Dobrodošli na prvi forum o gradu Rijeci i Primorsko-goranskom zavičaju, koji je otvoren za sve ljude na svijetu, bez obzira na nacionalnost, vjeru i porijeklo.

Prijava  •  REGISTRIRAJ SE !

Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Dotaknite se neke teme iz bogate povijesti našeg grada. Jedino rubrika "Osobe" vezana je cijeli naš kraj. Pridonesite svojim prilogom da saznamo i naučimo nešto više .
Avatar korisnika
kobler
Rijekofil
Rijekofil
 
Postovi: 1327
Teme: 9
Pridružen: 30.9.2010, 12:29

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#361  PostPostao/la kobler » 27.9.2011, 09:40

Obitelj Perlow doselila je u Rijeku 1911. godine iz Rusije, iz mjesta koje se zove Vidrinko. Emigrirali su, kao mnogi, vođeni nadom i željom da se bolje živi. A Rijeka je u to doba još slovila kao prosperitetan grad gdje su već mnogi uspjeli zasnovati dobru egzistenciju. Uostalom Rijeka je, za mnoge iz Austro-ugarske kojima nebi krenulo, postala i odskočište za Ameriku…
Obitelj Perlow bila je već brojna – otac Mario, majka Rosa, te kćeri Sonia (?), Gisella (1904), Mira (1908), Paola (1910) i sin Ernesto (1906). U Rijeci se rodio još i Giuseppe (1913.). Živjeli su običan život, baš kao i mi svi ostali. Ali imali su, opet poput svih nas, još jednu egzistenciju – onu administrativnu. Ta forma prati nas kao sjena kroz život, ali najčešće s njom dolazimo u neposredan doticaj samo kad nam trebaju neki dokumenti i slično. Najčešće banalno i nezanimljivo. Emigrantima se ta forma puno jasnije miješa u svakodnevicu. Obiteljima poput ove, fatalno.

Iako su u Rijeci svi bili dobrodošli, građanstvo im baš nisu rado davali. Mađarsko državljanstvo još manje. Tako je obitelj Perlow sve one lomove u Rijeci nakon I. svjetskog rata provela zapravo administrativno nedefinirano. Bili su stranci s boravištem u Rijeci. Kad je 1924. Rijeka ušla u sastav Kraljevine Italije, status im se isprva nije mijenjao.
U svakodnevici roditelji su starili, a djeca su rasla, išla u školu, stekla neka zvanja. Ernesto je radio kao radnik, pa potom strojar. Giuseppe brijač. Sonja je otišla u Trst, tamo rodila sina (nazvala ga je po djedu), pa se vratila u Rijeku. Gisella je postala modistica, našla posao u tvornici šešira za dame, a Mira je radila kao krojačica i potom prestala kad se udala i kad su došla djeca. Otac Mario je umro.

Avatar korisnika
kobler
Rijekofil
Rijekofil
 
Postovi: 1327
Teme: 9
Pridružen: 30.9.2010, 12:29

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#362  PostPostao/la kobler » 27.9.2011, 09:44

U administrativnom životu svi su prvenstveno bili Židovi, pa onda Rusi. Tek 1928. godine su riječko građanstvo i talijansko državljanstvo stekli Ernesto i Gisella. Ne zajedno. Ernesto u ljeto, Gisella pred Božić. Sljedeće godine Giuseppe i mama Rosa, Mira je morala čekati 1931., a Paola 1933. Sad su mogli odahnuti. Prešli su u «Popolazione stabile». Napokon su bili obični. Naprosto Riječani.
Onda se Mira 1935. udala za mornara, kuhara na brodu, Giovannia Buccia, pa time stekla talijansko državljanstvo, ali sada kroz brak s talijanskim građaninom po rođenju. To je djelovalo čvršće.
I Gisella se u aprilu 1937. udala za Talijana. Edoardo De Simone bio je pomorac iz Napulja, čije talijanstvo nitko nije mogao dovesti u sumnju. I Giselli je na «Schedi» precrtano staro sticanje građanstva i udaren novi pečat: «citt. ital. Matr.» Činilo se u redu. Uostalom, za dva-tri dana otselili su u Napulj.
U običnom životu je sva presretna potkraj novembra rodila Sergia. I Mira je tad rodila prvu kćer Lilianu, a Alessandru (1939) nešto kasnije. Ernesto je 1936. oženio Carolinu Braun, pa je i ona, čudnog li raspleta, tek tada po njemu stekla talijansko državljanstvo. I rodila mu sina Silvia 1938.

Avatar korisnika
kobler
Rijekofil
Rijekofil
 
Postovi: 1327
Teme: 9
Pridružen: 30.9.2010, 12:29

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#363  PostPostao/la kobler » 27.9.2011, 09:45

Tada u njihov život na velika vrata nahrupi povijest. U Italiji su od ljeta zaredali «Il Manifesto della razza», pa «Dichiarazione sulla razza» (Manifesto), a u studenom i RDL 1728 u odbranu talijanske rase. No, za ljude poput obitelji Perlow sve je bilo gotovo još u rujnu s RDL 1381, koji propisuje postupak prema Židovima strancima. Art. 3. je bio i previše jasan: “Primanja u talijansko državljanstvo stranih Židova učinjena nakon 1. prosinca 1919. smatraju se poništenima u svakom pogledu.“ («Le concessioni di cittadinanza italiana comunque fatte a stranieri ebrei posteriormente al 1mo gennaio 1919 s'intendono ad ogni effetto revocate.»). Sve se vraća na staro, kao da ništa nije ni bilo.
I doista, uz toliku jasnoću preostalo je samo izraditi pečate: «Razza ebraica» i «Citt. it. revocata» i upisati datum i broj dekreta kojim je tako odlučeno. Poslovična sporost administracije ovdje je zatajila. Za cijelu obitelj dostajao je jedan dekret (br. 4517) i 24. siječnja 1939. sve je bilo gotovo. Izgubili su državljanstvo. Rasa je spašena.
Ni Gisella nije bila dovoljno daleko. Nije uključena u spomenuti dekret, ali je pečat «Razza ebraica» svejedno otisnut i na njenoj Schedi.
Za Miru se, sredinom 1939. zanimalo i Ministarstvo. Pitali su se, nije li možda već napustila područje države.
U to doba u Austriji su braća Kutschera izdala već nekoliko članaka posvećenih liječenju tuberkuloze autoimunim načinom. Po njima, izazovemo li umjetno kožni oblik tuberkuloze, tijelo će autoimunom reakcijom razviti antitijela, koja će izliječiti i plućni oblik tuberkuloze. Dapače, u to doba njihov je rad i prijedlog doživio negativne reakcije i proglašen neznanstvenim i duboko pogrešnim.
U Italiji je rat doživio preokret 8. septembra 1943., a od obitelji je prvo stradao Gisellin muž, Edoardo De Simone. Bio je mornar na bolničkom brodu «Gradisca», pa su ga Nijemci s drugima zarobili i odveli u zarobljenički logor u Njemačkoj. Sličnu sudbinu imao je i Giovanni Bucci.
Budući da su se još i Amerikanci iskrcali na Siciliji, Gisella je odlučila da bude bliže svojoj obitelji – otišla je sa Sergiom u Rijeku k svojoj majci. Nekako u isto doba iz ukinutog logora Belzec u Trst stižu Odilo Globocnik i Wirth, profesionalci istrebljenja i prvaci efikasnosti, ne bi li uredili slanje talijanskih židova u njemačke logore.
U administrativnom životu, Nijemci su na području koje je zahvatilo i Rijeku osnovali tzv. Operazions Zone Küstenland te od talijanskih vlasti preuzeli i već spominjane Schede. Iz tih Scheda bilo je jednostavno sastaviti popise osoba za hapšenja i slanje u logore.
I tako su se početkom travnja 1944. na ulici u Rijeci za Gisellu, malog Sergia i nonu Rosu svakodnevica i administrativni život sreli u vrlo ozbiljnoj formi, u liku njemačkih policajaca. Čekala ih je godina pakla.

Avatar korisnika
kobler
Rijekofil
Rijekofil
 
Postovi: 1327
Teme: 9
Pridružen: 30.9.2010, 12:29

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#364  PostPostao/la kobler » 27.9.2011, 09:47

Mira i njena šogorica, Antonia Bon rođ. Bucci, nisu se usudile protestirati kod Nijemaca, ali su otišle na talijansku policiju i sve ispričale, zatraživši posredovanje i oslobađanje. Rezultat? Izvješće napisano potkraj svibnja u riječkoj Prefekturi, čak nešto nehinjenog žaljenja i nemoć, potpuna nemoć da se bilo što poduzme. Svijest o toj nemoći probija iz svakog retka izvješća.
Uostalom, bilo je odviše kasno. Gisella, Sergio i Rosa već su Risieri San Saba, a kad su se izvukli iz te more, završili su u drugoj: 29. travnja u Auschwitzu. Nijemci nisu otezali ni s ostatkom obitelji. Pripadnici SS-a upali su u stan u Rijeci u via Milano 17 i sve ih odveli. Tako su i Mira s djevojčicama, i Sonja i Giuseppe završili u Risieri, pa zajedno s Gisellom i Rosom u Auschwitzu. Nakon puta od dana u stočnom vagonu.
Od muškaraca iz tog transporta dolazak u logor preživjelo je njih 29, od žena njih 53. Ostali su odmah po dolasku ubijeni u plinskoj komori.
Sergio je prvo ostao s mamom, ali je od nje odvojen 14. svibnja i odveden u Blok 11. Tamo je administrativno zadržao ime na komadu papira, a u svakodnevici ga izgubio i dobio novi identitet. Sad je postao broj 179614.
Tog dana pregledao ga je Jozef Mengele, zloglasni doktor Mengele, i operirao mu tonzile. Što je još gore, izabrao ga je, uz još devetnaestoro druge židovske djece (10 dječaka i 10 djevojčica u dobi od 5 do 12 godina) za eksperimente koje će u logoru Neuengamme provoditi Kurt Heissmeyer. Stavili su ih u Blok br. 10 – Dječju baraku.
Naravno, nitko od obitelji Perlow nije mogao imati ni pojma da postoji netko tko se zove Heissmeyer. Još manje da je u pitanju relativno mlad ambiciozan liječnik koji iz petnih žila i pomoću poznanstava nastoji izgraditi karijeru, koja bi mu osigurala docenturu na nekom sveučilištu. I tko je, uostalom, mogao znati da je čitao radove braće Kutschera, i još gore, povjerovao kako bi mogao dokazati da su bili u pravu i da će Njemačkom Reichu priskrbiti efikasan lijek protiv tuberkuloze. A rijetko tko je čuo, jer to nije bilo nešto čime bi se Hissmeyer ponosio, kako mu je sličan eksperiment na 32 ruska ratna zarobljenika u ožujku 1944. već propao. To je objasnio time što je materijal bio loš i zapravo mu trebaju djeca, jer njihov imunološki sustav još nije načet.
Djeca izabrana za Hissmayerov eksperiment živjela su u baraci do 13. prosinca, a tada su ih vlakom poslali u Neuengamme, gdje su stigli 22. prosinca. Do Nove godine su ih pustili na miru, a 9. siječnja počeli su eksperimenti u «Hissmyerovom odjelu». Tada je Hissmyer osobno zarazio djecu tuberkulozom, tako što bi im ispod desnog pazuha odrezao dio kože, te tkivo ispod zarezao u križ i unio dio kulture tuberkuloze. Potom su rane tretirane tuberkulinom.
U desetak dana sva su se djeca razboljela, a Hissmeyer je ponovio postupak zaraživanja, a zatim je 3. i 4. ožujka svoj djeci operativno uklonjen limfni čvor ispod pazuha. Na koncu, tjedan dana potom, djeci su uklonjeni i preostali limfni čvorovi ispod pazuha. Sve žlijezde pohranjene su u staklene posude i poslane na analizu dr. Hansu Kleinu. Analize su bile gotove 12. ožujka i bile su poražavajuće: nikakvo antitijelo u žlijezdama nije pronađeno. Pokus je opet propao.

Avatar korisnika
kobler
Rijekofil
Rijekofil
 
Postovi: 1327
Teme: 9
Pridružen: 30.9.2010, 12:29

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#365  PostPostao/la kobler » 27.9.2011, 09:49

I, kao što su pobili Ruse iz prvog pokusa, sad se trebalo riješiti «materijala» i svjedoka. Zapravo, Hissmeyer je jednostavno otišao. Nije više imao što tražiti u logoru. Niti ga je bilo briga. Komandant logora, Max Pauly, pitao je u Berlinu što mu je činiti i 20. travnja dobio pravi administrativni odgovor: «Hissmeyerov odjel je ukinut.» Bezlično, sterilno i jasno.
Tu se još jednom umiješala «velika povijest». Upravo u trenutku kad je stigao odgovor iz Berlina, u logoru Neuengamme bili su predstavnici švedskog Crvenog križa, koji su dobili odobrenje da mogu kamionima u Dansku prevesti skandinavske logoraše. To je onemogućilo rješenje na koje su SS-ovci bili navikli – pobiti svih, kremirati i ukloniti ostatke, tako da ne ostanu tragovi.
Umjesto toga, Pauly je naredio podoficiru SS-a Wilhelmu Dreimanu da sve za likvidaciju potrpa u poštanski kamion pa ih se riješi u školi u Bullenhuser Dammu. Ta škola služila je kao izdvojeni dio logora, a posljednjih dana u njoj su bili koncentrirani logoraši iz Danske i Norveške, koje je švedski Crveni križ do tada bio evakuirao. Škola je, dakle bila prazna.
Logorski doktor Alfred Trzebinski dao je djeci injekcije morfija, dok su tri SS-ovca predvođena Arnoldom Strippelom objesili dva francuska liječnika logoraša i dva nizozemska bolničara također logoraša. Nešto djece umrlo je već od injekcije, a ona trojica objesili su ih još na kuke na zidovima, da budu sigurni u dječju smrt. Na kraju je stigao i kamion s 24 ruska logoraša, pa su povješali i njih.
Da im ubijanje prođe lakše, svaki od krvnika dobio je po litru rakije i cigarete, kažu. Ujutro, onako pijani i ostrvljeni, pobacali su leševe natrag u kamion i vratili se u Neuengamme, gdje su leševe spalili, a pepeo rasuli da mu se ne nađe ni traga.
Devetnaest dana potom završio je II. svjetski rat, a s njim i vlast onih koji se nisu mogli othrvati svim onim kušnjama.
Nenadoknadive živote dvadesetoro djece odnijela je besmisao administracije koja je, eto u krivi čas jednom uspjela biti efikasna, ne samo u Rijeci, već i Berlinu u času kad se nacistička država raspada.
A s druge strane, promislimo malo: što je život dvadesetoro, pa i više, ljudi spram mjesta docenta na pravom fakultetu i slave otkrivača lijeka protiv tuberkuloze? Ako je to cijena, tko bi još odolio takvoj kušnji?





Kraj.

gost
 

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#366  PostPostao/la gost » 27.9.2011, 18:26

:bravoveliki:

Avatar korisnika
medo90
Šegrt
Šegrt
 
Postovi: 372
Teme: 5
Pridružen: 5.8.2011, 08:15
Lokacija: Rijeka, Drenova

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#367  PostPostao/la medo90 » 28.9.2011, 07:51

:bravoveliki:
Šegrtica

gost
 

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#368  PostPostao/la gost » 30.9.2011, 10:17

Bravo kobler. :bravoveliki:
Samo bistra glava nezamućena svakodnevnim tupostima i slobodan duh mogu ovako ispričati priču.
Jedna od samo nekoliko priča koje sam u dahu pročitao na ovom forumu.

Avatar korisnika
kobler
Rijekofil
Rijekofil
 
Postovi: 1327
Teme: 9
Pridružen: 30.9.2010, 12:29

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#369  PostPostao/la kobler » 30.9.2011, 13:53

Sergiove sestrične, Mirine kćeri Andra i Tatiana preživjele su logor. Tatiana živi u Belgiji, a Andra u Italiji. Već dva puta bile su u Rijeci, a doći će i ove godine.

Avatar korisnika
Adamić
Moderator
Moderator
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 21306
Teme: 856
Pridružen: 12.6.2009, 02:27
Lokacija: Grad Rijeka

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#370  PostPostao/la Adamić » 30.9.2011, 14:54

:bravoveliki:

gost
 

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#371  PostPostao/la gost » 30.9.2011, 16:41

kakva grozna i tužna priča :cry:

gost
 

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#372  PostPostao/la gost » 1.10.2011, 23:30

Jedne nedjelje u Lokvama...

Jedne nedjelje, 24. listopada 1954. godine, nogometaši Pomorca gostovali su u Lokvama, gdje su igrali prvenstvenu utakmicu protiv domaćeg Risnjaka. Igrana na teškom, kišom natopljenom terenu, utakmica je bila vrlo oštra, nervozna i gruba. Domaći su igrači prednjačili u nesportskoj igri, pa je sudac Stojković iz Rijeke vrlo odlučno, hrabro, pokazao put u svlačionicu domaćem vrataru koji je u jednom trenutku upravo davio Slavka Sablića. Ova je odluka izazvala oštre prosvjede i reakciju domaćih igrača i navijača, koji su do kraja utakmice nastojali svim sredstvima izboriti pobjedu. Pritom su pretjerali s grubostima, ishod čega su bila dva ozlijeđena Kostrenjana koja su kraj utakmice dočekala šepajući, kao statisti.

Usprkos svim pritiscima i prijetnjama, Kostrenjani su izborili rezultat 0:0, a po završetku susreta bili su fizički napadnuti zajedničkom akcijom domaćih igrača i navijača, koji su ih “srdačno ispratili” do stanice i ukrcaja na vlak. Pratnji su se pridružili i domaći psi (!!!), koji su i za vrijeme utakmice bili huškani na gostujuće igrače kada bi prilazili granici igrališta ili ubacivali loptu u igru rukama. Srećom, sve je prošlo bez težih posljedica. Tek u vlaku Kostrenjani su se osjetili sigurnima, mogli su odahnuti.

Avatar korisnika
Adamić
Moderator
Moderator
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 21306
Teme: 856
Pridružen: 12.6.2009, 02:27
Lokacija: Grad Rijeka

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#373  PostPostao/la Adamić » 2.10.2011, 04:08

KALVARIJA NA KOZALI

14. rujna 1676. godine , na katolički blagdan Uzvišenja sv. Križa, počela je Brašćina sv. Križa na riječkom Goljaku uređivati Kalvariju. Taj prvorazredni spomenik riječke kulturno-povijesne baštine danas je, međutim, u jadnome stanju te se umjesto da bude na ponos Riječanima može zaključiti kako se nastavlja... – kalvarija Kalvarije.

Uzvisina Goljak, kako piše riječki povjesničar Kobler, služila je od davnina riječkim mladićima “prema senjskim običajima” za tučnjave, koje su se održavale u četvrtak sredinom mesopusta. Bilo je znatno povrijeđenih, a vjerojatno i ubijenih u tim krvavim “zabavama”. Da bi se i to spriječilo oživljen je kult Presvetog Raspela i uređenje Kalvarije na Goljaku, a riječki mladići su borbeni duh održavali na ulicama, ali simbolično s drvenim mačevima u rukama. Taj običaj mačevanja je prestao otprilike oko 1840. godine.

Najstarije obavijesti o štovanju kulta riječkoga Raspela dolaze nam od oca Martina Bavčera (Martina Bauzera), rektora riječkog isusovačkog Kolegija (1638-1640; 1652-1654). Bavčer je, da spomenem usput i to, prvi slovenski povijesničar. Bio je isusovac u Rijeci te u svojim zapisima spominje izvjesnog Petra Lončarića, koji se 1296. godine nabacio kamenom na Raspelo, ljut što je izgubio na kartama. Momak iz tadašnje crne kronike, zapisane perom oca isusovca tri i pol stoljeća nakon događaja, kažnjen je odsjecanjem ruke, ali stoga što je iz tijela Raspetog prema predaji potekla krv, stvoren je kult Presvetog Raspela, koji se još uvijek njeguje. Raspelo je danas danas izloženo na glavnome oltaru katedrale sv. Vida, gdje stoji od 14. rujna 1712. godine kad je izrađen novi mramorni oltar. Dana 15. rujna 1813. godine, kako piše Andrija Rački u knjizi Povijest grada Sušaka, Riječani radosno proslavili pad Napoleona te je u spomen toga okrunjeno srebrnom krunom Presveto Raspelo u crkvi sv. Vida.

Na uzvisini Goljak, tamo gdje se danas uzdižu neboderi naselja Kozala II., počela je Brašćina sv. Križa 1676. godine uređivati Kalvariju.
Pravila Brašćine / ili bratovštine/, čiji je službeni jezik bio hrvatski, sastavio je o. Nikola Hermon u priručniku “Brašno duhovno” 1693. godine. Brašćina je imala zadaću obnoviti i popularizirati kult čudotvornog riječkoga Raspela, a za upravljanja o. Mije Šorše na Goljaku je obilježena posebno svečano svetkovina Uzvišenja Svetoga križa 14. rujna 1676. kada je uz rimski limes koji je tada još uvijek postojao na Goljak pošla velika procesija s teškim raspelom kojega su nosila čak 24 čovjeka. Uz to raspelo postavljena su još dva manja križa. Godine 1683. pod raspelom je postavljen kip Majke Božje, gdje su se svake godine 18. travnja održavale procesije.
Prva kapelica na Goljaku izgrađena je 1677. godine i bila je posvećena uspomeni na Sveti Grob. Ta je kapelica 2004. godine prilikom postavljanja plinskih instalacija otkopana i istražena te nanovo zatrpana. Tipično riječki! Temeljni kamen za ovu kapelicu, uz koju je bilo uređeno i prvo riječko kumunalno groblje izvan obzidanog grada, blagoslovio je pulski biskup Bernardin Corniani. Druge dvije kapelice, podignute na 400-tu obljetnicu krvarenja Raspela 1696. godine, izgrađene su na početku Kalvarije.
Nakon izgradnje ove dvije kapelice, napravljena je na Kalvariji i špilja Svetoga Petra s drvenim kipom apostola-pokornika i grbom Riječanina, pićanskog biskupa Petra Antona Gausa, donatora pećine i kronogramom iz godine 1696. Taj grb je u novije doba ukraden. Posije više od sedam desetljeća podignute su 1768. godine još dvije kapelice, jedna posvećena Kristu nakon što ga je Pilat izveo pred narod (Ecce Homo), a druga pobožnim ženama koje odlaze na Isuswov grob. Iste je godine uređen i dio puta na Kalvariji. Sve u svemu, bilo je u 17. stoljeću dvanaest kapela-postaja. Nakon što je car Josip II. krajem 18. stoljeća proveo svoje reforme pala je kao žrtva i Brašćina sv. Križa. Nakon ukinuća isusovačkog reda 1773. godine upravu nad kapelom Kristova Groba preuzela je crkva sv. Vida.

Izgradnjom novoga naselja Kozala II. na vrhu Goljaka, kada je gorni dio Kalvarije srušen 1970. godine, ostale su zazidane kapelice, stepenice, komadić rimskog limesa i žaljenje što se Kalvarija kao jedinstvena cjelina nije sačuvala. Kip Žalosne Gospe, koji se nalazio podno križa na Kalvariji, vraćen je 1977. godine približno na svoje mjesto, ali je naknadno devastiran.

Autor teksta Goran Moravček


Slika
Kalvarija. Ovakve kvalitete slike još nema nigdje. Sken je moj. ;)

gost
 

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#374  PostPostao/la gost » 2.10.2011, 21:21

Nogometni klub «5lavija»

Početkom XX. st. na Trsatu je u okviru Čitaonice postojala raznolika društvena djelatnost. Čitaonica je bila baza iz koje je niknulo nekoliko društava. Tome je osobito pogodovala izgradnja novoga Doma, koja je svakako pozitivno utjecala na daljnji razvoj i napredak društveno-kulturnih aktivnosti. Oko nje su bili okupljeni i mladi Trsaćani, koji su ponuđenim zanimljivim sadržajima oplemenjivali svoje svakodnevne aktivnosti. Tijekom vremena pojavila se medu njima i želja za organiziranim sportskim djelatnostima, pa je god. 1905. - potporom članova Čitaonice - na Trsatu osnovan nogometni klub. I u ovome slučaju godina osnutka nije precizno određena. Tako Z. Matrljan piše kako je jedan od prvih igrača kluba, Klement Kamenar, kazao kako je klub osnovan 1910. godine. No, i prema toj mogućoj kasnijoj godini osnutka klub je jedan od najstarijih u Hrvatskoj.
Po uzoru na tada najtrofejniji i najuspješniji klub na europskim prostorima - «Slaviju» iz Praga - trsatskome su klubu dali to ime. Pretpostavljamo da je i prijateljstvo Čeha i Trsaćana pogodovalo da predloženo ime kluba bude prihvaćeno.
Prvi predsjednik kluba bio je Gustav Stošić, koji je uz tajnika Mihaela Mihelčića, blagajnika i «oružara» K. Kamenara te odbornike Dragu Koharovića i Ivana Matrljana, bio članom Odbora kluba. Kamenara je na toj dužnosti zamijenio Ive Limpić. Odbor je sastanke održavao u dvije trsatske gostionice.
Klub je financiran donacijama igrača; nije bio utvrđen fiksan iznos, nego je donacija ovisila o materijalnome stanju svakoga. Također, igrači su sami kupovali svoje dresove: ljubičastu majicu, bijele hlače i crne čarape. Kao prvi igrači kluba spominju se: K. Kamenar, Karla Glažar (Klarićev), File Stipčić Cipela, Slave Santa, Fausto Sveško, I. Limpić, Tone Pilepić-Catara, Fran Matrljan-Poeta, Ivan (Nino) Škerl, Marijan Matković, Božo Sveško, Marijan Glažar, Marijan Glažar (Bazilijev), Serafin Kolacio, Pepe Kučić, Milan Matković (Luiđijev), I. Matrljan, Delić Sveško, Fausto Marač.
Igrači su za trening koristili više trsatskih travnatih lokacija; postojala je ideja da se izgradi nogometno igralište, ali potrebnih financijskih sredstava nije bilo, stoga se ideja nije mogla realizirati. Početkom Prvoga svjetskog rata i ova aktivnost zamire.


Slika

Značka Slavije

Avatar korisnika
nikola
Zaražen virusom R13Ka
Zaražen virusom R13Ka
 
Postovi: 11101
Teme: 266
Pridružen: 27.7.2009, 16:32
Lokacija: Na kopnu, moru i u zraku

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#375  PostPostao/la nikola » 18.10.2011, 17:21

U našem su kraju stanovali jednoć Iliri, predhodnici današnjih Arbanasa (Albanaca op.a.). NJima je spašen spomen u riječi Eneo, kojom se jednoć nazivalo našu Fiumaru. Poznato je, da su naši susjedi preko Rječine opet oživjeli to ime. Vele, da riječ dolazi od albanske odnosno ilirske riječi "uj", što znači voda. Kelti ostaviše spomen na sebe u geografskim nazivima Trsat, Phlawon, Pfaumf, čime se jednoč krstila Rijeka. Grci ovjekovječiše svoje ime u riječima Kurykta (Krk), Adria (Jadran), Colapis (Kupa), a Latini u nazivima Arsia, Segnia, Albona. Od naroda, što danas živu, dobismo također nešto naziva. Od talijanaca Školjić (Scoglietto), Turnić (torre), Kortil (Cortile), od Nijemaca Štrangu (Strange) i Ketinu ( od Kette). Francuzi nam okrstiše Piket (Hreljin), što znači vojničku četu ili stražu...I tako ima u našem kraju dosta imena, što nas potsjećaju na one, koji su se prije nas ovuda širili.
JAPANSKI: リエカ KINESKI: 里耶卡 KOREJSKI: 리예카 GRČKI: Ριέκα HEBREJSKI: רייקה LATINSKI: Tarsatica

PrethodniSljedeće

  • Similar Topics
    Odgovori
    Pogledano
    Zadnji post

Vrati se na: Povijest

Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost