Dobrodošli na prvi forum o gradu Rijeci i Primorsko-goranskom zavičaju, koji je otvoren za sve ljude na svijetu, bez obzira na nacionalnost, vjeru i porijeklo.

Prijava  •  REGISTRIRAJ SE !

Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Dotaknite se neke teme iz bogate povijesti našeg grada. Jedino rubrika "Osobe" vezana je cijeli naš kraj. Pridonesite svojim prilogom da saznamo i naučimo nešto više .
Avatar korisnika
Vežičanka
Moderatorica
Moderatorica
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 4752
Teme: 163
Pridružen: 24.7.2012, 14:58

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#751  PostPostao/la Vežičanka » 17.8.2022, 18:29

Odlomak iz teksta "Iz mog života",Viktora Cara Emina koji je napisao u Opatiji 1954. godine.
Viktor Car Emin se prisjeća jedne epizode u svom životu kada je imao 13 godina (znači 1883.) dok je radio kao trgovački pomočnik (šegrt) u prodavaonici trgovca Bastijančića u Rijeci. Prodavaonica se, kako nam Car Emin kazuje, nalazila negdje u blizini pravoslavne crkve.


Viktor Car Emin-Iz mog života

Iz svojih dosadašnjih životopisnih crtica uporno sam izostavljao podatak jedan, koji mi se činio nuzgrednim, k tome još i beznačajnim, u jednu riječ - suvišnim. Možda i zato, što sam držao, da mi nije na neku osobitu diku. Riječ je o onom - inače kratkom - razmaku vremena, što sam ga kao trinaestgodišnji dečko proveo u dućanu riječkog trgovca Bastijančića - kao šegrt.

Tako je bilo - šegrt pa šegrt!
To je bilo onda, kad sam ozlovoljen i ogorčen ostavio madžarsku gimnaziju na Rijeci, kamo me bio strpao moj lovranski učitelj-renegat, o kome sam već pisao.
U početku majka nije htjela ni da čuje o mojoj namjeri, da uđem u trgovinu. Pravi šegrt, veli, treba da je spretan, a kako bi se tamo proveo ti s onom svojom neizlječivom nezgrapnošću. Pored toga -upozoravala mati - trgovac treba da ima dobre oči, a kud ćeš ti tako kratkovidan?

- Ne, ne - opominjala mati. - Niti si ti za dućan, niti je trgovina za tebe. Tvoje mjesto može biti samo u školi.
Stao sam dokazivati, kako će i njoj biti lakše, kad joj ne budem na teret. Nije koristilo. Ali pošto sam uporno ostajao pri svojoj odluci, da me ona tuđinska škola više vidjeti ne će, popusti najzad i ona, i nas se dvoje jednog dana uputismo na Rijeku, u potragu za dućanom, koji će biti spreman da me primi.

Našli smo ga u blizini srpsko-pravoslavne crkve. Trgovina natrpana različitim mješovitim stvarima. Brašno, kolonijalna roba, konzerve, šećer, slana riba, pa duhan, lokalne novine - svega se nalazilo u dućanu moga gazde Bastijančića.
Čovjek srednjih godina taj moj »paron«. Ugojen, okrugao, rijetko bi se naljutio. Žena mu, vrlo dobro uzdržana, i ona dobroćudna. Dok su njih dvoje posluživali mušterije, ja sam opravljao, što bi mi nalagali. Radio, čistio, zamatao svežnje, raznosio ih, one krupnije u voziću, što bih ga gurao ili prema nekom brodu ili inače gradskim ulicama. Ponekad mi je to ugađalo, ali nisu bili rijetki trenuci, kad sam žalio za školom. Ne za onom tuđinskom, već za nekom drugom, u kojoj je gospodovala moja riječ - ona hrvatska.

I zaista, bilo je nešto, što me je upravo neodoljivo vuklo k njoj. Da li je to bio instinkt ili neki moj drugi dobri genij?
Pravo reći - s tim i takvim pitanjima nisam sebi u onim mladim danima lomio glave, ali sam osjećao, da mi dolje oko srca nešto nije u redu. Kao da mi je onuda polegla neka tjeskoba, odatle i ono neko nespokojstvo, kao da mi nešto nedostaje.

To ne znači, da je život u dućanu mog gazde bio bez svake privlačivosti. Prije svega već je sama prostorija – moglo bi se reći - vrlo često odisala morem. Naše najčešće mušterije bili su mornari. Kupili bi »paket« duhana, nabili njime lule, pripalili pa udarili u pričanja o dalekom svijetu, o oceanu i njegovim pomamnim goropadima i sve tako. Mene su ta mornarska ćaskanja interesirala sve više, te ja gutao i gutao. Ne, ni pusto ni beskorisno nije za mene bilo ono vrijeme, što sam ga proveo u dućanu gazde Bastijančića.

Rijeka, Via Lido i pravoslavna crkva.jpg
Rijeka, Via Lido i pravoslavna crkva.jpg (258.41 KiB) Pogledano 332 puta

I brodovi su se opskrbljivali u našem dućanu, u prvom redu provijantom. Pojedini mornari i za svoje lične potrebe. Osobito u danima pred odlazak broda. S njima dolazile su i žene, da im u tome budu pri ruci. Odabrale bi kavu, čaj i još po koju drugu đakoniju, kojim će njihovi mili zaslađivati svoje gorke časove na brodu.
Te su se nabavke vršile obično u prvi mrak. Kupljene stvari-posložile bi se u vozić, a na meni je bilo, da ga doguram do mjesta na obali, gdje je bio privezan čamac, gotov, da mornare poveze na »radu«, do usidrena broda.

Putem su žene jecale, muževi ih mirili. Žalosno, pomalo i čudno činilo mi se sve to. Noć se sve dublje spuštala, vjetar kroz konoplje zviždao, sve nekako sanljivo i bolno, dok je s plinskih ferala svijetlo titralo, kao ono sa voštanih duplijera na sprovodu.
Pa i ona naša mala povorka naličila je pomalo na neki noćni sprovod ...

Meni su i sada pred očima oni mrki obrisi kuća, duž koje smo prolazili. Iz podaljega, bit će s Korza, odjekivali glasovi djece, među kojima bit će zacijelo i koji od onih, s kojima sam lani u ovo doba sjedio u istoj klupi...
Evo nas kod čamca. Mrko se diže i spušta na ustalasanoj vodi. Mornari digli svak svoje, i pošto se vozić ispraznio, pozdravih i turajući svoja prazna kolica krenuh natrag u dućan. Pratio me plač mornarskih žena i fijuk užeta na jarbolima jedrenjaka.
Ta mi slika nije nikada ispala iz pameti. Što je vrijeme većma odmicalo, pred oči mi je izlazila sve jasnija, ponekad okružena elementima, što sam ih u prvi čas odnemario, kao da bi po onoj: on ne voit bien un pays, que si on le quitte...
Ponavljam: ni pusto ni beskorisno nije bilo ono vrijeme, što sam ga proveo u dućanu gazde Bastijančića!

Rijeka, Via Cristoforo Colombo.jpg
Rijeka, Via Cristoforo Colombo.jpg (225.47 KiB) Pogledano 332 puta

Stalan - a može se reći - i vrlo rado viđen gost u našem dućanu, bio je jedan gospodin nizak rastom, ali dobro ugojen. Poznavao sam ga i otprije:

Tomažić, bogati trgovac iz Brseča. Na Rijeku je dolazio gotovo svake sedmice - sve zbog trgovine. U ono daleko vrijeme gotovo sve, čime bi brsečka zemlja urodila, prolazilo je iz njegove ruke u ruke trgovaca riječkih.
Imao je svoja kola, u njima je prolazio kroz Kraj, i tako sam već u ranom djetinjstvu imao prilike, da ga viđam.
U dućanu bi prosjedio čitave sate i vodio razgovore s mojim gospodarima, najviše talijanski. Uvijek bi nešto pričao, o ovom i onom, ponekad i o bratu profesoru, koji je kao hrvatski pisac bio već onda u Hrvatskoj na lijepu glasu. Tomažo govorio je o njemu s ponosom:
- Moj brat profesor, la prima penna della Croazia!
Doslovno: prvo pero Hrvatske! A to je u ono vrijeme zaista i bio Eugen Kumičić!

Negdje sam već natuknuo nešto o sretnom slučaju, koji je udesio moj prvi susret s autorom Jelkina bosiljka, i onu vožnju s njime u kolima njegova brata. Profesor nije bio sam: do njega je u kolima sjedila njegova mlada ženica, u našem književnom svijetu poznata pod imenom Enjuškina.
Rado vjerujem, da je od onog prvog susreta s Kumičićem u meni nešto ipak ostalo. Od knjiga, što ih je bio napisao do tada, nisam poznavao nijedne. Moja dotadašnja lektira bili su romani pisani talijanski: Marco Visconti, Manzonijevi Zaručnici i drugi. U dućanu, među ostalim časopisima, prodavali smo i riječki nedjeljni list Varieta. Uokolo po gradu raznosio ju je nekakav poguren čovuljak, poznata gradska »maćeta«.
Zastajao bi pred kućama, batinom udarao po vratima i vikao rastežući po riječku: Varieta interessaante, chi la comaanda?
Časopis je uz različite članke i rubrike donosio i kratke pripovijetke i bilješke o raznim piscima. I to sam rado čitao, osobito poslije one vožnje s Jenijem Kumičićem.

Ponekad bih se i u dućanu zagledao nešto dublje u ona slova, ali to ne bi trajalo dugo. Gazda bi, ili gazdarica, digli glas i - gotova pjesma! A ja kao za inad - idući Korzom po poslu, stao bih pred izlogom knjiga i buljio u njih, kao da ih prvi put gledam. I gutao im naslove ... I tako - malo danas, malo sjutra - dok se jednog dana u meni ne porodi želja: da bi i meni u knjižaru!

I ta želja u meni nikako da ugasne. Štoviše: već sam stao da osjećam, kako mi u sadašnjem dućanu postaje sve tješnje. Nešto sam o tome natuknuo i majci, a ona sa mnom na sto čuda:
- Dali smo te u školu, bilo ti i ostati.
- U onoj - nikako, majko! Nego, i u knjižari ima knjiga svakojakih. Može i ona da bude neka škola ... - navaljivao ja.
I tako sve dotle, dok nije na kraju privoljela i mati. Izvadila me iz dućana, preporučila me knjižaru Poloniju Balbiju i povela me sa sobom u Kraj, gdje sam imao da ostanem, dok me knjižar ne pozove.
I čekao sam. Vrijeme sam provodio najviše u čitanju. Ujutro bih se spustio na Kuk, malenu ravan strmo nad morem, obraslu lovorom, i tu bih ležeći čitao knjige, na koje bih slučajno naišao. Knjige, dakako talijanske, tek po koja dobra, sve ostalo - šund. Ponekad bih odložio knjigu i zagledao se u neki jedrenjak, što je plovio prema Rijeci ili u protivnom pravcu. Pritom bi mi se misli privezale na mornare na njemu, da se ubrzo otud otrgnu i polete nekud dalje, preko oceana, u daleki svijet.

Međutim od Polonija ni glasa. I bolje, jer se međuto umiješao slučaj, te ja mjesto u knjižaru, ravno u Kopar, u hrvatsko odjeljenje "Lehrerbildungsanstalta”*, kako sam već to opisao u sastavcima: "Žrtve svoga vremena" i "Kako sam počeo pisati".

Opatija, proljeće 1954.

*-Lehrerbildungsanstalt- Učiteljska škola u Kopru koju je pohađao ViktorCar Emin, u kojoj mu je jedan od učitelja bio Fran Franković

Prethodni

Vrati se na: Povijest

Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost