Automobilistička i motociklistička povijest Rijeke

[slave]

Evo objašnjenja o videu:
Radi se o intervjuu s Mariom Legom, vozačem koji je 1977. pobijedio u Preluku u klasi 250. Bila je to ujedno njegova jedina sezonska pobjeda, ali dovoljna da osvoji naslov svjetskoga prvaka. Lega i njegov momčadski kolega Pileri dobro su startali u utrci, a za njima je jurio Australac John Dodds. Ponešto su sporiji na startu bili Conforti, Uncini i Villa koji su također pripadali vodećoj skupini. Prvi je krug završio Pilerijevim vodstvom i s Legom za petama. Odmah iza njih bili su Dodds, Wada, Katayama i Hyvarinen. U drugome prolazu dvojac Pileri-Lega povećao je svoju prednost ispred Doddsa. U trećemu krugu vodstvo je preuzeo Lega ispred Pilerija, a njihova prednost ispred Doddsa kojega su dostigli Katayama i Wada iznosio je 8,5 sekunda. Lega je nametnuo oštar ritam i odvozio nekoliko izuzetno brzih krugova, oborivši pritom nekoliko puta i rekord staze. Pileri mu je i dalje sjedio na repu, a njihova prednost ispred Katayame i Wade iznosila je u petome krugu jedanaest sekunda. U međuvremenu se najbrži na treningu, Michel Rougerie, zaustavio u boksu. U šestome krugu pao je u gornjemu dijelu staze Finac Hyvarinen, zadobivši prijelom noge. Bertin je uspio izbjeći Finca naglo zakočivši, ali je na njega naletio Uncini, završivši svoju utrku padom. Niti jedan od ove dvojice vozača nije zadobio teže ozljede, osim manjih ogrebotina. Lega i Pileri i dalje su dominirali, a njihova prednost kretala se uglavnom oko 10 sekunda, premda je Katayama koji se oslobio Wade činio sve da ga smanji. Herron koji se tada zatekao na petome mjestu počeo je napadati Wadu. U osamnaestome krugu Wada je pao u prvome zavoju nakon starta. Imao je podosta sreće jer su ga u posljednji trenutak uspjeli izbjeći nadolazeći vozači. Manje je sreće imao Bernetič koji je u klasi 50 pao u istome zavoju, ostavši na stazi bez svijesti. Vodeća mjesta do kraja utrke nisu se mijenjala i Lega se domogao svoje prve pobjede u utrkama svjetskoga prvenstva ispred Katayame i Toma Herrona
Magični trenutak Marija Lege nije bio onaj 7. kolovoza 1977. kada se nakon osvojenog trećega mjesta na Velikoj nagradi Čehoslovačke i teorijski okrunio naslovom svjetskoga prvaka u klasi 250, već onaj nekoliko mjeseci ranije, točnije 15. svibnja u Imoli, kada je prvi put raspolagao tvorničkim Morbidellijima klasa 250 i 350. Tom je prigodom osvojio dva druga mjesta koja mu nisu donijela samo dragocjene bodove, već su mu osigurala mjesto u Morbidellijevoj tvorničkoj momčadi i u idućim utrkama. Bez obzira što je Lega bio odličan vozač, bez kvalitetnoga motocikla malo bi toga uspio učiniti.
I upravo zbog poteškoća da pronađe kvalitetan motocikl, Mario Lega koji je i ranije iskazao svoju vrijednost pobijedivši u talijanskome prvenstvu u klasi 350 (1974.) imao je tih godina iza sebe i crnu seriju koja je prijetila da se potkraj 1976. povuče s utrka. No zahvaljujući potpori triju prijatelja iz njegovog rodnog grada Lugo di Romagna pojavio se na otvorenju sezone 1977. na Velikoj nagradi Venezuele, voženoj na motodromu San Carlos. Raspolagao je Yamahom 250 na kojoj je u toj utrci osvojio deveto mjesto, što i nije bio loš rezultat za privatnog vozača, ali niti toliko dobar da bi obećavao briljantnu sezonu.
Dogodilo se ipak nešto nepredviđeno. Morbidellijev tvornički vozač pokojni Paolo Pileri ozlijedio se na treningu Velike nagrade Austrije u Salzburgu i sam je predložio patronu Morbidelliju da namjesto njega angažira upravo Legu. I kao što će se vidjeti odabir je bio ispravan.
Mario lega rođen je u mjestu Lugo di Romagna 20. veljače 1949. Četrnaest godina kasnije (1963.) kao nagradu za postignut uspjeh u srednjoj školi, dobio je na poklon prvi motocikl – Italjet 50. Svoje školovanje nastavio je sve do 1969. kada je stekao diplomu. U međuvremenu je započeo nastupati u klasi 50, doduše sa skromnim rezultatima, koji su ga prisilili da čim to bude moguće prijeđe s Italjeta na Minraelli 50 na kojem je 1967. treći u talijanskome prvenstvu kadeta. Isti rezultat i na istome motociklu postigao je i iduće godine. Potom je uslijedila stanka zbog služenja vojnoga roka, ali nakon što je svukao alpinsku odoru ponovno je počeo sudjelovati u utrkama. Najbolji rezultat postigao je 1970. na stazi Camerino gdje je nakon najboljeg vremena na treningu drugi u utrci na Italjetu 125. U Italjetu je pronašao i svoje novo radno mjesto, a s prišteđenim novcem kupio je Yamahu 250 na kojoj 1971. sudjeluje i pobjeđuje u talijanskome prvenstvu juniora. Upravo zbog iskazane premoći nad svim protivnicima mnogi su se vozači pobunili na završnoj utrci sezone u Monzi, smatrajući da njegov motor nije moguće homologirati u Italiji. No pravila su dala za pravo Legi koji je osvojio prvi naslov u karijeri, začinjen pomalo gorčinom.
I u 1972. ostao je vjeran Yamahi. Prešao je u kategoriju seniora, postigavši niz dobrih rezultata koji su mu priskrbili treće mjesto prvenstvene ljestvice. Prvi se puta ogledao i izvan granica Italije. Nastupio je na Velikoj nagradi Njemačke na zahtjevnom i gotovo 23 kilometra dugome Nürburgringu, ali je zbog kvara kočnica morao odustati. Godine 1973. postao je član momčadi privatne, ali izuzetno profesionalne momčadi Diemme iz Luga, koja je pomogla afirmaciji mnogih mladih vozača. Na Diemmeovoj Yamahi 250 treći je u talijanskome prvenstvu s pobjedom u Rosetu degli Abruzzi, a na Velikoj nagradi Jugoslavije u Preluku osvojio je četvrto mjesto. Iste je godine u paru s Pronijem anjbolji u drugoj bateriji Tisuću milja Imole koji je završio na trećemu mjestu u ukupnom redoslijedu vozeći Yamahu 350. Diemme ga je podupirao i tijekom 1974. kada je pobijedio na San Carlosu u Venezueli, ali se utrka tada još nije bodovala za svjetsko prvenstvu. Ostvario je nekoliko zapaženih rezutlata diljem Italije, od kojih je najznačajnije treće mjesto u Mugellu. Mnogo veća zadovoljstva stizala su iz klase 350: drugi je na Velikoj nagradi nacija u Imoli iza Agostinija, prvi je u Modeni i dva puta u Misanu te treći u Mugellu, gdje se okrunio naslovom nacionalnoga prvaka s popriličnom bodovnom prednošću.
I 1975. ostao je u Diemmeu, ali je zbog curenja ulja teško pao u francuskome Paul Ricardu, ozlijedivši pritom nogu, zbog čega je odsutan s utrka čitavih mjesec dana. No kada se trebao vratiti utrkama njegovo mjesto u Diemmeu su zauzeli Buscherini, a nakon njegove pogibije Salmi. Ovu nesretnu sezonu zaključio je trinaestim mjestom u talijanskome prvenstvu klase 250, gdje je vrijedno spomena samo četvrto mjesto u Imoli i četrnaestim u 350 s petim mjestom u Pesaru. Nimalo ohrabrujuća nije bila niti 1976., unatoč potpori svojih sugrađana koji su mu pomogli da pribavi Yamahu 250. Postigao je nekoliko zapaženih rezultata u Italiji, ali je imao i nekoliko padova od kojih je najteži bio onaj u Brnu. Tada je njegov motocikl zahvatio požar i ozbiljno je oštećen. Još su mu jednom pomogli sugrađani i kao što smo već spomenuli, pojavio se na otvorenju sezone 1977., no nastavit ćemo sada gdje smo stali, dakle s rezultatima postignutim nakon utrke u Imoli koji su mu priskrbili naslov svjetskoga prvaka. Njegova se vožnja odlikovala opreznošću i razumom, izuzeta od velikih izljeva emocija koji su mogli sve upropastiti. Peti je u Španjolskoj, četvrti u Francuskoj, prvi u Preluku, peti u Nizozemskoj, treći u Belgiji, drugi u Švedskoj, sedmi u Finskoj i treći u Brnu. Rezultat u Brnu postigao je zahvaljujući velikom zalaganju vjernoga prijatelja Baroncinija koji je radio čitavu noć kako bi mu osposobio motocikl za utrku, jer je Morbidellijev kamion na putu prema Brnu doživio nesreću. U talijanskome prvenstvu na najbolji je način uzvratio onima koji su mu pomogli. Na Yamahi je pobijedio u klasi 350 ispred Uncinija i Agostinija, dok je dreći u klasi 250 na Morbidelliju s pobjedama u Imoli i Mugellu. Dvije pobjede izborio je i u klasi 350; prvu u Misanu i drugu u Mugellu. I 1978. pojavio se u utrkama svjetskoga prvenstva kao Morbidellijev tvorničkog vozač. Na prvenstvenoj je ljestvici zauzeo sedmo mjesto, a najbolji su mu rezutlati treća mjesta u Finskoj i na Grobniku. Bila je to ujedno i njegova posljednja sezona u utrkama svjetskoga prvenstva. Statistike radi, spomenimo da je Legina pobjeda u Preluku njegova jedina u karijeri u klasi 250.

[jazbac]

Bravo Slave. Pedantno i detaljno!

[Adamić]

Ove odlične kvalitetne fotke sigurno niste još vidjeli . Dajem ih u najboljoj mogučoj kvaliteti.



----------------------------------
Grobnik 1978.g. prva svjetska utrka na Grobniku











1.9.1978. Godine izgrađena grobnička pista. U samo nekoliko mjeseci izgrađena je pista po uzoru na najatraktivnije piste na svijetu. Glavni projektant dr. Andrija Prager učinio je remek djelo već samim time što je gledateljima omogućio da s bilo kojeg djela staze mogu vidjeti veliki dio trkališta. Smišljenom kombinacijom ravnih dijelova i zavoja izgrađena je tehnički zahtjevna pista koja na ravnim dijelovima omogućava brzine i do 300 km/h, dok su do tada najveće prosječne brzine na službenim natjecanjima bile 168 km/h. Već u prvim razgovorima sa svjetskim asovima brzinskog motociklizma zaključeno je da je za pobjedu na Grobniku uz tehničku perfekciju motocikla vrlo važan i ljudski faktor.
Nevjerojatno je kako je sama staza sa par pratećih objekta brzo niknula. Ali više godina infrastruktura na Grobniku stagnira. Sa godinama je postala nedovoljna da bi se u potpunosti zadovoljili sve stroži kriteriji međunarodne motociklističke udruge za buduće organizacije prvenstva svijeta.

[jazbac]

Iako je nama uglavnom poznata ona novija Testa rossa iz 80-tih godina 20. stoljeća manje je poznato da se prva Ferrarijeva Testa rossa 500 počela se proizvoditi 1956. godine (podatak pronađen na internetu) i proizvedeno je samo 20 komada od kojih je jeda jurio i prelučkom stazom 10.VI.1956. godine na utrci koja se vozila pod nazivom "Nagrada Jadrana".



Na žalost, ne znam ime vozača (to bi mogao Slave "otkriti"!), ali znam da je radoznali kibicer sa desne strane moj pokojni nono. Traka na lijevoj ruci bila je oznaka "sportskih funkcionera", a koju je točno funkciju obavljao na utrci ne znam.

[jazbac]

Na žalost, ne znam ime vozača (to bi mogao Slave "otkriti"!), ali znam da je radoznali kibicer sa desne strane moj pokojni nono. Traka na lijevoj ruci bila je oznaka "sportskih funkcionera", a koju je točno funkciju obavljao na utrci ne znam.[/quote]

Ipak sam sam sebe natjerao da se pokušam pozabaviti ovim podatkom i uspio sam

Na slici je talijanski vozač Franco Cortese koji je te godine u Preluku i pobjedio u klasi do 3000 ccm vozeći prosječnom brzinom 121,4 kmh

[jazbac]

Još malo Preluka:



Na ovoj slici ne vidi se dobro da se radi o motoru s prikolicom marke Norton, a na slici je pobjednik utrke prikoličara iznad 500 ccm 1954. godine Švicarac Roland Benz, a suvozač mu je bio Hufschmid.



Pobjednik utrke 1956. godine u klasi 125 ccm Talijan Adelmo Mandolini na Ducatiju.

[gost]

Testarossa je premoćna, ja ju poznajem jer je burago svojevremeno proizvodio modelin od nje.

[slave]

Utrka je održana 9.-10. VI. 1956. pod nazivom "Nagrada Jadrana - Prix Adriatique", kako piše na naslovnici službenog programa utrke, a rezultati su sljedeći:
15 krugova = 90 km
1. Franco Cortese (Ferrari) 44'28''3 - 121,400 km/h
2. Ernst Vögel (Porsche) 44'46''3 - 120,600 km/h
3. Kurt Zeller (Mercedes 300 SL) 46'37''4
4. Toni Pozzato (Maserati) 47'32''
5. Bruno Gavazzoli (Ferrari) - 2 kruga
Najbrži krug: Cortese, 2'52''2 - 125,250 km/h, što je i apsolutni rekord staze.
Ferrari se pojavio s dva tvornička automobila povjerena Francu Corteseu i Brunu Gavazzoliju, premda je u programu stajalo još ime Ottavija Guarduccija, namjesto kojega je doputovao Cortese čije ime nije bilo u službenom programu utrke. Kako je Guarducci bio prijavljen s brojem 44, a nije nastupio, onda je sigurno to Corteseov automobil

[slave]

Jedan od prvih, ako ne i prvi motocikl u Rijeci i okolici nabavio je Danijel Seljak iz Pobri. Motocikl je bio marle Laurin&Clement 500 ccm proizveden 1900./1904. s magnetskim čekićem, tvrdim gumama i prijenosom snage na remen.
Jednak model ovog motocikla nalazi se i danas u prostorijama AMD Matulji. Više o motociklu i njegovom vlasniku sigurno zna Slave, neosporno najveći autoritet u poznavanju auto-moto sporta u našem kraju, a budući da je član foruma, nadam se da će me nadopuniti. Podatke sam izvadio iz jednog texta koji je Slave pisao, a fotografija je iz moje obiteljske arhive.

Godine 1910. u Matulji dolazi prvi motocikl, vlasništvo Danijela Seljaka iz Frančića. Bio je to motocikl marke Laurin & Clement 500 cm3 (1900./1904.) s magnetnim čekićem, tvrdim gumama i prijenosom snage na remen. Seljak se tih pionirskih dana prisjećao s nostalgijom i pripovijedao sredinom pedesetih u intervjuu Novome Listu, kao sedamdesetsedmogodišnjak: «Kako sam postao motociklist? Nekada, u mladosti, vladao je parostroj. Mi mladi smo znatiželjno gledali tu tehničku novinu kako pišti, klopoće i dimi, kao da se u njoj prže svi lignji Kvarnera. Nakon završene Delavske škole u Kastvu nisam mogao odoljeti a da ne upoznam bolje taj stroj». U Trstu je položio ispit za pomorskog strojara i kad je 1904. došao u ove krajeve prvi parni valjak navalili su na mladog strojovođu da preuzme rukovanje njime, jer nije bilo drugoga koji bi to znao. Bio je to prvi parni valjak, kojim su se gradile ceste od Lovrana do Rijeke. Kada je isto poduzeće 1910. godine dobilo motocikl Laurin & Clement nitko ga nije uspio pokrenuti. Mnogi su gurali, vrtjeli pedalama, ali se tvrdoglavi stroj nije pomicao s mjesta. «Sjeo sam i ja», pričao je Seljak, «gurnuli me pomoćnici i motor je krenuo. Bilo je to na Pavlovcu (Cirkulu) i nisam se zaustavio do kuće u Frančićima». Ta prva vožnja motociklom po našim cestama u proljeće 1910. predstavljala je, naravno, senzaciju. Unatoč tome što je to bio za svoje vrijeme suvremen motocikl nikada nije bilo sigurno dokle će ići. «Ponekad biti na tom motoru izgledalo je kao jahati na poplašenom biku. Kasnije vozio se s njime i inženjer, nadzornik radova, ali često je ostavljao motor u kakvom jarku i vraćao se pješice». Danijel Seljak morao je tada odlaziti po motor na kojemu bi popravio kvar i vozio dalje. Ponekad bi na cesti za Ilirsku Bistricu ili drugdje naišao na motociklistu, koji u kvaru traži pomoć. Bilo je to teško iskušenje, jer zaustaviti motor, značilo je ponekad riskirati i ostati sam u kvaru. Dok je stroj radio bilo je najbolje voziti dalje. Tako je Danijel Seljak postao pomalo iskusan motociklist.
Iduće godine upustio se u prvu utrku iz Opatije na Učku. Bio je, doduše, jedini sudionik te utrke jer drugih motociklista nije ni bilo, ali se ipak dobro oznojio dok je stigao na vrh i pobijedio! Kladili su se, naime, drugi hoće li ili neće stići za 45 minuta iz Opatije na Učku. Krenuo je iz Lipovice (Volosko), a već u Frančićima morao je stati da se motor ohladi. Popušio je cigaretu, da bi zatim vozio sve do Zatke, gdje je morao ponovno stati, pritegnuti remen, koji je zbog napora bio već popustio, počekati da se motor ohladi i zatim krenuti dalje. Isto mu se dogodilo kad je stigao do Špadići. Već je bilo prošlo i pola sata, a još je trebalo prevaliti najstrmiji dio puta. Pod samim vrhom morao si je pripomoći i pedalama. Nije, doduše, sišao s motocikla da ga gura, kao što su u ta vremena znali činiti izletnici koji su htjeli na Učku automobilom, ali pošteno se izmorio, da bi uspio prije četrdeset i pet minuta javiti telefonom u Opatiju svoj dolazak na cilj. «Tada», pričao je Seljak, «vožnja motociklom zahtijevala je ne samo znanje, već često i znatan tjelesni napor. Pri tome mazivo i benzin iz stroja zaprljali bi svakoga u vožnji. Danas, međutim, to više nije problem. Motocikl voze danas i žene u rukavicama. To, međutim, ne znači da nije potrebno imati i danas čvrstu ruku i bistar mozak, ako se želi vladati tako osjetljivim strojem kao što je motocikl. Drago mi je što vidim da naši mladi vozači, koji su osvojili toliko nagrada na utrkama, s velikom ljubavlju i zanimanjem prate razvoj tehnike i prednjače u motociklizmu slijedeći naš primjer. Drago mi je što mogu reći da sam i ja malo pomogao da u Matuljima danas imamo tako talentiranih trkača», završio je svoju priču Seljak. Isti tip motocikla poput Seljakovog nalazio se u prostorijama AMD-a Matulji.

[slave]

A što se tiče rezultata utrka prikoličara iz 1954.:
startalo 7 vozača, a na cilj stigla četvorica.
1. R. Benz (Norton), 35'24''2 - 101,65 km/h
2. V. Pongratz (Norton) 36'03''2 - 99,85 km/h
3. L. Neussner (Norton) 37'10''5
4. S. Pažur (Hrvatska - BMW) - 1 krug

[jazbac]

Čini mi se da na ovom forumu nije nigdje spomenuto da je čuvena utrka oko Trsata izrasla iz jedne druge manifestacije, a koja je održana 30. travnja 1961. godine uoči proslave dana oslobođenja Rijeke po čemu je utrka i vožena pod nazivom "Oslobođenje Rijeke". Utrka je bila međurepubličkog karaktera, a vožena je u konkurenciji kako automobila tako i motocikala. Staza je bila duga 1.150 metara, a start je bio na obali ispred zgrade Jadrolinije. Pretpostavljam da se vozilo po Korzu i obali. Već sljedeće godine utrka je preseljena na Trsat gdje se vozila neprekidno do 1972. godine.











Dragi prijatelji Riječani da se ne biste previše umislili o bogatoj tradiciji riječkog moto sporta sljedeća je slika tek da vas podsjeti ko je bio dosta ispred vas po organizaciji utrka

[nikola]

Krasna serija slika trke po Korzu i gradu! Mislim da sam negdje čitao podatak o tome da su utrke na Trsatu izrasle iz tih "gradskih" utrka.

[Adamić]

Odlične informacije.



Pisalo je za ovu sliku da je iz 50 tih ja bih rekao da je sa istog dana kad i ovi gdje su motocklisti. Pada kiša također...kako si i rekao jazbac uz motorističku utrku bila je održana i auto utrka.

[jazbac]

Evo i par besedica i par sličica o legendarnoj utrci oko Trsata koje su se održavale od 1962. do 1972. godine na nešto više od 3000 metara dugoj stazi oko Trsata, a vozile su se pod nazivom "Oslobođenje Rijeke". Od 1967. godine boduju se za Prvenstvo Jugoslavije i tradicionalno su označavale početak natjecateljske moto sezone. !968. godine prvu pobjedu u svojoj kasnije prebogatoj sportskoj karijeri ostvaruje legendarni Marija Kosić čime je najavio eru stalnih dvoboja sa svojim velikim rivalom i klupskim kolegom Brankom Bevandom. 1971. godine "Trsat" odnosi i svoju prvu žrtvu. Na subotnjem treningu koji je vožen po kiši smrtno je stradao sarajevski vozač Avdo Alić.
Sljedeća, 1972. godina osim što je bila posljednja utrka oko Trsata biti će zapamćena i po dvostrukoj pobjedi Marijana Kosića (u klasi 175 i klasi 250 ccm) te oborenim apsolutnim rekordom staze u vremenu 1:32, 2 minuta, a što je iznosilo 129,496 km/h!!!
Utrka je ukinuta nakon nesreće koja se dogodila na subotnjem treningu kada se je jedan dječak otrgnuo majci iz ruku i pretrčao preko ceste. u pokušaju da ga izbjegne, slovenski as Edvard Berden uletio je među gledatelje pri čemu je ozlijeđeno 12 gledatelja, a sam Berden ostao je doživotni invalid. Legenda kaže da je majka nesmotrenog dječaka (i sama debelo kriva za nesreću) ošamarala ga nakon čega je nonšalantno odšetala svojim putem, a ova utrka u povijest.

[jazbac]

Evo još par slika sa utrke oko Trsata:

Branko Bevanda