Dobrodošli na prvi forum o gradu Rijeci i Primorsko-goranskom zavičaju, koji je otvoren za sve ljude na svijetu, bez obzira na nacionalnost, vjeru i porijeklo.

Prijava  •  REGISTRIRAJ SE !

Reš Hinko (1893-1945) sušački Schindler

Ne ograničava se samo na područje Rijeke nego na sve osobe koje su ostavile traga u našem kraju.
Pravila foruma
Osobe su poredane abecedno po prezimenima.
Teme otvarate tako da prvo napišete prezime osobe a onda ime , nakon toga poželjno je da stavite godinu rođenja i smrti te zanimanje. Primjer "Kobler Giovanni (1811.-1893.) -povjesničar ".
Unutar rubrike imate forumsku tražilicu.
Avatar korisnika
Medokava
R13kA
R13kA
 
Postovi: 487
Teme: 18
Pridružen: 23.10.2011, 09:10
Lokacija: Belveder

Reš Hinko (1893-1945) sušački Schindler

Post broj:#1  PostPostao/la Medokava » 9.12.2011, 03:58

HINKO REŠ, SUŠAČKI SCHINDLER
(ožujak 1995.)
Iz pera Dragana Ogurlića
Ovo je priča o domobranskom pukovniku Hinku Rešu - prvi put za javnost ispričana po sjećanju njegove kćerke Zorice Vranković, i Rešove osobne tajnice Melanije Rainer u godinama 1943-1945. u okupiranom Sušaku. Priča je to o čovjeku o kojemu je poslijeratna historiografija izbjegla dati pravovaljani sud. Povijest su naime pisali pobjednici.
Domobranski pukovnik Hinko Reš spasio je u okupiranom Sušaku i Rijeci od njemačkih logora smrti oko 6 tisuća ljudi, a sam nije dočekao svršetak rata.
Pukovnik Reš poginuo je u svojoj vili na Sušaku, 20. travnja 1945. godine. Dan kasnije, Sušak je oslobođen, a Hinko Reš zaboravljen.

Slijedi priča...
------------------------------------------------------------------------

Priča o zaboravljenom pukovniku HINKO REŠ 1

Tko je bio Hinio Reš i zašto ga već u naslovu vezujemo za slavnog Schindlera, spasitelja Židova iz njemačkih logora smrti? U ovom i naredna tri nastavka možda ćemo dobit odgovor na ta pitanja. Samo je jedno činjenica. Pukovnik Reš poginuo je prije točno pedeset godina svojoj vili na Sušaku, 20. travnja 1945. godine. Dan kasnije, Sušak je oslobođen, a Hinko Reš zaboravljen.
Moj otac Hinko Reš je rođeni Sušačanin. Mladost je proveo na Sušaku. Rođenje 1893. godine.
Otac mu je imao tvornicu sapuna u Ružićevoj ulici, tamo dolje gdje se ide prema Tvornici papira. Njegov otac, a moi nono Draqutin Reš bio je vrlo boležljiv. Moja nona Antonija imala je sedmero djece. Kad je nona vidjela da joj je suprug tako boležljiv, a bio je 20 godina stariji od nje, nagovorila ga je da proda tvornicu. Tako je baka ovdje na Pećinama početkom stoljeća kupila jednu zgradu, koja je kasnije postala poznati »Hotel Reš« i istoimeno kupalište.
I tako je, bez muža, othranila djecu. Dva sina su joj bila u vojsci, tri su bila civili, i bile su još dvije kćeri.
Baka Antonija je bila Slovenka, rođena Župančić. Bila je vrlo originalna i energična, i jako poznata ličnost u ono vrijeme. Svi su dolazili kod nje, na cigansku glazbu i lovačke večere; i biskupi, i političari, i stara grofica Ana Nugent. Sve je ona poznavala. Pa i princezu Stephanie, koja je onda u Opatiji imala vilu. Jednog dana je princezi jedan pijanac opsovao sve po spisku, onako balkanski. Policajci su ga uhvatili i zatvorili, a kako rhu žena imala četvoro djece ta je žena sva izvan sebe molila baku da joj pomogne u tom slučaju E tada je moja nona sva dotjerana, u kočiji, otišla urgirati kod princeze Stephanie da ga se pusti. Princeza je postupila velikodušno i istu večer on je bio vani.
Vidite, i Fran Pitur je dolazio kod moje bake uvijek na marendu. Dobio bi marendu besplatno. Pa ne samo on, nego i jedan policajac, pa jedan kočijaš, svratili bi na gulaš i takve stvari. Ah, Frana Pitura se sjećam, bio je originalna ličnost. Uvijek je hvalio bakinu kuhinju. Znam da je i Krleža dolazio u Hotel Reš, pa je tako moj otac dobro poznavao Krležu. A slovenski pjesnik Oton Župančić mu je bio čak u rodu. I on je tamo dolazio. A jednom je bio i Tito, s nekim se sastao. Rekli sur to je onaj metalac iz Kraljevice. O Sušaku u vrijeme između svjetskog rata ne bih vam mogla puno ispričati jer tridesetih godina nisam živjela ovdje nego dolje na Cetinju, Bogu iza leđa. Istina je, da je moja baka imala Hotel Reš, i svako ljeto sam ovdje dolazila s majkom na kupati Sušaku. Kad je baka umrla u ranu jesen 1938. godine djeca su prodala hotel i to su sada privatni stanovi. Znate li gdje je bio . Hotel Reš? Naime, kod Tenisa na Pećinama. ••
(»Od svratišta na Sušaku preporučuje se »Hotel Kontinental« sa njegovom lijepom prostranom i ladovitom baštom i »Pension Resch« sa restauracijom, terasom i kupalištem u Pećinama «.
Iz knjižice »Izleti po Kvarneru i Dalmaciji«, Sušak 1911 g.)

Balkanska i istočna fronta

Oko 1910. godine, za vrijeme Austro-Ugarske, moj tata je pošao u kadetsku školu u Trst, a poslije se prebacio u Maribor. Još je išao na neki vojni kurs u Beč, jer je bio inžinjerac. Tamo je upoznao mladog poručnika Kaspara Volkera, Austrijanca, koji je vrlo bitan za tatinu kasniju priču.
Hinko je imao 21 godinu kad je izbio Prvi svjetski rat. Vi znadete da je Austrougarska objavila rat Srbiji nakon sarajevskog ubojstva nadvojvode Ferdinanda u srpnju 1914. godine. Kao mladi austrijski oficir, poručnik, prvi put je bio ranjen na Drini, u nogu. To je bilo odmah u početku rata sa Srbijom, na balkanskoj fronti. Sjećam se da je pričao kako se cijelu tu noć skrivao u vodi, u šašu, pa se izvukao. Ima još jedan slučaj što mi je tata pričao, baš sa Drine. Znate kako vam je prije bilo, s vojskom je išla i glazba, austrijska. I najednom, kad je zasjalo sunce, Srbi su vidjeli odbljesak glazbala i počeli su s oštrom paljbom prema glazbi. Ovi su bacili instrumente i polijegali na zemlju. To su bili prvi meci koje su primili u tom ratu. U jedinici je moj otac imao i svog najstarijeg brata Ludviga, kao vojnika . Jednom je, nakon akcije u kojoj su prešli Drinu i istom se povlačili, u prebrojavanju vidio da mu nema brata. Čekao je noć i noću otišao na mjesto gdje su bili napadnuti u neko kukuruzište. Tu je našao ranjenoga brata i dovukao ga živoga. Mnogo godina kasnije taj će Ludvig mene spasiti od pogibije. Nakon oporavka od ranjavanja Hinko je bio je poslan i Karpate, na istočnu fronti protiv Rusije. U jedinici s njim bilo je dosta Hrvata on je kao zapovjednik Imao pod sobom i dosta Mađara, Honveda.
U RUSKOM ZAROBLJENIŠTVU
U toj karpatskoj epizodi bio je zarobljen, ali tako što je kao inženjerac ostao s krive strane mosta dok ga je rušio, kako bi spasio svoje vojnike Žrtvovao se i postao ruski zarobljenik. Zbog toga što je hotimično ostao na drugo strani mosta trebao je kasnije dobiti Orden Marije Terezije, ali ga nije dobio jer se i međuvremenu velika Austrija raspala. To je vidljivo iz drugog dijela njegovog dnevnike (na njemačkom jeziku) koje sam uspjela sačuvati, a koje je vodio od 7. rujna 1915. do25. travnja 1916. godine.
Hinko Reš je kao ruski zarobljenik bio zatočen u logoru u Volgogradu (kasnije Staljin- pa|opet Volgograd), s dosta drugih austrijskih vojnika- našega porijekla, koje spominje u dnevniku: kadet Štefančić, Jakobec, Zupančić, Rukavina... Pričao je da mu, osim hladnoće, u to vrijeme carske Rusije i nije bilo tako loše. Bio je kuhar, znači, bližu trpeze. Dobro se slagao s ukrajinskim seljacima. Oni su kao zarobljenici preko Crvenog križa dobivali čak i plaću, novce, tako da su i hranu mogli kupovati.;
To je slala Austrija i tata je rekao da jednu stvar mora priznati — da onakvog da kakvog je bilo u Austriji, nije bilo nigdje. Prebolio je u zarobljeništvu i tifus, to je bilo gadno.
I Bio je u zarobljeništvu sigurno godinu dana, a još pola godine trebalo mu je da se vrati kući. Jer, poput mnogih naših ljudi Hinko je u Rusiji doživio boljševičku revoluciju, i odlučio je pobjeći zajedno s još jednim zarobljenikom, Mađarom. Pobjeći u onoj gunguli i rastrojstvu nije bilo teško ali je bio' problem doći do Moskve. Došli su do Njižni Novgorod , gdje su ih uhvatili boljševici i zaprijetili da će ih postrijeljati, optužujući ih da se nisu javili za Solunski front. Naime, tada su- zarobljenike kao »dobrovoljce« slali baš onamo. Kako je već dobro vladao ruskim, tata im je odgovorio da se oni ne kunu svaki čas u drugoga kralja... I pustili su ih. Tata je u stvari bio republikanac, po srcu. I zbog toga je uvijek imao neugodnosti, i u onoj prvoj Jugoslaviji. Oduvijek je bio republikanac, njemu kraljevi nisu imponirali, smatrao ih je »balastom za narod«.
Došao je s tim prijateljem, ne znam kako se taj 'mladić zvao, do jednog manjeg mjesta, predgrađa Moskve. Mrtvi umorni, vidjeli su neke drvenjare i u mraku ušli unutra, te zaspali na sijenu. Ujutro kad su se probudili vidjeli su oko sebe umrle od kolere. U onoj velikoj hladnoći valjda ih nisu htjeli pokopati. U Moskvi, zahvaćenoj revolucijom koncem 1917. godine, upoznali su nekog Židova koji im je pomogao. Kupili su kod njega uniformu i šubaru, i tata se s tim prijateljem obukao u ruskog vojnika i zajedno s ruskim trupama krenuli su prema granici. Godine 1918. već je bio mir, ali se svejedno čuvala granica, tako da je on zadnji komad puta putovao, prema Poljskoj kao da je Rus, znate. I kad je već bio dosta blizu, izbjegli su ruske straže, trčali su kroz snijeg i ničiju zemlju, i uspjeli se ubaciti u rovove Austrijanaca. Onda su tamo dokazivali tko su i što su, i tata je otišao kući. Uspio je pobjeći. On i taj drugi.
Vojnička služba u državi SHS
Nakon toga vratio se dakle na Sušak, oženio se za moju mamu, Edmeu Martić, Riječanku. Još i danas stoji uklesan natpis na dvorišnim vratima: »Villa Edmea«. Godine 1919. stvorena je ta Država Srba, Hrvata i Slovenaca. Oženio se i moja mama Edmea je odmah išla s njim, na prvi zadatak u Otočac. U Otočcu je služio kao poručnik Države SHS. On je imao pod sobom običnu vojsku, ali znam da je onda veliki problem bio tzv. »zeleni kadar«. Ti su vojnici, znajući da je on bio u Rusiji, tražili od njega da ih povede u Rusiju. Međutim, kako je tata bio veseljak, objasnio im je da tamo nemaju što tražiti. Nego, on je u Otočcu dobio koleru. I bio na samrti. Doktor je s njega digao ruke, rekavši: »Ja gospođo imam djecu, ne mogu se više brinuti o njemu.« Moja mama je bila uz njega i htjela je umrijeti s njim, kao što se stvarno kasnije i dogodilo. Međutim, došla je jedna babica... i ona i mama su tati stalno mijenjali plahte, mazali su ga rakijom. Izvukao se.
Nakon toga je bio premješten u Dubrovnik. Tu sam se ja rodila, u Dubrovniku 1920. godine. Ja sam kćer jedinica. Odmah zatim je bio premješten u Mostar. Tu sam ja odrastala do svoje 10. godine, tako da dobro poznajem Mostar. Mogu reći, kad je bila ona velika kriza koncem dvadesetih... on je bio inženjerac, po činu već kapetan, imao je te radionice, uvijek je gledao da pomogne ljudima i da ih ugura u te vojne radionice, neka rade što god bilo, jer je bila nezapamćena kriza, glad, nezaposlenost, recesija, uopće i u Americi i Evropi. Onima koji su bilo što radili bilo je znatno bolje. Tata je, jednako tako, bio vrlo spretan s alatima, radio je u drvu, u kamenu, bavio se elektrotehnikom... U Mostaru je napravio prvi radio.
Poslije toga je, 1930. godine, premješten u Cetinje, I mi smo vam živjeli na Cetinju osam godina. Tamo sam i maturirala. Usporedo smo na Sušaku gradili kuću. Godine 1938. kuća je već bila gotova, to je ista ova u kojoj danas pričamo i u kojoj se dogodilo toliko mnogo stvari. Mama i ja smo došle na Sušak, u Rijeku, a tata nam se pridružio 1939, čim je dobio punu penziju. On nije volio vojsku, ali za sreću je bio inženjerac pa je uglavnom gradio kuće, mostove, bunkere, staze. Na Cetinju je napravio mnoge kuće gdje je stanovala vojska, koje su još i danas u upotrebi kao stambeni objekti.
Spašavanje Slavka Kvaternika
Ostao mi je u sjećanju jedan događaj koji će biti od važnosti za njegovu kasniju karijeru domobranskog pukovnika. Moj tata je kao inženjerac dvaput godišnje obilazio čitavu Crnu Goru, pa bi se kružno preko onog komada Bosne i Dubrovnika ponovo vraćao na Cetinje. Tu je s još jednim inžinjerom morao pregledavati što se treba popraviti. Jednom na Cetinju, a ja se sjećam da sam već bila gimnazijalka, negdje je to moralo biti oko 1935/36. godine, doznao je od nekog Slovenca koji je radio u žandarmeriji, da u Pljevljima ima zatvorenih Hrvata. Došla je naredba da »nestanu«. Taj Slovenac mu je rekao, Finči gaje zvao: »Finči, ti baš sada ideš tamo na put, učini nešto za te ljude ako možeš«. I tada ih je u Pljevljima uspio izvući, tako da su svi pobjegli. Znate li tko je bio među njima? S tim da on to nije znao, znao je samo da su Hrvati. Među zatočenima je bio budući domobranski general Slavko Kvaternik. Njemu su tamo u zatvoru razbili zube i rebra.
I kad je kasnije general* Kvaternik vidio mog oca,, rekao mu je: »Pa vi ste meni spasili život«.
Njegov sin Dido je bio ustaša, a Slavko je bio više anglofil. To je bio jedan stariji gospodin, ljubazan, smiren, njega sam upoznala. Poslije sam čula da su ga Nijemci strijeljali jer se priklanjao Englezima. Uglavnom, u Cetinju je otac tražio penziju, dobio je i došao u' svoj rodni Sušak. Dobio je penziju baš na dan kad mu je majka umrla, 1939. godine. Moja nona Antonija Reš. Otac, kako je bio u penziji, nije bio eksponiran. Želio je napokon živjeti mirno. U ondašnjem tjedniku »Primorje«, koji je izlazio na Sušaku, a koji je u pozitivnom ili negativnom kontekstu spominjao sve viđenije Sušačane, nećete ga naći. Mislio se ukopčati u neku trgovinu, jer je još bio dosta mlad, a baka je još imala neke šume u Sloveniji koje je Hinko mislio prodati. No on to nije učinio, nije stigao. Bio je kući, kako da vam kažem. Mi smo bili jedna čvrsta familija, držali smo se dosta jedni uz druge, on je bio izrazito familijaran čovjek. Ako je nešto bio, a nije se bavio politikom, znam da je bio Radićevac. I znam da je, kad je Radić ubijen, u našoj kući bila opća žalost.

OVI LJUDI MENI TREBAJU 2

Mi smo te dvije godine, 1939. i 1940. živjeli ovdje na Sušaku u miru. Napokon kao prava obitelj, jer je tata, iako mlad, zaslužio penziju — nastavlja svoju priču Zorica Reš- Vranković.
Dok otac nije mobiliziran u proljeće 1941. jer je rat bio na pomolu. Bio je pozvan u Karlovac. U Karlovcu je tada bilo mnogo Slovenaca, nastao je metež među narodom, onda kad je Vlada Cvetković-Maček pristupila Trojnom paktu i kad je odmah nakon toga u Beogradu izvršen državni udar. Hrvatska je stvarala svoju državu. Nijemci su se već približavali Karlovcu, a jugoslavenska je vojska bila polunaoružana. Početkom travnja, u onom kaosu, kad se očekivao pokolj u Karlovcu, tata je u dogovoru sa zapovje-dništvom obrane grada uzeo jedan „landrover“ otišao Nijemcima u susret. Ispred Karlovca došao je pred njemačke tenkove, odlično je govorio njemački, i rekao njemačkom generalu da ne pucaju, da se ništa neće dogoditi, i da je u gradu mir. Ovaj mu je rekao „Ajte vi ispred nas i ako netko bude pucao, mi ćemo najprije vas ubiti«. Tako je i bilo, Hinko je išao ispred Nijemaca i nije se ništa dogodilo. Onog trenutka kad su ušli Nijemci, nije pala niti jedna žrtva u Karlovcu. Poslije, kad je osnovana NDH došla je u Karlovac II talijanska Armija, i oni su tatu uzeli kao za časnika za vezu sa sjedištem na Sušaku. Talijanski je govorio, a on je bio zadovoljan time što je opet došao na Sušak, krajem ljeta 1941. godine.
Opasna, među najopasnijima
Hinko Reš je govorio zapravo šest jezika: ruski, njemački, talijanski, mađarski, slovenski i hrvatski. Otac se do tada potpisivao obično, Reš, ali ispravno je bilo Resch, još od djeda. Ali je Hinko Reš, pod okupacijom brzo napisao »sch«, znate.
Zvučalo je njemački. Čakavac nije bio, jer smo dugo živjeli u Mostaru, tako smo govorili ijekavštinom. A s majkom Antonijom je govorio slovenski.
Na Sušaku je dakle bio časnik za vezu i predstavnik hrvatskog domobranstva kod 2. talijanske Armije. Međutim, znate kako je, njega je boljelo to što su Talijani uzeli ovo naše područje. Nijedan Sušačan nije volio Talijane. Čujte, na granici se manje vole. A drugo Talijani su nam uzeli toliko te divne lijepe Dalmacije, kako ih možete voljeti? Nismo mrzili Fiumane, ali smo bili ogorčeni na fašistički režim i tu imperatorsku Dučeovu grandomaniju, normalno, jer smo da ovo bude Hrvatska, kao što i jest. I gombao se jadnik kolko je god mogao…Vi možda ne znate tu je bio jedan general Roatta, to je bio jedan manje-više krvolok. S njim je Hinko izgubio živce, govorio je da je okrutan. General Mario Roatta bio je prvi od tri talijanska generala na čelu 2. talijanske armije od travnja 1941. do rujna 1943. godine.
I ja sam, zbog verbalnog sukoba s jednim talijanskim pukovnikom u Firenzi krajem 1941, dok sam bila na studijama, bila u Riječkoj kvesturi (policiji) zabilježena da se na mene motri, da sam »opasna, među najopasnijima* na listi sumnjivih građana pod brojem 38.

Brodom prema Lošinju

Godine 1943, 8. rujna, kapitulirala je Italija. U toj pometnji Talijani su 9. rujna došli u našu kuću i tatu, bogami, odveli u zarobljeništvo, zajedno sa jednim Nijemcem koji je također bio časnik za vezu. Oni s kojima je prije radio, takorekuć, odveli su ga u zarobljeništvo. Zajedno s još desetak zarobljenika ukrcali su ih u jedan brodić i krenuli prema Lošinju. Neposredno pred Lošinjem primijetili su kruženje jednog savezničkog aviona. Nastala je na ovome brodu velika pometnja, panika, i tata je naredio ovom talijanskom komandantu da promijeni pravac broda. Stavili su na pramac dvije metle i kamu-flirali ih kao da imaju mitraljez, a nisu imali nego jedan revolver. Otac nije nikad nosio oružje Uvijek je govorio: ako me žele ubiti, ionako neću imati vremena da se spasim. Išao je svugdje, ali je išao bez oružja. I tata je okrenuo brod i vratio se na Rijeku. Znao je kako će biti. Znao je da su partizani u gradu i da će uskoro doći i Nijemci. Znao je da bi moglo biti gusto. Kad su Talijani srušili glavni most preko Rječine, kad su grad nakratko preuzeli partizani i kad su uskoro u njega ušli Nijemci, angažirao se da spasi naše ljude koje su zarobili Njemci Bilo je među njima mnogo partizana. Znači, u onom prvom naletu pomogao je ljudima da se razbježe.
(»Reš je bio oko 17 sati do svoje vile na Sušaku i vratio se u 19 sati nazad donesav sliedeće viesti: njegova vila i supruga u redu, zgrada neoštećena, građanstvo u 90% slučajeva napustilo grad sa partizanima, te je grad podpunoma pust, po ulicama leži još mnogo Iješina, oko 40 kuća srušeno, sve brzoglasne i električne žice pokidane, vodovod prekinut, te vode na Sušaku nema, svi prozori i izlozi na dućanima na ulicu, roba leži po cestama, te je uzima svatko tko prolazi. Postoji opasnost da se razviju bolesti.
Iz Dnevnika Glavnog stožernog bojnika Štefanovića 8-28. rujna 1943. - iz knjige »Poglavnikovom vojnom Uredu«, Giron-Strčić, Rijeka 1993.)

Hrvatski ured na Sušaku
Dana 15. rujna 1943. u Rijeci su već bili Nijemci, u grad je došao zapovjednik njemačke 194. Grenadirske pukovnije pukovnik Volker.
Sljedećeg dana Hinko je pak otvorio hrvatski ured na Sušaku i stavio na njega hrvatsku zastavu. Taj ured se nalazio pored kuće Goltman, tj. jednoga Talijana što je imao drogeriju i parfumeriju. Otac je htio ići i na Rijeku, otvoriti i tamo ured, ali je imao pod sobom svega nekoliko desetaka domobrana
Sjećam se još, Sušak je bio prazan i bilo je bombardiranje, a Nijemci su po brdima uhvatili masu zarobljenika partizana...
(»U vrijeme njemačke ofenzive dospio je u njemačko zarobljeništvo znatan broj novih i manji broj starih boraca, koji su bili smješteni po kasarnama i javnim zgradama u Sušaku i Rijeci. Prijetila je opasnost da će biti odvedeni u Njemačku na rad ili u zarobljeničke logore. Vlasti su se angažirale na njihovu oslobađanju pod izgovorom da se ne radi o dobrovoljcima, već o nasilno mobiliziranim građanima u vrijeme kad su partizani ovladali Hrvatskim primorjem. Na tom se zadatku posebno angažirao potpukovnik Hinko Resch... Zarobljenike Riječkog bataIjona Nijemci su smjestili u kasarnu Diaz u Rijeci. Na intervenciju domobranskog pukovnika Rescha većina ih je kasnije oslobođena, a manji broj politički sumnjivih interniran je u Njemačku.»
Radule Butorović »Sušak i Rijeka u NOB«, Rijeka 1975. str 352-354.)

Tisuće zarobljenika u kasarni »Diaz«
Tata je otišao u kasarnu »Diaz«, na Rijeci, sadašnji Tehnički fakultet. Tamo je bilo na tisuće ljudi, masu. Što bi bilo s njima? Otišli bi u Dachau. Kad je tamo došao vidje ko je bio glavni ?
Bio je to pukovnik Kaspar Volker. I tata njega malo bolje pogleda — to je isti onaj koji je za vrijeme Austrije bio s njim u kadetskoj školi! Austrijanac, nije bio Nijemac. Pričaju ovi koji su tamo bili da se tata s njim počeo šaliti, i ovo i ono, pa kaže: »Pa dobro Volker, valjda nećeš ovo deportirati, pa to su sve ljudi koji su domaći, to nisu nikakvi borci, prisilno su mobilizirani.« A čujte, bilo je svega tamo, bilo je i pravih partizana. I kaže: »Uostalom, meni ovi ljudi trebaju, grad je bombardiran i treba se čistiti. Ja ove ljude moram zaposliti;« Volker je zažmirio na jedno oko i stvarno... Moj tata je na čelu s tom dugačkom, mnogoljudnom kolonom izišao van. Nekima su dali lopate, kao da idu čistiti grad. Jedan dan su čistili i tata im je rekao: »Dragi moji, ja vam više ne mogu pomoći, nemam ni hrane, imam samo par domobrana ovdje, ja ne znam što ću s vama, nego hajde kući.« I svi ti ljudi otišli su kući, ili su opet pobjegli u šumu...
(»Resch je držao govore zarobljenim partizanima, radnicima po tvornicama i građanima Sušaka i drugih mjesta Hrvatskog primorja, apelirao na njih da ostanu mirni i pokorni novim vlastima, da porade na tome da se i ostali od partizana mobilizirani i zavedeni vrate svojim kućama i da se »sačuva hrvatski narod od nepotrebnih žrtava«. Nijemci su najprije oslobodili zarobljenike iz Sušaka, a nešto kasnije i iz Rijeke.
Tako su donekle ublažili silno negodovanje i mržnju naroda koju su izazvali brutalnim postupcima u vrijeme ofanzive i neposredno poslije nje. To je ocijenjeno kao zasluga Reschova, te mu je ugled kao spasioca naroda jako porastao. Ta se konstatacija sreće u više izvještaja partijskih vodstava i obavještajnih organizacija s terena posljednjih mjeseci 1943. Partijskim su rukovodstvima bili jasni motivi koji su naveli Nijemce da prihvate sugestije Rescha i garniture na vlasti.!. Krajnji rezultat te akcije bio je koristan za narod, a time i za organe NOP-a. Mnogi mladi i za borbu sposobni ljudi izvučeni su iz neprijateljskih kandži, od kojih se većina ponovno uključila u NOP. Prema podacima Riječke kvesture, oslobođeni zarobljenici iz riječkih logora (poslije prelaska na Sušak) listom su odlazili u partizane (podatak: Historijski arhiv Rijeka, datum navoda 2. siječnja 1944.), a veoma malo javljalo ih se na dobrovoljni rad u »Todt« i u domobranske i policijske snage.»
R. Butorović, »Sušak i Rijeka u NOB«)
Pukovnik Volker je ubrzo otišao, ali kad je poslije došao Gestapo, onda je tata i sam bio na crnoj listi. Jer nama su par puta noću dolazili u kuću vidjeti gdje je on, da nije slučajno otišao u partizane, a on bi onda cinično odgovarao: »Vidite, ja sam još ovdje. Nemam namjeru otići…..


MNOGI DANAS NE BI BILI ŽIVI (3)
U tom vremenu nakon kapitulacije Italije moj otac, domobranski pukovnik Hinko Reš često je jurio s jednim kamionom okolo i hvatao ove fašiste koji su iz Rijeke preko mosta dolazili Krasti. A nije imao nikakvog zatvora. Samo znam — kaže Zorica Reš-Vranković — da je jednog njemačkog vojnika zatvorio u naš zahod. Ovaj je lupao do navečer i pustio ga je, što je mogao. Uglavnom, uvukao im je strah u kosti.
Otac je od vozila imao jedan veliki američki »Dessoto«, ali mu je taj Dessoto bio samo za reprezentaciju, kad je baš negdje dalje morao ići. Jednom smo, kad su Nijemci tek došli i naveliko pljačkali, išli s tim velikim autom uzeti neku rižu iz jednoga skladišta. Mi smo izvlačili rižu s jedne strane magazina, a Nijemci s druge.
Onda smo s tom rižom došli čak na partizansko zemljište na Kastav i tamo dijelili rižu. A drugi je auto bio jedan mali Fiat, taj mu je bio za po gradu. Taj je mali Fiat bio njegov, a ovaj »Dessoto« bio je državni. Naime, moj otac je bio direktno odgovoran Zagrebu, domobranskoj službi. Ni u Sušaku ni na Rijeci nije bio pozivan na bankete, a i mi smo se prema Nijemcima držali jako rezervirano.
— Oh, dođi mila. Tako mi je drago što si došla. Ovo vam je tatina najbolja suradnica, njegova tajnica, Melanija Rainer, vrlo inteligentna, koja je na nekoliko jezika stenografirala i pisala...
Nijemci su mislili da je — Nijemac
Melanija Rainer:
— Ja sam onoga puta, nakon talijanske kapitulacije, postala tajnica u hrvatskom uredu gospodina Reša. Kad se sve zbroji i oduzme, svrha toga Ureda bila je da se spašavaju ljudi, što je moguće više. A pošto je pokojni pukovnik Reš imao njemačko prezime, to su Nijemci pali na tu fintu da je on Nijemac, pa su onda na njegov potpis jednostavno puštali ljude iz zatvora ili logora na slobodu, ako se moglo. Mi smo u Uredu radili čitav dan, i nedjeljom skroz, i tu su vam dolazili ljudi iz čitave okolice tražiti svoje ljude koji su nestali ili koji su bili u zatvoru najviše po Italiji, da ih se izvuče.
Naime, činjenica je da je bilo jako mnogo naših ljudi koji su internirani u Italiju. Običan je puk mislio da pukovnik Reš može sve. I obraćali su mu se: »Dajte nam propusnice da mi izvučemo naše ljude«.
»Jedna od mjera (Mjesnog domobranskog zapovjedništva Sušak, op. a.) da se narodu predstave kao njegovi zaštitnici bilo je i angažiranje na oslobađanju velikog broja interniranih iz talijanskih logora i zatvora. Nisu išli za generalnom amnestijom svih osuđenih od talijanskih vlasti, već su davali propusnice za slobodno kretanje rodbini s preporukama za njemačke komande logora i zatvora, da se pojedinci ili grupe zatočenika puste na slobodu. Tu mogućnost iskoristili su mnogi roditelji s područja Upravnog povjereništva; krenuli su na dalek put do pojedinih logora i zatvora u Italiji i vratili se sa svojim sinovima i kćerima.«
R. Butorović, »Sušak i Rijeka u NOB«)


Falsificiranje propusnica
Zorica Reš-Vranković: — Moj otac, s prigodnim prezimenom Resch, je na ured napisao »Kroatischen Komandantur Sušak« (Hrvatska komandantura), i Talijani su vjerovali da su to Nijemci instalirali. Svrha komandanture je bila da ima situaciju u Sušaku pod kontrolom, da prati što drugi rade i da se spasi što se može više ljudi. Da su Talijani znali da se radi tek o šačici Hrvata... I potpisivao se kao »Oberst Resch«. Radili smo legitimacije, dozvole, propusnice. Na svaki takav dokument moj otac je trebao dati svoj potpis. Međutim, pred zgradom Ureda bi bio jedan takav rep, skroz do Piramide, i tata više nije mogao fizički to potpisivati.
Jer on je po propisima trebao svakoga vidjeti i tek mu onda dati propusnicu. Na koncu sam ja tatu imitirala, njegov potpis i rukopis, iako ne bih smjela. A jedan narednik, Marčić, je stajao pored mene i on je štambiljao. Ma tko je koga pitao?! Mi smo ustvari trebali prozivati ljude. A kako ćeš prozivati kad je red bio do Piramide. Tko je god došao tome smo štambiljali, davali propusnice, neka narod ide i neka se kreće, neka traži svoje.
Kako tata više nije mogao toliko potpisivati, tako sam ja potpisivala dokumente, ali u drugoj sobi. I sjećam se, jednog dana mene ovaj Marčić lupi nogom ispod stola. Ja pogledam, a on kaže: »Ovaj je opasan«. To je bio jedan Nijemac, došao je kontrolirati. I ja brzo zgrabim te knjižice, prođem pored toga Nijemca i još mu kažem »molim vas malo mjesta« — otišla sam do oca i odglumili smo tu scenu prozivanja, dok se taj Nijemac nije maknuo.
(»Na odlazak velikog broja povratnika iz logora i zatvora u jedinice NOV reagirala je kvestura u Rijeci, što je značilo upozorenje njemačkim i fašističkim vlastima da s takvom praksom prestanu.» isto.)
Ruke su nas boljele, toga se sjećam, je li tako, Mela? Navečer sam držala ruke u octu i vodi. Tisuće ljudi, cijeli Sušak i okolica... A osim toga, još ću vam nešto reći.
Kad je bilo nešto, kad je tata doznao da će se nešto desiti, i Meia je znala... Mela je išla i javljate im. To je ona radila.

Spašavanje Židova, Srba, komunista
Melanija Rainer:
— To je bilo pitanje Židova ... Dolazili su k nama, informirali se. Tata im je uvijek dao mig kada da idu van. To je bio slučaj kod obitelji Wortman, obitelji Mavra Bresslauera, zatim Firstovih, pa Arminia Klaina, glavnog židovskog predstavnika i direktora »Adrie«, i kod mnogih ostalih. Jer, ja sam imala propusnicu da se mogu kretati gradom i po noći. A imala sam psa, tako da bih onda uzela psa navečer, i onda išla od jednoga do drugoga.
Ako su me slučajno zaustavili, imala sam propusnicu, i psa, kao da idem šetati. Tako sam išla i za neke jako poznate, na primjer za aktivistkinju Zoru Matijević, čak na Trsat gore navečer, da joj se javi da je došla za njom potjernica, da joj je pukovnik Reš propusnicu zadržao, tako da smo joj mogli reći neka ide, ako se još može spasiti. I ja sam, kao tajnica pukovnika Reša, bila na crnoj listi, kao Židovka. Ja sam naime udata Rainer, ali rođena Goldsmith, 1904. godine. Ja sam tu odgojena sa Rijeke.
Kad su 1920. godine došli Talijani i D'Annunzio, moji su roditelji otišli u Zagreb jer nisu htjeli postati Talijanima. I ja sam otišla s roditeljima u Zagreb. Bila sam gore 17 godina, sve do 1937. godine, u Zagrebu se udala i došla opet ovamo. Zapravo sam bila vezana za Rijeku, više nego za Sušak.
Sada imam 92 godine,
isto bih rekla, zahvaljujući Hinku Rešu. Pukovnik Reš je i mene spasio sto puta, jer su mene čak i u bivšem stanu tražili. Moj otac je bio Židov, majka je bila katolkinja, a muž je bio pokršteni Židov, prema tome sam ja bila na listi da me likvidiraju, je li. I to me je pukovnik Reš spasio, ne jednom, nego više puta. Jer su bile neke osobe koje su sada već mrtve, koje su me prokazale. To je sve on uredio, i da nije bilo njega, ne bi me više bilo. On je svakomu Židovu dao mig da se može skloniti, i da ide na vrijeme. I tako se spasilo mnogo njih. I Srbe je spašavao, isto kao i sve druge.
Znam za slučaj Slavka Babića, kojeg smo izvukli iz logora nakon čega se vratio u 'Osijek.
Čovjek kratkih riječi
Mnoge židovske obitelji prebacio je u Italiju. Oni bi već drugi dan nakon njegovog miga bili dočekani u Kraljevici, a iz Kraljevice bi pobjegli preko. Znate, možda se nikad neće saznati koliko je ,on Židova na svoju ruku spasio. To je bilo jako škakljivo pitanje, na bilo koji način pomoći Židovima, jer tu bi odmah išla glava. A istovremeno, vrlo brzo bi se se razglasilo među židovskim familijama, kad je vrijeme da se maknu. Jedno vrijeme je bilo jako gadno kad je pukovnik Vindakijević došao, sjećaš se? On je bio šef policije, ali nešto kao crni domobran, ili čak ustaša. On je bio jako opasan, on je i mene izbacio iz kuće u Gajevoj 6, kad je saznao da je ta kuća židovska.
• Kad ste, gospođo Rainer, upoznali pukovnika Reša?
— Za vrijeme rata, kad su došli Nijemci 1943. godine. Mi smo se otprije poznavali, prijateJjski, ali je poslije on doznao za moj položaj i odmah me uzeo u ured, tako da sam bila »pokrivena«. I to me je spasilo. Ja sam dakle kao tajnica gospodina Reša dočekala i kraj rata. Moja iskustva s' njim su najbolja koja mogu biti. Uvijek je bio izvanredan, u svakom pogledu, požrtvovan, pošten, dobar Hrvat, jako dobar šef. I bio je vrlo jednostavan čovjek. Veseljak, uvijek dobre volje. Pristupačan, i nije nikada galamio. Katkad je znao planuti, ali to bi prošlo za dvije minute. Jako čvrsti čovjek. Tu nema nikakove riječi protiv njega. Jako se puno izlagao, vječno je bila u opasnosti, da se što ne dogodi, da mu nešto ne učine, ali to njega uopće nije smetalo. On je samo išao svojim putem. Svakom je pomogao, svakome. Nije bilo osobe kojoj on nije želio pomoći. Ured je funkcionirao odlično. On je bio čovjek kratkih riječi, ono što se moglo to se odmah i poduzelo.

Bili smo u stalnoj opasnosti
Dapače, ima jedna smiješna epizoda - nastavlja Melanija Rainer. - U ono vrijeme nakon što je Italija kapitulirala, Nijemci su čak i konje likvidirali. I došao je jedan sirotan kod nas plakati da ima nekakvoga smiješnoga konja i da mu je to sve. A žele mu ubiti konja. I tu je pukovnik Reš rekao: »ajde, idite tamo gore š njim, pogledajte si i dajte recite kakof je, recite Nijemcima da konj već umire i da ga puste na miru«. I tako smo napravili i konj je ostal.
Konj je bil zdrav, ali trebalo ga je prikazati kao bolesnog, spasiti ga... On je i takve stvari na sebe preuzimao.
Kad me pitate što ga je motiviralo, reći ću vam što o tome mislim. On je to iz dobrote činio. On je smatrao potrebnim da to čini. A koliki danas ne bi bili živi da se pukovnik Reš tu nije našao. Mnogi su ljudi bili istinu u teškom položaju. Ja znam da su meni bili rekli, ovaj iz Gestapoa kad je dolazio u ured: »Ovo je komunističko gnijezdo, tu treba sve streljati!«.
Zadnji dan kad smo bili tamo, dan prije nego se ono dogodilo, dakle 19. travnja 1945, jedan je došao i kaže mi: »Što ti tu radiš? Ajde, bježi, ili ću te streljati«. Ja mučim, ne znam da li sam gotova ili nisam. To su bili užasni momenti, znate, i moralo se imati dobre živce za sve to proživjeti.
Ali, gospodin Reš bio je u stalnoj opasnosti. Mi svi skupa smo iz Ureda bili u opasnosti, ali on pogotovo.
Sjećaš li se ti Zorice - Sindrovskoga? Paupold Sindrovski, koji je bil komandant i na Rijeci, onaj Poljak?
Koji je rekao »Ja sve zna što vi radite.« Sjećaš se, da smo bili uvijek pod prismotrom.
• Što ste radili poslije rata?
— Prvo što sam radila poslije rata bilo je u Komisiji za ratne zločine. Zatim sam prešla u Francusku konzularnu agenciju koja je djelovala na Rijeci, zatim u Uredu za proučavanje mora, a onda sam 17 godina radila u »Istravinu«. Sve do pred neku godinu bila sam aktivni planinar. Sada imam 92 godine i prestala sam planinariti.
Zorica Reš -Vranković, i dodaje, mnoge židovske obitelji prebacio je u Italiju, možda se nikad neće ni saznati koliko ih je na svoju ruku spasio • Melanija Rainer: On je sve to iz dobrote činio.


SPASIO ŠEST TISUĆA LJUDI (4)
Piše Dragan OGURLIĆ

• Gospođo Vranković, ostaje nejasno da li je i u kojoj mjeri Vaš otac kontaktirao s partizanima.
— Da, u jednoj knjizi je pisalo da je on bio u dosluhu s partizanima... Čujte, meni je poznato da je moj otac Hinko Reš jednom komunicirao s partizanima i to 1944. — zvali su ga gore u Kastav i on im je rekao: »Čujte, ja nisam fašista, nisam ni komunista, a nisam niti političar. Ja volim svoj grad i učinit ću sve da spasim što mogu.« Tada se tata jedini put direktno susreo s partizanima na njihovu terenu. No, da budem posve iskrena, tata je ovdje imao vezu s partizanima, preko doktora Roića, zatim izvjesnog Salhera, te Zvonka Richtmana, člana Mjesnog NOO-a za Sušak. Oni su od njega tražili, kada ovdje budu završne borbe, da spasi hranu kako bi se dalo partizanima, napravila javna kuhinja. I dan prije nego je ubijen, 19. travnja, otac je iz jednoga skladišta navlačio hranu u našu garažu. Vidite, poslije kad su došli partizani, rekli su da smo u skladištu imali masu hrane, da smo živjeli kao bubreg u loju! A tu je hranu otac spremao za njih.
A onda je netko još i rekao, napisao, da je on davao oružje partizanima. Znate što, svaka čast partizanima, ali on i da je htio dati, ne bi ih mogao oružjem opskrbljivati, jer njih domobrana je bilo jedno desetak i imali su svega par revolvera, a tata je imao jednu austrijsku zahrđalu kuburu koju nikad nije nosio ni upotrebljavao, i bile su još dvije puške, koliko ja znam. Nikakvo oružje nisu imali, ni u najboljoj namjeri nije to mogao raditi. A on sam je bio uvijek bez oružja.
• Što su partizani znali o Rešu?
— Neki su smatrali da jedan domobran ne može biti dobar čovjek i nisu nikad htjeli da se o njemu i njegovim zaslugama govori. Neki su mu došli zahvaliti i poštivali su ga. Neki su ga u ono vrijeme pak zvali »kraljem dezertera«. Kad je ubijen, netko je u »Primorskom vjesniku« napisao: »u samrtnom hropcu koljači se međusobno ubijaju«... Dakle, različito su ga tretirali.
Događaj pred Gimnazijom
Ja sam oca čula govoriti, da je spasio šest tisuća ljudi. Po prilici. A neke je i više puta izvlačio. Tu su oni brojni ljudi koji su trebali biti odaslani u njemačke koncentracione logore. Zatim, evo, Mela je radila u vrijeme dok je on pravio propusnice za naše internirce koji su došli iz Italije. Obavještavao je svojim kanalima ilegalce, Židove, Srbe da se sklone. Ali, on je izvlačio ljude i pred strijeljanjem. Neki dan me jedan i zaustavio. Stariji gospodin, Pero Bucić nadimak mu je Brico. I rekao mi je: »Pa čujte, ja sam bio pred sušačkom Gimnazijom, kad se ono dogodilo. Netko je bacio bombu odozgor. A u to vrijeme na zgradi su bili neki pituri koji su piturali, a Nijemci su ih zgrabili pod optužbom da su oni bacili bombu. To jest, naredio je to jedan major, a ove naše piture su poredali da će ih strijeljati. I slučajno je vaš otac naišao i on je stao... Major je poredao te ljude, a vaš otac je skočio i rekao mu »Zar ne vidiš da te izazivaju, pa ljudi ovdje rade, pošteni mladi ljudi« i sve tako. I kako je moj otac bio pukovnik, a ovaj mladi Nijemac je bio major, onda je mlađi po činu popustio. Reš mu je rekao: »Ajde, hvatajte vi negdje drugdje, pustite ove ljude na miru.« A , vidite," već su ih bili skupili za strijeljanje.
Po Sušaku nije bilo mnogo strijeljanja. Ali, sjećam se... one stube... Trinaestorice strijeljanih... kod Piramide. Tamo je isto tata jurio, samo je zakasnio. Netko je ubio dva ustaška agenta. Tada je, u jesen 1944. već djelovao Gestapo i nije mogao toliko napraviti, jer je i sam bio na listi. To su Gestapo i onaj ustaški pukovnik Vindakijević brzo učinili, isti dan su za odmazdu pogubili trinaest zatvorenika.
Konjaci u komandi Gestapoa
Jednom je moj otac izvukao moju prijateljicu, baš iz Gestapoa. Veru Cek, ona je za partizane nešto radila. Doznali smo da su je uhvatili, neka pisma su zaplijenili kod nje. Sa Gestapoom vam nije bilo šale, znate. Ali onda je tata otišao, uzeo neke konjake, i ja sam išla s njim, po prvi put da sam ušla u komanda Gestapoa, i tata je tim ljudima počeo dijeliti te konjake, pričati, šaliti se. Onda je prešao na stvar: tražio je da oslobode Veru Cek. Rekli su mu: »Jest, ona pomaže partizanima, mi imamo pisma koja to dokazuju, ali ako već hoćete mi ćemo je pustiti, ali ona ne smije više biti tu«. Izvukao ju je i prebacio je u Trst. Tu je u Trstu kod jedne porodice živjela do kraja rata i tako se izvukla, ostala je živa. Ona mi je uvijek zahvalna, uvijek mi govori o ocu, kako ju je spasio, kako danas ne bi bila živa, i ovog ljeta sam bila kod nje u Jadranovu.
Onda sam čula da je i pred Kontinentalom neke ljude spasio. Bilo je raznih trenutaka, znate. Jedan put mi je rekao za tu brojku. Zvuči puno. Za mnoge, mnoge je imao zapisano, samo to je nestalo... Što da vam kažem. U ovu zgradu je ušla Komanda 13. divizije i zaplijenila svu dokumentaciju, a ja sam istovremeno ostala bez oca i majke, na cesti.

(Dana 20. travnja 1945. partizanske jedinice 19. 26. divizije iz sastava 4. armije krenule su u završne akcije za oslobođenje Sušaka. Pored njemačkih snaga, na putu su im stajali ostaci 11. ustaškodomo- branske divizije (700 ljudi) koji su nakon povlačenja iz Like držali položaje kod Škrljeva i Krasice, a zatim u novom povlačenju na Sušaku i Trsatu. Toga dana, 20. travnja ubijen je u svojoj kući domobr. pukovnik Hinko Reš. Sušak je oslobođen sutradan, 21. travnja oko 14 sati.
prema: R. Butorović »Rijeka i Sušak u NOB« str. 494-500. i P. Strčić »Dokumenti o bitki za Rijeku« str. 104.)

Tragedija na Šetalištu Ante Starčevića
Skoro onih zadnjih dana rata, kad sam navršila 24, a moj otac 53 godine, Nijemci su se povlačili, a tata se gombao i s Nijemcima i s Talijanima, a bome i s nekim ustašama. A on je bio samo domobran, razumijete. I išao je protiv jačih. Bilo je opasno živjeti na Sušaku tih zadnjih dana, stradali su mnogi nevini ljudi. I kad su se ustaše povlačili iz Gospića, kad su se već vodile bitke na periferiji Sušaka, došao je ovdje jedan ustaški pukovnik... jako mi je bolno govoriti o tome... i rekao je tati neka se preda. Valjda je netko čuo da je tata imao neku vezu s partizanima ili ne znam, uglavnom, sa svima se gombao, sa svima je imao neprilike i zato je jako mnogo patio.
• Znate li kako se zvao taj ustaški pukovnik?
— Baljak. Ime ne znam. Ja sam ga vidjela. Bio je odjeven u ustašku uniformu, imao je oko 35, možda 40 godina, jako plećat. Došao je s još jednim, a ja ih nisam htjela pustiti u kuću. Kad sam ih vidjela na vratima, povikala sam „tata bježi“ A ovaj Baljak će na to rekavši: jesmo li ljudi da razgovaramo ». Tata nije bježao nego se i on pojavio na vratima rekavši: Pa dobro, pusti čovjeka«... To se dogodilo ovdje, u ovoj kući, na donjem katu, 20. travnja 1945. godine, u ovalnoj sobi u kojoj je sada skladište.
Kad sam vidjela što će se dogoditi otrčala sam u donji stan, jer je tu moj muž, oficir mornarice, držao revolvere. Htjela sam pomoći... Onda sam čula pucnje, rafale Jedan metak se probio iz gornjeg stana dolje, kraj moje noge. Nije bilo revolvera koje sam tražila, izletjela sam napolje, i vidjela toga ustašu gdje samo on izlazi. Nisam vidjela mrtve roditelje, nisam imala snage pogledati u onu sobu. Bila sam izvan sebe, htjela sam onoga Baljka zadaviti. Počela sam trčati za njim i vikala sam »Ubice!«, bila sam izvan sebe, to su trenuci kad čovjek ne vlada sobom. I moj stric Ludvig, tatin najstariji brat je baš dolazio, uhvatio me i bacio uza zid. I naša djevojka me također držala. Ja sam bila izbezumljena, onda sam se poslije onesvijestila.
Ali nisam mislila da mi je mama mrtva. Međutim, poslije sam saznala. Još sam vikala: »Odnesite tatu u bolnicu, ranjen je«. Samo nešto ću vam reći. Moj stric Rajmond Martić, od moje mame brat, on je pregledao i mamu i tatu, i tvrdi da mama nije bila pogođena. Po svemu sudeći, trenutak prije nego što će Baljak pucati, majka se bacila da spasi oca, i majka je prva umrla doživjevši infarkt. Tata ju je uhvatio i onda je taj Baljak njega mitraljirao, puškomitraljezom. Sjećam se da sam vidjela majku u hodniku kad se uhvatila za srce i naslonila na zid, i još sam joj rekla »mama, mama, ne boj se ti, vidjet ćeš, ja ću pomoći« i tad sam otrčala po revolver,. Međutim, mama se zadnjim snagama bacila između toga ustaše i oca. Ona nije pogođena, a tata je mitraljiran. I tako znam da je moja majka htjela spasiti oca i da je prva umrla. Eto, to vam je moja tragedija. Od toga dana prošlo je ravno 50 godina.
Ova ulica zvala se u to vrijeme Šetalište Ante Starčevića. Sada je to Šetalište 13. divizije, broj 106. Grobnica moje obitelji se nalazi na Trsatu, odmah na uglu iza crkvice. Tamo su pokopani otac, mati, i moj drugi suprug. Izgubila sam ga prije 8 godina.
Ostala sam s jednim kuferom
Moj prvi muž Dragan Wilke, poručnik u hrvatskoj mornarici, je po završetku rata bio zarobljen od partizana. Inače, oženili smo se 1944. godine. Bio je po raznim logorima, a ja sam izbezumljeno trčala za njim. Njega je na koncu spasio jedan njegov rođak koji je bio velika šarža u partizanima (naime, Milivoj Rukavina). lako je moj suprug surađivao s partizanima za vrijeme rata i nikad nije metak ispalio, ali znate, po svršetku rata nije se previše vodilo računa tko je što i kakav je, i padale su glave kao snoplje. I tako, ja sam izgubila roditelje, a muža su mi vodili u lancima, iako je surađivao. Rukavina je učinio samo jednu stvar, rekao je mome mužu: »Ti ćeš doći u Zagreb, ja ti drugo ne mogu učiniti — doći ćeš pred jedan sud koji će iskreno vidjeti što se dešava.« I stvarno, njega su odvojili iz logora, iscrpljenog i klonulog, i nakon nekog vremena u Zagrebu on je saslušan. Moj suprug je bio, što je interesantno, u hrvatskoj mornarici, ali je najgore bilo to što su oni bili poslani na Crno more, ne da ratuju, nego da vade mine. Bili su mineri. Ali onaj puta je bilo gore da nešto učiniš protiv Rusije, nego bilo što drugo. Kad je oslobođen, namjestio se u Zagrebu, a zatim sam i ja došla u Zagreb. Poslije smo se razveli, a ja sam se udala za pomorca Filipa Vrankovića, jednog od prvih kapetana u »Jugoliniji«.

A kuću sam nazad dobila na sudu... Najprije je tu bila komanda, poslije je bila ambulanta, i onda, molim vas, šegrtski dom. Možete misliti što su napravili od kuće. Ovdje je nastala ve¬lika krađa. Izgubila sam slike, dokumentaciju, osobne stvari, sve... Ja ne znam tko je uzeo sve te do¬kumente, ali ovdje se kralo, znate kakvi su ljudi. Ja sam ostala takorekuć s jednim kuferom na cesti. Partizani su mi davali stan, međutim ja nisam naučena da idem u tuđe stanove iz kojih je netko pobjegao, niti da se služim tuđom robom i radije ću ostati na cesti. I ja sam odbila, nisam htjela. Mene je primila gospođa Dvor¬ski, mamina prijateljica, i moji rođaci, moram reći, svi su mi bili dobri. Kod go¬spođe Dvorski imala sam svoje dvije sobe i jednog malog psića koji je stalno zavijao, te jedan kufer. Dok je ovdje bila ambulanta je¬dna doktorica Čehinja mi je sačuvala ovih nekoliko slika, koje vam ustupam. Donijela mi je te slike, s rije¬čima: »Znate, vaš otac je i meni pomogao«. Dobila sam kuću nazad nakon je¬dno dvije godine, tako otpri¬like. Ali mi je trebalo dugo da ponovo uđem unutra.
Inicijativa pojedinaca iz Kluba Sušačana
• Da li znate za inicijativu pojedinih članova Kluba Sušačana da se vašem ocu podigne spomen ploča?
— Ne znam. Ja vam ništa o tome ne znam, jer da vam kažem, ja sam se jako, jako povukla. Bolesna sam na srcu i mnogo sam propatila. Doživjela sam, kao i moj otac, i lijepe trenutke, i danas, kad mi netko stisne ruku, to mi više vrijedi nego da mi dade ne znam što. Možda sam i razočarana u mnogo što, i ovo je doista prvi put da govorim o svemu tome... Mislim da jednom ipak treba da se zna istina. Ni više ni manje. Možda bi neki htjeli da je domobranski pukovnik Hinko Reš učinio tko zna što, da je i partizane naoružavao, ali ne, ovo je bilo tako kako smo vam mi sada rekli.
On i nije mogao ni gledati tko je što. To ću vam ja isto reći, ne zato što je to moj otac, nego zato što je to činjenica. Njemu je čovjek bio čovjek. Ili pošten ili zločinac. Mrzio je zločince, a poštivao je pravedne i poštene ljude. I to mu je bilo geslo u životu.
Koliko mi je ljudi stislo ruku? Da vam kažem, ne znam koliko. Mnogi mene ne znaju, jer se nisam nikad eksponirala, ovo je izuzetan slučaj da sam vas primila. Tako da mnogi ne znaju tko je bio Hinko Reš.
Slučaj je htio da je moj otac, među ostalima, spasio tasta od vjenčanog kuma moga sina, Josipa Jelo- vicu iz Kastva. To se ustanovilo naknadno. Spasio je i jednog ovdje susjeda, čini mi se da se čovjek zove Josip Felker, živi na broju 107 u našoj ulici, on je nosilac spomenice. Tako da mi je i on došao zahvaliti. Jednom su mi na tržnici prišli neki ljudi... Ali to su već djeca onih koje je spasio moj otac.
SVRŠETAK

Edit: uredio i izdvojio Adamić
Sukob u kojem protivniku nisi izmamio osmijeh na licu – izgubljen je.

gost
 

Re: Hinko Reš - sušački Schindler

Post broj:#2  PostPostao/la gost » 9.12.2011, 03:59

Eto, zanimljivo je bilo i ovo pročitati ... :shock:

Hinko Reš-grob.jpg
Hinko Reš-grob.jpg (199.38 KiB) Pogledano 273 puta


grob Hinka Reša na Trsatu

Avatar korisnika
Adamić
Moderator
Moderator
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 21306
Teme: 856
Pridružen: 12.6.2009, 02:27
Lokacija: Grad Rijeka

Re: Hinko Reš - sušački Schindler

Post broj:#3  PostPostao/la Adamić » 9.12.2011, 04:12

Progutao sam svako slovo od početka do kraja . : o )
Koliko informacija korisnih , hotel Reš, stube 13 strijeljanih itd.... O njemu na internetu nema pa gotovo ništa osim ovoga teksta kod nas. Među popisom hrvatskih pravednika među narodima ga nema jer ga je javnost očito zaboravila. Trebalo bi osnovat neki odbor da ispita sve činjenice i da utvrdi vjerodostojnost podataka i onda kao Talijani koji Giovannia Palatuccia uzdižu i slave do nebesa, pišu knjige, rade dokumentarce a mi glavu u pijesak. :oops:

:čitati: Po meni velika osoba ako je sve ovo točno. :bravoveliki:

Ima dosta za pročitati ali isplati se. Bravo medokava:bravo:


Uvršteno u rubriku "Jeste li znali ?" i u našu riječku kronologiju. :čitati:

Avatar korisnika
Adamić
Moderator
Moderator
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 21306
Teme: 856
Pridružen: 12.6.2009, 02:27
Lokacija: Grad Rijeka

Re: Hinko Reš - sušački Schindler

Post broj:#4  PostPostao/la Adamić » 27.10.2012, 14:13

Hinko Reš se pojavljuje u jednom filmu Sušaka 1944. godine za vrijeme NDH.



Hinko Resch (1).jpg
Hinko Resch (1).jpg (29.18 KiB) Pogledano 1437 puta

Hinko Resch
Hinko Resch (2).jpg
Hinko Resch (2).jpg (11.19 KiB) Pogledano 1437 puta

Hinko Resch iz videa.

Avatar korisnika
Akec
Šegrt
Šegrt
 
Postovi: 102
Teme: 2
Pridružen: 7.1.2012, 18:21

Re: Hinko Reš - sušački Schindler

Post broj:#5  PostPostao/la Akec » 27.10.2012, 17:56

Drago mi je da i mi imamo jednog Schindlera!
:bravoveliki:


  • Similar Topics
    Odgovori
    Pogledano
    Zadnji post

Vrati se na: Osobe

Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost