moći suprotstaviti nadmoćnim vojnim snagama talijanske regularne vojske te da nema više podrške iz Italije, D'Annunzio je prihvatio - primirje. Njegovi arditi napustili su Rijeku 10. siječnja, a sám pjesnik—diktator otišao je iz grada 18. siječnja 1921 godine — najzad vrlo zadovoljan; ranije uvijek u škripcu s novcem, mogao je odahnuti: niz kamiona natovarenih opljačkanim vrijednostima u Rijeci i okolici bili su i više nego obilna nagrada. (Službeni predstavnik talijanske vlade je 1925. god. utvrdio odštetne zahtjeve zbog »rekvizicija, šteta, pohara i krađa izvršenih u razdoblju D'Annunzijeve okupacije« u visini od 56,285.672 lire; od pustošenja i krađa nisu bili pošteđeni državljani niti službene institucije stranih država.)

--------------------------------------
Citati su iz knjige Povijest Rijeke. Informacije iz teksta uvršteni su u prvi post i u našu riječku kronologiju. :čitati:
Moram reći da je napravljen odličan posao, vrlo je kompleksna ova tema, teška, no argumentima i povijesnim činjenicama tema je čitatelju zahvaljujući nama, prezentirana da s lakoćom spoji sve događaje i poveže ih u cjelinu prema vremenskom redoslijedu.
Može se tu i diskutirati npr. o SDR da li je trajala 4 godine. Pravno je ali u stvarnosti no way.

Avatar korisnika
Adamić
Moderator
Moderator
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 21306
Teme: 856
Pridružen: 12.6.2009, 02:27
Lokacija: Grad Rijeka

Re: Rijeka i države

Post broj:#48  PostPostao/la Adamić » 23.2.2012, 02:20

30.05.1814. Rijeka i formalno podpada pod Austriju, ali sa manjim ovlastima nego što ih ima Trst.

A u uvodnom postu napisano je

Od 1813. do 1822. Rijeka formalno ne pripada nigdje



26.8.1813. Prije poraza Napoleona kod Leipziga austrijska vojska je zauzela Rijeku.

Što znači da ova činjenica (citat) ne drži vodu. Sad ne znam, odkuda sam to izvadio..iz neke knjige ali koje..

Avatar korisnika
torretta
Šegrt
Šegrt
 
Postovi: 232
Teme: 6
Pridružen: 13.5.2013, 15:38
Lokacija: Rijeka,Orehovica

Re: Rijeka i države

Post broj:#49  PostPostao/la torretta » 13.5.2013, 21:25

Imam jedan prepis iz jedne od knjiga koja pripada zbirci Valvasorjevo berilo a koje je preveo sa njemačkog izvornika plemića putopisca, geografa, kartografa itd. Johanna Weicharda Valvasora (1641-1694)na slovenski Mirko Rupel čije izdanje iz 1951 mi je bilo kratko dostupno prije puno godina. Da ne duljim dio koji govori o našem gradu pročitajte u nastavku.

Reka

Kor zadeva to mesto, leži ob Jadranskem morju v Liburniji, in pravzaprav ni prava obmejna utrdba. Nekoč je Reka bila priključena deželi Kranjski in je spadala pod njene deželne stanove, je pa v nečem privilegirana in pripada kakor mesto Trst rim. Ces. Veličanstvu. Pri opisu le-tega bo spoštovani bralec našel uzrok, kako in zakaj je bila ločena od Kranjske… Dandanes je mesto obdano z močnim obzidjem, v katerem je grad, glavarjeva rezidenca. Mest ima dvoje vrat. Mimo teče voda Reka, v kateri love zelo lepe glavatice s čisto škrlatnordečim mesom. Čez to reko je zgrajen most, kar je pod njim, se uporablja kot privoz ali pristanišče. Semkraj postavljajo ladje zakaj tu prav številne in velike lahko pristajajo in se zasidrajo koj nad reko stoji Trsat, ki bo pozneje posebej popisan. V mestu je lepa stolna cerkev jezuitski kolegij, prav tako avguštinski in nunski samostan in še več manjših cerkva. Pred mestom je kapucinski samostan in precej nad mestom kapela, imenovana Kalvarija. Zdaj, ko smo opisali božje hiše, hočemo povedati tudi kaj o upravi mesta. Glava je od rimskocesarskega veličanstva imenovani glavar, in sicer v tem času gospod Ivan Peter Argento, baron Silberberški. Nato sledita dva sodnika, izmed katerih izbere enega omenjeni gospod glavar, drugega pa celotni svet. Vsakokrat postavijo iz sveta tri, ki zanje drugi glasujejo. Kdor dobi največ glasov, tega zberejo za sodnika. Celotni občinski svet sestoji iz petdesetih oseb. Za svetovalca pa ne sprejmejo nikogar, če ni bil tudi njegov oče prej v občinskem, tj v mestnem svetu, tako da je to zdaj poslalo dedno. Če ni toliko svetovalčevih sinov na razpolago in živih, da bi pedeset mest zasedli, tedaj pritegnejo kakega drugega meščana, ki je na dobrem glasu, da bi tako nadomestil primanjkljaj. Poleg sodnikov jet u še neka oseba, imenovana vicarious, ki ima oblast, soditi v vseh civilnih in kriminalnih zadevah teer odločati o življenju in smrti. Vendor se da od njega apelirati na Gradec. Vicarius mora biti doctor juris in, da bi nepristransko razsojal, tujec, tj. ne sme biti rojen ne v Dalmaciji ne v Benetkah ali v kraju ki je pod to republiko ali oblastjo. Posebno radi sprejemejo osebe, ki so po rodu iz cesarjevih dednih, iz španskih, papeških in drugih takih dežel. Ne sme pa ta vicarious imeti v mestu prav nobrnih sorodnikov, tudi ne sme nobenega prositi za botra ali pa, ko bi sam bil naprošen, to sprejeti. V tem primeru bi takoj izgubil službo. Nekoč je ces. Veličanstvo samo imenovalo tega vikarja; dne 18 junija 1574 leta pa je dalo mestu svoboščino, da si gap o volji izbere. Odtlej vsakokrat, izločijo tri svetovalce, ki zanje drugi glasujejo, tisti, ki druge z glasovi prisega, ima pravico imenovati vikarja, vendar s prejomenjenim omejitvami. Net raja pa vikariat dalj ko dve leti. Ko mineta, prejšnji vicar odstopi in nastopi novi. Vikorjeva oblast se razteza na vse mestne prebivalce, izuzet je samo glavar. Da pa ne bi vikarji premamljeni z vslugami in darovi, po svoji volji prosto in nekaznovano mogli obračati pravico, izločijo vsako leto tri svetovalca, ki jim pravijo syndici in ki v devetih dneh skrbno pregledajo vse vikorjeve razgodbe. Če najdejo, da je iz nepazljivosti krivo sodil ali se v čem pregrešil, tedaj to popravijo in ga posvare. Če mu pa dokažejo, da je pravico prodal ter pa skrivil zaradi sprejetih daril, ga lahko tudi na smrt obsodijo. To je v rabi izključno samo tu na Reki in v Trstu. Mesto ima na leto le kakih štiri tisoč goldinarjev dohodkov. Z njimi se plačujejo gospod glavar, vicarious, sodnik in še kateri ter krijejo stroški, potrebni za popravilo mesta. TGa mali dohodak izvira samo od vinskega in ribljega daca, zakaj krčmarji in točaji morajo od vina, ki ga prodjo in iztočijo dati mestu sedmo merico ali sedmi del, a ribiči od njetih rib dvanajsto ribo ali dvanajsti del. Prav tako mora vsaka ladja, z lesom obložena, in tujci, ki v mestu žito kupujejo, plačati majhen dac. Vsako leto prepustijo dacarske dohodke in jih dajo v zakup tistemu, ki največ ponudi. To senavadno zgodi na trgu na dan sv. Martina ki je 11 novembra ko oddajajo mestne službe. Reka ima privilegij in svoboščino, da ne sme noben tujec v mestu z ničimer kupčevati, marveč je to dovoljeno samo domačinom in meščanom. Prav tako ni nobenemu tujem, duhovnemu ali drugemu meščanu, dovoljeno, da bi po dnevu sv. Matina, namreč po 11 novembru, prinesel v mesto vino, pač zato, da bi meščani, ki se temu preživljajo, lahko čim draže prodavali svoje vino. In to je tudi v Trstu naredno… Mesto je oproščeno davkov in kontribucij. Zato stoji na marmornatem stebru tako tu kakor v Trstu pred mestom orel in tile verzi:
Numine sub nostro tutae requiescite gentes i
Arbitrii vestry, quiequid habetis, erit.

Naj bo vam, ljudstva, mir, saj varje vas oblast,
Na voljo bodi vam vse, kor vam je last!

Vendor je v mestu cesarski nakladalni urad, kjer se plača naknada in mitnina od vsega trgovskega in drugega blaga. Tako imajo tudi slavni deželni stanovi Kranjski v tem mestu svojega prejemnika in mitničarja, ki pobira mitnino al dac od soli in drugih takih stvari. Obe službi opravlja zdaj gospodin Anton Troier.
Med svetovalci in drugimi meščani je velika razlika, zakaj prve imajo v časteh druge pa malo spoštujejo. Isti, ki so v svetu, imajo razne koristi in prednost, a drugi so od njih izključeni. Drugače se v tem mestu prav dobro in lepo živi, ker dobiš vse, kar zadeva hrano in pijačo, zelo poceni. Poleg tega tudi nizi najmanj ne primanjkuje dobrega, zdravega zraka in ledeno mrzle, bistre vode. Sneg nikoli ne obstane, čeprav piha od severa zelo močan veter…
Ma se te digo: tre de pan,tre de vin e tre de crodighin. E la polenta?

Prethodni

  • Similar Topics
    Odgovori
    Pogledano
    Zadnji post

Vrati se na: Povijest

Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost