Rika ili Reka - Čakavski rječnik kvarnerskog kraja

Sve što (ni)ste znali

Nakon objave prvog internetskog fiumanskog rječnika na hrvatskom, koji je izazvao veliko zanimanje, na red je došao i drugi govor grada Rijeke - čakavica.  

dijalektoloska karta Rijeke

Hrvati danas kao narod imaju svoj standardni jezik koji se zasniva na novoštokavskim govorima, te tri narječja: štokavsko, čakavsko i kajkavsko. Nazive su dobili po upitno-odnosnoj zamjenici: što, ča i kaj. Iako je novoštokavski ijekavski dijalekt poslužio kao osnova za standardni jezik, pogrešno je sve štokavske riječi smatrati standardnima. Primjerice, riječi 'bječva' i 'koštati' pripadaju štokavskom narječju, ali standardna je riječ i 'čarapa', koja dolazi iz turskog jezika, kao i germanizmi 'šalica' i 'vaga' itd.. U standardni jezik ulazile su i riječi iz ostalih narječja. Primjerice 'klesar' i 'spužva' iz čakavskog te 'tjedan' i 'kukac' iz kajkavskog narječja.

Čakavski je dijalekt jezično i kulturno bogatstvo ljudi ovoga podneblja. No, da bi ga bolje razumjeli, potrebno se vratiti u prošlost.

Područje našeg današnjeg primorskog kraja, odnosno Kvarnera, bila je kolijevka hrvatske pismenosti (Baščanska ploča) i pravne države (Vinodolski zakon), te ne čudi da su ti, jedni od najstarijih hrvatskih pisanih dokumenata/spomenika, bili pisani upravo na čakavštini.

Za vrijeme Napoleonovih osvajanja od Istre do Dalmacije, poticano je korištenje vlastitog narodnog jezika kao standarda, pa su tako, primjerice u Zadru, osnovane i novine Horvatski Dalmatin. Već tada se javljaju tendencije za zajedničkim govorom Hrvata i Srba. A u tome je veliku ulogu odigrao srpski prosvjetitelj Vuk Stefanović Karadžić koji se zauzimao za štokavski standard, kao zajednički za oba naroda. Hrvati su to naposlijetku i prihvatili, iako je bilo razmišljanja da kajkavski, tada govor a ne dijalekt, bude službeni hrvatski jezik. To govori o značaju narječja u hrvatskom narodu. Hrvati na području Istre, Rijeke i Dalmacije su, za razliku od kajkavaca u Zagrebu i Hrvatskom zagorju, govorili čakavski, koji ni do dan danas nije standardiziran, za razliku od štokavskog narječja.

Književni jezik se najčešće razvija iz jednog raspostranjenog narječja kojeg su pisci prihvatili i dalje ga razvijali. Tako je štokavsko narječje dalo književni jezik Hrvatima, iako je hrvatska književnost cvjetala na sva tri narječja.

Postoje tri zemljopisno-teritorijalna različita čakavska govora. Dalmatinski, koji se više oslanja na standardni hrvatski jezik, istarski, koji je pod snažnijim utjecajem venetskog i talijanskog službenog jezika, te kvarnerski možda najposebniji čakavski. Karakteristično za našu čakavicu je to što se koristi i ekavica (izgovor na “e”) i ikavica (izgovor na “i”). Najbolji primjer za to je naziv i izgovor za grad Rijeku kojeg domaći nazivaju i Reka i Rika ili npr. Rječina, Ričina i Rečina. Sve to ukazuje na kulturno-jezičko bogatstvo ljudi ovoga kraja .

Svakako treba spomenuti grobničku čakavštinu koja je nedavno proglašena zaštićenim kulturnim dobrom Republike Hrvatske. Doda li se tomu kako tim narječjima i govorima svako primorsko, otočno i gorsko mjesto pridaje neke zasebne, samosvojne značajke, zaključiti je kako je područje Kvarnera pravi jezikoslovni eldorado. Tako npr. imamo Bakar koji ima 7 naselja a gotovo u svakom mjestu govor je drugačiji, ili ekavica ili ikavica ili miješana, kao što je slučaj u Zlobinu.

Iako postoje pokoji rječnici čakavskog govora kao što su rječnici Bakarca i Škrljeva, Rukavca i okolice i sl. trenutno ne postoji literatura koja bi obuhvatila povijest i sve vrste čakavskog govora u našem kraju. Zbog čega je to tako, odgovor treba potražiti u institucijama koje se time bave.

Dijalektologija se dijeli na ruralnu/tradicionalnu (koja proučava govore u zabačenim, okolnim selima) i urbanu/gradsku (koja proučava gradske govore). Hrvatskim dijalektolozima su ovi ruralni, stari govori puno zanimljiviji od gradskih, novijih govora, pa su se dosada uglavnom posvećivali njima. Zašto? Zato jer su oni na neki način "netaknuti" tj. u gradove se doseljava puno štokavaca i kajkavaca i kada se to sve pomiješa, čakavica gubi onu "staru" draž.

Unatoč jakom pritisku standardnog hrvatskog jezika koji danas snažno briše iz upotrebe ne samo čakavicu nego i kajkavski govor, trebalo bi usvajati hrvatski standard, a bogatstvo čakavskih govora koje nosimo iz djetinjstva ne prepustiti zaboravu jer se čovjek najautentičnije može izraziti na svojemu materinskom govoru. O tome ima jedna uzrečica koja kaže: "Čovjek je slobodan samo u svojem jeziku, a najslobodniji u svojem dijalektu".

U prilog tome govori činjenica da se nazivi toponima na riječkom području javljaju u dijalektalnom hrvatskom obliku..

Nazivlje se javlja u dijalektalnom obliku, u riječkoj čakavštini. I kad se radi o nazivu sa stranim korijenom ili o imenu vlasnika, kojima se često obilježuju čestice i zemljišta, pa i veći lokaliteti, javlja se on u hrvatskom jezičnom obliku, jednako kao i nazivi kojima se opisuje reljef i locira objekt ili zemljište.

I oblik određuje pripadnost toponima. Oblikom su svi ti toponimi nedvojbeno hrvatski. Riječki su toponimi tipično slaven­ski ne samo po obliku, već i po načinu obilježavanja, po odabiru i uočavanju obilježja mjesta koja naziv opisuje. Oni su nepo­sredno vezani uz toponime koje nalazimo bezbroj puta na čitavu čakavskom teritoriju, u neposrednoj okolici grada i njegovu okružju, a i dalje u Istri, Hrvatskom primorju, otocima itd. Rijeka je dio široke čakavske toponomastičke zajednice i pokazuje zajedničke crte s ostalom slavenskom i romanskom toponomastikom na Jadranu. U njoj su zastupljeni hrvatski toponomastički tipovi. A i tuđice, uglavnom romanizmi koji se nužno javljaju, iste su one koje su ušle u hrvatski jezik na Jadranu (to će dakako najbolje osvijetliti jezična studija riječke toponomastike). Riječko se nazivlje odlikuje bogatstvom i bujnošću. Sve je obilježeno nazivom - od najvećega kompleksa do najmanjega naselja, zemljišta ili vodotoka. Ono opisuje grad, njegove objekte i uređaje, veže se uz društveni i dnevni život. Iz njega se razabiru geološke formacije, hidrološke prilike, pedološki sastav, čitaju se topografski podaci, ñora, kultura i korištenje tla, iz njega, konačno, izlaze posjedovni odnosi vlasnika, bile to korporacije ili pojedinci. Više o samim nazivima riječke toponomastike možete saznati u knjizi „Živa baština“ autorice Vande Ekl .

O riječkoj čakavici najviše je napisao pokojni Rudolf Strohal. On je napisao raspravu "Osobine današnjega riječkoga narječja" (današnjeg > misli se na kraj 19. i poč. 20. st.). i tako saznajemo da se jednim tipom pučke cakavice govorilo na Gomili, središtu staroga riječkoga Grada, ondašnje Reke, a drugim na području Mlake. Tim je čakavskim govorima govorio dio riječkih starinaca intenzivnije do početka 20. st., ali i u razdoblju između dvaju svjetskih ratova, a drugi je dio govorio fijumanskim idiomom koji se održao do danas. Čakavicom su pričali Zamećani, Pehlinari itd. koji su sada Riječani, no nekoć davno su bili samo prigrad, kao što je danas to npr. Grobnik.

Stanje danas: U riječkoj okolici je sačuvana čakavština i ti govori pripadaju sjevernočakavskom ekavskom dijalektu (znači: 'Reka', 'mleko' i sl.). Taj dijalekt se dijeli na više poddijalekata, a nama su bitni sjevernoistočno istarski poddijalekt koji se govori zaključno s Kantridom i Mlako (dakle Opatija, Volosko, Matulji, Veprinac, Škurinje, Pehlin, Gornji i Donji Zamet, Srdoči itd.) i primorski poddijalekt koji obuhvaća trsatsko-bakarske i crikveničke govore (Pećine, Podvežica, Trsat, Kukuljanovo, Draga, Kostrena itd.).

Na Kvarneru djeluje povelik broj stvaralaca koji pišu okolini omiljenom čakavštinom. Među istaknutije primorske čakavske književnike možemo svrstati Dragu Gervaisa (njegova pjesma “Tri nonice” uči se kao primjer čakavske poezije u obaveznoj školskoj lektiri), Zorana Kompanjeta (njegov roman “Šete bandjere” ili “Sedam zastava” koji govori o političkoj prevrtljivosti na ovim prostorima), te Ljubu Pavešića-Jumba, novinara i boema koji je najpoznatiji po svojim pjesmama.

Ča saki od nas more učinit da se propadanje čakavštine zaustavi ?

Od sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća počinje jačati svijest o potrebi njegovanja čakavskog i u pjesmi. Popularni festival Melodije Istre i Kvarnera (MIK) tako ove godine slavi pedesetu obljetnicu održavanja, a u sklopu Kastafskog kulturnog leta redovito se održava i Čansonfest, festival čakavske šansone. Tu je i Grobnička skala   jedini isključivo čakavski festival u Hrvatskoj. Što se tiče medija, nekad je na Radio Rijeci emitirana Primorska poneštrica (Primorski prozorčić), ali nje više nema u programu. Radio Korzo i TV KanalRI imaju vijesti na čakavici.

U riječkom dnevniku Novi list u veljači ove godine izašao je tisućiti broj danas tjednog, a nekad petnaestodnevnog priloga Beseda. Čakavski je svakako sastavni dio identiteta i prepoznatljivosti ljudi ovoga kraja.

Kvarner je poznat po uzrečici "Krepat, ma ne molat!" ("Umrijeti, ali ne odustati!"). To je čakavski slogan kojeg često, osim stanovnika ovog kraja, koristi i navijačka skupina Armada.

S obzirom na to da standarni jezik potiskuje čakvski govor iz upotrebe, danas mlađi naraštaji sve manje govore dijalektom svojih roditelja, djedova i baka, tako da i za opstanak čakavskog vrijedi: "Krepat, ma ne molat govorit po domaću!"

 

U sklopu projekta revitalizacije čakavštine našeg kraja, napravili smo rječnik koji sadrži abecedne popise s više od 2000 riječi s tumačenjima njihovih značenja. Rječnik nam je kao podsjetnik, putokaz prema našem čakavskom kvarneskom identitetu kojeg ne smijemo zaboraviti. Za njegovo očuvanje dobrodošle su sve riječi iz našeg kraja, naravno, s porukom da je to amaterski rad a onaj stručni, profesionalni rad s naglaskom na Rijeku prepuštamo jezikoslovnim i ostalim stručnjacima. Nadamo da će se netko što prije uhvatiti u koštac i s riječkim gradskim govorom time jer šteta bi bila da naš kulturni kvarnerski povijesni identitet ne bude propisno obrađen i prezentiran. Dotad se možete poslužiti našim rječnikom i uključiti u forumske rasprave kako bismo svi zajedno saznali nešto više.

Čakavski rječnik