Dobrodošli na prvi forum o gradu Rijeci i Primorsko-goranskom zavičaju, koji je otvoren za sve ljude na svijetu, bez obzira na nacionalnost, vjeru i porijeklo.

Prijava  •  REGISTRIRAJ SE !

Stendhal Marie-Henri Beyle (1783-1842) francuski pisac

Ne ograničava se samo na područje Rijeke nego na sve osobe koje su ostavile traga u našem kraju.
Pravila foruma
Osobe su poredane abecedno po prezimenima.
Teme otvarate tako da prvo napišete prezime osobe a onda ime , nakon toga poželjno je da stavite godinu rođenja i smrti te zanimanje. Primjer "Kobler Giovanni (1811.-1893.) -povjesničar ".
Unutar rubrike imate forumsku tražilicu.
Avatar korisnika
Adamić
Moderator
Moderator
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 21306
Teme: 856
Pridružen: 12.6.2009, 02:27
Lokacija: Grad Rijeka

Stendhal Marie-Henri Beyle (1783-1842) francuski pisac

Post broj:#1  PostPostao/la Adamić » 19.7.2011, 03:41

SAŠA DMITROVIĆ, ZAPAŽEN U NJEGOVANJU RIJEČKOG IDENTITETA, OTKRIVA DETALJ VEZAN ZA RIJEKU KOJI SE UOPĆE NE SPOMINJE
Stendahl 1831. boravio u Rijeci
Stendahl je bio oduševljen i pisao je da mu je to najljepši grad na svijetu, kaže Saša Dmitrović o književnikovim komplimentima Rijeci. Na dolazak Stendahla, tadašnjeg francuskog konzula u Trstu, osvrnuo se Tin Ujević još 1954. godine. Tin je već tada isticao da je taj događaj u nas nedovoljno poznat

saadmitrovi.jpg
saadmitrovi.jpg (21.53 KiB) Pogledano 64 puta

Ujević i Matoš spominju Stendahla u Rijeci. Od svega ne treba praviti famu, ali to treba obilježiti dostojno – Saša Dmitrović

Piše Igor DUVNJAK

Mali neboder u Ciottinoj ulici u podnožju ima višedesetljetno poznati »Antikvarijat«, jedno od vrijednih, ali tihih, samozatajnih no baš stoga i simpatičnih žarišta riječke kulture, punkt susretišta mnogih znanih i neznanih ljubitelja knjige, razmjene misli, simpatizera njegovanja riječkih osebujnosti, formiranja gradskog identiteta. Saša Dmitrović, zaljubljenik u riječku povijest vješto barata mnogim manje poznatim ili čak nespominjanim činjenicama. Jedna od takvih je posjet Rijeci slavnog lika prošlih stoljeća Henrya Beylea (1783 – 1842.) u siječnju 1831. godine, tu je bio od 6. do 11. siječnja. Njegov će pseudonim Stendahl otkriti autora slavne kombinacije »Crveno i crno« i više reći i onima koji baš nisu zagriženi ljubitelji lijepe književnosti. Beyle, ljubitelj tajnovitosti i mimikrije ima pseudonim Stendahl prema pruskom gradiću, poznatom kao i Rijeka po karnevalima i maškaranim zabavama. To sve ipak nije razlog da se njegov posjet gradu uz Rječinu drži »ispod štanda«, umjesto da se rođaka Pierrea Darrieuxa, Napoleonova savjetnika u glavnom stožeru, adekvatno ističe. Stendahlu je bliskost s Napoleonom pomogla da kao djelatni časnik prokrstari Europom i Rusijom, a Italija ga je »kupila« ponajviše i to sa svojim renesansnim slobodarskim idejama, promoviranim s njegove strane kasnije u »Talijanskim kronikama«, »Parmskom kartuzijanskom samostanu«, »Povijesti slikarstva u Italiji«. Francuskim konzulom u Trstu postat će 1830. godine s plaćom od 15.000 franaka. Stendahl, tadašnji znanac Canove, Manzonija, Pellica, volio je Italiju, kako kaže Dmitrović citirajući A. G. Matoša: »Stendahl ljubljaše Italiju, jer mišljaše da u njoj, pored ljepote, ima najviše odvažnosti, strasti, a najmanje morala, jer po njemu je moral i prijetvornost isto«.

Konzul u Trstu

– Prije dvadesetak godina sam u Trstu kupio jedno esulsko izdanje povijesti Rijeke, »Fiume e i paesi limitrofi« (Rijeka i pogranični krajevi) koju je napisao Maria Luigi Torcoletti, nekada župnik u Assunti, crkvi Uznesenja blažene Djevice Marije u Rijeci. Pisao je dosta mozaično i tu sam naišao na crticu o tome da je jedan talijanski književnik tridesetih godina dvadesetog stoljeća napisao da je znameniti francuski književnik Stendahl bio u Rijeci, da je bio oduševljen i da je pisao kako mu je to najljepši grad na svijetu – kaže Dmitrović o Henryju Beyleu, koji je imao komplikacija s dolaskom u Trst, jer nije u Parizu uzeo vizu u austrijskom veleposlanstvu. U Paviji ga je 20. studenoga policija zadržala, a putovnicu je poslala u Milano. Stendahl je dobio dokumente dva dana potom. Trst je tada imao 44 tisuće stanovnika, među njima je bilo i Dalmatinaca s kojima je Francuz kontaktirao. Stanovao je u drugorazrednom hotelu »Aquila nera«, kasnije »Albergo Volpich« pa do 1985. g. »Hotel Corso«, a zdanje ima spomen ploču na njegovo gostovanje. Stendahl je bio povezan s carbonarima, opijen talijanskim duhom i učinilo mi se da je sve to preuveličano.

Casanova je trebao doći u Rijeku


Rijeku je trebao posjetiti i slavni Casanova?
– On je u Rijeku trebao stići u tri navrata u svom stilu, iz nekih špijunsko-ljubavnih razloga. Jednom ga je spriječilo nevrijeme, drugi puta policija, a treći puta neki njegovi nagoni. Zaniljivo da Stefan Zweig u svojim »Graditeljima svijeta« stavlja zajedno Tolstoja, Stendahla i Casanovu. Ovaj posljednji je bio veliki ljubavnik, ali nije slavio ljubav i nije došao u Rijeku, a Stendahl je napisao krasnu knjigu o ljubavi i u Rijeku je došao iz prve. Zavolio ju je. Rijeka ga je osvojila.

Kasnije ste međutim uvidjeli nešto drugo?
– Prije par godina sam počeo čitati eseje Tina Ujevića i tu sam se uvjerio da je naš pjesnik čak četiri, pet stranica posvetio Stendahlovu boravku u Trstu i u Rijeci, više u ovom prvom gradu. Krenulo je potom istraživanje. Talijanski autori su o tome pisali puno više. Osnovni izvor je korespondencija samog Stendahla s njegovim prijateljima u Parizu i to ponajviše pisma koja su oni zaprimili, jer je korespondencija koju je posjedovao književnik, izgorjela. Iz Trsta je pozivao slikara Eugena Delacroixa, književnika Prospera Merimea (uvodi balkanske motive u francusku književnost), kritičara Charlesa Augustina Sainte–Beuvea. Pozivao ih je da dođu na druženje, u Trstu nije imao adekvatnih sugovornika. Kasnije je pisao i Balzacu.

Bojao se mora

Potom je od 6. do 11. siječnja 1831. godine bio u Rijeci?
– Zanimanje za žitarice je bilo razlogom dolaska, rekao je: »Ja dopisujem o trogovini žitaricama. Ne mislite da je Pariz u tome najnapredniji. Naprotiv, banska Hrvatska, moj gospodine«. Karlovac je na Lujzijanskoj cesti i rijeci Kupi, bio centar trgovine od kopna k moru. Stendahl je pak pred Božić 1830. znao da je izgubio konzularno mjesto i odlučio se otići na put, policija je izvjestila da ide za Rijeku i Pulu. George Sand je 1833. godine zapisala: »Nisam žalila što je Beyle kopnenim putem krenuo u Genovu. On se bojao mora«, a u Pulu je mogao doći samo brodom, a tu je bio osjetljiv. Naše brodice iz Dalmacije su prevozile maslinovo ulje, a on se grozio mirisa užeglog maslinova ulja. U Rijeku je pošao kočijom. Inače, još od 1. kolovoza 1794. Rijeka je imala stalnu poštansku kočiju na relaciji Rijeka – Lipa – Materija – Trst. Pogranični stražari su na granici, znači na Pehlinu ili možda na Kantridi, javili u Trst i u Beč da je »persona non grata« stigla u Rijeku.

U usporedbi s Trstom, Stendahl hvali Rijeku, za koju veli da je »posljednja točka civilizacije«, dražestan grad od 6.000 duša?
– Prst Božji je bio da je došao baš kada je ovdje zimska anticiklona, nebo je čisto, nema vjetra, toplo je toliko da se usred zime na suncu može biti u košulji. U Trstu se grozio bure koja ga je mučila mjesec, dva dana, rekao je da tamo »dva dana puše bura a ostalih pet jak vjetar«. Rijeka mu je bila krasna. Napominje da se tu za mali novac može naći kuća uz more s petero – šestero služinčadi, sedam – osam soba i puno šalica tople čokolade. »Ljudi ovdje viđenijeg stranca gledaju kao atrakciju, kao Parižani slona«.
Ovdje je tada bio zapažen kao konzul, a ne kao književnik?
– Već je tada bio izdao »Crveno i crno«, ali on je jako kasno postao popularan. U povijesti francuske književnosti 19. stoljeća skoro ga nigdje niti nema. Uvršten je tek dvadesetih, tridesetih godina 20. stoljeća. Pvi rad mu je preveden na hrvatski jezik tidesetih godina.

Dostojno obilježavanje

Kako to da o posjetu ovako slavne osobe u Rijeci, što se institucija tiče, vlada posvemašnji, višedesetljetni muk?

– U svemu tome postavljam retoričko pitanje da li netko uopće čita Ujevića. Radim u knjižari, ljudi uzimaju njegovu poeziju, ali Tinove eseje valjda više nitko ne čita. Ujevićevi eseji su biseri erudita, nešto najljepše što jedan narod može iznjedriti. Tin je imao zapanjujući uvid u francusku kulturu, književnost. Vidio sam da Ujević i Matoš spominju Stendahla u Rijeci. Od svega ne treba praviti famu, cirkus, ringišpile, ali to treba obilježiti dostojno. Postoje Francuski kulturni centar u Zagrebu, Hrvatsko-francusko društvo prijateljstva u Rijeci, insituacije koje mogu dati obol. Nije to pitanje novaca, može se to obilježiti nekom spomen pločom. Ističemo neke stvari koje ne bi trebali, a ne obilježavamo ono što bi trebalo obilježiti. Ovo je možda početak neke priče da se načini istraživanje, pročešljaju fondovi u Rijeci, Trstu, Beču, Parizu i da se utvrdi gdje je Stendahl točno boravio u Rijeci, da se na to mjesto postavi spomen ploča. Inače, s druge strane je baš u Stendahlovoj Rijeci 1962. godine o 120. godišnjici književnikove smrti znamenita izdavačka kuća »Otokar Keršovani« učinila pothvat, izdala »Odabrana djela Henryja Beylea Stendahla«.
Rijeka je zanemarila i druge poznate osobe koje su bile ovdje?
– Nemamo obrađena mjesta gdje su živjeli Erazmo Barčić, August Harambašić, Antun Mihanović. Ovaj posljednji, tvorac stihova »Lijepe naše« je to spjevao na Jadranskom trgu. On je u Rijeci bio u isto vrijeme kao i Stendahl.

Stendhal

mariehenribeylestendhal.jpg
mariehenribeylestendhal.jpg (55.64 KiB) Pogledano 64 puta

Marie-Henri Beyle Stendhal (Grenoble, 23. siječnja 1783. - Pariz, 23. ožujka 1842.), francuski romanopisac i pripovjedač, jedan od književnih velikana prve polovice 19. stoljeća.

Književni rad i životna filozofija

Listajući stare talijanske kronike Stendhal nalazi motive za niz svojih novela u kojima slika strasti srednjeg vijeka i neobuzdana ludovanja renesansne Italije. Godine 1838. objavljuje Mémoires d'un touriste, a 1839. svoju drugi veliki roman La Chartreuse de Parme (Parmski kartuzijanski samostan) u kojemu se našlo mjesta za sve ono što je Stendhala najviše zanosilo: Napoleona, kult energije, ljubav, Italiju, okus avanture.

U tišini Civitavecchije koncipirao je mnoga djela koja zbog svoje nagle smrti nije uspio dovršiti. Za sobom je ostavio mnoštvo skica, dovršenih poglavlja i intimnih bilježaka koje su bile spremne za tisak ali su ipak ostale zaključane u ladici. Njegova posthumno objavljenja djela tvore pravu malu biblioteku: La Vie de Napoléon (Napoleonov život); Lucien Leuwen; Le Rouge et le Noir (Crveno i crno, 1830.); Laniel; Les Nouvelles inédites (Neobjavljene pripovijetke); La Vie de Henri Brulard (Život Henrija Brularda); Les Souvenirs d'égotisme (Egoistične uspomene); dnevnik; pisma; Letters a Pauline (pisma sestri); Le Journal d'Italie (Talijanski dnevnik).

Fanatičan obožavalac energije i uspjeha pod svaku cijenu, što ga je i privuklo Napoleonu, Stendhal je pod utjecajem francuske materijalističke filozofije XVIII. stoljeća i svog životnog iskustva razvijao u svojim djelima teoriju da je sav ljudski život samo "lov za srećom", te nije važno hoće li čovjek tu sreću postići pridržavajući se moralnih ili etičkih normi ili ne, glavno je da je postigne (tzv. belizam). Smatrao je kako opisivati život znači zapravo upisivati sredstva koja ljudi izabiru da bi tu svoju sreću dosegli.

Takav stav zastupaju glavni junaci njegovih romana Julien Sorel i Fabrice del Dongo i glavni likovi iz Talijanskih kronika (Chroniques italiennes, 1855.), zbirke novela u kojoj je, na temelju starih spisa, oživio strasti srednjeg vijeka i renesanse. To su redovito odvažne i ambiciozne osobe koje na mlako životarenje gledaju s prezirom. Igraju opasnu igru na sve ili ništa - ili će se probiti na do vrha ili će u toj borbi biti dotučeni.

Umjetnička snaga Stendhalovih romana ne leži međutim u razvijanju njegove životne filozofije, koliko god ona bila interesantna, kao ni u zanimljivosti romantičarske fabule u koju pritom razvija, već u realističkim opisima sredine i produbljenoj psihološkoj analizi likova, kojom razotkriva i najskrivenije pobude ljudskih postupaka.

Izvanredan analitičar i majstor jednostavnog, sažetog izraza, Stendhal nije stekao slavu niti je bio pravilno shvaćen u doba romantizma, kojemu pripada samo vremenski, već, kako je i sam proricao, tek 50 godina kasnije. Njegov superiorni čovjek prethodi Nietzscheovu natčovjeku.

Djela

* "Crveno i crno" (1830.)
* "Parmski kartuzijanski samostan" (1839.)
* "Talijanska kronika" (1855.)

-------------------------------------------
Zahvaljujem Saši na ovom otkriću. Tko zna šta se još krije u starim knjigama. :čitati: :srce :zastava:

Događaj uvršten u riječku kronologiju i rubriku "Jeste li znali".

Avatar korisnika
Akec
Šegrt
Šegrt
 
Postovi: 102
Teme: 2
Pridružen: 7.1.2012, 18:21

Re: Marie-Henri Beyle Stendhal -francuski pisac

Post broj:#2  PostPostao/la Akec » 12.1.2012, 17:21

Preporučam za pročitati Parmski kartuzijanski samostan gdje je na vrlo zanimljiv način prikazana bitka na Waterloou.


  • Similar Topics
    Odgovori
    Pogledano
    Zadnji post

Vrati se na: Osobe

Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost