Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Dotaknite se neke teme iz bogate povijesti našeg grada.

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

PostPostao/la Adamić » 15.9.2011, 14:03

Bravo ilirija, tekst kojeg pročitaš u jednom dahu. ;) :zastava: :bravo:
Slika
Batthyany:Nije palača prevelika nego si ti premalen !
Riječka naj naj rubrika ! Jeste li znali ?
Avatar korisnika
Adamić
Moderator
 
Postovi: 17644
Teme: 655
Pridružen: 12.6.2009, 02:27
Lokacija: Grad Rijeka
Medalje: 6
Fotograf mjeseca (1) Nagrada za pročitanu knjigu (1) Dobrovoljni darivatelj krvi (1) Autor 1000 postova (1) Autor 10 000 postova (1)
Autor 10 tema (1)

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

PostPostao/la nikola » 18.9.2011, 21:09

VOJNO-INDUSTRIJSKA ŠKOLA «ALEKSANDAR RANKOVIĆ»


Naziv je to škole koja je djelovala u novoizgrađenoj zgradi na lokaciji Jože Vlahovića 10 u kojoj su danas smještene naša Prometna škola i Strojarska škola za industrijska i obrtnička zanimanja. Vojno-industrijska škola osnovana je 1947. godine odlukom CUB-e (Centralne uprave brodogradnje) s namjenom osposobljavanja i obrazovanja kadrova za potrebe tadašnjeg Poduzeća «Aleksandar Ranković» (bivši Torpedo). Škola je izgrađena u neposrednoj blizini spomenutog poduzeća, bila je vojnog karaktera (imala je vojnu upravu) i internatskog tipa što znači da su njeni polaznici-pitomci u školi imali besplatno stanovanje, opskrbu, vojno odijelo, obuću i školski pribor.

Sama školska zgrada po svojim vanjskim karakteristikama (jednostavna gotovo stroga geometrijska forma, dvokatna s dva reda prozora, u prizemlju prozori su s rešetkama) djeluje prilično neprivlačno kako to već i bivaju vojni objekti poput nekadašnjih kasarni ili vojarni. Stoga i svjedoči o projektiranju i gradnji «po zadatku» ili po, rekli bismo danas, naputku osnivača i svakako tadašnjeg ideološkog ozračja. No, autor projekta ( koji je, nažalost, nepoznat)[11] poštivao je zadano, na sreću, samo u vanjskom oblikovanju, dok je oblikovanje interijera učinjeno s mnogo pozitivnog i autorski kreativnog promišljanja. O tome nam govore izuzetni i po mnogočemu specifični prostori unutar zgrade kao što su prostran, svjetao ulazni hol u kojeg se ulazi na glavna i sporedna vrata, široki hodnici i nekadašnji jedinstveni prostor kino-dvorane koja predstavlja svojevrsni specifikum u odnosu na druge školske zgrade pa čak i zgrade istog tipa i namjene. Autorova je namjera bila, po mnogočemu sudeći, stvoriti prostor za što ugodnije kolektivističko življenje, učenje i rad u kojem će se pojedinac ugodno osjećati unatoč strogom vojnom režimu. Upravo takva funkcionalnost u projektiranju prostora (svijetao, zračan, prostran, topao) karakteristika je moderne arhitekture koja se s navedenim postavkama pojavljuje čak i kasnije, odnosno 60-ih godina, ne tako davno, prošloga stoljeća.

Iako nam iz današnje perspektive ovakvo tumačenje može zvučati previše afirmativno, činjenica jest, a to potvrđuje i razmišljanje prof. Jasne Rotim –Malvić[12], da usprkos zapuštenosti školska zgrada ima svojevrsnu arhitekturnu vrijednost. Autor projekta je, koristeći modernističke detalje kao što su primjerice: motiv mozaično ostakljenog pročelja zgrade, venecijanski taraco s tipičnim tamno crvenim obrubom, jednostavna stubišna ograda od savinutih željeznih cijevi, tzv. «skriveno stubište» s postrance produženom i zaobljenom početnom stubom; oblikovao interijer uklopivši se u modernu koncepciju svojstvenu arhitekturi između dva rata odnosno 30-ih godina.

Uvažavajući zadane tendencije u modernoj arhitekturi kao što su funkcionalizam i konstruktivizam prema onoj poznatoj Sullivanovoj tezi da «oblik slijedi funkciju», školska zgrada jest u skladu s njenom tada primarnom zadaćom, a to je kako je već ranije istaknuto vojni internat i škola u privredi. Ovom razmišljanju svakako nije bio cilj prikazati školsku zgradu reprezentativnim objektom moderne arhitekture, no nikako je ne bismo trebali podcjenjivati tek, možda zajedničkim nastojanjima utemeljenim na već odavno zamrlom i usudila bih se reći, prezrenom kolektivizmu, udahnuti joj izgubljenu dušu.


Polaznici-pitomci ove škole, pored toga što su u njoj živjeli ( izlazak su imali jednom tjedno, obično za vikend kada su upućivani na dobrovoljni rad) imali su radionice u kojima se održavala praktična obuka (najčešće je riječ o ručnoj obradi metala), učionice, zajedničke prostore za druženje i zabavu i sl. U školi je vladao vojni režim po ruskom načelu: postojali su sobni starješine i »vaspitači» odnosno odgojitelji. Kolektivno su se obavljale sve aktivnosti (ručak, tuširanje, spavanje, učenje, rad) a prije svake, učenici su se obavezno postrojavali.

Svi su nosili uniforme, obično s oznakama pripadnosti školi i crticama na epoletama (I;II;III) kako bi se znao stupanj ili godina pohađanja. U slučaju bilo kakvog prijestupa, učenika se kažnjavalo i osramoćivalo javnim skidanjem oznaka. Dnevni je raspored pomno isplaniran u duhu kolektivizma: ustajanje, nastava, praktična obuka; obavezno popodnevno spavanje, učenje. Uvečer se održavao kulturno-umjetnički program (folklor, zborovi) ili su se u kino-dvorani prikazivali agitpropovski filmovi, a kasnije i poznati igrani filmovi. Prije spavanja u sobama se, pod vodstvom sobnog starješine, obavezno provodila diskusija dnevno-političkih tema. U diskusiji su morali svi sudjelovati odnosno svi su morali iskazati svoje stavove i razmišljanja. U 21 sat gasila su se svjetla i odlazilo se na spavanje.

______________________________________________

[10] Škola je dobila ime po Aleksandru Rankoviću, poznatom političaru i komunistu u bivšoj Jugoslaviji. Od 1946. god. bio je ministar unutarnjih poslova, a 1948.-53. potpredsjednik savezne vlade. 1966. lišen je funkcija u Savezu komunista Jugoslavije, kasnije izbačen iz SKJ te odlukom Savezne skupštine razriješen svih državnih funkcija. Leksikon JLZ, Zagreb, 1974., str. 814.

[11] U Državnom arhivu u Rijeci ne postoji, nažalost, nikakva tehnička dokumentacija o školskoj zgradi. Pronađeni su nacrti o objektu koji je 1958. god. nadograđen na postojeću zgradu, a uključivao je prostorije kovačnice, kalionice i varionice (današnja «šah-sala»). Izgradnju objekta je naručila Metalska industrijska škola, a projekt potpisuje Rijeka – Projekt ing. Franković N.

[12] Jasna Rotim - Malvić jedna je od autorica knjiga Arhitektura moderne i Arhitektura historicizma u Rijeci. Posebno se bavi istraživanjem međuratne i poslijeratne arhitekture. Prema njenim zapažanjima autor projektant školske zgrade mogao bi biti Zdenko Kolacio, koji je u tom periodu projektirao stambene zgrade radničkog naselja «A. Ranković», ili je na projektiranju angažirana osoba koja je izradila projekt obnove zapadne strane montažne radionice poduzeća «A. Ranković» ( postoje mnogi zajednički detalji u uređenju tvorničkih prostora i školskih radionica).
JAPANSKI: リエカ KINESKI: 里耶卡 KOREJSKI: 리예카 GRČKI: Ριέκα HEBREJSKI: רייקה LATINSKI: Tarsatica
Avatar korisnika
nikola
Počasni član
 
Postovi: 11192
Teme: 238
Pridružen: 27.7.2009, 16:32
Lokacija: Na kopnu, moru i u zraku
Medalje: 5
Fotograf mjeseca (1) Nagrada za pročitanu knjigu (1) Autor 1000 postova (1) Autor 10 000 postova (1) Autor 10 tema (1)

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

PostPostao/la nikola » 26.9.2011, 19:07

PRIČA O MOSTOVIMA NA RJEČINI KOD GOSPODSKOG SELA I LUKEŽI

Tek 1996. godine nad tokom Rječine nadvio se betonski most i asfalt na cesti Lopača-Lukeži. Od kraja II svjetskog rata pa sve do te 1996. godine, mještani Gospodskog sela i Lukeži morali su ići naokolo da bi došli na drugu stranu Rječine ili u Rijeku.

Stari krasan most nosio je ime sv. Ivana Nepomuka-mučenika, te je uz njega bio i veliki kip sveca zaštitnika, i to na strani Lopače. Sami most bio je granica, kao i onaj kod Konta. Tadašnji stanovnici i gospoda znali su se šetati sve do kipa, koji je bio na betonskom postolju, a postolje je stajalo na tri niske stube.

Na Veliki petak 1941. talijanske trupe spustile su se iz smjera Lopače (koji je bio Italija) i okupirala čitav kraj. Tik mosta, na povišenom položaju gdje je nekada bio vinograd obitelji Pessi, nalazio se bunker kraljevine Jugoslavije, koji su kasnije koristili talijani i sa tog položaja nadgledali most i promet cestom.

Po kapitulaciji Italije, stigli su Nijemci i minirali most. Strašna eksplozija razrušila je most u komadiće, također i kip sveca, a okolne kuće, šterne i bunari također su stradali i popucali od siline detonacije.

Već 1945. prilikom povlačenja Nijemaca, domaće stanovništvo moralo je pod prijetnjom sada graditi most, kako bi povlačenje Nijemačkih snaga bilo brže. Tako je izgrađen drveni novi čvrsti most, ali ne zadugo.

Tim mostom dvadesetak dana se u travnju povlači Nijemačka artiljerija, kamioni i vojska, a kada su se potpuno povukli-minirali su most.

Opet su mještani bez mosta.

Stanovnici Lukeži ponovno su po oslobođenju počeli u pilani imanja obitelji Pessi, tj u Gospodskom selu, drvenu građu za novi most, koji je i napravljen od balvana. Pet godina nakon toga, jesenske kiše bile su toliko jake da se Rječina izlila iz korita, srušena su mnoga stabla, te se sve skupa zabijalo u most, koji se urušio, i zajedno sa srušenim stablima odnijela ga Rječina nizvodno.

Tek 1996. godine, na mjestu starog mosta napravljen je novi betonski most koji danas spaja Gospodsko delo i Lopaču!!!

No evo još jedna priča dovitljivih mjesštana.

Kako godinama nije bilo prelaska iz Gospodskog sela i Lukeži prema Lopači i Rijeci, mještani su kod niskog vodostaja znali postaviti tavalon i tako prelazili sa jedne na drugu stranu rijeke. Taj je prijelaz bio opasan i nespretan, a nabujala Rječina često je tavalon samo pokupila u svom kretanju prema moru. Tako su dva brata, Anton i Drago Brnelič, našli drugo riješenje.
Uz pomoć radnika pilane, stavili su željeznu sajlu, vezali je i dobro napeli. Na sjlu su stavili željeznu stolicu i načinili prijelaz preko riječnog korita.

Sistem prelaska preko Rječine-sjelo se na stolicu i otpustilo konopac koji je držao i zakočio stolicu. Čim bi se otpustila, stolica je poletjela prema sredini Rječine.Konopcem se moralo vući do druge obale.Događalo se da su mještani padali u vodu, i bio je opasan pokušaj prijelaska, no taj sistem napravljen 1953. godine, koristio se do 1961- godine!

Tada je malo niže od mjesta gdje je stajao veliki most, sagrađen mali drveni samo za pješake. Tada su sajla i stolica ukinute.
Eto zanimljive priče o mostovima postavlljenim na istom mjestu u drugo vrijeme. Ista priča poduprijeta slikama, nalazi se i u temi Rječki mostovi. :pozdrav:
JAPANSKI: リエカ KINESKI: 里耶卡 KOREJSKI: 리예카 GRČKI: Ριέκα HEBREJSKI: רייקה LATINSKI: Tarsatica
Avatar korisnika
nikola
Počasni član
 
Postovi: 11192
Teme: 238
Pridružen: 27.7.2009, 16:32
Lokacija: Na kopnu, moru i u zraku
Medalje: 5
Fotograf mjeseca (1) Nagrada za pročitanu knjigu (1) Autor 1000 postova (1) Autor 10 000 postova (1) Autor 10 tema (1)

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

PostPostao/la zokxy » 26.9.2011, 21:17

A taj most koji je 1996. izgrađen radila je moja firma ...

a kako je izgrađen bez građevinske dozvole moj bivši šef koji je vodio radove završio je na sudu zbog njega ...

Pita ga sudac - pa dobro čovječe kako si mogao graditi most bez Građevinske dozvole?

A on će njemu: Pitao bih vas ja suče biste li vi uzeli radnu knjižicu ( ili gradi ili otkaz!) i ne radili most ili biste ga ipak sagradili!


I dan-danas nisam siguran da je most legaliziran.
Avatar korisnika
zokxy
Baniran
 
Postovi: 4264
Teme: 104
Pridružen: 17.5.2010, 21:55
Lokacija: Trsat / Vežica

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

PostPostao/la nikola » 26.9.2011, 21:46

Dakle, saga o mostu se nastavlja...mogli bi ga opet srušiti.
JAPANSKI: リエカ KINESKI: 里耶卡 KOREJSKI: 리예카 GRČKI: Ριέκα HEBREJSKI: רייקה LATINSKI: Tarsatica
Avatar korisnika
nikola
Počasni član
 
Postovi: 11192
Teme: 238
Pridružen: 27.7.2009, 16:32
Lokacija: Na kopnu, moru i u zraku
Medalje: 5
Fotograf mjeseca (1) Nagrada za pročitanu knjigu (1) Autor 1000 postova (1) Autor 10 000 postova (1) Autor 10 tema (1)

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

PostPostao/la kobler » 27.9.2011, 09:38

Hannah Arendt u svojem La banalità del male, (Feltrinelli, Milano 2001) napisala je: „Mnogi Nijemci, mnogi nacisti, vjerojatno velika većina, bili su na kušnji da ne ubiju, ne kradu, ne pošalju u smrt svoje susjede […], i morali su biti na kušnji da ne izvlače korist iz tih zločina i ne postanu sudionici. No samo Bog zna kako dobro su naučili da se odupru tim kušnjama.“
(«Molti tedeschi e molti nazisti, probabilmente la stragrande maggioranza, dovettero esser tentati di non uccidere, non rubare, non mandare a morire i loro vicini di casa […]; e dovettero esser tentati di non trarre vantaggi da questi crimini e divenirne complici. Ma Dio sa quanto bene avessero imparato a resistere a queste tentazioni.
»

Sudbina Sergia De Simonea i njegove mame, bake, tete i sestrični i drugih rođaka još je jedan tragičan prilog o onima od Rijeke do Auschwitza i Hamburga koji nisu odoljeli takvoj kušnji.
Avatar korisnika
kobler
Lokalpatriot
 
Postovi: 1315
Teme: 5
Pridružen: 30.9.2010, 12:29
Medalje: 2
Nagrada za pročitanu knjigu (1) Autor 1000 postova (1)

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

PostPostao/la kobler » 27.9.2011, 09:40

Obitelj Perlow doselila je u Rijeku 1911. godine iz Rusije, iz mjesta koje se zove Vidrinko. Emigrirali su, kao mnogi, vođeni nadom i željom da se bolje živi. A Rijeka je u to doba još slovila kao prosperitetan grad gdje su već mnogi uspjeli zasnovati dobru egzistenciju. Uostalom Rijeka je, za mnoge iz Austro-ugarske kojima nebi krenulo, postala i odskočište za Ameriku…
Obitelj Perlow bila je već brojna – otac Mario, majka Rosa, te kćeri Sonia (?), Gisella (1904), Mira (1908), Paola (1910) i sin Ernesto (1906). U Rijeci se rodio još i Giuseppe (1913.). Živjeli su običan život, baš kao i mi svi ostali. Ali imali su, opet poput svih nas, još jednu egzistenciju – onu administrativnu. Ta forma prati nas kao sjena kroz život, ali najčešće s njom dolazimo u neposredan doticaj samo kad nam trebaju neki dokumenti i slično. Najčešće banalno i nezanimljivo. Emigrantima se ta forma puno jasnije miješa u svakodnevicu. Obiteljima poput ove, fatalno.

Iako su u Rijeci svi bili dobrodošli, građanstvo im baš nisu rado davali. Mađarsko državljanstvo još manje. Tako je obitelj Perlow sve one lomove u Rijeci nakon I. svjetskog rata provela zapravo administrativno nedefinirano. Bili su stranci s boravištem u Rijeci. Kad je 1924. Rijeka ušla u sastav Kraljevine Italije, status im se isprva nije mijenjao.
U svakodnevici roditelji su starili, a djeca su rasla, išla u školu, stekla neka zvanja. Ernesto je radio kao radnik, pa potom strojar. Giuseppe brijač. Sonja je otišla u Trst, tamo rodila sina (nazvala ga je po djedu), pa se vratila u Rijeku. Gisella je postala modistica, našla posao u tvornici šešira za dame, a Mira je radila kao krojačica i potom prestala kad se udala i kad su došla djeca. Otac Mario je umro.
Avatar korisnika
kobler
Lokalpatriot
 
Postovi: 1315
Teme: 5
Pridružen: 30.9.2010, 12:29
Medalje: 2
Nagrada za pročitanu knjigu (1) Autor 1000 postova (1)

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

PostPostao/la kobler » 27.9.2011, 09:44

U administrativnom životu svi su prvenstveno bili Židovi, pa onda Rusi. Tek 1928. godine su riječko građanstvo i talijansko državljanstvo stekli Ernesto i Gisella. Ne zajedno. Ernesto u ljeto, Gisella pred Božić. Sljedeće godine Giuseppe i mama Rosa, Mira je morala čekati 1931., a Paola 1933. Sad su mogli odahnuti. Prešli su u «Popolazione stabile». Napokon su bili obični. Naprosto Riječani.
Onda se Mira 1935. udala za mornara, kuhara na brodu, Giovannia Buccia, pa time stekla talijansko državljanstvo, ali sada kroz brak s talijanskim građaninom po rođenju. To je djelovalo čvršće.
I Gisella se u aprilu 1937. udala za Talijana. Edoardo De Simone bio je pomorac iz Napulja, čije talijanstvo nitko nije mogao dovesti u sumnju. I Giselli je na «Schedi» precrtano staro sticanje građanstva i udaren novi pečat: «citt. ital. Matr.» Činilo se u redu. Uostalom, za dva-tri dana otselili su u Napulj.
U običnom životu je sva presretna potkraj novembra rodila Sergia. I Mira je tad rodila prvu kćer Lilianu, a Alessandru (1939) nešto kasnije. Ernesto je 1936. oženio Carolinu Braun, pa je i ona, čudnog li raspleta, tek tada po njemu stekla talijansko državljanstvo. I rodila mu sina Silvia 1938.
Avatar korisnika
kobler
Lokalpatriot
 
Postovi: 1315
Teme: 5
Pridružen: 30.9.2010, 12:29
Medalje: 2
Nagrada za pročitanu knjigu (1) Autor 1000 postova (1)

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

PostPostao/la kobler » 27.9.2011, 09:45

Tada u njihov život na velika vrata nahrupi povijest. U Italiji su od ljeta zaredali «Il Manifesto della razza», pa «Dichiarazione sulla razza» (Manifesto), a u studenom i RDL 1728 u odbranu talijanske rase. No, za ljude poput obitelji Perlow sve je bilo gotovo još u rujnu s RDL 1381, koji propisuje postupak prema Židovima strancima. Art. 3. je bio i previše jasan: “Primanja u talijansko državljanstvo stranih Židova učinjena nakon 1. prosinca 1919. smatraju se poništenima u svakom pogledu.“ («Le concessioni di cittadinanza italiana comunque fatte a stranieri ebrei posteriormente al 1mo gennaio 1919 s'intendono ad ogni effetto revocate.»). Sve se vraća na staro, kao da ništa nije ni bilo.
I doista, uz toliku jasnoću preostalo je samo izraditi pečate: «Razza ebraica» i «Citt. it. revocata» i upisati datum i broj dekreta kojim je tako odlučeno. Poslovična sporost administracije ovdje je zatajila. Za cijelu obitelj dostajao je jedan dekret (br. 4517) i 24. siječnja 1939. sve je bilo gotovo. Izgubili su državljanstvo. Rasa je spašena.
Ni Gisella nije bila dovoljno daleko. Nije uključena u spomenuti dekret, ali je pečat «Razza ebraica» svejedno otisnut i na njenoj Schedi.
Za Miru se, sredinom 1939. zanimalo i Ministarstvo. Pitali su se, nije li možda već napustila područje države.
U to doba u Austriji su braća Kutschera izdala već nekoliko članaka posvećenih liječenju tuberkuloze autoimunim načinom. Po njima, izazovemo li umjetno kožni oblik tuberkuloze, tijelo će autoimunom reakcijom razviti antitijela, koja će izliječiti i plućni oblik tuberkuloze. Dapače, u to doba njihov je rad i prijedlog doživio negativne reakcije i proglašen neznanstvenim i duboko pogrešnim.
U Italiji je rat doživio preokret 8. septembra 1943., a od obitelji je prvo stradao Gisellin muž, Edoardo De Simone. Bio je mornar na bolničkom brodu «Gradisca», pa su ga Nijemci s drugima zarobili i odveli u zarobljenički logor u Njemačkoj. Sličnu sudbinu imao je i Giovanni Bucci.
Budući da su se još i Amerikanci iskrcali na Siciliji, Gisella je odlučila da bude bliže svojoj obitelji – otišla je sa Sergiom u Rijeku k svojoj majci. Nekako u isto doba iz ukinutog logora Belzec u Trst stižu Odilo Globocnik i Wirth, profesionalci istrebljenja i prvaci efikasnosti, ne bi li uredili slanje talijanskih židova u njemačke logore.
U administrativnom životu, Nijemci su na području koje je zahvatilo i Rijeku osnovali tzv. Operazions Zone Küstenland te od talijanskih vlasti preuzeli i već spominjane Schede. Iz tih Scheda bilo je jednostavno sastaviti popise osoba za hapšenja i slanje u logore.
I tako su se početkom travnja 1944. na ulici u Rijeci za Gisellu, malog Sergia i nonu Rosu svakodnevica i administrativni život sreli u vrlo ozbiljnoj formi, u liku njemačkih policajaca. Čekala ih je godina pakla.
Avatar korisnika
kobler
Lokalpatriot
 
Postovi: 1315
Teme: 5
Pridružen: 30.9.2010, 12:29
Medalje: 2
Nagrada za pročitanu knjigu (1) Autor 1000 postova (1)

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

PostPostao/la kobler » 27.9.2011, 09:47

Mira i njena šogorica, Antonia Bon rođ. Bucci, nisu se usudile protestirati kod Nijemaca, ali su otišle na talijansku policiju i sve ispričale, zatraživši posredovanje i oslobađanje. Rezultat? Izvješće napisano potkraj svibnja u riječkoj Prefekturi, čak nešto nehinjenog žaljenja i nemoć, potpuna nemoć da se bilo što poduzme. Svijest o toj nemoći probija iz svakog retka izvješća.
Uostalom, bilo je odviše kasno. Gisella, Sergio i Rosa već su Risieri San Saba, a kad su se izvukli iz te more, završili su u drugoj: 29. travnja u Auschwitzu. Nijemci nisu otezali ni s ostatkom obitelji. Pripadnici SS-a upali su u stan u Rijeci u via Milano 17 i sve ih odveli. Tako su i Mira s djevojčicama, i Sonja i Giuseppe završili u Risieri, pa zajedno s Gisellom i Rosom u Auschwitzu. Nakon puta od dana u stočnom vagonu.
Od muškaraca iz tog transporta dolazak u logor preživjelo je njih 29, od žena njih 53. Ostali su odmah po dolasku ubijeni u plinskoj komori.
Sergio je prvo ostao s mamom, ali je od nje odvojen 14. svibnja i odveden u Blok 11. Tamo je administrativno zadržao ime na komadu papira, a u svakodnevici ga izgubio i dobio novi identitet. Sad je postao broj 179614.
Tog dana pregledao ga je Jozef Mengele, zloglasni doktor Mengele, i operirao mu tonzile. Što je još gore, izabrao ga je, uz još devetnaestoro druge židovske djece (10 dječaka i 10 djevojčica u dobi od 5 do 12 godina) za eksperimente koje će u logoru Neuengamme provoditi Kurt Heissmeyer. Stavili su ih u Blok br. 10 – Dječju baraku.
Naravno, nitko od obitelji Perlow nije mogao imati ni pojma da postoji netko tko se zove Heissmeyer. Još manje da je u pitanju relativno mlad ambiciozan liječnik koji iz petnih žila i pomoću poznanstava nastoji izgraditi karijeru, koja bi mu osigurala docenturu na nekom sveučilištu. I tko je, uostalom, mogao znati da je čitao radove braće Kutschera, i još gore, povjerovao kako bi mogao dokazati da su bili u pravu i da će Njemačkom Reichu priskrbiti efikasan lijek protiv tuberkuloze. A rijetko tko je čuo, jer to nije bilo nešto čime bi se Hissmeyer ponosio, kako mu je sličan eksperiment na 32 ruska ratna zarobljenika u ožujku 1944. već propao. To je objasnio time što je materijal bio loš i zapravo mu trebaju djeca, jer njihov imunološki sustav još nije načet.
Djeca izabrana za Hissmayerov eksperiment živjela su u baraci do 13. prosinca, a tada su ih vlakom poslali u Neuengamme, gdje su stigli 22. prosinca. Do Nove godine su ih pustili na miru, a 9. siječnja počeli su eksperimenti u «Hissmyerovom odjelu». Tada je Hissmyer osobno zarazio djecu tuberkulozom, tako što bi im ispod desnog pazuha odrezao dio kože, te tkivo ispod zarezao u križ i unio dio kulture tuberkuloze. Potom su rane tretirane tuberkulinom.
U desetak dana sva su se djeca razboljela, a Hissmeyer je ponovio postupak zaraživanja, a zatim je 3. i 4. ožujka svoj djeci operativno uklonjen limfni čvor ispod pazuha. Na koncu, tjedan dana potom, djeci su uklonjeni i preostali limfni čvorovi ispod pazuha. Sve žlijezde pohranjene su u staklene posude i poslane na analizu dr. Hansu Kleinu. Analize su bile gotove 12. ožujka i bile su poražavajuće: nikakvo antitijelo u žlijezdama nije pronađeno. Pokus je opet propao.
Avatar korisnika
kobler
Lokalpatriot
 
Postovi: 1315
Teme: 5
Pridružen: 30.9.2010, 12:29
Medalje: 2
Nagrada za pročitanu knjigu (1) Autor 1000 postova (1)

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

PostPostao/la kobler » 27.9.2011, 09:49

I, kao što su pobili Ruse iz prvog pokusa, sad se trebalo riješiti «materijala» i svjedoka. Zapravo, Hissmeyer je jednostavno otišao. Nije više imao što tražiti u logoru. Niti ga je bilo briga. Komandant logora, Max Pauly, pitao je u Berlinu što mu je činiti i 20. travnja dobio pravi administrativni odgovor: «Hissmeyerov odjel je ukinut.» Bezlično, sterilno i jasno.
Tu se još jednom umiješala «velika povijest». Upravo u trenutku kad je stigao odgovor iz Berlina, u logoru Neuengamme bili su predstavnici švedskog Crvenog križa, koji su dobili odobrenje da mogu kamionima u Dansku prevesti skandinavske logoraše. To je onemogućilo rješenje na koje su SS-ovci bili navikli – pobiti svih, kremirati i ukloniti ostatke, tako da ne ostanu tragovi.
Umjesto toga, Pauly je naredio podoficiru SS-a Wilhelmu Dreimanu da sve za likvidaciju potrpa u poštanski kamion pa ih se riješi u školi u Bullenhuser Dammu. Ta škola služila je kao izdvojeni dio logora, a posljednjih dana u njoj su bili koncentrirani logoraši iz Danske i Norveške, koje je švedski Crveni križ do tada bio evakuirao. Škola je, dakle bila prazna.
Logorski doktor Alfred Trzebinski dao je djeci injekcije morfija, dok su tri SS-ovca predvođena Arnoldom Strippelom objesili dva francuska liječnika logoraša i dva nizozemska bolničara također logoraša. Nešto djece umrlo je već od injekcije, a ona trojica objesili su ih još na kuke na zidovima, da budu sigurni u dječju smrt. Na kraju je stigao i kamion s 24 ruska logoraša, pa su povješali i njih.
Da im ubijanje prođe lakše, svaki od krvnika dobio je po litru rakije i cigarete, kažu. Ujutro, onako pijani i ostrvljeni, pobacali su leševe natrag u kamion i vratili se u Neuengamme, gdje su leševe spalili, a pepeo rasuli da mu se ne nađe ni traga.
Devetnaest dana potom završio je II. svjetski rat, a s njim i vlast onih koji se nisu mogli othrvati svim onim kušnjama.
Nenadoknadive živote dvadesetoro djece odnijela je besmisao administracije koja je, eto u krivi čas jednom uspjela biti efikasna, ne samo u Rijeci, već i Berlinu u času kad se nacistička država raspada.
A s druge strane, promislimo malo: što je život dvadesetoro, pa i više, ljudi spram mjesta docenta na pravom fakultetu i slave otkrivača lijeka protiv tuberkuloze? Ako je to cijena, tko bi još odolio takvoj kušnji?





Kraj.
Avatar korisnika
kobler
Lokalpatriot
 
Postovi: 1315
Teme: 5
Pridružen: 30.9.2010, 12:29
Medalje: 2
Nagrada za pročitanu knjigu (1) Autor 1000 postova (1)

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

PostPostao/la zokxy » 27.9.2011, 18:26

:bravoveliki:
Avatar korisnika
zokxy
Baniran
 
Postovi: 4264
Teme: 104
Pridružen: 17.5.2010, 21:55
Lokacija: Trsat / Vežica

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

PostPostao/la medo90 » 28.9.2011, 07:51

:bravoveliki:
Torpedica.
Avatar korisnika
medo90
Torpedo
 
Postovi: 376
Teme: 5
Pridružen: 5.8.2011, 08:15
Lokacija: Rijeka, Drenova
Medalje: 2
Fotograf mjeseca (1) Nagrada za pročitanu knjigu (1)

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

PostPostao/la FiumeRi » 30.9.2011, 10:17

Bravo kobler. :bravoveliki:
Samo bistra glava nezamućena svakodnevnim tupostima i slobodan duh mogu ovako ispričati priču.
Jedna od samo nekoliko priča koje sam u dahu pročitao na ovom forumu.
Fiume poštanske marke http://www.fiume-book.net
Riječki filatelisti http://www.rifd.hr
Avatar korisnika
FiumeRi
Lokalpatriot
 
Postovi: 1078
Teme: 32
Pridružen: 4.2.2010, 13:21
Medalje: 5
Fotograf mjeseca (1) Nagrada za pročitanu knjigu (1) Dobrovoljni darivatelj krvi (1) Autor 1000 postova (1) Autor 10 tema (1)

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

PostPostao/la kobler » 30.9.2011, 13:53

Sergiove sestrične, Mirine kćeri Andra i Tatiana preživjele su logor. Tatiana živi u Belgiji, a Andra u Italiji. Već dva puta bile su u Rijeci, a doći će i ove godine.
Avatar korisnika
kobler
Lokalpatriot
 
Postovi: 1315
Teme: 5
Pridružen: 30.9.2010, 12:29
Medalje: 2
Nagrada za pročitanu knjigu (1) Autor 1000 postova (1)

PrethodniSljedeće

  • Similar Topics
    Odgovori
    Pogledano
    Zadnji post

Vrati se na: Povijest

Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 0 gostiju

cron