Postao/la Antun Mihanović
- HE7_0781.jpg (58.72 KiB) Pogledano 1246 puta
Antun Mihanović (10.06.1796. - 14.11.1861.) hrvatski književnik
U desetom broju književnog lista »Danica«, koji je tada bio nositelj književnog preporoda, 14. 03.1835. godine objavljena je pjesma zagrebačkog pjesnika Antuna Mihanovića »Horvatska domovina«, nastala u Rijeci, koja je kasnije postala hrvatska himna »Lijepa naša domovino«. Za himnu su od 14 strofa uzete prva i druga, te posljednja i pretposljednja. Postoji i prijevod na ruski, koji je napravio Maksim Gorki. Mihanović je pjesmu napisao u Rijeci. Popijevka »Lijepa naša domovino« nastala je krajem 40-ih godina 19. stoljeća. Nije posve sigurno ni tko je skladatelj, ali se uvriježilo mišljenje da je to Josip Runjanin rodom iz Vinkovaca, a po nacionalnosti Srbin. Runjanin nije imao formalno glazbeno obrazovanje, a 1848. je bio kadet u graničarskoj pješačkoj pukovniji u Glini, pa se smatra da je popijevka skladana u Glini.
- 220px-Josip_Runjanin.jpg (23.97 KiB) Pogledano 1246 puta
Josip Runjanin (1821. – 1878.)
Potražio sam digitalnu verziju novina Danica iz tog razdoblja i pronašao ju. Svaka čast ljudima koji su skenirali tu građu jer mnoge stvari još nisu digitalizirane a i ono što je sakriveno i neobjavljeno je kao da i ne postoji.
Danicza horvatzka, slavonzka y dalmatinzka
Prvi hrvatski kulturni i književni list, izlazio je u Zagrebu 1835. godine, a 1836. godine mijenja naziv u Danica ilirska. Pokrenuo ju je Ljudevit Gaj kao tjedni prilog Novinama horvatzkim. Novine izlaze pod motom Narod bez narodnosti je tijelo bez kosti. Od broja 29, objavljenog 25. srpnja 1835., novine uvode štokavštinu kao književni jezik te sukladno novom pravopisu mijenjaju naslov u Danica horvatska, slavonska i dalmatinska.
U vrijeme kada je Hrvatska spavala dubokim snom, Ljudevit Gaj je, među malobrojnim hrvatskim piscima, tražio suradnike za svoju Danicu. Dogodilo se tako da je 14. ožujka 1835. u Danici broj 10, objavio pjesmu "Horvatska domovina". Sigurno nije slutio da će ti stihovi postati zvanična hrvatska himna. Pjesmu ju napisao Antun Mihanović, a uglazbio Josip Runjanin. Mihanović je tim znamenitim stihovima stekao slavu i postao simbolom nacionalnog ponosa Hrvata.
Prema orginalu iz Danice:
Horvatska domovina
Lepa naša domovino,
Oj junačka zemljo mila,
Stare slave dedovino,
Da bi vazda čestna bila!
Mila, kano si nam slavna,
Mila si nam ti jedina,
Mila, kuda si nam ravna,
Mila, kuda si planina!
Vedro nebo, vedro čelo,
Blaga persa, blage noći,
Toplo leto, toplo delo,
Bistre vode, bistre oči:
Vele gore, veli ljudi,
Rujna lica, rujna vina,
Silni gromi, silni udi; -
To je naša domovina!
Ženju serpi, mašu kose,
Ded se žuri, snope broji,
Škriplju vozi, brašno nose,
Snaša preduć málo doji:
Pase marha, rog se čuje,
Oj, oj zvenći, oj, u tmine,
K ognju star i mlad šetuje;
Evo t' naške domovine!
Luč iz mraka dalko sija,
Po veseloj livadici,
Pesme glasno breg odbija,
Ljubni poje k tamburici:
Kolo vode, živo kolo,
I na berdu, i v dolini,
Plešu mladji sve okolo; -
Mi smo, pobre, v domovini!
Magla, što li, Unu skriva?
Ni l' to našiu jauk turobni!
Tko li moleć smert naziva?
Il' slobodni, il' su robni?
"Rat je, bratjo, rat junaci,
Pušku hvataj, sablju paši,
Sedlaj konjče, hajd pešjaci,
Slava budi, gdi su naši!"
Buči bura, magla projde, -
Puca zora, tmina beži, -
Tuga mine, radost dojde, -
Zdravo slobost, - dušman leži!
Veseli se, tužna mati,
Padoše ti verli sini,
Ko junaci, ko Hrvati,
Ljaše kervcu domovini!
Teci, Sava hitra teci
Nit' ti Dunaj silu gubi,
Kud li šumiš, svetu reci:
Da svog' doma Hrvat ljubi,
Dok mu njive sunce grije,
Dok mu hrastje bura vije,
Dok mu mertve grob sakrije,
Dok mu živo serdce bije!
Hrvatska himna
Lijepa naša domovino
Lijepa naša domovino,
Oj junačka zemljo mila,
Stare slave djedovino,
da bi vazda sretna bila!
Mila kano si nam slavna,
Mila si nam ti jedina.
Mila kuda si nam ravna,
Mila kuda si planina!
Teci Dravo, Savo teci,
Nit ti Dunav silu gubi,
Sinje more svijetu reci,
Da svoj narod Hrvat ljubi.
Dok mu njive sunce grije,
Dok mu hrašće bura vije,
Dok mu mrtve grobak krije,
Dok mu živo srce bije!
- danica14oujka1835broj10.jpg (206.19 KiB) Pogledano 1963 puta
Ovo je sken orginalnog izgleda pjesme objavljene u novinama Danica horvatska, slavonska i dalmatinska.
Iako poznata i rado pjevana u doba ilirskog narodnog preporoda kao i u drugoj polovici 19. stoljeća, Mihanovićeva je pjesma postala himnom u jesen 1891. Tada je u Zagrebu otvorena izložba «Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva», a od triju pjesama koje su izvođene na velikoj kulturnoj priredbi premoćno je izborom upravo naroda pobijedila «Hrvatska domovina». A nju je kao državnu himnu potvrdio i Hrvatski Sabor 21. prosinca 1990. u slobodnoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj.
Antun Mihanović rođen je 10. 06.1796. u Zagrebu na Harmici broj 5 (današnji Jelačićev trg) a umro: 14. 11.1861. u Novim Dvorima nedaleko od Klanjca
Ime Antuna Mihanovića postalo je simbolom nacionalnog ponosa Hrvata. Tu je neprolaznu slavu stekao znamenitim stihovima o ljepotama svoje domovine. To je hrvatska himna Lijepa naša domovino, koju je uglazbio časnik u Glini Josip Runjanin.
Mihanović je u Zagrebu završio pučku školu, gimnaziju i filozofiju. U Beču je slušao pravo. Poslije studija vratio se u Zagreb, a potom pošao u vojnu službu u Veneciju i Padovu. Izdržao je nekoliko godina, pa u Budimu i Rijeci te ponovno u inozemstvu. Nakon povratka stupio je u političku službu kao gubernijski tajnik u Rijeci. Godine 1827. zastupnik je Rijeke na Požunskom saboru, ali je ubrzo opozvan zbog liberalnog držanja. Godine 1836. bio je u Beogradu prvi austrijski konzul.
U istom svojstvu nekoliko godina boravi u Solunu, poslije toga u Trapezuntu, Smirni, Carigradu i Bukureštu. Budući da je Mihanović studirao pravo u Beču u doba kad se tu razvijala filologija, djelovao Jernej Kopitar i neki drugi, i sam se Mihanović počeo zanimati za filologiju. Tada je više počeo cijeniti svoj jezik, pa je zato i napisao brošuru Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku. U tom važnom spisu, koji se pojavio prije Ilirskog preporoda, Mihanović za hrvatski jezik traži mjesto koje su svojim jezicima dali drugi narodi. To je bio prosvjed protiv latinskog jezika, jer je smatrao da se narodnim jezikom najbolje može iskazati što se želi. Samo se na njemu može stvarati narodna kultura. Slava što ju je Mihanović stekao pjesmom Hrvatska domovina, odnosno Lijepa naša domovino, čini se još većom i zaslužnijom imamo li na umu da je svoje djelo stvorio u vrijeme kad je Hrvatska ležala u dubokom snu i kad je Gaj na sve strane tražio među malobrojnim hrvatskim piscima suradnike za svoju Danicu. Mihanović je u to doba živio u Rijeci i njegova Lijepa naša bila je jedan od prvih priloga domoljubnim nastojanjima Ljudevita Gaja, koji je pjesmu objavio u Danici 14. ožujka 1835.
Rijeka
Poticaji za služenje vlastitim narodnim govorom u javnosti, zbog buđenja otpora germanizaciji, mađarizaciji i talijanizaciji, počeli su dolaziti u još izraženijem obliku iz unutrašnjosti Hrvatske. Možda je na to utjecala i izgradnja nove Lujzinske ceste prema Rijeci (potaknuta i od zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca). Otvaranje prometa prema Karlovcu i Zagrebu omogućavalo je prisnije veze s hrvatskim zaleđem. Isti biskup već 1813. godine poziva na prikupljanje narodnih pjesama i pripovijedaka, Godine 1815. mladi Antun Mihanović Petropoljski (tada na radu u Beču), objavljuje upozorenje domovini na korisnost pisanja u vlastitom domorodnom jeziku. Karlovčanin, pak, Đuro Matija Sporer, bečki student medicine, dobiva 1818. godine od vlasti dozvolu za izdavanje novina »Oglasnik Ilirski« (na žalost te novine nisu ugledale svjetlo dana).
Povjesničari književnosti svrstavaju Josipa Završnika, rođenog u Rijeci 1769. godine, među vrijedne književnike prethodnike hrvatskog preporoda. Nakon djetinjstva u Rijeci, on je u Zagrebu završio filozofski i pravni studij 1791. god. i potom se zaposlio u krajiškim regimentama kao auditor. Između 1815. i 1821. drugovao je u sjevernoj Italiji s Antunom Mihanovićem, također vojnim auditorom. Namjera Mihanovića da objavi rukopis Gundulićeva Osmana potakla je Završnika da mu izloži svoja gledišta o objavljivanju hrvatskih djela latinicom, štokavskim narječjem, jednostavnim pravopisom kakvog je on predlagao. Možda su njihovi razgovori i o Rijeci naveli Mihanovića da u Rijeci potraži zaposlenje kad je kao prekobrojan s mirovinom istupio iz vojske 1821. god. Završnika je 1841. posjetio u Padovi poznati slavist Jan Kollar. Bio je iznenađen bogatstvom Završnikove knjižnice slavenskim djelima. Kako Kollar piše, Završnik je namjeravao poslije smrti ostaviti svoju knjižnicu svom rodnom gradu Rijeci, da bi se od nje osnovala posebna »slavjanska knjižnica i čitaonica«. Na žalost, to nije ostvareno. Riječka Naučna biblioteka posjeduje danas samo jedan opsežan Završnikov latinski rukopis -»Komentari o Iliriku s vijestima o frankopanskoj obitelji«.
Zatvaranje riječke gimnazije između 1809. i 1814. godine, i otvaranje osnovne škole s nastavom na hrvatskom jeziku za trajanja Ilirskih Provincija i još neko vrijeme nakon toga za obnove austrijske vlasti, moralo je ipak izvršiti neki utjecaj na riječko stanovništvo. Promjene izvršene 1815, i prijelaz na njemački službeni jezik, a 1822. na mađarski, vratile su sve na stari put odvraćanja od materinjeg jezika. U to vrijeme (1823) Antun Mihanović dobiva u Guberniju kao umirovljenik neplaćeno mjesto. Njegovo djelovanje u Rijeci do 1836. godine s višekratnim prekidima pokazuje da se njegova ranije očitovana nacionalna svijet i domovinski osjećaj nisu promijenili. Godine 1825. uz poznatog riječkog privrednika L. A. Adamića, izabran je za riječkog poslanika na Požunski sabor. Po programu utvrđenom u Rijeci i uputama dobivenim od Hrvatskog sabora njih su dvojica imali zadatak predlaganja raznih akcija za unapređenje trgovine iz hrvatsko-ugarskog zaleđa prema Rijeci. Oni su, kako je već izneseno, na početku zasjedanja predali poslanicima u Saboru, latinsko-mađarski odštampan, Plan osnivanja jednog dioničkog trgovačkog društva, kojeg su obojica potpisali. Bio je to izvanredno važan prijedlog, koji je osam godina kasnije, opet, ali u šire koncipiranom obliku, predložio i Janko Drašković u svoj »Disertaciji«, poslanicima koji su odlazili na Ugarski sabor u Požun 1832. godine. Isti poslanici dobili su od Hrvatskog sabora instrukciju da od kralja zatraže vraćanje ugleda i moći banskoj vlasti, i to sjedinjenjem Vojne krajine, Dalmacije i Rijeke. U kasnijoj raspravi Mađari su stali svojatati uz Rijeku i dio primorja pa im je ban Vlašić odgovorio da Mađari ne mogu tamo imati nikakvo pravo preko Hrvata, pored ostalog i po geografskom položaju i po zdravom razumu. Godine 1835. Antun Mihanović objavljuje u Gajevoj »Danici« svoju pjesmu »Horvatska domovina«, koja je kasnije uglazbljena i postala hrvatskom himnom. Takvo Mihanovićevo istaknuto i otvoreno ispoljavanje nacionalnog osjećanja i težnji prema Hrvatskoj nailazilo je, vrlo vjerojatno, i na određeni odjek, koji do sada još nije istražen, u riječkom društvu koje mu je bilo blisko.
Umirovljen je 1858. kao ministarski savjetnik i od tada je do smrti živio u Novim Dvorima.
Dalo bi se tu još puno pisati ali i učiniti. Naprimjer ne zna se gdje je živio Antun Mihanović dok je boravio u Rijeci. Kad bi otkrili to mjesto mogli bi staviti spomen ploču tvorcu hrvatske himne.
-----------------------------------------------------------
Osim interneta koristio sam knjigu Povijest Rijeke
http://dnc.nsk.hr/Newspapers/Default.aspx (na ovom linku sam pronašao novine Danica iz 1835, inače to je portal Starih hrvatskih novina zamišljen kao središnje mjesto pristupa digitaliziranim hrvatskim novinama.
Itd.
Događaji iz ove teme uvršteni su u našu riječku konologiju i rubriku "Jeste li znali".
Dapače, čak piše: 
