Ružić Viktor (1893-1976) hrvatski ban

[Adamić]

Bogat život Viktora Ružića, najpoznatijeg Sušačanina
Uz odvjetnički posao Viktor Ružić bio je ban Savske Banovine, a kao svestrana osoba bavio se nakladničkim radom, slikarstvom, novinarstvom, kulturnim programima...
Piše Katica TADIĆ

Dr. Viktor Ružić, treći slijeva 1939. info.jpg (77.26 KiB) Pogledano 4151 puta

Dr. Viktor Ružić, treći slijeva, prije audijencije kod Pape Pija XII. u ožujku 1939. godine u Vatikanu.

Od svih rođenih Sušačana dr. Viktor Ružić je u javnoj djelatnosti dosegao najviša mjesta. Bio je, uz odvjetničko zvanje ban Savske Banovine, te ministar pravde u Kraljevini Jugoslaviji. Mlađi Riječani, a posebice oni na Sušaku, malo ili nimalo znaju o ovoj značajnoj osobi, pa želimo najkraće opisati njegov život i djela povodom 110. obljetnice njegova rođenja. Uz to ove je godine 70. obljetnica njegova izbora za predsjednika Rotary društva na Sušaku. Sam je dr. Viktor Ružić napisao u jednoj molbi za zaposlenje (datiranoj 15. srpnja 1960.):
– Rođen sam 31. siječnja 1893. u Sušaku, Gimnaziju sam polazio u Sušaku i Grazu, dok sam pravo studirao u Beču, Grazu i Zagrebu, gdje sam 1921. godine promoviran na čast doktora prava. Moje pravne studije bio sam prekinuo za vrijeme rata god. 1914 – 1918, jer sam kroz to vrijeme vodio trgovački posao mog pokojnog oca. Nakon svršenih pravnih nauka stupio sam kao advokatski pripravnik u advokatsku kancelariju dr. Korlevića u Sušaku, a godine 1924. otvorio sam u Sušaku vlastitu kancelariju, koju sam vodio do svibnja 1936. kad sam bio imenovan banom Savske Banovine. Ovu sam dužnost obavljao do augusta 1938. U februaru 1939. preuzeo sam dužnost ministra pravde, na kojem sam mjestu ostao do augusta 1939., kada sam bio stavljen na raspoloženje. Prvi dio rata proveo sam na Sušaku, gdje mi okupacione vlasti nisu dozvolile, da obavljam advokatsku praksu, a kasnije sam bio po talijanskim vlastima uhapšen i nakon 4 mjeseci zatvora otpremljen u Italiju u internaciju.

Ured na Sušaku

Sredinom 1943. vratio sam se kući, te god. 1944. otvorio opet vlastitu advokatsku kancelariju u Sušaku, koju sam vodio do augusta 1945. kada sam po Narodnom sudu nacionalne časti suđen na 2 godine zatvora i konfiskaciju imovine uz gubitak časnih prava na 5 godina. Nakon mjesec dana sam amnestiran, a godine 1951. stekao sam zakonsku rehabilitaciju. Godine 1947. bio sam imenovan bibliotekarom u Naučnoj biblioteci u Rijeci, odakle sam premješten za pravnog referenta u Gradsko opskrbno poduzeće u Rijeci, gdje sam ostao svega 3 mjeseca. Početkom 1948. namješten sam bio kod istog poduzeća u svojstvu prevodioca za talijanski jezik, a sredinom iste godine preuzeo sam u tom poduzeću dužnost tajnika i pravnog referenta. Na toj dužnosti ostao sam do aprila 1952. kada sam otvorio vlastitu advokatsku kancelariju u Rijeci. U maju 1958. otišao sam u mirovinu, te do sada sproveo u SAD-u i Švicarskoj. Od stranih jezika govorim: njemački, talijanski, engleski i francuski.«
Ono što je sam dr. Viktor Ružić naveo kao šturi podatak o svojim visokim položajima (ban, ministar), ne govori o njegovim djelima. Kao ban Savske Banovine znatno je pomogao hrvatskom narodu. Primjerice izgradnja hidrocentrale »Vinodol«, zatim »Jadranska cesta« (dionica Sušak – Novi Vinodolski), cesta Zagreb – Beograd (dionica Zagreb – Dugo Selo), »Dom dr. Viktor Ružić« na Platku. Za njegova banovanja izgrađena je gimnazija u Karlovcu. U Lepoglavi je osnovana »Banovska čipkarska škola«, a u Zagrebu konačno završena zgrada Tehničkog fakulteta. To je samo dio njegova djelovanja za napredak Savske Banovine. Kao ministar pravde, iako kratko vrijeme, zalagao se za slobodno (autonomno) sudstvo i za ukinuće smrtne kazne.

Supilo u Fužinama

Rođen je u obitelji rodonačelnika sušačkih Ružića – oca Jurja (rođen na Hreljinu 1834. god.) i majke Georgine Jelke Badovinac pl. Badovinske, u očevom drugom braku, kao četvrto dijete. Proveo je sretno djetinjstvo na Sušaku, ali djelomice i u Fužinama u vili koju je njegov otac sagradio 1898. godine. U to je vrijeme Juraj Ružić već poznati i uspješan veletrgovac kožom, a stanovao je s obitelji u obiteljskoj kući na Piramidi. Vrijeme provedeno u Fužinama na malom je Viktoru, slabom i boležljivom, ostavilo lijepe uspomene općenito, ali i na Frana Supila osnivača i urednika Novog lista. Juraj Ružić koji se nije bavio politikom, jedan je od osnivača Dioničke tiskare u Rijeci, gdje se Novi list tiskao. Stvorilo se prijateljstvo pa je Supilo dolazio u Fužine gotovo svake subote, kao gost obitelji i mnogo se bavio baš djecom, a najdraže mu je bilo zajedno s njima natjecati se u skakanju nizbrdicom od Ružićeve vile do ceste i to na jednoj nozi. Prvi svjetski rat Viktor je dočekao kao student. Rat je omeo njegove planove da ode u Pariz i inskribira na Sorboni. Oslobođen je vojske, zbog tjelesne slabosti, ali mora preuzeti očeve poslove, jer je brat Zvonimir (očev sin iz prvog braka), koji je te poslove vodio, hitno unovačen. Cijelo ratno razdoblje Viktor Ružić provodi u Rijeci i na Sušaku s povremenim odlascima u Zagreb.
Postaje članom Narodne čitaonice riječke (osnovane 1849.), koja je u svojem dugogodišnjem trajanju njegovala hrvatsku riječ i slavensku ideju. Budući da je Čitaonica povodom svoje 50-godišnje obljetnice objavila Spomen knjigu u kojoj je i popis članova, vidljivo je članstvo Jurja Ružića od 1874. godine, i njegova sina Zvonimira od 1897., a Jurjev brat Ivan, pravnik je od 1873. godine. U Čitaonici Viktor Ružić obavlja dužnost knjižničara, pa zatim tajnika.

Svestrani kulturni interesi

Nakon Supilova odlaska u emigraciju njegovi suradnici nastavljaju izdavati Riečki novi list sve do 19. prosinca 1915. godine kada je odlukom vlasti prestalo njegovo izlaženje. Rijeka ostaje bez hrvatskih novina i Viktor Ružić s grupom istomišljenika kupuje postrojenja Dioničke tiskare u Rijeci. Preseljavaju ih na Sušak u kuću Premrou (Križanićeva ulica) i tu započinju izdavati Primorske novine koje su izlazile do 1922. godine. Što se novinarstva tiče, Viktor Ružić je među inicijatorima za izdavanje nacionalističkog (jugoslavenskog) lista Glas Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu krajem 1917. godine. List počinje izlaziti 1918. godine.
Obveze u javnom i poslovnom životu dr. Viktora Ružića olakšavali su vlastiti interesi.
Njegovi su kulturni interesi bili svestrani. Ono što je u tome dao Riječanima su dvije izuzetne manifestacije za njegova aktivna djelovanja u Narodnoj čitaonici riječkoj, a to su:
1. Koncert našeg poznatog violinista Zlatka Balokovića (9. prosinca 1916. godine). Dobit od ulaznica (591 kuna) predao je »Skloništu« na Sušaku;
2. Umjetnička izložba hrvatskih umjetnika (9. lipnja 1918.).
Kratkotrajno zaposlenje u Naučnoj biblioteci (tada još Gradska biblioteka – prijevod Biblioteca Civica) omogućilo mu je da sačuva od uništenja fond te knjižnice, kada su pripadnici OZNA-e započeli devastirati knjige uglavnom na talijanskom i ostalim svjetskim jezicima, čiju je vrijednost kao bibliofil odlično ocjenjivao. Sam je posjedovao veliku biblioteku. Manji dio nasljednik Juraj Ružić (Gjoko, Ruzio Ružić, stariji sin Viktorov, poslovni čovjek koji živi u Švicarskoj) donirao je Naučnoj biblioteci, a sve pravničke knjige danas su kao »legat Ružić« na Pravnom fakultetu u Rijeci. Sam je bio slikar amater i uglavnom slikao gorovita područja sušačke pozadine, te prelijepu sušačku obalu, a kao poznavatelj otkupljivao je slike hrvatskih slikara. Klovićev crtež »Judita s glavom Holoferna« (kupljen u Londonu 1937. godine za 14.377 dinara) donirao je Strossmayerovoj galeriji. Zbirku hrvatskih pučkih instrumenata donirao je Nacionalnom muzeju u Washingtonu (Jutarnji list, Zagreb, 18. siječnja 1938.). Vlastitom je nakladom objavio pjesme Ivana Mažuranića i »Put u Bosnu« njegova brata Matije Mažuranića (prvi putopis hrvatske književnosti). Rotary društvo na Sušaku osnovao je Viktor Ružić 1929. godine.

Izvanstranački čovjek

Prema Primorskom listu iz 1933. godine (br. 395-396 1. i 2. srpanj, str. 5) u travnju te godine izabran je, na redovnoj godišnjoj skupštini, za predsjednika. Kako se Rotary društvo (klubovi) dijele na distrikte, Viktor Ružić postaje guverner za 77. distrikt (Jugoslavija) 1935. godine, Urednik je časopisa Jugoslavenski Rotar, osnovan 1932. godine, a mijenjao je mjesta izdavanja.
Dr. Viktor Ružić nije bio član niti jedne političke stranke. Obnašajući najviše dužnosti, bio je izvanstranačka osoba. U mladosti je dao svoj obol politici surađujući u narodnim vijećima u Rijeci, te onima u Zagrebu. Samo je kratko vrijeme bio član Demokratske stranke. Na izbornoj listi Vjekoslava Spinčića bio je njegov zamjenik u stvaranju Parlamenta Kraljevine Jugoslavije. U političku orbitu svakako spada njegovo interniranje u Italiju (28. rujna 1942. – 5. srpnja 1943.) i suđenje 1945. godine, gdje je, prema optužnici odgovarao za vlastitu humanost i rotarijansku ideju dobročinstva – caritas, jer je od rujna 1943. do travnja 1944. bio predsjednik Odbora za pomoć siromasima. O svojemu životu ostavio je životopis naslovljen Moje uspomene smatrajući ga samo spisom za potomke. Isto tako ostavio im je u nasljeđe Knjigu gostiju koju je iz kuće na Sušaku prenio u Banske dvore, a zatim u njegov dom – vilu Ružić na Pećinama 5, koju je izgradio za svoju obitelj i u koju su uselili 1938. godine. Vila nije oduzeta u konfiskaciji 1945. godine kada je lišen ostalih svojih nekretnina.
Poživio je do 26. lipnja 1976. godine. Nakon umirovljenja odlazio je svojoj djeci u Švicarsku i SAD na dulje vrijeme, a u svojih osam desetljeća putovao je puno i upoznao znamenita i zanimljiva mjesta. Iako je umro u Zagrebu, pokopan je u obiteljskoj grobnici na Trsatu, uz svoju Nadu koja je preminula 2. siječnja 1964.
Danas kupači silazeći do mora na Pećinama prolazeći pokraj broja 5 i ne znaju o muzejskom, arhivskom i knjižničnom blagu koje se u njoj nalazi. Tu je uz njegove uspomene i hemeroteka o sušačkom Banu. Nasljednici svih tih vrijednosti pažljivo ih čuvaju.
Izvor: Novi list (1.4.2003.)

[Adamić]

PEĆINE 5

Božidar Perharić

U SPOMEN DR. VIKTORU RUŽIĆU

Dr. Viktor Ružić imao je u životu mnoge značajne javne društvene uloge i obavljao je i društveno i osobno važne poslove. Uz njegovo ime spominje se: ban Savske banovine, ministar, predsjednik..., a Ružići se spominju kao vlasnici »pola Sušaka«. Tako se onda govorilo – tek nešto malo pretjerano. Neću pričati o tom vremenu ni o tim častima i ulogama. Gospodina Viktora Ružića, naime, upoznao sam u ono poslijeratno vrijeme kada je od svega ostalo samo ono najbitnije, ono što je Viktor Ružić bio cijelog života: dobar, častan i plemenit čovjek.
Radio sam tih godina u Sušačkoj gimnaziji, u onoj žutoj zgradi koja je tada dominirala sušačkom vizurom. A živio sam uz more u kući Pećine 5 kod Ružićevih. Zapravo ne: ne »kod«, nego s ljudima te porodice, koja je ostavila dubok trag u našem životu. Mojem, moje supruge i sina Hrvoja, koji se tamo u to vrijeme i rodio. Zato ovo i pišem.
Preporukom jednog prijatelja, koji je – između mnogih – već živio u toj kući, »uselio« sam se jedne večeri s koferom u jednu sobu. Drugo jutro kucanje. »Dobro jutro! Dobro nam došli! Ja sam Viktor Ružić.« Visok, mršav, pomalo pogrbljen, već prosjede kose i brade. Tih godina proslavio je 60 godina života: svojeg i svoje supruge Nade. Nekim susretljivim, sada mogu reći prijateljskim načinom, usmjerio je naš prvi razgovor. Iako otvorena srca, ipak je – čini mi se – želio da u ovom kratkom razgovoru čuje i ocijeni tko su ovo dvoje ljudi – supruga i ja. Kad je razgovoru stavljen zarez – na sreću nikada, pa ni sada točka – gospodin Ružić – Čako, kako su ga zvali njegovi – poveo me je u sobu nasuprot naše. Bila je to njegova knjižnica. Velika prostorija u kojoj se uz sve zidove, osim onog dijela gdje se kroz staklena vrata pružao pogled na Krk, Cres i Učku, bile police do stropa ispunjene knjigama. »Gospodine profesore, nadam se da ćete ovdje naći knjiga koje vam kao profesoru filozofije, psihologije i povijesti mogu koristiti. Izvolite se služiti ovom knjižnicom kao svojom!« Time je započelo, a govori vam sve. Gotovo da nije potrebno ništa više pisati. No sjećanja se nižu i neću ih prekidati.

s050.jpg (31.84 KiB) Pogledano 4150 puta

Dr. Viktor Ružić, predratni ban i ministar, nakon Drugog svjetskog rata brinuo se o nabavi životnih potrepština za domaćinstvo na Pećinama, ponekad za 16 ljudi. Na Pećinama je u dvorištu bilo i kokica i koza, pa i svinja.

Bili smo podstanari u toj našoj sobi, koja je bila sve: spavaća, radna, dnevni boravak i... i kuhinja pregrađena nekom imroviziranom pregradom. Iako – kao što će se vidjeti, taj izraz »podstanar« nije odgovarao. Kod Ružićevih se nitko –a bilo nas je, nâs koji nismo bili iz te obitelji 4 ili 5 bračnih parova, čak obitelji s djecom, koja su se tih godina rađala – nitko se, dakle, nije osjećao podstanarom. Ružići su iznajmljivali pojedine sobe i pokoju kupaonicu vjerojatno zbog dva razloga: da im »Narodni odbor« kako su se zvali oni zloćom i mržnjom ispunjeni ljudi pomoću kojih je Partija provodila kontrolu i teror – dakle da im je taj »Narodni odbor« ne useli kojekakve poludivlje zlobne »špicle« i Oznine informatore. Drugi razlog: Ružići su u to vrijeme vrlo skromno živjeli. Bivši ban i ministar, nekadašnji vlasnik desetak višekatnih kuća, uspio je u to poslijeratno vrijeme dobiti posao administratora u Ličilačkoj zadruzi i kasnije – čak u Gradskoj knjižnici, a gospođa Nada Ružić davala je sate engleskog jezika. I tako im je ono što smo mi podstanari plaćali olakšavalo preživljavanje. Ne mogu se sjetiti kolika je bila »podstanarina«, ali znam da nije predstavljala značajnu stavku u našem skromnom suplentskom budžetu. Tako sam i onda i sada, kad ovo s nostalgijom pišem, imao dojam da su nas Ružići porazmjestili u onu svoju vilu – koja im je poslije konfiskacije jedina i ostala – jer im je bilo drago da smo s njima i da zajedno dijelimo i dobro i zlo. A to su Ružići činili i u tadašnjim i u prethodnim teškim vremenima kad su ljudi u vihoru rata ostajali sami i bespomoćni. Pomoć su – netko nekoliko dana ili tjedana, netko mjeseci, nalazili u kojoj sobi i za skromnim zajedničkim stolom u kuhinji ove obitelji – obitelji Ružić.
U ovoj kući postojao je samo jedan ključ: onaj od glavnih ulaznih vratiju, onaj u potkovi sreće. I više ni jedan. U kući je živjelo šest obitelji, uz Ružiće mi došljaci. A nigdje ni u jednim vratima nije bilo ključa i nigdje se ništa nije zaključavalo. Svako je mogao, ako bi čuo da plače nečije dijete, a roditelji nisu kod kuće, ući u tuđi stan ili sobu dijete umiriti. Iako ova riječ »tuđi« uopće nije primjerena.
U ovoj kući, u onom žutom svjetlošću obojenom holu, na stubištu, u biblioteci, u velikoj kuhinji u prizemlju, u salonu, osjećali smo se kao u svojem ambijentu: koji pripada nama i kojem mi pripadamo. zaista je postojala ta uzajamna pripadnost i prostora i ljudi. To smo doživjeli u bezbroj situacija i prilika, a ta uzajamnost naročito je zračila u vrijeme raznih zajedničkih proslava i svečanosti. Badnjak, razne godišnjice, krstitke, dolazak sv. Nikole i vjenčanja slavili smo zajedno: i Ružići i mi došljaci. Važan dan u godini bio je dolazak sv. Nikole. Krampusa se ne sjećam, a vjerojatno i nije dolazio, jer mu u ovoj kući i kod ovih ljudi nije bilo mjesta.
http://www.klub-susacana.hr/revija/clan ... Num=49&C=9

[Adamić]

s058.jpg (23.64 KiB) Pogledano 4149 puta

Pećine 5

Viktor Ružić počeo se rano baviti slikanjem, kopirajući već sa sedamnaest godina vrlo uspješno neka djela drugih slikara, kako je tada bilo uobičajeno u vježbanju upotrebe likovnih tehnika i kompozicije. Neki su mu portreti u ulju, bilo kopije ili osobne kreacije, naročito dobro uspjeli, odražavajući odlično karakter i fizionomiju portretirane osobe (Wilder Wiein 1910., Nada Brlić Ružić s kapicom 1910., Dr. Vladimir Mažuranić, ban Ivan Mažuranić 1935.), izražavajući sve ponešto uljepšanim realizmom. Istovremeno, neke su figuralne kompozicije nespretno kadrirane i anatomski netočne, što se amaterima često događa. Očito mu je kopiranje tuđih djela bolje išlo, zbog već riješenih likovnih problema, dok je tehničke očito savladao. Začuđuje pak spretnost, umješnost i sličnost kojom je Viktor Ružić uspijevao prikazivati portretirane osobe, bilo u profilu ili poluprofilu, a posebno oči. Da nema na njima potpisa, teško bi se moglo vjerovati da ih je slikao Viktor Ružić. Možda ima u portretistici nekog utjecaja Ružićevog velikog slovenskog prijatelja, izvrsnog portretiste, slikara, grafičara – Božidara Jakca, s kojim je zajednički radio na velikom portretu bana Ivana Mažuranića, što je vidljivo i na fotografiji iz obiteljske arhive. Šteta je da nema detaljnijih zapisa o tome koliki je bio Ružićev udio u tome djelu i koliko su ova dva prijatelja međusobno komunicirala i utjecala jedan na drugoga, premda se iz njihove korespondencije vidi u čemu su sve Jakčevi savjeti Ružiću bili dragocjeni.

U vrijeme oporavka na Hvaru 1920-ih Ružić nije mirovao već je vrijeme kratio crtajući olovkom mnoge male, realističke, minuciozne odlične vedute slikovitog mjesta Hvara i njegovih palača. Ovi crteži podsjećaju na istodobne vedute hrvatskih mjesta Vladimira Kirina, koji su tada bili vrlo popularni u Hrvatskoj.

s059.jpg (36.73 KiB) Pogledano 4149 puta

Trsat

Viktor Ružić je radio i pejzaže tušem, akvarelom i uljem, portretirajući svoj najuži zavičaj, a među njima ima i vrlo uspjelih radova kakvi su motivi parka i prilaza Ružićevoj vili na Pećinama ili prikazi pećinske obale gledane s mora. Viktor Ružić je članovima svoje mnogobrojne obitelji, s kojima je često boravio, poklanjao svoje slike i crteže, te je danas teško otkriti gdje se sve po svijetu nalaze.

Kasniji Ružićevi crteži realistički prikazuju stvarnost oružja, najčešće neposredne okolice, interijera i eksterijera arhitekture s kojom se svakodnevno susretao (unutrašnjost svoje stambene novogradnje na Pećinama, drvene kućice u Sloveniji, Gorskom kotaru, kuće u Jurjevskoj ulici u Zagrebu...). Pri tome se zorno vidi da mu nedostaje čvrstoća kompozicije masa i pravilna linearna perspektiva, pa crteži takvih motiva izgledaju pomalo naivni, nespretni i nedovoljno dotjerani, dok u ponekom slučaju može ova nepravilnost pridodati djelcu zrnce šarma.

Ovo osobito dolazi do izražaja u tehnici »grebanja« kojom se bavio potkraj života, otkrivši je prilikom pohađanja slikarskog tečaja kod riječkog slikara Vladimira Udatnyja, na koji se upisao 1963., u svojoj 70-oj godini života, obrazloživši ovu odluku u pismu svom prijatelju Jakcu: »Mislim da je već krajnje vrijeme, da idem u školu za slikanje«. Zainteresiran za novu vrstu rada pronašao je u Beču i Švicarskoj tzv. scraper-boards (sckretch-boards), kartone prevučene slojem gipsa obojenog crnilom koje se grebanjem skida te dobiva jasan crno-bijeli prikaz, nalik grafici. Od Božidara Jakca je tražio podatke o toj, za njega novoj, tehnici za koju se jako zagrijao, odmah izradivši preko 100 kartona. Sačuvani crteži koje je Ružić tako izradio, a koji su uglavnom prikazivali pojedine objekte riječke arhitekture (crkva sv. Vida, Tvornica papira, Gradski toranj, Trsat...), ali i portreti, vrlo su dragocjeni s tehničkog stajališta. Ipak unatoč stručnim podukama na Udatnyjevu tečaju, na ovim je djelima grebanjem još prisutna stara boljka glede perspektive, čvrstoće i realnosti crteža, te djeluju dosta naivno. No procjena se svakako mora ublažiti s obzirom na medij koji ne popušta ispravak pogreške. S obzirom na novum kojeg je donio u naš grad, o kojem ni danas nema podataka ni termina u stručnoj literaturi, te ugrebene crteže treba posebno cijeniti i zbog visoke životne dobi u kojoj ih je dr. Viktor Ružić mladalačkim zanesenjaštvom realizirao.
http://www.klub-susacana.hr

Vrijedno spomena i sjećanja!

[Adamić]

Da bi dobro razumjeli rodoslovlje članova obitelji Mažuranić-Brlić-Ružić i s njima povezanih obitelji , evo jedna fotografija koja daje odličan prikaz.

Rodoslovlje.jpg (101.2 KiB) Pogledano 4144 puta

Slijedi sažeti tekst, o njegovom sinu koji nosi isto ime , biografija mu je također sjajna.

SAŽETAK
Viktor Ružici, dipl.inž. (18. veljače 1924. - 21. kolovoza 1992.)

Čedomila Milin
Medicinski fakultet u Rijeci

Kemičar Viktor Ružić
Rođen 1924. godine u Rijeci, Viktor Ružić svoje je osnovno i srednjoškolsko obrazovanje stekao u rodnomu gradu. Godine 1942. talijanski su ga fašisti, zajedno s ocem — odvjetnikom i hrvatskim banom, doktorom Viktorom Ružićem — zatvorili u riječki zatvor. Maturirao je iz zatvora. Potom ga odvode u logor u Abruzzo (Aquila). Iz logora šalje molbu za studij kemije u Padovi gdje završava prvu godinu. Tamo je upoznao svoju buduću suprugu Gildu Solci. Odlazi u Rim, a potom nastavlja studije u Lausannei do 1945. godine, kada se vraća u Hrvatsku i diplomira na Tehničkom fakultetu, Kemijsko tehnološki odsjek, Sveučilišta u Zagrebu. Važno je spomenuti da u skladu s tradicijom svoje obitelji govori mnoge strane jezike, njih sedam, i puno se bavi književnim radom stručnog i popularnog tipa. Brižno je čuvao i promicao spomeničku knjižnicu svoga pradjeda bana Ivana Mažuranića te knjižnicu i arhivu svoje bake Ivane Brlić Mažuranić.

Viktor Ružić.jpg (21.51 KiB) Pogledano 4144 puta

Ugledni građanin grada Rijeke. Duhovit, iskričav i neumoran porketač brojnih kulturnih i društvenih događanja. Kemičar po osnovnoj izobrazbi. Dugogodišnji član Hrvatskog kemijskog društva. Sportski aktivist. Dobrovoljni davatelj krvi. Član vatrogasnog društva. Kroničar svog vremena (164 objavljena novinska članka). Bavio se književnim radom stručnog i popularnog tipa. Potomak uglednih hrvatskih obitelji Brlić, Ružič i Mažuranič. U skladu s tradicijom svoje obitelji govori mnoge strane jezike, njih sedam. Skrbitelj Spomeničke zbirke i knjižnice svoga pradjeda bana Ivana Mažuraniča te knjižnice i arhive svoje bake Ivane Brlić Mažuranič.

Rođen 18. veljače 1924. godine u Rijeci. Osnovnu školu završio u Rijeci. S obzirom na nemirno ratno vrijeme nisu precizno poznati svi podaci, a znamo da je pohađao Klasičnu gimnaziju u Zagrebu i Sušačku gimnaziju u Rijeci, gdje je iz zatvora maturirao 1942. Potom je odveden u logor u Abruzzo (Aquila). Studirao kemiju u Padovi, Lousannei, da bi diplomirao 1951. na Tehničkom fakultetu, Kemijsko tehnološki odsjek, Sveučilišta u Zagrebu.

Prvo zaposlenje dobio je u Rijeci u tvornici likera "Učka". Zatim slijedi zaposlenje u TvornicijDapira.Od 1965. do 1968. radi u "Antikoroziji" na poslovima čišćenja mora. Godine 1968. odlazi u Švicarsku u "Papir Fabriik" u Balstahlu gdje jezapažen kao vrstan stručnjak u tehnologiji proizvodnje papira. U Tvornicu papira vraća se 1970. Bio je tehnički direktor Tvornice papira u Rijeci.

Umro u krugu svoje obitelji u Rijeci, 21. kolovoza 1992. godine.
Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci

Cijeli pdf o njegovom životu možete skinuti na linku!
http://rapidshare.com/files/3141144677/ ... papira.rar

[Adamić]

Više o rodnoj kući Viktora Ružića na Piramidi imate u temi :
Rodna kuća Lovre Matačića i Viktora Ružića

te o obiteljskoj kući na Pećinama koju je dao izgraditi možete pogledati na : Vila Ružić na Pećinama (1938)

[gost]

Cijeli pdf o njegovom životu možete skinuti na linku!
http://rapidshare.com/files/3141144677/ ... papira.rar

Download not available
File not found.

[Adamić]

Sredio sam u međuvremenu! Neće Rapidshare prihvatiti sam pdf fajl nego mora biti u raru.

[Adamić]

Gat u sušačkoj luci je nazvan po obitelji Ružić!

RUŽIĆEV GAT

IMG_4428.JPG (168.94 KiB) Pogledano 4112 puta

Ružićev je gat prvi, a nekoliko godina i jedini gat u bivšoj sušačkoj luci.

U vrijeme kada je izgrađen, nije imao poseban naziv. Prvo su mu ime dali Talijani nazvavši ga MOLO CARACCIOLO. Francesco Caracciolo (1752.-1799) bio je admiral, potomak poznate obitelji napuljskoga plemstva. Istaknuvši se u pomorskim bitkama kod Tulona i rta Noli, postao je osoba od povjerenja napuljskoga kralja Ferdinanda IV. Za Napoleonovih osvajanja bori se na strani saveznika pod zapovjedništvom slavnoga britanskog admirala Nelsona, ali doživjevši razočaranje vraća se u Napulj gdje je u međuvremenu proglašena Republika te preuzima zapovjedništvo u mornarici. Nakon pada Republike zatvoren je i nakon kratka suđenja obješen32.

Od 1924. do 1992. godine gat nosi ime BARČIĆEV GAT. Erazmo Barčić (1830.-1913.), odvjetnik, hrvatski političar. Potječe iz ugledne riječke obitelji koja je u Rijeci prisutna od 16. stoljeća, a iz koje su potekli mnogi patriciji i kanonici. Gimnaziju je završio u Rijeci, a filozofiju i pravo u Zagrebu, nakon čega je kratko vrijeme proveo u sudačkoj službi. Zatim je do smrti radio kao odvjetnik u Rijeci. Godine 1865. počinje njegova parlamentarna karijera izborom u Hrvatski sabor, gdje se pridružio Anti Starčeviću. Poslije je napustio Stranku prava, a nakon pada grofa Khuena Hedervarija pristupa hrvatsko-srpskoj koaliciji. Napisao je brošuru, izdanu u Rijeci 1860., La voće di un patriota na talijanskom jeziku (da, kao što kaže, "bude čitana i shvaćena"), u kojoj dokazuje hrvatsku narodnost Riječana pa stoga i potrebu pripadnosti Rijeke Hrvatskoj33.

Danas se ovaj gat naziva RUŽIĆEV GAT. Ime je dobio po uglednoj sušačkoj obitelji Ružić, zaslužnoj za gospodarski uspon Sušaka. Obitelj je bila u rodbinskoj vezi s poznatim hrvatskom obiteljima Mažuranić, Kukuljević, Badovinac i Demeter. Među Ružićima najpoznatiji je posljednji hrvatski ban, dr. Viktor Ružić, a u Rijeci Đuro Ružić (1834. -1922.), vlasnik Tvornice kože i gradonačelnik Sušaka od 1907. do 1909. Njegov sin, također Đuro Ružić, bio je gradonačelnik Sušaka (1929.-1939.) za čijega mandata Sušak doživljava najveći uspon u svojoj novijoj povijesti.
Izvor: knjiga Riječka luka

[milic]

Možda netko zna?
Moj tata rođen je 1920.g u Studeni . Pričao mi je da je oko 1935. g. +/- 2 godine /zapamtio sam jedan detalj koji mogu smjestiti u taj period/ neki ban posjetio Studenu odnosno granicu između Jugoslavije i Italije.
Znajući još neke priče za pretpostaviti je da je to bio baš dr. Ružić. Ali nisam 100% siguran.
Znamo i da je Ružić bio ban Savske banovine od svibnja 1936. - kolovoza 1938.
Ta priča se uklapa u taj period.
Šta mislite kako to najlakše provjeriti.
Jako bi mi pomoglo u mom radu.

[ozren]

U Fužinama,u ulici Grbajel smjestilo se odmaralište Jadrolinije.
Okoliš je jako zapušten,a i dvije kuće koje pripadaju odmaralištu u danu kad je bilo oblačno ne djeluju svježe.
Kod pisanja mi nije bila namjera ukazati na nemar Jadrolinije prema svom odmaralištu nego nešto drugo.
U Fužinama su svoje ljetnikovce imale dvije imućne riječke porodice(Ružić i Whitehead).
Pozicija ljetnikovca porodice Ružić mi je poznata i udaljena je od centra dvestotinjak metara.
Pretpostavljam da bi odmaralište Jadrolinije moglo biti bivši ljetnikovac porodice Whitehead.Imam namjeru pitati jednog starijeg mještanina sutra,pa javim.

Na prvoj slici je kuća u kojoj je boravila služinčad.

Zatim se kroz kapiju ulazi u prostor bivše vile koja se nazire kroz krošnje:









-----------------------------------------

Od starijeg gospodina Mancea iz Fužina sam saznao da je ova vila prije izvlaštenja pripadala bratu bana Viktora Ružića,koji se prema njegovim riječima zvao Jurica Ružić,inače pasionirani lovac.
Poslao sam upit o tome prof.Theodoru de Canziani Jakšiću,pa kad nešto više saznam javim.

Eto,dobio sam odgovor,pa da ga podijelim sa vama.Inače,Ena je bila kćerka Jurja Ružića!

Cijenjeni!
Villa Enin dvor kako je tada nazvana izgradjena je za tadasnjeg susackog
gradonacelnika,turistickog djelatnika,lovca, veleposjednika, Jurja Ruzica
ml.(1891-1976),brata Dr.Viktora Ruzica(1893-1976),hrvatskog bana etc.Kucu
je Juraj Ruzic dao sagraditi za sebe, svoju suprugu Bebu Vilhar(1906-1991)
udanu Ruzic ciji preci su takodjer u Vratima imali kuce i pilane,trgovali
drvom u XlX.i XX.st. te kcerku Enu od arhitekta Davida Bunette
1933.godine.Toranj je zapravo bio napravljen za slikarski atelier Bozene
Bebe Vilhar.Kucu su kao i stari Ljetnikovac Ruzic iz 1899. godine sada isto
zapusten i opljackan kao i ovaj pohodili mnogi vazni
ljudi,znanstvenici,knjizevnici,umjetnici,politicari...Kad biste htjeli u
Fuzinama biste a to Fuzinarci znaju samo pitajte ki ce Van otet rec, naci
namjestaj ,slike ,klavire, predmete koji su 1945.godine otudjeni iz tih
kuca, kao i iz takodjer, vlasnistvo rodjaka Mullera iz Stare Susice danas u
Opcini Ravna Gora ali i po kucama veliki rezbareni
komadi,klupe,ormari,skrinje, stolice,etc.Predmete je lako prepoznati,imamo
fotografije.No na zalost ovaj je ljetnikovac krasan ali zadnji put pred
cetiri mjeseca, cesto znamo svratiti kad prolazimo,vidjeli smo da je jako
unisten cini se i provalama i neodrzavanjem.Ukoliko imate daljnja pitanja
stojim Vam na raspolaganju!
Lijepi pozdrav!
Theodor de Canziani

[ozren]

Poslao sam de Canzianiu Milićev upit o posjeti bana Viktora Ružića Studeni još 18.10 i dobio sam slijedeći odgovor:

Cijenjeni!
Dr Viktor Ružić je kao ban posjetio mnoga mjesta osobito u hrvatskom
primorju iz kojega i sam potječe.Učinio je posjet i Klani i Studeni.
Medju njegovom ostavštinom imamo i press clipping,moram odvojiti vrijeme pa ću to
pogledati.Ako nadjem kakov članak obavijestim Vas o tome!
Lijepi pozdrav!
Theodor de Canzian

Čekajući detaljniji odgovor kojeg do današnjeg dana ( 19.11.)nisam dobio, nisam želio niti spominjati ovaj odgovor,želio sam jednostavno iznenaditi Milića,ali kad si već pitao,evo ga.

[milic]

Mene bi, iskreno, iznenadio odgovor da NIJE bio u Studeni.
Doduše u vrijeme njegovog banovanja nisam baš siguran da je posjetio Klanu koja je, tada, bila pod Italijom.

[milic]

Od jutros razmišljam da li da ovu priču, pisanu na mojemu materinjemu «studenjskimu» narječju, stavim ovdje. Možda ću promašiti «ceo fudbal» pa zato ova dvojba. Ali ne mogu odoljeti jer je Vežica napisala tekst o Viktorovom ocu Gjuri.
Nekima od vas je poznato da sam na jednom drugom forumu objavio tridesetak mojih priča kojima pokušavam sebi i drugima prikazati život u Studeni kroz XX. stoljeće. Običaje, način života, važniji događaji…
Pa jedan od važnijih događaja je bio kad je u to malo, zabačeno seoce došao neki ban. Godina je bila oko 1936. (Znam po nekim drugim povezanim pričama). U dokumentima nigdje nisam našao potvrdu da je on bio taj ban (nisam puno ni tražio ), ali iz razgovora i blijedih sjećanja mojih pričalica, kako ja zovem moje informatore, zaključio sam da je to bio on, dr.Viktor Ružić, ban Savske banovine.
Inače same priče su koncipirane kao moj razgovor s djedom Filipom koji je bio u dobrim odnosima s dr. Ružićem.
I molim da se ovo shvati kao moje viđenje stvari, kao literarni uradak, a ne kao povijesna činjenica.

--------------------------------------------


Ban Ružić va Studenimu

Kako san ti već govoriv, hodeć va Kastav i Sušak, upoznav san mnoge jude ki su bili na visokih položaji. Med njimi, sakako, je najinteresantniji biv ban dr. Viktor Ružić. Vavik, kad bimo se srili, dal va Kastvu al va Sušaku, me ja zapićivav kako je va Studenimu, kako smo se privadili na granicu i se čagod. Ja san mu govoriv kakove su nan potribe i za školu i za cistu i za još puno tiga aš niš nismo imeli. Bili smo odsičeni od svita, tamo nigdi okoli trejsetih lit. Krvavo su nan rabile šterne, cista, škola, grobje… I on je pomagav kadi god je mogav. Š njin san se nikako jako zbliživ. Puno je storiv za selo. Da ni bilo njiga nebi, vaja, bilo ni škole ni ciste … Ma za se mi je biv na pomoć.
Ja san ga smiron pozivav da pride va selo pa da sam vidi kako je. Ali nikako ni mogav nać vrimena. Pogotovo kašnje kad je postav ban nigdi trejšeste. Va to vrime banovina se zvala Savska, a kašnje, kad on ni veće biv ban, od trejsdevete bila je Banovina Hrvatska. Va to doba više je biv va Zagrebu nigo na Sušaku. Ali saki put, kad bin ga videv, san ga nagovarav da pride va Studeno. I jedanput, ja mislin da je to bilo po litu 1937. on mi govori :
-File, ja sam odlučio doći u Studenu.
I jedniga vriliga, litnjiga dana, okoli desete, pride ti on drito knan va kuću. Sa srića da san biv doma aš je va to doba dila na se strane. Ni biv sam nigo je još par ženskih i muških bilo š njin. Prišli su z tri auta. Da si samo videv kakov šršur je to storilo va selu. Stare babe su se poskrivale va kuće, ali su, kurjožaste, špijale čez koltrine. Dičina su najprvo pobigla, kad su čula da gredu ti auti. Kašnje su, se malo, pomalo dohajala do auti da bi jih na kraju gladili i šlatali po gumah. A ča neće kad su još tad stariji judi auto zvali - karoca prez konji. Kako je i vojska doznala da će ban prit, niki oficir, sad se ne moren spametit kako mu je prezime, morda Tasić, je postrojiv počasni vod. Ta oficir, pred vodon, zname sabju z koric, stori par paradnih koraki i raportira banu:
- Gospodine bane!!! Vojska je celi dan u pripravnosti!
A Ružić ti ni biv baš od tih parad i vojske pa mu, nako prik voje, odgovori :
- Neka je, neka.
Nakon tiga raporta san njiga i pratnju pejav da vide ča se je se storilo, uz velu pomoć tadanje države, ali i njigovu. Pa smo šli, pomalo hodeć, do Šišća na granicu obać žandarme, finance i vojsku. Pokazav san jin kanal ča je storen Pod brdi. Kad smo šli nazad po cisti, videli su novu školu i jako su bili zadovojni š nju. Videli smo i šterne ke su pred par lit bile urejene. Pokazav san jin i misto kadi smo mislili storit grobje.
Se po oni vrućini smo se malo, pomalo poprtili na Vrh da jin pokažen panoramu sela. Kad smo šli već zdolu, pred Bregarovu kuću je Marija sidila na šklambici z mićin Bogomiron va krilu. Ban se ofermav pa je maliga prijev, onako z dva prsta, za lišce i rekav :
- Lijepo dijete.
Do dana današnjiga, ča jast znan, ni bilo višje pozicijoniraniga čovika ki je prišav va Studeno. Početkon trejsdevetiga lita je postav ministar pravde stare Jugoslavije pa je šav va Beograd kadi je biv do kraja tiga lita. Kad je počev Drugi svecki rat Talijani su njiga i sina pobrali va internaciju. Potla rata imev je problema z novimi vlasti, ali se uspev rehabilitirat. Tr si vaja čuv kako su onda gledali na oniga ki je imev palace.
Pedestih lit biv je sopet otprv abokatsku kancelariju i nike parte od grunta mi je rešiv tako da san postav samovlasnik. Ma baš mi je biv dobar. Puno je pomogav meni, a bome i selu.

Manje poznate riječi:

Abokat – odvjetnik, advokat
Bimo - bismo
Čagod – bilo što
Drito - ravno
Grunat - imanje
Karoca - kočija
Kašnje - kasnije
Koltrina – zavjesa
Krilo – va krilu – na koljenima
Kurjožast - znatiželjan
nikako – nekako; nekako
obać - obići
ofermat - zastati
parat – dio (imanja)
poprtit - popeti
prit - doći
privadit - priučiti
sakako – svakako
smiron - stalno
srist se – susresti se
šklambica – mala klupica
šlatat - pipati
špijat – viriti. provirivati
šršur – pomutnja, buka, žamor
vavik - uvijek
zdolu – prema dolje
znet - izvaditi

[KarloOP]

Dr. Viktor Ruzic, snimljeno na Pecinama, kolovoz 1947.

IMG.jpg (144.53 KiB) Pogledano 3417 puta

[KarloOP]

Zanimljiv prilog o banu Dr. Ruzicu, njegovom zivotu i familiji publiciran je u "Hrvatskom planinaru" (od str. 99.).
http://www.hps.hr/hp-arhiva/199704.pdf