Dr. Miljenko Buljan, iz Splita piše u časopisu Priroda 1958. o ekspediciji broda Tegetthoff:---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Polarna ekspedicija
»Admiral Tegetthoff-«, bila je izvršena od 1872. do 1874. godine. Pokretač ekspedicije bio je Hanz Wilczek. On je ne samo pridonio mnogo materijalnih sredstava, nego je i sam učestvovao u radu ekspedicije u polanmm predjelima.
(Pred Četrdesetak godina o ovoj je temi
Kuničić napisao popularnu knjigu »Hrvati na dalekom sjeveru«, koju je Izdao S. Kugli u Zagrebu.)
(knjga je objavljena 1908.god prema Wikipediji; prema članku Mirele Slukan Altić "Austro-ugarska polarna ekspedicija – povodom 140. obljetnice otkrića Zemlje Franje Josipa", objavljena je 1893.) "Hrvati na ledenom moru" Petar Kuničić, pretisak 1994.) Točan podatak je da je prvo izdanje knjige objavljeno u lipnju 1895. u nakladi knjižare Lava Hartmana (Kugli i Deutsch) u Zagrebu-op. Vežičanka.Polarna ekspedicija se sastojala od 24 člana. Svi su, osim jednog harpunera Norvežanina kapetana Karlsena, bili podanici nekadašnje Austro-Ugarske.
Na čelu je stajao K. Weyprecht, por. b. b., koji je bio zaslužan za izradu programa rada ekspedicije. Njegov suradnik bio je dr. phil. Julije Payer, por. freg., rodom iz Toplica u CSR, koji je bio zadužen da vodi kopnene izlaske i istraživanja. Payer je bio iskusan alpinist i dobar pisac. Ranije je već učestvovao u jednoj ekspediciji na obale istočnog Grenlanda.
Naučnom štabu pripadali su i por. b. b. Gustav Broš iz Chomutova u ČSR, zast. b. b. Eduard Orel, također Čeh i liječnik ekspedicije dr. Julius Kepes iz Mađarske.
Znanstveni rad bio je ovako pođijeljen: Weyprecht, Broš i Orel vršili su astronomska, fizikalna i meteorološka opažanja. Payer je vršio snimanja na zemlji (na kopnu) te sabirao geološki materijal i vršio studij ledenjaka. Dr. Kepes je vršio botanička i zoološka sabiranja.
Navigacijsko osoblje bilo je gotovo sve s naše obale.
Zapovjednik palube bio je Petar Lusina, kapetan duge plovidbe iz Cresa. Mornari su bili: Ante Katarinić iz Lošinja, Petar Falešić iz Rijeke, Josip Latković iz Labina, Frano Letis iz Voloskoga, Ante Lukinović iz Brača, Lorenzo Marola iz Rijeke, J. Oraš iz Graca kao kuhar, Vice Palmić iz Voloskoga, Ante Škarpa iz Trsta, Josip Stiglić iz Bakra, Jakov Sušić iz Voloskoga, Ante Zaninović iz Hvara, Ante Večerina iz Drage kod Rijeke kao brodski tesar.Mašinist je bio O. Krisch, a ložač J. Pospišil, oba iz Češke.
Godine 1914., dakle 40 godina poslije završene ekspedicije, bili su još na životu: Lukinović, Letis, Oras, Palunić i Zaninović, većinom kao lučki činovnici.
sumrak u podne 1874.; slika iz knjige Payer Julius, "New lands within the Arctic circle. Narrative of the discoveries of the Austrian ship "Tegetthoff," in the years 1872-1874"; engleski prijevod originalne knjige, izdanje 1877. (
https://archive.org/details/newlandswithinar00payerich)
- sumrak u podne 1874.jpg (68.84 KiB) Pogledano 2405 puta
Novac potrošen za ekspediciju iznosio je oko pola milijuna ondašnjih kruna. Taj su iznos sabrali razni odbori.
»Tegetthoff« je bio jedrenjak od 300 tona, drvene građe, imao je pogon na paru i bio je sagrađen posebno za tu svrhu.
»Admiral Tegetthoff« isplovio je 24. VI. 1872. iz njemačke luke Bremerhafen. (Bilo je to iste godine, kada je »Challenger« pošao iz luke Plymouth na svoje oceanografsko krstarenje oko svijeta.) Ta se godina smatra godinom rođenja oceanografske nauke.
Cilj ekspedicije bio je, da se istraže nepoznati predjeli sjeverno od Sibira. Ako budu povoljne prilike s obzirom na stanje leda, nastojat će se doseći Beringova vrata i uploviti u Tihi ocean na povratku u domovinu. Vidi se, dakle, da je jedan dio plana ekspedicije bio i rješavanje pitanja plovidbe sjevernim morskim putem. Ovo međutim nije uspjelo
»Admiralu Tegetthoffu«.Tek 8 godina kasnije to je pošlo za rukom Norvežaninu Nordenskjoldu, koji je brodom »Vega« prvi oplovio obalu sjevernog Sibira i izbio u pacifičke vode kroz Beringova vrata.
Za polaznu točku ekspedicije uzeta je sjeverna strana Nove Zemlje. Kratko vrijeme pošto je isplovio,
»Admiral Tegetthoff« je 21. VIII. već bio oklopljen ogromnim masama leda, kojih se kasnije više nije mogao osloboditi. Brod je bio nošen zajedno s ledom najprije sjeveroistočno od Nove Zemlje, a kada je prešao 80° sjeverne širine u smjeru sjeverozapada.
Na brod su osim vjetrova utjecale, dakle, dvije struje.
Na ovim je iskustvima 20 godina kasnije polarni istraživač Fridtjof Nansen izgradio svoj plan istraživanja polarnih predjela. On je kasnije nekoliko puta naglasio, da su upravo podaci i iskustva »Tegetthoffa« bili osnova njegova istraživanja.
Dok je brod bio nošen ledom, vršila su se neprestano magnetska, oceanografska i biološka opažanja. Tada je sabrana građa za Weyprechtovo djelo »O metamorfozama leda«, koje se smatra klasičnim i vodećim te vrste. Godinu dana pošto je brod bio zarobljen ledom, sjevernije od 80° N, putnici su prvi put ugledali nepoznatu, vrlo prostranu gorovitu zemlju. Ta je zemlja dobila ime Zemlja Franje Josipa.
Nešto kasnije brod je doplovio do druge grupe otoka nedaleko od Zemlje Franje Josipa, koja je dobila ime Wilczekova Zemlja. Na ovim su se otocima istraživači iskrcali i potanje ih istražili.
Najsjevernija točka, koju su dosegli u toku ekspedicije bila je na 81° 5’ N. Na rtu Fligely ostavljena je uz jednu klisuru staklenka s pismom, iz kojega se vidi, dokle su istraživači doprli.
Zanimljivo je, da su dokument potpisali Ante Zaninović, mornar, Eduard Orel, oficir i Julije Payer, zapovjednik, upravo ovakvim redom, t. j. jedan Hrvat i dva Čeha.
28. V. 1874. ekspedicija je bila prisiljena, da napusti svoj brod, jer se pretpostavljalo, da neće moći izdržati treće zimovanje. Grupa hrabrih ljudi 96 dana putovala je na jug u tri čamca.
24. VIII. 1874. susreli su kod 72˝ 44’ rusku škunu »Nikolaj« s kapetanom Voroninom u zaljevu Dvina na Novoj Zemlji. On ih je prebacio u Vardoe u Norveškoj, odakle su krenuli kući.
U svakom atlasu označene su u arktičkom području, na nešto preko 80° N, Zemlja Franje Josipa i Wilczekova Zemlja i obilježeno je, dokle su doprli Payer i Weyprecht. Kod ovoga pothvata učestvovao je veći broj naših pomoraca; iako u atlasima nema njihovih imena, neosporne su činjenice, da su oni kao tehničko i pomoćno osoblje bili neophodno potrebni, da se ostvari austrijska ekspedicija. Oni su sigurno bili izabrani kao najbolji i znalački su vršili svoj posao pomoraca te omogućili otkriće tih zemalja.
Možemo zamisliti kakva je bila situacija poslije napuštanja broda. Vraćali su se pod najtežim uslovima. Jedreći i veslajući u čamcu u polarnom kraju prešli su oko 360 nautičkih milja. Tada su upravo naši zemljaci spasili ekspediciju i sabrani materijal.
Za mnoge će biti novost, da između ove ekspedicije od pred nekih 90 godina
(sada već 142 godine-op.V.) i velikih međunarodnih naučnih pothvata kasnije postoji dosta uska veza.
Naučni vođa ekspedicije »Admiral Tegetthoff« bio je ozbiljan naučni radnik, pa je uz pomoć dobre posade, u kojoj su naši pomorci imali glavnu ulogu, dobro izvršio svoj zadatak i objavio svoje rezultate. Weyprecht je međutim spoznao, da se istraživanje širokih polarnih prostranstava ne može vršiti uspješno s jednog broda i s malom ekipom. Za to je potrebna široka, međunarodna suradnja većih razmjera.
Na njegov poticaj došlo je do Prve međunarodne polarne godine (MPG) 1882.—83., u kojoj je u istraživačkim radovima učestvovalo 11 zemalja.
Druga MPG održana je nakon 50 godina, dakle 1932.—33., i tada su učestvovale u radu 25 zemlje. Ta dva značajna međunarodna naučna pothvata bitno su pridonijela znanju i napretku u proučavanju zemaljskog magnetizma, aurore i meteorologije.
Kasnije je 1953. godine, odlučeno, da se slični naučni pothvat prozove Međunarodna geofizička godina (MGG) i da se održi 25 godina nakon druge MPG, dakle 1957—58. godine. Plan istraživačkog rada proširen je ne samo geografski, već i drugim naučnim disciplinama. Danas učestvuju u tom radu 82 države, među njima i naša zemlja.
Postao/la 
