Dobrodošli na prvi forum o gradu Rijeci i Primorsko-goranskom zavičaju, koji je otvoren za sve ljude na svijetu, bez obzira na nacionalnost, vjeru i porijeklo.

Prijava  •  REGISTRIRAJ SE !

Ružić Juraj (Gjuro) (1834-1922) tvorničar i veletrgovac

Ne ograničava se samo na područje Rijeke nego na sve osobe koje su ostavile traga u našem kraju.
Pravila foruma
Osobe su poredane abecedno po prezimenima.
Teme otvarate tako da prvo napišete prezime osobe a onda ime , nakon toga poželjno je da stavite godinu rođenja i smrti te zanimanje. Primjer "Kobler Giovanni (1811.-1893.) -povjesničar ".
Unutar rubrike imate forumsku tražilicu.
Avatar korisnika
Vežičanka
Moderatorica
Moderatorica
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 4497
Teme: 155
Pridružen: 24.7.2012, 14:58

Ružić Juraj (Gjuro) (1834-1922) tvorničar i veletrgovac

Post broj:#1  PostPostao/la Vežičanka » 7.11.2014, 09:36

Juraj Ružić (Hreljin, 8. travnja 1834.- Sušak 29. siječnja 1922.)

Njegovo ime ponekad nalazim napisano kao Juraj, ponekad kao Gjuro i u staroj štampi za vrijeme njegova života.
U časopisu Dom i Svijet od 15, prosinca 1896. izašla je zanimljiva i opširna dotadašnja biografija Jurja Ružića. Prenijeli su je iz časopisa Danica, kako piše u tekstu.
O Ružičevoj kožari čitajte u našoj temi viewtopic.php?f=86&t=3404
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Juraj Ružić rodio se u Hreljinu u hrvatskom Primorju 23. travnja godine, 1834., Roditelji bijahu mu siromašni seljaci. Imali su nešto malo zemljišta, koje bi obradjivala majka, jer bi mu ljeti pošao otac Ivan u šumu, da pali ugljen.

Zimi pak imali su češće od Miholja do Jurjeva malu krčmicu u Hreljinu, jer se onda nije plaćala točarina.
Kad je malomu Juri bila deveta godina, dade ga otac na nauku umirovljenomu nadcestaru Veberu, otcu pokojnog kanonika i zaslužnog pisca Veber-Tkalčevića. U ono vrieme nije bilo po selih pučkih škola, pa niti u Hreljinu, i tako su su njegiivi roditelji odkidali od ustiju forint mjesečno, da im sin nauči barem čitati i pisati.
Iza toga bio naumio otac dati Jurja bar za đvie godine u školu u Ogulin, al se tome protivila majka, ta sin joj je bio u svakom poslu na pomoć.

Bilo u Ružićevih sedmero djece, sve jedno drpgom, što no rieč do uha, a Juraj najstariji.
Kad mu je bilo 16 godina, pošao je na ranju, t. j. kopati kamen po cestah i tući “batudu”, i to sve do jeseni, a zimi vračao bi se svomu zemljišta, da ga prekapa i redi, a nosio na njega sirotan gnoj na svojih ledjih od staje, udaljene ciela dva sata.
U 17. godim uputio se Juraj Ružić s drugimi Primorci na gradnju željeznice u Semering, kako se od Graca putuje u Beč. I tuj ga, postoviše kao nejačka na lakšu radnju, al kad se poduzetnik uvjerio o njegovoj radinosti i marljivosti, da mu nadnicu kao i drugima. Na to su mnogi radnici rogoborili, al im poduzetnik odvrati, da on plaća svakoga po vriednosti, te da Ružić više zaslužuje, nego ikoji od njegovih radnika.

U Semeringu zadržao se Ružić pet mjeseci. Radio je ko mrav i štedio, te se nije nikada družio sa onima, što su zalazili u vinare, da tamo potroše težko zasluženi novac.
Čežnja za zavičajem i roditelji vratila ga u Primorje i tuj je predao svome otcu prištednju od for. 60 od krvavog truda u Semeringu. Kod kuće stupi u vapnenicu gospodara Martina Sobola i Andre Tomašiča uz plaću od cvancige (33 novč.) na dan. Radnja je bila mučna; vječito plandovanje po kamenitih osojih uz kukavnu hranu.
U mjesecu travnju 1853. u svojoj 19. godini uputio se Juraj Ružić, kako piše „Danica” iz koje ovo vadimo, sa svojim susjedom Dragutinom Vidasom u gornju Hrvatsku. Najprije je kopao kao nadničar kamen kod Vidasa blizu Samobora, zatim se je pogodio od četvornog hvata prosijavati šljunak za nasip ceste na Stupniku i kod savskog mosta kod Zagreba. Tu je skucao mnogi groš uz marljivi rad, al tegotan tako, da je obolio od upale crieva.

Kad se malo oporavio, vratio se pješke onako slab kući iz Zagreba. To ga bacilo opet u krevet. Bolest je prebolio, al mu sile smalaksaše. Što bi sad započeo onako nemoćan? Odlučio, da se lati trgovine.
U Hreljinu bijaše onda kuća Mate Polića, poznata na daleko i najbogatija u čitavom Primorju, te je imala sve zakupe koli obćinske, toli državne. I Ružić se obratio vriednomu starini Matiji Poliću, koji mu je povjerio vinotočje u vlastitoj kući na Plasih. To je bio prvi korak Ružićev na trgovačko polje, koje ga je kašnje dovelo uz veliki trud i marnost do krasnoga blagostanja.
U Plasih Ružić nije točio samo vino, već je pripremao i jela za putnike, prodavao duhan na malo, nešto koža i opanaka.

Poslovao je sve sam bez pomoćnika tako, da je uz veliku štednju skucao koji novčić, koji je uručio otcu.
U 22. godini u siečnju vjenčao se Juraj sa Barbarom Ružićevom, rodom iz Šmrike u obćini Kraljevici.

U to vrieme pogodio je njegov otac sa svojim polubratom Stjepanom, paljenje ugljena za majdan kod Samobora. Starcu se nije dalo od kuće, pa je tako sklonuo sina, da on tamo podje. I Juraj je doista pošao, al kod nekog velikog požara, i to se tamo desio, oboli i i povrati se kući, čim je prebolio težku bolest.
I tad ge opet lati opančarije, ali nije imao novca osim 60 for., jer mu sve prve prištednje bile u otca, koji ih je opet lakoumno potrošio. Ipak on ne klone duhom. U susjeda Andrije Polića posudi 300 for.
S tim podje u Trst i kupi kod Tinzi* i Ascoli-a koža za 700 for.
Kad je upitao rečenu tvrdku, hoće li ga počekati za 400 for. tri mjeseca, Ascoli, koji je znao i hrvatski, reče Ružiću: —Tvoje oči ne lažu, ajde, čekat ću tri mjeseca, da mi platiš ostatak.
To je bio, početak RuŽićeve kožarske radnje na veće. Posao mu je bio odmah blagoslovljen liepim napretkom tako, da je već u drugoj godini kupovao u Trstu svaka dva mjeseca do 400 forinti amerikanskih koža; al se i Ružić kinio u redu.


Ružićeva tvornica za preradu kože u današnjoj Vodovodnoj; slika iz rubrike Stare fotografije Rijeke
Slika

On se svakog svetka i nedelje dizao odmah posle ponoći, uprtio na ramena svoje veliko breme opanaka pa zaredao Vinodolom u Novi, Bribir ili u Grižane, a na povratku kući kupovao opet svakovrstnih kožica, koje bi prodavao veletržcem na Rieci ili Trstu.
Godine 1859, naumi se Ružić preseliti u Senj, gdje je mislio, da će bolje poslovati negoli u Hreljinu, a opet da uzdrži i lakše na školovanju u gimnaziji brata Ivana (danas odvjetnika u Zagrebu). Što smislio, to i učinio: odmah podje u Senj, samo je ženu ostavio u Hreljinu, dok se ne osvjedoči, kako će mu posao ići.
U Senju otvori dućan, gdje je izradjivao opanke uz pripomoć jednog kalfe, i najmi malo skladište za sirove kože, koje je kupovao od graničara.
U dućanu spavala su sva trojica. Posao mu je liepo išao, kad al se dogodi nesreća, koja ga ponuka, da ostavi Senj.
U dućanu, gdje su, kako rekoh, i spavaii, bila je nekakva stara željezna peć, koju su ložili, da im bude toplo po noći i da se bolje suše opanci. Neke noći ugljen se u njoj nije dobro utrnuo, a oni zaapaše. Već je svanuo i bieli dan, a nitko ne otvara dućan. Susjedi se čudom čude, a kad je pozvani kovač otvorio vrata, nađju svu trojicu onesviešćenu.
Brat Ivan i kalfa osviestiše se iza nekoliko sati, al kod Jurja bila sva nastojanja uzalud. Smatrali ga već i mrtvim, nu treći dan se osviesti, te poslie nekoliko dana izadje oporavljen iz bolnice. Malo zatim ostavi Senj i povrati se u HreljIn, da tamo življe uzradi sliedeći onu.: „Pomozi si sam, pomoći će ti i Bog”, a stavno je i za to posao Ružićev bio blagosloven, jer se on nije nikada okanio vjere i uviek je utjecao molitvom Svevišnjemu za dobrih i za težkih dana.


plan na kojem se vidi označeno Casa Ružić u danšnjoj Vodovodnoj ulici, onda Via dei Molini
Slika
Takova ga je težka kušnja snašla godine 1864., kad se je gradila cesta od Sv. Petra do Rieke. Tu su ga neki radnici prevarili za 1060 for., što'je za onda bio po njega veliki udarac
Godine 1871. preseli se Ružić na Rieku sa cielom obitelji i otvori, ondje svoj posao, a godine 1872. kupi on već u družtvu sa Seemanom malenu strojarnicu na Školjiću za 3000 for.
Već druge godine dogradili su na istom mjestu i kuću za stanovanje i magazine. Radili su u kožam janjećim, bravijim, amerikanskim, posao im je krasno uspievao.
Seeman upoznao je još viSe u Ružicu poštena i neutrudljiva čovjeka, te mu obeća iza četvrte godine preko polovice dobitka i godišnju nagradu od 2000 for. Budući da im se je posao povećao, uze Seeman na svoj trošak i knjigovodju i ustavi nove magazine u svojoj kući u gradu.

Godine 1879. mjesecu listopadu umre dobri i pošteni Ružićev drug Seeman. Njegovi nasljednici ponudiše Ružićiu da nastavi posao i dalje u družtvu. Ružić toga ne htjede, već htjede da se osovi na svoje noge i da radi sam, pa je zato tražio, da se razdiele. To mu, i težkom mukom podje za rukom.
I godine 1880. otvori Ružić svoju tvornicu. Danas je tvornica kože Jurja Ružica na Rieci poznata i izvan granica naše otačbine. Njegove su radnje nagradjene na raznih izložbah, a ua Sušaku diže se više krasnih Ružićevih palača.
Uz svoju drugu suprugu, kćer nekadašnjega zagrebačkoga načelnika Badovinca, živi sretno danas Ružić na Sušaku, uviek radeći i čineći gdjegod može dobro hrvatskoj stvari i hrvatskomu narodu, o čem bi mnoga naša, prosvjetna i ina drnštva znala pripoviedati, osobitu družtvo „Pučka knjiga” u Zadru. Ružić je više puta kupio cielu nakladu objelodanjenih knjižica po tom družtvu, te ih bezplatno razdielio po hrvatskih školah i Istri.

Ružić je i na Rieci vrlo ugledan i požrtvovan pobornik hrvatstva, on je ponajviše pridonio novca, da se kupi riečka čitaonica, koja nadkriljuje ljepotom i sama talijanaška družtva na Rieci.
Svi hrvatski rodoljubi, osobito književnici, pa i Česi mogu se hvaliti o liepom dočeku u gostoljubivoj Ružićevoj kući. A koliko je dobra Ružić učinio sirotinji, što nije poznato širem obćinstvu. Tako se Ružič znao trudom i marom uspeti iz seljačkog stališa, te je danas na diku svomu rodu Sve se to postiglo radom, jer Ružić i danas radi u svom poslu od 6 sati u jutro do 6 sati na večer, jedino što taj rad prekine na 1 sat oko podne. Pa ne radi on sumo duhom, nego ni najmanja stvar ne odpravi se iz njegova posla da ne prodje kroz njegove ruke. Našao njegov primjer više nasljednika u našem narodu!

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
* Tinzi? Tenzi? - u originalnom tekstu je nejasno drugo slovo.

Avatar korisnika
Vežičanka
Moderatorica
Moderatorica
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 4497
Teme: 155
Pridružen: 24.7.2012, 14:58

Re: Ružić Juraj (Gjuro) (1834-1922)

Post broj:#2  PostPostao/la Vežičanka » 7.11.2014, 09:48

"Dom i svijet" u povodu smrti Jurja Ružića piše 1922.godine:

Juraj Ružić.JPG
Juraj Ružić.JPG (69.11 KiB) Pogledano 1579 puta

Juraj Ružić-1.JPG
Juraj Ružić-1.JPG (61.99 KiB) Pogledano 1579 puta


Juraj Ružić nikada nije zaboravio svoj rodni Hreljin, a pomagao je i druge škole, djecu i davao u razne dobrotvorne svrhe.
Napredak 1veljače1876 - Copy.JPG
Napredak 1veljače1876 - Copy.JPG (54.29 KiB) Pogledano 1579 puta

Napredak 20ožujak1875  - Copy.JPG
Napredak 20ožujak1875 - Copy.JPG (62.38 KiB) Pogledano 1579 puta


Njegov sin je dr. Viktor Ružić (1893.-1976.) , hrvatski ban, rođen u braku Jurja Ružića i njegove druge supruge Jelene Badovinac 1893. godine

Zašto Juraj Ružić- Piketčanian u zahvali hreljinskog učitelja?
Piket je staro (strano, francusko) ime za Hreljin. Ime Piket potječe iz doba Napoleonove Ilirije kada su francuske straže (franc. piquet znači "poljska straža") bile stacionirane na području današnjeg mjesta Hreljin.
To bi značilo Juraj Ružić- Hreljanin

Avatar korisnika
Vežičanka
Moderatorica
Moderatorica
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 4497
Teme: 155
Pridružen: 24.7.2012, 14:58

Re: Ružić Juraj (Gjuro) (1834-1922) tvorničar i veletrgovac

Post broj:#3  PostPostao/la Vežičanka » 13.11.2014, 18:45

iz prvog posta:
Godine 1859, naumi se Ružić preseliti u Senj, gdje je mislio, da će bolje poslovati negoli u Hreljinu, a opet da uzdrži i lakše na školovanju u gimnaziji brata Ivana (danas odvjetnika u Zagrebu)


Zanimljivo, na spisku zaslužnih Hrvata sastavljenom 1925.g. od Ružića je samo brat Ivan.

Ovako piše:

Ružić Ivan dr., publicista i knjiž., rodio se 24.VIII. g. 1847. u Hreljinu- Odvjetnik na Sušaku, a kasnije u Zagrebu. Godine 1894. nar. zastupnik koprivički, iza raskola u stranci osnivač i urednik „Hrv. Domovine“ i „Hrv.Naroda“. Napisao raspravu: „O staroj i novoj postojbini Hrvata“ te mnogo nar. gospodar. članaka.
Umro u Zagrebu.


U Wikipediji piše godina rođenja 1849.:

Ivan Ružić (* Hreljin kod Bakra, 1849. - † Zagreb, 22. siječnja 1915.), hrvatski odvjetnik, pravaški političar starčevićanac, katolički aktivist i dobrotvor. Mlađi je brat hrvatskog kožarskog obrtnika, veleposjednika, tvorničara i kućevlasnika, kulturnog djelatnika i političkog radnika, gradonačelnika i istaknutog hrvatskog rodoljuba Gjure Ružića.


  • Similar Topics
    Odgovori
    Pogledano
    Zadnji post

Vrati se na: Osobe

Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost