UTRKE NA PRELUCI PRIJE II SVJETSKOG RATAJedina utrka održana prije Drugoga svjetskoga rata na prelučkoj stazi nosila je naziv
I. circuito del Carnaro, a održana je u predvečerje Drugoga svjetskoga rata. Ova utrka bila je dio turističke manifestacije Opatijsko ljeto koja je počela 7. VII. 1939. nastupom The 24 adorable (plesačice Music Corporation of America) i poznatim londonskim Eduard Sommerfield orkestrom. Nastupio je i poznati pijanist Felix King, pjevačica Julie Down, te tadašnji popularni pjevači Dennis Beard, John Cato i Ginger Hall.
No za ljubitelje automobilizma prave su poslastice nastupile 5. i 7. VII., kada su održani prvi treninzi na stazi u Preluku.
Koliko je ova automobilistička utrka bila značajna i poznata u svijetu, govori i podatak da je o njoj pisao New York Herald Tribune. Za tu je prigodu organiziran i poseban vlak koji je iz Udina, preko Gorice i Trsta stigao u Matulji u nedjelju ujutro u 8,40 i u Rijeku u 8,50. Povratak je bio istim vlakom iz Rijeke u 20,30 i iz Matulja u 20,40 sati.
Società Fiumana di navigazioni organizirala je prijevoz do Preluka uz cijenu od 50 lira za još slobodna mjesta na tribini C (u sklopu sadašnjeg kampa). Ova je tribina bila pretežito popunjena uzvanicima. Cijena tribine A na startu s morske strane bila je 30 lira, a one nasuprot njoj 20. Ulaz na utrku bio je 5 lira, a članovi Dopolavora plaćali su 3 lire.
Gledatelji koji su dolazili vlastitim automobilima plaćali su za parkiranje automobila 10 lira.
Karte su se u Rijeci prodavale i u R.A.C.I. (ulica Mazzini), E.N.I.T. (ulica Fiumara) i u agenciji Woloschin (Trg Regina Elena).Na intervenciju Zagrebačkog moto-kluba Ministarstvo unutarnjih poslova Jugoslavije iznimno je za ovu prigodu dopustilo prijelaz sušačkog mosta bez putovnice svim jugoslavenskim automobilima 9. VII. od 0 do 24 sata.Cesta je u Preluku bila zatvorena od 16 do 19,15 sati, a autobusi su iz Rijeke kretali s Trga Regina Elena. Od 14 sati svakih je 15 minuta vozio autobus na liniji Lovran – Opatija, odakle je ispred hotela Palace vozio poseban autobus do Preluka.
Na utrci su bili prijavljeni ponajbolji automobilisti onoga vremena: Pietsch, Villoresi, Cortese, Taruffi, Rocco, Romano, Barbieri, Platè, Lami, Pagliano, Bonomi. Najbolje je vrijeme na treningu postigao Villoresi (2'48''3/5), vozeći prosječno 128,113 km/h. U utrci je startalo devet vozača, a odmah poslije starta vodstvo je preuzeo Rocco, no zbog tehničkih problema morao je prva tri mjesta u nastavku utrke prepustiti svojim momčadskim kolegama. Na čelo utrke izbio je tada Villoresi i poslije borbe s Corteseom pobijedio je nakon prijeđenih 150 km u vremenu 1.10'41''1/5, vozeći prosječno 127,142 km/h. Iza njega plasirani su Cortese, Bonomi i Rocco. Bili su to ujedno i jedini vozači koji su završili utrku, a vozili su na tvorničkim Maseratijima 4CL.
Isti se dan održavala i mnogo važnija utrka Velika nagrada Francuske, no Mussolini nije dopustio talijanskim vozačima da nastupe na njoj. Villoresi je u Preluk došao pod teškim dojmom pogibije brata Emilija tri tjedna ranije u Monzi. Godinu dana ranije poginuo je i njegov bratić Marazza koji je također trebao postati Maseratijevim tvorničkim vozačem. Villoresi je do početka Drugoga svjetskoga rata još pobijedio 1940. na Targa Floriju. Uskoro poslije ulaska Italije u rat Villoresi je prebačen u Afriku, a brod na kojemu je putovao bio je torpediran i potonuo, pa se spasio pravom srećom. U trenutku primirja bio je u Grčkoj i obnašao časničku dužnost i ponovno se samo zahvaljujući sreći spasio od Nijemaca. U automobilističkim natjecanjima nastupao je sve do 1958. kada je zajedno s Cirom Basadonnom na Lanci pobijedio na Acropolis reliju i definitivno se povukao s utrka. Nikada nije pobijedio u jednoj utrci koja se bodovala za svjetsko prvenstvo, premda je pobjeđivao u Siracusi, Pau, Marseilleu, Oportu i Modeni. Najveći je broj utrka odvozio za momčad Ferrarija, no unatoč tome, uvijek je govorio: «Na dan kada umrem nadam se da ću otići u raj za upravljačem Maseratija». Dok je nastupao za Ferrari bilo je razdoblja kada uopće nije razgovarao s Enzom za kojega je Villoresi govorio da je osoba koja ne zna reći hvala. Kasnije se pomirio s Enzom i u pismu koje mu je uputio priznao je da je svoje najveće uspjehe postigao upravo zahvaljujući njemu.
Luigi Villoresi snimljen na startu uoči utrke

Tijekom svoje karijere doživio je nekoliko teških automobilističkih nesreća: 1948. i 1950. u Genovi, 1954. na Mille Miglia i 1956. u Rimu, što ga je navelo da se oprosti s utrkama. 1980. počeo se učestalo pojavljivati na brojnim susretima Ferrarijevih automobila, a sve dok mu je zdravlje dopuštalo sudjelovao je u radu udruge Vozača-veterana Velikih nagrada koju je osnovao njegov prijatelj de Graffenried. Posljednje godine svoga života proveo je gotovo nepokretan u domu don Sergia Mantovanija u Modeni, a zahvaljujući inicijativi nekolicine talijanskih novinara kupljena su mu invalidska kolica. Umro je u dobi od 88 godina, no imao je sreću da je bio okružen ljubavlju bliskih mu ljudi poput Miette Ascari (Albertove udovice), Dorina Serafinija, prijatelja iz Kluba 1000 milja i Alejandra de Tommasa. De Tommaso mu je uvijek samozatajno pomagao, pa čak i financijski, kada je 80-ih Villoresi kao De Tommasov koncesionar bankrotirao. Nekoliko sati prije smrti na televizije je gledao treninge za Veliku nagradu Belgije i možda je upravo razmišljao o svom prvome postolju na koje je kročio 1951. upravo u Spa.
Utrka u Preluku trebala se održati i 1940. no zbog onodobnih ratnih zbivanja to se nikada nije ostvarilo.
29 Jan 2006 , tekst objavio : Goran Slavić
Izvor: BBF1S.com