Vatroslav Donegani (Rijeka, 1836. – Đakovo, 1899.), hrvatski kipar.
Umjetnik iz riječkog kruga kipara koji djeluje od sredine 19. stoljeća kada dolazi do svojevrsne umjetničke dekadencije i zamiranja skulptorske djelatnosti u Hrvatskoj, a skulpturalne se narudžbe povjeravaju primarno inozemnim kiparima kao što su Austrijanac Anton Dominik Fernkorn i Talijan Antonio Canova. On je u takvim okolnostima, zajedno sa nekolicinom pojedinaca kojima pripada i Ivan Rendić, uspio otići izvan granica države na školovanje te, vrativši se u Hrvatsku, istaknuti se svojim djelima za biskupa J. J. Strossmayera i postati jednim od glavnih predstavnika kasnog akademizma nazarenskog smjera u hrvatskom kiparstvu.
Vatroslav Donegani rođen je u Rijeci 1836. godine kao sin Hrvatice i Talijana, a njegovi talijanski korijeni vidljivi su i u njegovu prezimenu. Jedan dio svog života provodi prvo u rodnoj Rijeci, a kasnije i u Đakovu jer će mu rad na đakovačkoj katedrali odrediti velik dio života. On je kipar koji svoje formalno obrazovanje stječe u Veneciji, a nešto kasnije u Rimu gdje će oblikovati svoj stil kao mješavinu klasicizma, romantizma i realizma. Njegova prva velika narudžba iz 1861. godine bio je model za Spomenik banu Jelačiću koji je naposljetku odbijen, a zadaća je povjerena bečkom kiparu Antonu Dominiku Fernkornu. Taj neuspjeli posao za hrvatsku prijestolnicu dovodi ga u vezu s Josipom Jurjem Strossmayerom, đakovačkim biskupom koji model otkupljuje. Biskup Strossmayer će kao mecena i ljubitelj umjetnosti odigrati važnu ulogu u životu Vatroslava Doneganija. Naručuje od njega svoju bistu koja će ostati jedino Doneganijevo djelo iz šezdesetih godina. Također, biskup prepoznaje talent u mladom Riječaninu i šalje ga na školovanje u Zavod sv. Jeronima u Rimu, da bi mu od 1867. godine povjerio nadgledanje gradnje, kao i izradu skulptura unutrašnjosti svoje historicističke prijestolnice u Đakovu.
Iako mu je opus najvećim dijelom koncentriran oko Strosmayerove stolne crkve, Donegani je autor i dviju manjih grobnih plastika. To su spomenici za Strossmayerova brata Matu u Osijeku te za đakovačkog načelnika Josipa Siebera. Uz njih izradio je i model za spomenik srpskom knezu Mihajlu, inače Strossmayerovu bliskom prijatelju, predviđenom za Beograd koji je na natječaju odbijen. Osim opreme đakovačke katedrale izradio je i skulpturu Svetog Trojstva za crkvu u Sotinu 1876. godine te oltar za crkvu u Mikanovcima nekoliko godina kasnije. Sredinom osamdesetih radio je na restauraciji župne crkve sv. Jurja u Đakovu.
wikipedia.hr