Naravno da vlasnik određenog (nazovimo ga) uslužnog objekta daje prijedlog kako ga misli nazvati, tj.njegovo ime.
Gradska služba taj naziv može nedavanjem Riješenja i ne odobriti zbog više stvari.
Npr. ne možete nazvati lokal "Hitler" ili "Zeleni pojas u ruci mi spi, draga se dobro ljubi".
Nećeš ga pod takvim imenom otvoriti ni na Južnom polu!
I još ću reći ovo, grad je uredno donio odluku da sve tende u gradu moraju biti plavo-bijele boje.Dakle, demokracija na djelu.Tako i sa imenom nema šale.
Nego, ja bi o nečem drugom, o nazivima, ali ne objekata, nego njihovih namjena.
Gostionica, bistro, caffe bar, birc, lokal, pivnica, točiona, vinarija, konoba, krčma...
Da vam danas kažem: "Idemo u gostionicu na piće", ili: "Idemo u Phanas na piće".
Što je to u gostionici, a što u Phanasu, Boi itd?
Glumimo?
O, da...
I za kraj, pročitajte ovo što slijedi, nije Rijeka nego Zagreb, ali je u potpisu meni "zakon žena", a tiče se gore navedenog.
P.S. Ja bi uvijek izabrao domaće ime, jer i objekt koji bi otvorio bio bi za domaći ugođaj.
Zato idem u srdelica snake, a ne čevabdžinicu.
___________________________________________________________
Što znači, odakle dolazi
Gostionica naša svagda(š)nja
Kad ljude pitate primjećuju li ime lokala u koji odlaze i znaju li što ono znači — ako nisu sigurni ili ako ne znaju — odgovorit će vam da ne mare za to kako se lokal zove, da im to nije važno, čime zapravo prikrivaju strah od novih pitanja i vlastita neznanja koje bi pritom isplivalo na vidjelo. Radije se — tobože nehajno i nadmoćno (»o tome nisam razmišljao«, »o tome ne razmišljam«, »to mi uopće nije važno«) — odnose prema tome kao prema potpuno nevažnom podatku. No vlasnik lokala nije svojem lokalu dao ime naprečac. Budite sigurni da je dugo mozgao i vagao. Odluku je često donosio pod utjecajem psiholingvistike i sociolingvistike — o kojima teorijski nije morao ništa znati, ali ih je i te kako dobro osjetio.
Pogledajmo malo kako su se grupirala imena lokala uz samu vrstu lokala. Uz tuđicu bistro — upravo zato što se još uvijek osjeća koliko-toliko stranom riječju, pa onda valjda i otmjenom, neotrcanom — prirodno je da se vlasniku lokala učini kako i ime mora biti zvučno, stranjsko. Tako se, ako se lokal već zove bistro, često mu se pridaju imena: As, Blitz (pisano sa tz), Cappuccino, Darling, Party, Mister, Velvet, Fantastico, Casablanca i slična.
Ako se pak ugostiteljski objekt zove gostionica ili krčma, možete biti sigurni da se neće zvani ni Hollywood ni Copacabana. Uz gostionicu idu uglavnom domaći nazivi — jednočlani i višečlani, nerijetko i zemljopisni, na primjer: Alkar, Alka, Janje, Vinodol, Kupica, Zagorcu, Dva goluba, Dvije lipe, Dva ferala, Zlatni kokot, Kutjevo, Blato, Korčula itd. Ona dijelom ovise o regionalnoj kulinarskoj ponudi, ali često i o vlasnikovu podrijetlu. Ako je vlasnik lokala ujedno i lokalpatriot, nerijetko će svoj lokal nazvati po svojem zavičaju ili nekom mjestu iz svoga zavičaja: Lika, Dalmacija, Split, Zagorje, Istra, Pula, Posavina, Slavonija, Hercegovina itd. Nije rijetkost da se lokal zove po imenu svoga vlasnika: Kod Ive, Kod Pavela, K debelom Martinu, Kod Štefa, Kod vesele Julke i sl., što bi trebalo sugerirati domaći ugođaj i imenom vlasnika jamčiti dobru kuhinju i solidnu podvorbu.
Ako je gostionica specijalizirana, na primjer riblja, zvat će se vrlo često po nekom pojmu ili lokalitetu s mora: Kornati, Koralji, Kvarner, Zlatna školjka itd. Ako se pak zove Plitvice ili Lika, sigurno ćete u njoj naći dobru janjetinu pripremljenu na razne načine.
Naravno, nacionalne kuhinje često s jelima i pićima donose i imena iz njihove domaje. Lokali koji nude jela talijanske kuhinje često će se zvati: Antonio, Napolitana, Rimini, Piccolo, Bologna, Rossini i sl., mađarske Čarda, Paprika, Čardaš, a kineske Kineski zid, Peking, Šangaj i sl.
No dosta je bilo bjelosvjetskih lokala; zađimo mi još malo u naše gostionice, birtije, bircuze, birceve. U njima su se nekad služila isključivo domaća jela i pića. Neka su se jela i zvala upravo tako, birtaška jela — recimo: plućica na kiselo, špek fileki, rajžlec, pajšl, gulaš. Birtija, bircuz, birc iskrivljeni je germanizam Wirtshaus, što i na izvornom jeziku znači isto: gostionica, krčma. No upravo je danas takvih pravih, klasičnih gostionica sve manje. A i spomenuta jela već su više u sjećanju starijih konzumenta nego na jelovniku. Nekada su se upravo ona kuhala za gablec.
Gostonica ima još jedno, etnografsko, značenje: bila je to soba za goste, gostinjac ili gostinska soba. Gostionica je nekad imala i svoje stalne goste koji su se u njoj svakodnevno hranili — to su bili koštaši. U hrvatskoj književnosti upravo su neke gostionice — dakle tople prostorije sa stolovima i stalnom publikom — bile mjesta druženja i pretresanja od dnevnopolitičkih do literarno-filozofskih tema. Matoš ne ide bez »Matejne« (ali stare, porušene, na Gornjem gradu), kao što Tin nije Tin bez »Blata« na uglu Gundulićeve i Masarykove ulice u Zagrebu. A »Mala kavana« sa stolom za dvoje Dobriše Cesarića probila se u sve hrvatske pjesničke antologije. Osjećate i sami — Cesarić i Tin (a našlo bi se i drugih vagabunda) — odveli su nas pomalo iz centra grada prema periferiji. Ni ona više nije tako blatna kao nekada, ali je sumorna i čemerna i dalje. Ako nad vratima i pišu današnji nazivi bife, bistro, café — sada više odgovara izrazima: pajzl (njem. Beisel = krčma), ćumez (tur. kümes = mala neugledna i neuredna gostionica, kokošinjac, potleušica), špelunka (lat. spelunca = pećina, špilja; mračan i prljav stan ili krčma, jazbina, rupa), čarda (mađ. csarda = stan ili gostionica na gradskoj periferiji). Ponegdje na dobro ispranom i istruganom zidu nazire se i lijepa hrvatska riječ vinotočje, točionica — ali tu sve, baš sve je mrtvo. Kao i Tinovi »Ljudi za vratima gostionice« iz daleke 1938. godine, kojima više nema spomena ni u Hrvatskom općem leksikonu.
Nives Opačić