Kako se obogatilo 5 tajkuna s Kvarnera
Autor: Portal Jutarnji.hr
Objavljeno: 23.04.2006
U proteklih 15-ak godina na Kvarneru i u Gorskom kotaru izdvojilo se nekoliko poduzetnika koji su vlasnici vodećih poduzeća Primorsko-goranske županije, a danas se ubrajaju među najbogatije Hrvate. Neki su postali velike ribe na domaćem, hrvatskom tržištu, dok su drugi toliko jaki u svojoj branši da su postali čak i međunarodni igrači.
Najveći među njima pristali su za Jutarnji list pričati o svojim karijerama, poslovima i planovima te su, među ostalim, otkrili brojne dosad nepoznate podatke o sebi i svom biznisu. Procjene njihova bogatstva temelje se na dostupnim podacima o poznatoj imovini, vrijednosti dionica ili cijelih tvrtki, kao i prometu njihovih poduzeća.
Mile Čurković (44), vlasnik velikog riječkog trgovačkog lanca Plodine, čija se vrijednost procjenjuje na 130 milijuna eura
Jači sam od Keruma
Mile Ćurković, talentirani trgovac čije carstvo Plodine trenutačno vrijedi 130 milijuna eura, prvi je put javno ispričao svoju priču.
Rođen sam u Benkovcu, po struci sam diplomirani ekonomist, a poslovnu karijeru počeo sam kao profesor informatike u benkovačkoj Srednjoj ekonomskoj školi. Kad sam shvatio da me posao predavača u školi ne zadovoljava, zaposlio sam se kao informatičar u zadarskoj tvrtki Plodine, a 1991. došao sam u Rijeku i postao šef poslovnice Plodina.
Potraga za terenima
Obzirom na rat i gomilanje gubitaka, Uprava Plodina ponudila je Ćurkoviću da u zakup uzme riječko skladište za 30.000 maraka mjesečno.
- Tada sam shvatio da moram početi s privatnim biznisom pa sam odlučio u skladištu 'posložiti' diskont. Prostor sam kupio poslije, na javnom natječaju, kad su Plodine otišle u stečaj' - dodao je Ćurković.
Tržište kapitala proradilo je 2001. godine. Dotad sam pripremio tvrtku u tehnološkom i kadrovskom smislu. Onda je počeo velik razvoj Plodina: banke su nas prihvatile i znaju da sam ozbiljan. Ogledne supermarkete, veličine 3000 četvornih metara, osmislio sam i tehnički razradio. Trenutačno ih po cijeloj Hrvatskoj imamo 18. Prošlu smo godinu završili s milijardu kuna prihoda i 1000 zaposlenih. Promet je iznosio 1,2 milijarde kuna.
Moje su Plodine jače od Keruma 20 posto, a do kraja 2006. bit ćemo jači od Getroa te imati promet od dvije milijarde kuna i 1700 zaposlenih. Do kraja godine ulažemo 50 milijuna eura u 15 novih supermarketa. Naš je cilj sa stotinu supermarketa pokriti cijelu Hrvatsku, što bi bilo oko 20 posto tržišnog udjela u Hrvatskoj. Kada to dovršimo, nastavit ćemo ekspanziju u Sloveniji, Bosni i Srbiji - otkriva Ćurković.
Ćurković je postao toliko jak da je u Rijeci od šale kupio veliki slovenski trgovački centrar Tuš. U ovom trenutku tržišna vrijednost Plodina, čiji sam stopostotni vlasnik, iznosi oko 130 milijuna eura, a zaduženi smo oko 40 milijuna eura - pohvalio se Ćurković. Vrijednost Plodina je visoka i zbog pametnih ulaganja u terene koje su, primjerice, prošlih godina plaćali po 500.000 maraka, a danas vrijede pet milijuna eura. Kao i svaki uspješan poduzetnik, i on se našao na pravome mjestu u pravo vrijeme. Uspon je počeo kad mu je 2001. Hypo banka dala prvi kredit.
- Zadovoljstvo je kad pogledam na kojem je mjestu moja tvrtka. U ovom trenutku na petome smo mjestu u našoj branši, a cilj je drugo mjesto, iza Konzuma - istaknuo je Ćurković.
Supermarkete Plodina, Ćurković namjerava otvoriti u Slavonskom Brodu, Virovitici, Čakovcu, Županji i Osijeku, ali i Zagrebu, njih deset i pet u Splitu.
- U Zagrebu zasad imamo jedan supermarket, a intenzivno tražimo terene u metropoli i Splitu. Sad je prilika: jaki smo, a proradilo je i tržište robe, kapitala i radne snage - napomenuo je Ćurković.
- Krajnja je želja uvijek biti prvi. Kao mladić sanjao sam o tome da završim fakultet i zaposlim se u nekoj državnoj tvrtki, primam plaću i živim normalno. Međutim, pružila mi se prilika i iskoristio sam je. Bio sam na pravome mjestu u pravo vrijeme. To mjesto je Rijeka, a pravo vrijeme bilo je kad je Brodokomerc otišao u stečaj. U jednom trenutku, osim mog diskonta, u Rijeci nije bilo druge trgovine - prisjetio se Ćurković.
Za razliku od Keruma, Ćurković nema osobnog vozača.
- Vozim Mercedes S klase, od 150.000 eura. Automobilom godišnje prijeđem oko 100.000 kilometara - ispričao je Ćurković.
Nema poroka jer, kaže, "mora biti čvrsto na nogama": pije samo vodu, apolitičan je, a hobi mu je ribolov.
Mato Markanović (50), vlasnik poduzeća za antikorozivnu zaštitu u nekoliko zemalja
Želim biti europski igrač
Mato Markanović (50) vlasnik je nekoliko riječkih poduzeća: tvrtke Tekol Teri koja u vlasništvu ima Teri Crotek, brodogradilišta Kantrida te Tekola d.d. iz Maribora, čiji je većinski vlasnik. Unatoč tome, taj je poduzetnik relativno nepoznat široj javnosti. U nekoliko država s područja bivše Jugoslavije ima poduzeća za antikorozivnu zaštitu, a poslove širi i u Italiji te Rusiji. Sve je počelo 1974., kada je iz BiH otišao u Sloveniju.
Iz Maglaja sam 1974. otišao u Sloveniju. Rekao sam da se kući bolje vratiti u kovčegu nego otići od kuće i ne uspjeti. Zaposlio sam se u Tekolu, najjačoj tvrtki za antikorozivnu zaštitu na području bivše Jugoslavije. Prošao sam sva radna mjesta i sva velika gradilišta, s tim da sam u Zagrebu studirao sigurnost na radu. U Rijeku sam došao jer je Tekol bio jedna tvrtka koja je radila na zaštiti kemotankera od korozije. Tu sam se oženio i ostao - priča Markanović. No, 1989. Markanović je napustio Tekol i počeo se baviti poslovima osiguranja, što je trajalo do 1996.
- Kako u tom poslu nisam mogao više napredovati, povukao sam se. U posao antikorozivne zaštite vratio sam se tek 1995., kada sam kupio tvrtku Tekol Teri, čije je sjedište u Rijeci. Tvrtka Tekol Teri je, pak, u međuvremenu, preuzela od Tekola tvrtku Teri Crotek u Republici Hrvatskoj, koja je tada imala 104 zaposlena. Danas Teri Crotek zapošljava 500 radnika, a Markanović ima u većinskom vlasništvu i Tekol d. d. iz Maribora, koji zapošljava više od 100 radnika.
- Stabilnost poslovanja u Sloveniji postigla se kroz čvrste i višegodišnje ugovore o antikorozivnoj zaštiti nuklearke Krško, zatim nekih hidrocentrala i termoelektrane, ugovore o zaštiti sustava elektroprijenosa i tunela - otkriva Markanović.
- Imamo reference i golemo iskustvo. U svrhu regionalnog širenja koristimo iskustva i znanja koja su prije stečena. Na kraju krajeva, Slovenija je u Europi, mi vjerujemo da ćemo na taj način osigurati poslove u EU - dodaje Markanović.
Markanović ima i tvrtke u BiH (Bosanski Brod, Maglaj, Tuzla). Riječ je o tri poduzeća sa 96 zaposlenih.
- Itekako pazimo na to što se događa na bosanskom tržištu s obzirom na to da je Tekol u bivšoj Jugoslaviji od korozije štitio sve mostove i hidrocentrale. Bazu podataka i iskustva koristimo iz Maribora - kaže Markanović.
Markanović je i jedan od rijetkih hrvatskih poduzetnika koji se snašao u globalizaciji. U Moskvi je registrirao mješovito poduzeće i u završnoj je fazi ugovaranja poslova u Dagestanu i Rusiji.
- Sada smo u fazi pripreme rada na ruskome tržištu, tri godine smo investirali u projekt koji će ove godine zaživjeti, s tim da su u završnoj fazi pregovori s dvije najveće tvrtke za antikorozivnu zaštitu u Italiji. Naši su ciljevi jasni: u potpunosti zaokružiti proces u regiji i pozicionirati se na europskom tržištu. Usko smo specijalizirani: imamo programe antikorozivne zaštite u yacht programu i brodogradnji, hidroelektranama i termoelektranama, program zaštite plinovoda i naftovoda, program zaštite betona. Bez obzira gdje smo, uvijek radimo isti posao - priča Markanović.
Pjeskarenje u pogonima
Markanović je kupio i obnovio neke pogone Torpeda, u kojima će se pjeskariti i od korozije štititi metalni dijelovi za brodove i druge objekte. Teri Crotek u bivšem Torpedu ima 14.000 četvornih metara u halama i poslovnih prostora oko 5000 četvornih metara. Pjeskarenje metalnih konstrukcija uz filtre prije premazivanja bojama radi zaštite od korozije priznato je kao hrvatski proizvod. Naime, genijalna inovacija hrvatskih radnika u halama bivšega Torpeda najprljaviju je tehnologiju pretvorila u gospodski posao. Emisije prašina i plinova u potpunosti su kontrolirane.
- Antikorozivnu zaštitu trpa se u koš s tvrtkama koje isključivo prodaju radnu snagu. Ja mogu reći da su druge slične tvrtke otišle u stečaj jer su prošla vremena kad se samo prodavala radna snaga, što znači da danas morate imati vrhunsku opremu i uređaje. Antikorozivna zaštita je djelatnost znatno kraća od gradnje broda. Naš cilj bio je postati sposobna kooperantska tvrtka. Uložili smo u infrastrukturu pa u svim većim hrvatskim gradovima imamo hotele za samce. Kod nas isti čovjek radi isti posao u istim uvjetima, bez obzira na to u kojem brodogradilištu - objašnjava Markanović.
Rješenje za brodogradnju
Prema Markanovićevu mišljenju, brodogradnja u Hrvatskoj može kao djelatnost preživjeti samo ako se definira strategija. On smatra da može preživjeti samo pod uvjetom da se u hrvatskim brodogradilištima počnu proizvoditi megajahte i cruiseri, i to tako da čine barem trećinu proizvodnje.
- Za takvo što nećemo imati veću šansu nego danas, državne dotacije treba iskoristiti za nove proizvode, a ne bacati u vreću bez dna. Jahte duže od 100 metara radi samo šest brodogradilišta u svijetu. Putujem po svijetu i družim se s poslovnim ljudima. Dani su nam signali, ali nama Hrvatima nedostaje hrabrosti - kaže Markanović.
Naobrazba i informatizacija
Poduzetnik Markanović polaže veliku pozornost na naobrazbu i informatizaciju u svojim poduzećima.
- Imamo višejezične kompjutorske programe sa simulacijama. Uz naobrazbu, informatika je zaslužna za učinkovitost i konkurentnost uz minimalne troškove. Tako od ukupnih rashoda, na razini svih tvrtki, samo 4,5 posto ide na upravne režije što je pravi rekord u hrvatskim prilikama. Nismo se bavili drugim djelatnostima, specijalizirali smo se, ali smo svoje poslove širili u drugim zemljama. Danas imamo 800 zaposlenih u svim tvrtkama - kaže Markanović. - U mojoj grupaciji samo je 20 posto poslova u Rijeci, svi drugi su u inozemstvu.
Sreća je kad ne tražiš pomoć od drugoga
Markanović ne voli pričati koliko vrijede njegova poduzeća. Radije priča što mu je odredilo karijeru.
- Kod mene je najvažnije što sam počeo raditi u mariborskom Tekolu. Imao sam sreću da radim s ljudima koji su znali posao, s najboljima. Najveće bogatstvo je u tome što čovjek može pomoći nekome svome, a ne mora očekivati pomoć drugih - kaže Markanović. Njegovi hobiji su ribolov i skijanje, a uživa i u vinu i viskiju.
Ante Maras (58), vlasnik Jadranskog pomorskog servisa i Mardešića
Godišnje prevezem milijun tona nafte
Ante Maras (58) također je jedan od uspješnih kvarnerskih poduzetnika, direktor je Jadranskog pomorskog servisa (JPS) i vlasnik poduzeća Mar-Plov d.o.o. koje je pravi vlasnik JPS-a.
Rođen je u Dolu na Dugom otoku i iz radničke je obitelji.
Pojeo sam gajetu
- Moj otac je bio zidar i cijeli je život radio zidarske poslove od Vira do Dugog otoka. Budući da nije bilo velikih mogućnosti za moje školovanje, srednju školu sam završio u Puli jer je tamo radila jedna od mojih sestara. Htio sam studirati jer sam bio dobar đak, međutim, otac nije bio za to. No, moja mati i ujac, koji je bio svećenik, 'okrenuli' su ga. Rekli su mu kako bi bila šteta da završim negdje na ribarici poduzeća Mardešić. Stoga je moj otac prodao gajetu kako bih ja mogao otići na studij.
Nakon druge godine studija, otac je rekao: 'Sinko, ja više nimam, poji (pojeo) si gajetu, sad se moraš brinuti sam!' Potom sam otišao tražiti stipendiju od Tankerske plovidbe, ali ondje su mi rekli da stipendije daju Strojarskom fakultetu. Onda sam otišao u brodogradilište Viktor Lenac, gdje su mi dali stipendiju s kojom sam, uz poslove preko studentskog servisa, završio studij - prisjeća se Maras svojeg školovanja u vrijeme komunizma, kada je i sam bio član Partije.
Nakon završetka studija Maras je u Lencu radio sve do 1986., dakle punih 14 godina, na svim važnim mjestima. Kad je postao direktor OOUR-a Plovni objekti u Luci Rijeka, djelatnici su 1989., sukladno zakonima Ante Markovića, "referendumom" odlučili da njihov OOUR postane samostalno poduzeće.
Plovni objekti su registrirani kao Jadranski pomorski servis (JPS), koji je 1993., za pretvorbe, postalo dioničko društvo u kojem su najveći dioničari postali državni fondovi.
Potpurna privatizacija poduzeća provedena je 2001. godine. Kako? Nakon odluke o privatizaciji, Ina je 2001. željela prodati svoje dionice u JPS-u. Na natječaj se javilo poduzeće Mar-Plov d.o.o., kojem je osnivač i vlasnik upravo Maras, te je postalo većinski vlasnik JPS-a.
Kreće i uzgoj tuna
- Rekli smo: ako se mi ne javimo na natječaj, JPS će kupiti netko drugi. Onda sam otišao u jednu od banaka, koja je zapravo poduprla moj projekt i viziju razvoja JPS-a. Založio sam svu svoju imovinu i na osnovu toga dobio kredit koji još otplaćujem. Javili smo se na natječaj i potpisali ugovor da se dionice prodaju Mar-Plovu. Onda smo dali ponudu Janafu i talijanskom partneru te otkupili i njihove dionice. Od malih dioničara, neki su zadržali dionice, a neki su ih prodali. Sve je učinjeno transparentno - tvrdi Maras, koji je nakon privatizacije s Lukom Rijeka sklopio dobar ugovor i dobio koncesiju na usluge lučkog tegljenja do 2014. godine. Taj je ugovor, naime, vrijedan zato što je naftna luka Omišalj 2002. ušla u dio lučkog područja Luke Rijeka.
JPS je društvo koje godišnje prevozi oko milijun tona naftnih derivata i čini promet u vrijednosti od 55 do 60 milijuna kuna. Uz dužobalni prijevoz derivata i lučkog tegljenja i spašavanja, što su temeljne djelatnosti društva, JPS se počeo širiti i na druge djelatnosti - kupljen je Mardešić iz Salija. Mardešić, usto, namjerava pokrenuti i uzgoj tune.
Marijan Filipović (72), vlasnik Finest Corp. tvrtke za preradu drva i izradu namještaja iz Čabra
Samo moji hoteli vrijede najmanje 50 milijuna eura
Među pet najbogatijih poduzetnika Gorskog kotara i Kvarnera i među 50 najbogatijih Hrvata uopće bosanski je Hrvat Marijan Filipović (72), vlasnik Finvest Corp, tvrtke za preradu drva i izradu namještaja iz Čabra, gradića smještenog na granici sa Slovenijom.
- Ovdje sam kao 17-godišnjak došao iz Travnika, na Veliku Gospu, 15. kolovoza 1952., s tri konja samaraša. Putovao sam pješice sedam dana iz Travnika u Gorski kotar. Išao sam za zaradom. Dok su Gorani iz šume nosili na leđima cjepanice drva, moji konji su iznosili po pola metra drva. Sad zamislite kakvi su to bili radni učinci i zarade - prisjeća se Filipović.
- Bio sam sretan, dobro sam zarađivao. Za samo dvije godine imao sam 60 konja samaraša. Zbog toga sam mnogo puta bio ispitivan i privođen u Rijeci, kuća mi je pretresana, zvali su me restauratorom kapitalizma. Ali, nisu me mogli zaustaviti, imao sam obrt, posao je jači od politike, a naš posao je bio izvlačiti drvo iz šume na cestu. Poslije sam kupio traktore i građevinsku mehanizaciju - priča Filipović.
- Ni danas ne mogu pomisliti da mogu ostati doma, ruku pod glavu i spavati - dodao je.
Pa ipak, u prave velike poslove Filipović je ušao 1993., kada je u privatizaciji za 12 milijuna maraka kupio poduzeće Goranprodukt iz Čabra.
Kupnja Hotela Njivice
- Naša prednost je u tome što smo napravili kvalitetnu pretvorbu, kupili smo bivši Goranprodukt za zdrav novac, a drugi su uzeli putem dionica pa su pretakali iz šupljega u prazno, tako su propala poduzeća. Mi nismo davali otkaze, svi su ostali raditi - od čistačice do direktora. I danas na posao primamo mlade i obrazovane ljude jer je za strojem nekad trebao raditi stolar, a danas informatičar - pojašnjava Filipović.
- Borimo se. Naš godišnji promet iznosi oko 300 milijuna kuna. Prošle smo godine, nakon oporezivanja, imali neto dobit od 18 milijuna kuna, što je veliki uspjeh za naše prilike, pogotovo u našoj branši koja je niskoakomulativna, a konkurencija surova. Na trupcima nema zarade, finalni proizvod, namještaj je ono što nas drži jer više od 80 posto naših proizvoda izvozimo u Njemačku. Samo smo prošle godine u opremu uložili 6 milijuna kuna. To je jedini način da se održimo - dodaje.
Zahvaljujući njegovu poduzeću, gradić Čabar, nekako preživljava.
- Držimo 50 posto zaposlenih u gradu, a ako se tome pribroje i kooperanti - onda ih je više od 50 posto. Imamo tvornice namještaja, proizvodimo građevnu stolariju, panel ploče, furnir, dakle sve od paleta do briketa. U Hrvatskoj imamo oko 600 zaposlenih, uglavnom u Čabru, a u BiH (Drvar, Grahovo, Glamoč) oko 1200.
Koliko Finvest vrijedi na tržištu.
- Na burzi se najbolje vidi vrijednost poduzeća. Nominalna vrijednost jedne dionice Finvesta je 400 kuna, ali je stvarana vrijednost viša, vjerujem da će ovih dana na Zagrebačkoj burzi vrijediti oko 600 kuna po dionici. Vlasnik sam 93 posto dionica, a imam ih 560.000. Sedam posto dionica drže mali dioničari. Istina je da spadam među 50 najbogatijih Hrvata, gledajući imovinu koju imam. U svome vlasništvu imam i nekretnine: prije tri godine smo za 11 milijuna eura od Erste banke kupili poduzeće Hoteli Njivice, koji imaju 2000 ležajeva u masivnim objektima i 2000 u kampovima. U hotele smo uložili još desetak milijuna eura. Bilo je to pametno ulaganje - otkrio je Filipović.
Hoteli Njivice, naime, sada na tržištu vrijede najmanje 50 milijuna eura.
Propast drvne industrije
S obzirom na stupanj razvoja drvne industrije u Gorskom kotaru prije rata, ozbiljan industrijalac u toj branši danas je samo Filipović.
- Ako se uzme u obzir naša dislociranost i visoki prometni troškovi, dobro radimo. Kako vratiti drvnu industriju na 'staru slavu'!? Nikako! Globalizacija čini svoje. Slovenci su, primjerice, dosta jeftiniji na tržištu, imaju povlastice pri izvozu i jeftiniju sirovinu. Nas iz drvne industrije u Hrvatskoj nitko ne vidi. Visoki tečaj kune ne odgovara izvozu.
Filipović je na prvim demokratskim izborima bio nositelj liste HDZ-a u Čabru. Međutim, na posljednjim izborima bio je nositelj nezavisne liste. Dobio je izbore i postao gradonačelnik Čabra.
- Na račun Grada još nisam popio nijedan gemišt, nisam potrošio nijednu dnevnicu niti imam reprezentaciju. Svoju načelničku plaću darovao sam udruzi umirovljenika Čabra, o čemu svjedoči trajni nalog. Ja imam plaću u Finvestu i druga mi ne treba - kaže.
Kao ugledni gospodarstvenik Filipović je uveo još neke novotarije: svi Čabrani i stanovnici okolnih mjesta imaju besplatan javni prijevoz.
- Do sada je ovdje vozio Autotrans, ali nismo mogli izaći nakraj s njihovim cijenama. Finvest je nabavio autobuse kojima idemo po naše radnike i školsku djecu. Djeca i svi koji se voze na našim relacijama ništa ne plaćaju. Usto, Finvest u zimsko vrijeme održava ceste. Ona nam nikad nisu zatvorene. Radnici moraju na posao, a djeca u školu! Tko onda može bolje čistiti ceste od nas?!
Robert Ježić (51), vlasnik Diokija i predsjednik HNK Rijeka
Od nosača cementa do vlasnika Diokija
Foto Željko ŠopRobert Ježić (51), vlasnik Diokija i predsjednik NK Rijeka, sigurno je najpoznatiji, ako već ne najbogatiji riječki poduzetnik. U Rijeci je kao student nosio vreće cementa, bio skiper, redar u diskoklubovima, ali je svoj uspon započeo kad je završio Pravni fakultet.
Počeo je raditi kao predstavnik inozemnih tvrtki, da bi 1985. dobio posao u trading kompaniji Philipp Brothers, te postao direktor zagrebačkog predstavništva tvrtke koja je trgovala kavom, naftom, žitom, metalima, uljima i sirovinama za petrokemijsku industriju. Vrlo brzo je postao dobro plaćeni član kompanijske elite.
Pravi Ježićev poslovni uspjeh počeo je 1989., kada je iz Philipp Brothersa otišao u Milano, u tvrtku Petraco, gdje je postao direktor odjela petrokemije. Od 1992. do 2004. Ježić je radio u belgijskom BMS-u, tvrtki u sastavu švicarskog Landmark Chemichalsa (LMC).
U LMC-u je postao voditelj odjela za jugoistočnu Europu pa je opet radio s Hrvatskom. Kako su se 1996. iz Ine izdvojili Polimeri kao posebno poduzeće (preteča DIOKI-ja), 80 posto kapaciteta koristio je Landmark.
Ježić je 2004. postao većinski vlasnik Diokija u čijem je vlasništvu Dina. Dioki je, zahvaljujući Ježiću i njegovim inozemnim vezama, postao prepoznatljiv i cijenjen brand čiji se proizvodi isključivo izvoze. U hrvatskim medijima Ježićevo bogatstvo procijenjeno je na 50 milijuna eura.
Bogataši u bijegu od javnosti
Riječki bogataši nerado govore za javnost, pa smo tako unatoč brojnim pokušajima ostali uskraćeni za životne priče Josipa Purića (GP Krk) i Ivana Franolića (Tržnice Rijeka, Hoteli Jadran), čije se bogatstvo također procjenjuje na desetke milijuna eura. Među deset najbogatijih vjerojatno bi se našlo mjesta i za Mirka Pavičića, bivšeg direktora u Brodokomercu, i hotelijera Veljka Župana, no i oni su više tjedana izbjegavali razgovor. Robert Ježić također nije ovih dana imao vremena za razgovor s novinarima, ali obzirom da nam je nedavno dao opširan biografski intervju, to mu možemo oprostiti.
Na kraju, ne možemo a da ne primijetimo da među najbogatijim poduzetnicima na Kvarneru izuzev Ježića nema domaćih ljudi. Podrijetlom su iz BiH ili s juga Hrvatske.
Ivica Radoš
http://www.jutarnji.hr/kako-se-obogatil ... ra/146093/