Kad govorimo o hrani za ekspediciju, jednu zanimljivost sam pročitala u novinama Primorac od 1874. - Ivan Klug iz Smihova u bizini Praga darovao je ekspediciji prije polaska 6000 omota čokolade.
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
U povodu 25. godišnjice povratka ekspedicije novine Naša sloga pišu 14. rujna 1899.:25. godišnjica ekspedicije na sjeverni stožer 1872. – 1874.
God. 1872. sastavila se austrijsko-ugarska ekspedicija, kojoj bijaše cilj iztraživati sjeverni pol pune dvie godine.
Vodstvo ekspedicije bilo je povjereno pomorskim častnikom Weyprechtu i Payeru. Častnikom Orelu i Brosehu povjerena su bila znanstvena istraživanja, isto tako vojničkomu lječniku dru. Kepešu, koji je osim lječničke brige nad osobljem imao da iztražuje geološke i mineraloške pojave.
Stroj ladje bio je povjeren strojovodji Križu.
Ostalo se osoblje sastojalo od mornara: 1 tesara, 1 kuhača, 1 grijača, 2 lovca, svega 24 osobe.
Bilo je iz Primorja i Dalmacije, iz Koruške, Štajerske i Tirolske, i jedan norvežanin kapetan Olaf Carlsen.
Dne 13. junija otputovala je ekspedicija na ladji od 220 tona
“Tegetthoff” iz Bremenhavena prema sjeveru.
24. julija pod 74 stupnja širine zagledaše pred sobom prvi led, koji je bivao sve gušći, tako da se 30. julija našao brod već sasma obkoljen ledenim naslagama daleko na sjeveru. Nakon dugotrajna rada i lomljenja leda prokrčiše sebi put prema Novoj Zemlji, gdje su opet mogli dalje ploviti.
U blizini otočja Pankraljan 12. augusta naiđoše na predekspediciju
“Isbjorna", koja je imala za
„Tegetthoff" sa sobom prehranu za 2 godine. Obje ladje plovile su do otočja Barene, gdje je osnovana druga pohrana živeža za slučaj, da bi se dogodila nesreća
“Tegetthoffu”. Onda se
“Isbjorn" oprostio od svoga druga, koji je imao 2 pune godine biti odieljen od svieta, Izložen svim pogibeljima ledenih nepoznatih krajeva.
Fotografija iz zbirke Austrijske nacionalne biblioteke -rastanak brodova Tegetthoff i Isbjorn 21.08.1872.
- rastanak brodova Tegetthoff i Isbjorn 21.08.1872.jpg (161.12 KiB) Pogledano 1086 puta
“Tegetthoff" je plovio dalje prema sjeveru i još istoga dana ga ledene naslage čvrsto obuhvatiše i više ih se brod nije mogao riešiti. Tako su ga nosile sve dalje od Nove Zemlje, dok im je kopna izpred očiju nestalo.
Oko 2. oktobra stao se led sve više kupili oko njih, prieteći im, da će u svom naručju smrviti brod.
O tome piše Payer: “Kao mase naroda za ustanka, tako se oko nas stao dizati led. Iz vodenih nizina dizale se ledene brdine, nastalo lomljenje leda, šum i zaglušna pucnjava, koja je rasla sve više uz strahovito zavijanje. Kao da se digli nebrojeni djavoli u bielom nevinom odielu, grozno vičući i glasno se smijući, takova bijaše strašna ona buka i lomljava ledenih bregova, svaki čas prieteći, da će se razbiti i rasprsnuti”.
Putnikom se činilo svaki čas, da će se brod smrviti u komadiće, pa s toga pripraviše saonice i sve potrebito spremiše u njih, da u slučaju katastrofe, uzmognu ostaviti ladju. Nu, na sreću brod je odolio navali leda, koji je, udarajući o brod, prouzročivao potresu sličnu trešnjavu ladje i sve ju više dizao na površinu. I u tom položaju ostala je ladja cielu zimu, usred užasne zime i crne tame, daleko od živoga svieta.
Putnici sprovadjali su pustinjački život, samo kad bi mjesec rasvietlio bezkrajno ledeno polje, polazili bi u lov na medvjede. Prečesto prekidalo je mrtvu tišinu pucanje leda, što je odjekivalo kao grom, a u tili čas nalazili bi se putnici spremni na palubi, da ostave brod.
Moralni život bio je one užasne tamne zime neutješiv. Materialno bijahu dobro obskrbIjeni i zdravi, samo se na mašinisti Križu pokazaše prvi znakovi plućne bolesti.
Brod je dospio do 79 stupnja sjeverne širine, kamo do tada nije ni jedna ladja došla.
U maju se toplina digla i tako stadoše da oslobadjaju brod od leda. Bio je to vrlo tegotan rad i neizmjerna muka, te su im često sve nade propadale, da će ladju ikada izvući iz leda. Ipak im je to pošlo za rukom. Nakon višemjesečnog istraživanja otkriše 30. avgusta kopno, koje nazvaše zemljom Frana Josipa.
Dne 1. novembra dovinuše se 79 stupnja i 58 m. sjeverne širine i tu im se ladja umrznula u led a oni stupiše prvi put na kopno.
Iztaknuše na jednoj kamenitoj piramidi, koju sami načiniše, zastavu našega vladara.
Druga zima prošla je ugodnije, nada u nova pronašašća i u skori povratak bodrila ih. Navale leda bile su slabije, a život je tekao opet u dubokoj samoći kao i prošle zime.
U proljeće nadali se pronaći novu zemlju, nu do toga nije došlo. Na brodu je 7 ljudi oboljelo, pa su stoga iza 150 dana duge tame, kad im se prvi put opet pojavilo sunce na obzorju, odlučili, da se vrate u Europu. Osim toga prietila je i pogibelj, da ne bi imali dosta živeža treću zimu. Prije toga ipak poduzeše uspješne vožnje saonicama, pod koje su i upregli pse. Prvi put poduzeše ovakovu vožnju 10. marča, nu već 16. zateče ih silna sniežna mećava, pa su morali put prekinuti. Tu su 40 stupnjeva zime podnosili pod vedrim nebom.
Kad se povratiše, već drugi dan podleže Križ svojoj bolesti. Ležao je 8 dana u agoniji a kad je ispustio dušu, pokopaše ga 17.marča na otoku Wilczek za užasne bure.
Drugu vožnju poduzeše 26. marča i tada ih je bura priečila. Sa 2000 stopa visoka rta Frankfurta ugledaše prvi put u daljini vidik prema rtu Tirolu. Dne 3. aprila stigoše do toga rta. Zatim podjoše na otok Bekal i obližnje otočje.
Dne 20.maja se oproštiše od sjevernog stožera i novo odkrivene zemlje Frana Josipa, pa krenuše put Europe. Put bio je veoma tegotan. Led se morao krčiti, tako da su za dva mjeseca vožnje tek dvije njemačke milje prevalili. Dne 14. avgusta ukazalo im se tek široko more. Kod zaljeva Matočina doživješe putnici razočaranje. Ondje ih je imala dočekati ladja iz Europe. Hrane su imali tak za 20 dana. Još su se nadali, da će u zalivu Duvenu naići na kakovu ladju. I sreća im posluži. Burno stadoše klicali, ugledavši ladju. Sad su bili spašeni.
Dne 3. septembra 1874. dodjoše odvažni putnici u svoju domovinu. U Beču bijahu primljeni zanosno i velebnim slavljem.
Sada je tome povratku upravo 25 godina, pa je u Puli ovaj spomen-dan svečano proslavljen. Gotovo polovicu odvažnih putnika danas već leži u grobu, medju ovima i Weyprecht (umro 1881.) i Orel (umro 1893.)
Jedan od najslavnijih, Payer, živi u Beču kao slikar; Brosch ostao je vjeran pomorskoj službi te je danas kontraadmiral, a dr. Kepes živi takodjer kao viši domobranski liečnik u Zagrebu; a žive takodjer naši dalmatinci Ante Zaninović iz Svete Nedilje nu otoku Hvaru, i Ante Lukinović iz Pučišća na otoku Braču te Letić, Istran, zatim mašinista Pospišil miramarski kaštelan Oreš, šumar Haller i lovac Muhlbacher.
Postao/la Liburnian » 6.1.2018, 22:45 
