Dobrodošli na prvi forum o gradu Rijeci i Primorsko-goranskom zavičaju, koji je otvoren za sve ljude na svijetu, bez obzira na nacionalnost, vjeru i porijeklo.

Prijava  •  REGISTRIRAJ SE !

Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Dotaknite se neke teme iz bogate povijesti našeg grada. Jedino rubrika "Osobe" vezana je cijeli naš kraj. Pridonesite svojim prilogom da saznamo i naučimo nešto više .
Avatar korisnika
nikola
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 11096
Teme: 267
Pridružen: 27.7.2009, 16:32
Lokacija: Na kopnu, moru i u zraku

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#241  PostPostao/la nikola » 7.11.2010, 16:36

Njemački špijuni na Žurkovu :shock:
Svašta je moguće.Ljudi žabe vježbali za kakve diverzije itd... : lud
Odlična priča.
JAPANSKI: リエカ KINESKI: 里耶卡 KOREJSKI: 리예카 GRČKI: Ριέκα HEBREJSKI: רייקה LATINSKI: Tarsatica

Avatar korisnika
kobler
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 1330
Teme: 9
Pridružen: 30.9.2010, 12:29

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#242  PostPostao/la kobler » 7.11.2010, 17:04

Čovječe, odakle čupaš te stvari? Krepat ću od zavisti.

gost
 

Brodska linija Sušak - Kostrena

Post broj:#243  PostPostao/la gost » 7.11.2010, 17:48

Imam svoje izvore ... :mrgreen:

Evo još malo:


Redoviti se morski prijevoz kroz žurkovansku lučicu počeo odvijati tek po završetku 1. Svjetskog rata. Za razliku od Žurkova, lučica Podurinj bila je i ranije morskim putem povezana s Rijekom. Već je 1869. godine drveni brod Bakar održavao redovitu prugu od Bakra do Rijeke i pristajao u Urinju. Godine 1877. sagrađen je i gat, a kasnije je postavljeno i stalno svjetlo, lanterna. Najveći je nedostatak Žurkova za morsko povezivanje s Rijekom i ostalim susjednim mjestima bio neadekvatan pristan za brodove. Zbog toga ni ranije u Žurkovu nisu mogli pristajati brodovi koji su održčvali putnicki promet. U posebnim prigodama, kada su brodovi Ungaro-croate ili Hrvatskoga parobrodarskoga društva iz Senja, a kasnije i Jadranske plovidbe iz Sušaka održavali neke izlete s pristajanjem u Žurkovu, brod je ostajao na sidrištu, a putnici su se prevozili čamcima s kopna do broda i obrnuto.
Usprkos teškoćama oko pristajanja broda u Žurkovu, sušački je prijevoznik Glavan ipak pokušao uspostaviti prvu redovitu prugu između Sušaka i Žurkova jednom dnevno s manjim motornim brodom Saskija. Sa skučenim prostorom za putnike, taj brodić nije mogao udovoljiti potrebama prijevoza, osobito kada bi žene nosile pune košare na sušačku tržnicu. Još je gore bilo za vrijeme kiše i juga, pa je ta pruga ubrzo i prekinuta, te je prvi pokušaj povezivanja Žurkova i Sušaka morem propao.
Takva je situacija tjerala općinske i lučke vlasti da ponovno razmotre mogućnost kojom bi Žurkovo dobilo odgovarajući pristan kako bi brodovi obalne plovidbe mogli pristajati uz obalu. Konačno je sagrađena nova riva, nazvana Vela riva, za razliku od stare, Male rive koja je već postojala. Iako je nova riva bila odgovarajuća sarno za pristajanje manjih parobroda, Jadranskoj je plovidbi to bilo dovoljno da sa svojim najmanjim brodićima pokrene novu lokalnu brodsku liniju izmedu Bakra i Sušaka.
Brod je ujutro isplovljavao iz Bakra, pristajao u Bakarcu, Kraljevici, Podurinju, Žurkovu i završavao svoju prugu na Brajdici na Sušaku, a za jakoga juga u luci Baroš. Brod je iz Bakra dolazio u Žurkovo u 7.15 sati da bi u 7.45 stigao na Brajdicu. Na povratku iz Sušaka u Žurkovo je stizao u 13.30 sati. U popodnevnoj vožnji iz Bakra u Žurkovo stizao je u 15.15 sati, a tu je vožnju završavao u 19.15 sati na povratku u Bakar. Takav je vozni red bio prilagođen dvokratnome radnome vremenu zaposlenih na Sušaku, a također i školskome rasporedu. S obzirom na razvučenost Kostrene i udaljenost pojedinih zaselaka od Žurkova, nameće se pitanje tko je putovao brodom jer se uglavnom, putovalo do Sušaka, a do ostalih mjesta samo povremeno i to najčešće kada su bila vjerska hodočašća. Većinom su putovali putnici iz zaselaka bližih Žurkovu, ali bilo ih je i iz Rožmanića. Zanimljivo je spomenuti da su i neki mjestani Vrh Martinšćice putovali brodom iz Žurkova, iako je ono bilo samo nešto bliže nego da su išli direktno pješice do Sušaka. Iz Žurkova je redovito putovalo dvadeset do četrdeset putnika, dok su oni iz Sv. Barbare koristili Urinj kao ukrcajnu luku. Cijena putne karte bila je tri dinara, đačka jedan i pol dinar, a mjesečne karte pedeset posto jeftinije.
Brodski agent u Žurkovu bio je Božo Suzanić. Osim izdavanja karata privezivao je brodove, a noću je morao postavljati na bitvu veliki crveni feral jer na žurkovanskoj rivi, za razliku od urinjske, nije bilo ugrađena lučkoga svjetla. Kako je barba Nadal, kako su ga svi zvali, bio vrlo aktivan i na drugim poslovima, na tim ga je dužnostima često zamjenjivala Gabrijela Paškvan, inače poznata kao gostioničarka s kojom je barba Nadal zajedno živio u Žurkovu. Ona je bila prava majstorica u prihvaćanju konopa i privezivanju broda. Pri privezivanju, često su pomagali i mladići koji bi se zatekli na rivi. Brod bi se vezivao uz obalu pomoću springa, zatim bi se izbacivao mali drveni mostić za putnike, eventualno iskrcalo nesto tereta i odmah isplovljavalo. Brodski agent i privezivač u Podurinju bio je Valentin Linić.
Tu su brodsku liniju uglavnom održavali manji brodovi, u početku stari Tomaseo, najčešće Sloboda, Učka i Frankopan, a rjeđe Lika i Ante Starčević. Neko je vrijeme na toj liniji vozio i brod Kaštela, nekadašnja ruska jahta carevića i prinčeva. Kad bi u zamjenu za neki od tih brodova došao putnički brod Plav, bila bi to prava svečanost.
Osim redovite linije, u Žurkovo su više puta godišnje pristajali i izletnički brodovi. Najpoznatiji i redoviti izleti bili su na Margaretinu u Bakar, na Duhovski ponedjeljak u Omišalj, za Sv. Nikolu u Kraljevicu, a povodom nekih državnih ili sportskih manifestacija i za Crikvenicu, Novi, Senj, Bašku, Malinsku i Rab.
Brodska linija Bakar - Sušak koja je uspostavljena 1929. godine ukinuta je 1935. godine, ali su Kraljevicu i Podurinj još oko dvije do tri godine u svom redu vožnje imali brodovi koji su prometovali linijom Vrbnik - Sušak.
Kao što je ranije kočijama i konjskim tramvajima došao kraj, tako je bilo i s redovitom morskom linijom za Žurkovo. Početkom tridesetih godina Sušak je s okolicom počeo biti povezivan autobusima. Novoosnovano Invalidsko društvo otvorilo je liniju i za Kostrenu sve do Šoića. lnvalide je ubrzo naslijedilo novo društvo Triglav s nešto većim i udobnijim autobusima koji su polazili s Trumbićevog trga na sušačkome Korzu. Uskoro se u liniju ubacio još jedan prijevoznik Tapred iz Zagreba koji je održavao liniju do Bakra. Kostrena je sve do početka Drugoga svjetskoga rata autobusima bila dobro povezana sa Sušakom.
Iako bijeli brodovi Jadranske plovidbe nisu više dolazili u Žurkovo, Kostrenjani su i dalje mogli uživati svakodnevno promatrajući prolazak mnogih brodova ispred obale. U to je vrijeme Jadranska plovidba imala impozantnu flotu putničkih, putničko-teretnih i teretnih brodova koji su održavali, kako lokalne, tako i linije sve do Grčke. Ti su brodovi redovito točno u minutu prolazili pored Kostrene i ljudi su točno mogli znati koliko je sati; po njima su se ravnali i uvijek govorili:"Brodovi Jadranske su pravi švicarski sat".

Avatar korisnika
nikola
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 11096
Teme: 267
Pridružen: 27.7.2009, 16:32
Lokacija: Na kopnu, moru i u zraku

Re: Brodska linija Sušak - Kostrena

Post broj:#244  PostPostao/la nikola » 7.11.2010, 18:07

zokxy napisao:...Ti su brodovi redovito točno u minutu prolazili pored Kostrene i ljudi su točno mogli znati koliko je sati; po njima su se ravnali i uvijek govorili:"Brodovi Jadranske su pravi švicarski sat".

Valjda je zato letak na njemački :lol:
Slika
JAPANSKI: リエカ KINESKI: 里耶卡 KOREJSKI: 리예카 GRČKI: Ριέκα HEBREJSKI: רייקה LATINSKI: Tarsatica

Avatar korisnika
Adamić
Moderator
Moderator
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 23457
Teme: 923
Pridružen: 12.6.2009, 02:27
Lokacija: Grad Rijeka

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#245  PostPostao/la Adamić » 17.11.2010, 14:10

OBITELJSKO BLAGO PRANEĆAK SV. LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA, RIJEČANIN MAKS PEČ, DAVNO JE KAPUCINSKOM SAMOSTANU U RIJECI DAROVAO NIZ PREDMETA IZ SVEČEVE OSTAVŠTINE

svetileopoldbogdanmandi.jpg
svetileopoldbogdanmandi.jpg (34.95 KiB) Pogledano 1618 puta

Sveti Leopold Bogdan Mandić,. Rodbina i znanci zvali su ga „naš Bogdo”. Bio je visok samo 135 cm.Spomendan mu je 12. svibnja

Uspomene na sv. Leopolda čekaju svoju spomen-sobu
Donacija je spremljena u dvije vitrine u klauzuri samostana, u sobi koju su kapucini nazvali Leopoldovac. Nadaju se dobiti još neke stvari iz ostavštine sv. Leopolda te onda, za početak, organizirati izložbe

Mirjana GRCE
Snimili Petar FABIJAN i Roni BRMALJ

Maks Peč.jpg
Maks Peč.jpg (21.61 KiB) Pogledano 1618 puta

Maksimilijan Maks Peč (97)
Vrijedno odlikovanje pape Ivana Pavla II. Peč je dobio za njegova posjeta Hrvatskoj i Rijeci 2003.

Poznati i ugledni Riječanin devedesetsedmogodišnji inženjer Maksimilijan Maks Peč odavno je riječkom Kapucinskom samostanu darovao niz predmeta iz ostavštine svoga prastrica, čuvenog hrvatskog sveca Leopolda Bogdana Mandića. Radi se o uspomenama koje su ili obiteljska ostavština Mandićevih ili osobno vlasništvo sv. Leopolda ili pak predmeti koje je kao član svečeve obitelji od papa i drugih crkvenih uglednika primio Maks Peč sa svojom obitelji.
Kao pranećak sv. Leopolda Mandića, ing. Peč nije tu darovnicu učinio bez razloga. Sv. Leopold bio je kapucin i svećenik, i u svom svećeništvu čuveni i traženi ispovjednik. Najveći dio života djelovao je u Padovi, a kraće vrijeme i u Rijeci, u ovdašnjem kapucinskom samostanu. Taj je njegov boravak trajao od 16. listopada do 23. studenog 1923. godine, jer traženja i pritisci da se u Padovu vrati bili su toliki da je Rijeku napustio već nakon 28 dana. U to vrijeme upoznao ga je i Maks Peč kada ga je kao devetogodišnje dijete sa svojom majkom, Leopoldovom nećakinjom, posjetio u samostanu i crkvi Gospe Lurdske na Žabici.
– Kratko je službovao u samostanu na Žabici, jer iz Padove su radili sve moguće pritiske da ga tamo vrate. U Italiji ga nismo mogli posjećivati, ali znam da je dva puta bio u logoru. Prvi put zato jer je odbio uzeti talijansko državljanstvo, a poznate su njegove riječi: »Krv nije voda. Ja sam Hrvat. Hvala, ne želim talijansko državljanstvo«.

Mandić, a ne Mandich


Drugi put je bio interniran za vrijeme Drugog svjetskog rata i to zato jer je govorio da će Nijemci i Talijani rat izgubiti. Majka me je tada vodila k njemu u samostan. Sjećam se, uvijek je bio nasmiješen i uvijek je tiho govorio.
Bio je jako sitan čovjek i uvijek krhka zdravlja. Majka me je i prije upoznala da je on brat moje bake, da je obitelj živjela u Herceg Novom, ali da potječu iz Zakučca iznad Omiša. U to doba smo sv. Leopolda zvali dundo Bogdo, a u obitelji se pričalo da je miran i skroman čovjek, uvijek dobre volje, pošten i da svakome pomaže, da je izvanredan ispovjednik, ali familija nije očekivala da će tako daleko dospjeti. Umro je za vrijeme rata 1942. u Italiji i nažalost nismo mogli otići na pogreb. Iz Italije smo dobivali glas da se radi na procesu beatifikacije i kanonizacije, i prvo nam je to bilo čudno, ali poslije su počeli o njemu pisati.... Bio sam s obitelji u Rimu na svečanosti proglašenja blaženim i svetim, i naravno bili smo jako sretni i ponosni. Moja majka je bila vrlo komunikativna osoba i bila je sve pokrenula – i uspjela je – da kad god pišu Mandić ne pišu sa »ch«, nego Mandić, jer se Mandići nikad nisu pisali sa »ch«. Tako kasnije svugdje, pa i na njegovu grobu piše Mandić, pripovijeda ing. Peč.

malau.jpg
malau.jpg (201.52 KiB) Pogledano 1618 puta


Bogata zbirka

Dvadesetak predmeta koje je riječkim kapucinima darovao, prema njegovoj su želji, već trebali biti temelji zbirke o sv. Leopoldu, jednome od najznačajnijih i najpoznatijih članova Reda manje braće kapucina uopće. Za sada je ta donacija spremljena u dvije male vitrine u klauzuri kapucinskog samostana, u sobici koju su kapucini nazvali Leopoldovac. Riječ je o originalnom pismu o. Leopolda svojoj nećakinji Genovevi Benussi-Peč; riječ je o moćima - kosti sv. Leopolda s priloženim certifikatom originalnosti, daru postulatora njegove kauze obitelji Benussi-Peč. U maloj zbirci nalaze se i srebrna šalica i tanjurić kojima o. Leopold koristio u domu svojih roditelja u Herceg Novom; zatim srebrna posuda za šećer koja je bila u upotrebi u njegovoj roditeljskoj kući u Boki Kotorskoj.
Tu je i šest srebrnjaka koje su Maks Peč i njegova supruga Nada dobili na dar u Vatikanu od više svećenika; isto tako medalja sv. Leopolda koju su u Padovi primili na dar od postulatora P. Pietra. U zbirci su i obiteljski albumi sa slikama iz Vatikana koje bilježe svečanost beatifikacije i kasnije kanonizacije o. Leopolda Mandića te susrete obitelji Benussi-Peč s papama – isto tako, i srebrni stojeći križ i mnoge krunice koje je obitelj Maksa Peča dobila u raznim prigodama povezanim sa sv. Leopoldom.

Stvari za povijest


– Darovao sam sve to kapucinima jer sam želio da naprave mali muzej. Govorio sam im :

pa imate toliko vrijednih stvari, vrijednih za povijest – imate od fra Bernardina Škrivanića, imate ostavštinu fra Ante Tomičića, a ja ću vam dati uspomene moje obitelji na sv. Leopolda. Ali kapucinima je falio netko kao što je fra Serafin Sabol na Trsatu, netko tko bi sve to odavno organizirao i približio građanima, tako će, među ostalim, ing. Peč. Uglavnom, za sada sve to čeka neko bolje vrijeme ili možda vrijeme kada će kapucini javnosti moći pokazati puno više iz života znamenitih osoba koje su u riječkom samostanu živjele i ostavile traga.
Uz sv. Leopolda Bogdana Mandića, tu je kapucinski sakristan na putu beatifikacije Sluga Božji fra Ante Josip Tomičić koji je u Rijeci živio više od 30 godina i umro na glasu svetosti. Riječ je i o znamenitom fra Bernardinu Nikoli Škrivaniću, dovoljno je reći graditelju crkve Gospe Lurdske i pokretaču kapucinske tiskare i izdavačke kuće, dnevnih novina. Tu je djelovao i fra Alojzije Novak kojega kapucini smatraju ocem svoje provincije, koja, podsjetimo, nosi ime sv. Leopolda.

Vjernici štovatelji

– Ponosni smo i na ovo što imamo od sv. Leopolda što nam je u svojoj ljubavi darovao Maks Peč. I male su stvari često puta, kao u ovom slučaju, velike. Ako iz Padove dobijemo još neke stvari iz ostavštine sv. Leopolda onda bismo mogli upriličiti prigodne izložbe, recimo u povodu blagdana sv. Leopolda, kaže najpoznatiji današnji riječki kapucin fra Stanko Dodig. Ovdašnji kapucini, sudeći po njegovim riječima, razmišljaju da u svom samostanu formiraju jednu spomen-sobu u kojoj bi objedinili spomen na sve znamenite ljude iz povijesti crkve i samostana Gospe Lurdske, a intenzivno, apostorofira Dodig, o posebnoj spomen-sobi, zavjetnoj sobi, fra Ante Tomičića, čija je kauza, može se reći, pred Rimom.
O štovanju sv. Leopolda Bogdana Mandića u crkvi Gospe Lurdske u Rijeci danas, dovoljno je reći da dnevno pred njegovim kipom ljudi kleče i mole. »Mnogo je vjernika iz Rijeke i okolice, iz Gorskog kotara, koji se mole sv. Leopoldu i čiji je on nebeski zaštitnik. Mnogi čak dolaze kod nas kapucina i ispričaju kako su dobili neku milost po njegovu zagovoru. Koliko je sv. Leopold ljudima drag i blizak svetac posebno vidimo na proslavama njegova blagdana, 12. svibnja kada je crkva uvijek puna«, sumira fra Stanko Dodig.

Ekumenist prije ekumenizma

Većinu života Leopold Bogdan Mandić proživio je u Italiji, najviše u Padovi, od 1909. do smrti 1942., gdje je i danas njegov grob i spomen-soba, ispovjedaonica u kojoj je desetljećima od zore do mraka, služio ispovijedajući ljude. Rođen je u Herceg Novom 12. svibnja 1866. godine, pa se 12. svibanj slavi kao njegov blagdan. U Red manje braće kapucina stupio je u Italiji 1884., za svećenika je zaređen također u Italiji, u Veneciji 1890. godine. Sav svoj život, rad, teškoće i žrtve – pišu njegovi biografi – »prikazao je Bogu sa željom da ostvari kršćansko jedinstvo u jednoj Kristovoj crkvi. U našim krajevima najdulje je boravio u Zadru, a nešto manje u Kopru i Rijeci. Uvijek je čeznuo da kao svećenik djeluje u svojoj domovini.«
Zanosio se idejom: graditi most približavanja Istočne i Zapadne crkve. Zato za njega kažu da je bio »ekumenist prije ekumenizma«. Jedan od njegovih biografa, fra Pietro Eliseo Bernardi, u knjizi »Ljudima prijatelj«, upravo tako ga nazivajući, posebno naglašava njegovu ekumensku zauzetost. Piše da je srce ovoga kapucina »uvijek bilo okrenuto prema našim stranama, prema našoj pravoslavnoj braći« te da je upravo ovdje želio biti »misionar pomirenja«. Zaključuje, isto tako, da je njegovim odlaskom iz Rijeke, na inzistiranja iz Padove, propao »njegov posljednji pokušaj da dođe u domovinu.« Sv. Leopold imao je dvije domovine – jednako Hrvatsku i Italiju, davno je za naš list rekao sada već pokojni riječki kapucin fra Serafin Turčin, citirajući uz to svečeve riječi: »Moje je srce preko mora«. U dokumentima njegove beatifikacije piše: »... odsluživši rano ujutro žrtvu sv. mise, sjedao bi u sobicu za ispovijedanje i tamo bi ostajao cijeli dan na raspolaganju pokornicima. Zadržao je taj način života kroz četrdesetak godina, a da se nije ni najmanje tužio...«
Papa Pavao VI. proglasio ga je blaženim 2. svibnja 1976., a 16. listopada 1983. Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim te ga kao sveca poštuje Katolička crkva u cijelom svijetu. O tome svjedoče brojne crkve, kapele, oltari, neke bolnice i socijalni domovi noseći njegovo ime; brojne biografije na više od 20 jezika.

Relikvije za novu crkvu


Maks Peč i danas je čovjek velike energije i izvanredne memorije. Moglo bi se reći da u sjećanjima čuva malu povijest Rijeke i Sušaka, a napisao je o tome stotine članaka za riječka »Zvona«. Naravno, crtice iz riječke povijesti objavljuje i danas u svakom novom broju toga katoličkog mjesečnika.
– Bio sam jako dobar prijatelj s kapucinom fra Serafinom Turčinom i on me je molio da predmete vezane sa sv. Leopoldom darujem samostanu. Dao sam većinu, a nešto malo od toga pustio sam doma. Tako i danas imam veliku sliku sv. Leopolda, čiji je autor jedan talijanski umjetnik, a imam i jednu relikviju s njegovim kostima. To ću darovati nadbiskupu Ivanu Devčiću za jedan oltar koji bi u nekoj novoj riječkoj crkvi bio posvećen sv. Leopoldu. Tako smo otprilike već dogovorili. Čuvam i jednu lucernu – lampu – kojom se služio sv. Leopold u svojoj redovničkoj sobi u Padovi, koju je držao na svom stolu, a u redovnički život ju je ponio iz svoje roditeljske kuće. I tu lampu mislim ostaviti nadbiskupu Devčiću, tako će ing. Peč kojega s nadbiskupom Devčićem vezuje višedesetljetno prijateljstvo te koji je i sam od pape Ivana Pavla II. primio najviše crkveno odlikovanje za vjernike laike – »Pro ecclesia et pontifice«.
------------------------------------------
Izvor Novi list web i papirnato izdanje.

Moram reći da sam s guštom pročitao tekst., odličan tekst. Tko bi rekao da imamo jednog Riječanina pranećaka od sv. Leopolda Bogdana Mandića. :zastava:
Slika

Avatar korisnika
nikola
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 11096
Teme: 267
Pridružen: 27.7.2009, 16:32
Lokacija: Na kopnu, moru i u zraku

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#246  PostPostao/la nikola » 11.12.2010, 19:57

KAPELA MAJKE BOŽJE OD UTJEHE NA VELOM VRHU

Slijedi priča o Gospi, kapelici na Velom vrhu, Živojinu Marinkoviću i čudima. Znao sam za tu priču, ne do u detalj, ali naišao sam na ovo, pa evo, dijelim sa vama. Pročitajte, naučiti ćete nešto novo i bolje ćete se osjećati.

detaljkapeleprijeobnove.jpg
detaljkapeleprijeobnove.jpg (35.43 KiB) Pogledano 1431 puta

Dvadesetak minuta laganog hoda stazicom koja vodi od starog Groblja na Drenovi do vrha brda koje često posjećuju alpinisti, gdje se na Velom Vrhu nalazi obnovljena kapelica Majke Božje od utjehe, dovoljno je da vas premjesti u neku drugu dimenziju stvarnosti, u kojoj ne vladaju zakoni logike već neke nepoznate iscjeljujuće sile. Tako barem tvrde Živojin Marinković i desetak hodočasnika s kojima smo se u subotu navečer popeli na najviši vrh tog dijela riječkog zaleđa, s koga se pruža prekrasan pogled na Grad Grobnik i brda u daljini.

kapelanavelomvrhuprijeo.jpg
kapelanavelomvrhuprijeo.jpg (30.98 KiB) Pogledano 1431 puta

Kapelica je već drugu godinu, otkad ju je Živojin obnovio uz pomoć vlč. Milana Špehara i vlč. Gabrijela Bratine, župnika s Drenove, meta znatiželjnika najviše nevoljnika u potrazi za iscjeljenjem ili utjehom. Mnogi od preko tisuću ljudi koji su je do sada posjetili, hodočaste barem jednom tjedno. I, to im pomaže, kažu, da se bolje osjećaju, a bogme i izlijreče od nekih bolesti. Je li to u pitanju neka vrsta placeba, vjera koja možda i nije utemeljena ili naprosto velika želja za iscjeljenjem, nitko nije istraživao, a hodočasnicima to i nije važno. Bitno je da djeluje. Čak nije važno ni što je Živojin, pravoslavne vjere, obnovio katoličku kapelicu, što se hodočasnici u njoj križaju i s dva i s tri prsta i mole očenaš u dvije verzije, vjera i snaga prepuštanja djeluje na svakog.


navelomvrhupu3.jpg
navelomvrhupu3.jpg (38 KiB) Pogledano 1431 puta

__________________________________________________________

Nadalje u tekstu slijede i neka svedočanstva onih koji su ozdravili, pa ako želite možete klikom na link nastaviti čitati ovaj tekst
http://overetuk.blog.hr/
JAPANSKI: リエカ KINESKI: 里耶卡 KOREJSKI: 리예카 GRČKI: Ριέκα HEBREJSKI: רייקה LATINSKI: Tarsatica

Avatar korisnika
Adamić
Moderator
Moderator
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 23457
Teme: 923
Pridružen: 12.6.2009, 02:27
Lokacija: Grad Rijeka

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#247  PostPostao/la Adamić » 11.12.2010, 20:07

Nisam znao da je kapelica doslovno bila uništena do temelja. Danas izgleda sjajno. :zastava:

Ovako je izgledala njezina izgradnja kad su je Talijani gradili.

Slika

velivrhcrkva.jpg
velivrhcrkva.jpg (33.92 KiB) Pogledano 1432 puta
Slika

gost1
 

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#248  PostPostao/la gost1 » 12.12.2010, 08:43

I tako je "Madonna di Guardia" postala "Majka Božja od utjehe"...

Evo punog teksta, postavljenog na panou uz kapelicu:

(velika je slika, da bude čitljiva, pa je stavljam kao thumbnail...)

Slika
b659.jpg
b659.jpg (212.86 KiB) Pogledano 1432 puta

Avatar korisnika
Adamić
Moderator
Moderator
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 23457
Teme: 923
Pridružen: 12.6.2009, 02:27
Lokacija: Grad Rijeka

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#249  PostPostao/la Adamić » 12.12.2010, 12:30

Odlično Lappino , sliku ubacujem u moju skupu sofisticiranu LPR opremu i rezultat je ovaj.


Draga braćo i sestre cijeloga svijeta!

Želim Vam predočiti svoju viziju "susret sa Majkom Božijom" koju sam imao još u djetinjstvu 1956. godine u jednom parku grada Požarevca - Srbija. Tada sam bio u jednoj velikoj muci jer nisam znao da je to Majka Božja. Rado sam joj se obratio o mojim problemima koje sam imao tada. Nakon obraćenja odgovorila mi je da se ne trebam ništa brinuti jer ću iz rodnog kraja otići daleko i da ću sve postići uz božju pomoć.

Nakon teškog oboljenja 20. decembra 1988. godine kada sam izašao na vikend iz bolnice, obratio sam se jednom gospodinu da sam teško bolestan. Saslušavši me rekao mi je da se pomolim Majki Božjoj, na što sam mu odgovorio da se molim, ali mi je rekao da se taj dan posebno molim i da ću sutra biti zdrav. Te nedjeljne večeri pomolio sam se, otišao na spavanje i desilo se veliko čudo. Snio sam tri žene starije dobi, jedva su hodale i jaukale. Vidjevši što se zbiva rekao sam im "Nemojte jaukati, dotaknite mene i ja ću vas. Biti ćete oslobođeni od svih bolesti". Poslije izgovora moje riječi su se ostvarile, a žene su bile oslobođene boli. Nakon što sam se probudio, odjednom sam osjetio veliki odsjaj koji me oblio, te sam osjetio veliku moć. Na plafonu u sobi ugledao sam gospodina Isusa Krista. Misleći da mi se pričinjava pogledao sam ponovo u plafon, a on je sa osmjehom gledao prema meni. Ustao sam iz kreveta, nisam vjerovao da stojim na nogama pun snage i volje. Osjetio da sam se ponovo rodio. Nisam više ni spavao do jutra. U kući je cijelu noć bilo veselje gdje se okupila moja rodbina koja je došla da se samnom pozdravi. U ponedljeljak jutro trebao sam se vratiti u bolnicu. Došavši u bolnicu ugledao me doktor. Nije mogao vjerovati da sam došao sam, da

tako dobro izgledam, upitao me "Tko ti je pomogao da ozdraviš?" U toku razgovora sa njim upitao sam ga "da li trebam ostati u bolnici?', na što mi je odgovorio da mogu ići kući. Nakon tri dana ukazala se Majka Božja ispred mene u jakom sjaju, dala mi je do znanja da je ona bila ta s kojom sam imao svoj prvi susret 1956. godine u Požarevcu-Srbija kada je govorila i proročila moju sudbinu do smrti. Poslije tog susreta sve sam više dobivao vizije i snage.

Nakon 10 dana pojavio sam se ispred kapele ukazanja na Velom Vrhu. Ista je bila porušena, ali to je bilo kao u snu. Tada se ona pojavila, stajala u zraku na desnoj strani u velikom sjaju nazvala me mojim imenom, te rekla "Živojine obnovi ovu kapelu i izgradi crkvu u rodnom mjestu Brodici-Srbiji na toj i toj lokaciji. Nakon obnove kapele i izgrađene crkve dobiti ćeš veliku moć od gospodina boga, da je dosta da digneš ruke u zrak ispred kapele i crkve u Brodici, moći ćeš iscjeljivati sve ljude od svih bolesti pa čak i od raka i side". Shvativši poruku Majke Božje 1988. godine obratio sam se svećeniku Gabrijelu na D. Drenovi koji me je uputio na Mjesnu zajednicu. Nisam odmah dobio podršku za obnovu kapele. Poslije sam se obratio svećeniku Gornje Drenove Milanu Špeharu koji se obradovao i podržao me u mojoj namjeri jer i sam osjeća mir na Velom Vrhu, te je vjerovao mojoj viziji. Kapela je obnovljena 1997. godine.

Obnovio sam kapelu i napravio crkvu i ostvarile su se riječi Majke Božje, te sam ih počeo sprovoditi u djelo i iscjeljivati sve ljude koji u nju, gospodina Boga i Isusa Krista vjeruju. Iscjeljivao sam mnoge ljude koji su mi se obratili od raznih bolesti.
Upravo zbog toga dao sam ovu sliku nacrtati da vam predočim kako je zaista stajala s desne strane kapele, kapelu u prijašnjem i sadašnjem stanja, a sa lijeve strane prikazana je vizija energije koja dolazi od gospodina Boga.

Ova slika biti će postavljena u velikoj kapeli, te maloj kapeli gdje je bilo ukazanje.

Draga braćo i sestre ovu poruku Vam pišem od srca. Zahvaljujem se svećenicima Gornje i Donje Drenove Gabrijelu i Milanu koji su dali svoj novčani doprinos za obnovu iste, koji sam nakon izvjesnog vremena vratio, ne da bi kapela bila moja nego da izvršim zapovijed Majke Božje. Ova kapela je dar Majci Božjoj i svim vjernicima ovog svijeta. Zahvaljujem se Majci Božjoj za ovaj dar da obnovim kapelu i napravim crkvu. Zahvaljujem se svim vjernicima ovoga svijeta koji vjeruju u gospodina Boga, Isusa Krista i Majku Božju.

Svima Vama koji budete dolazili ovamo s vjerom i poštovanjem, želim da naš dragi Bog, Isus Krist sin božji i presveta Majka Božja usliše Vaše molitve zbog kojih ste došli.

Uz veliko poštovanje od srca se svima zahvaljujem na velikoj pažnji koju pružate ovoj obnovljenoj kapeli kao i ovoj maloj na mjestu ukazanja, da bi se iste sačuvale i uvijek bile u dobrom stanju.

Vaš

Živojin Marinković
Rakaljski put 3
51 000 Rijeka

-----------------------------------------------------------
Moram biti iskren pa reći da su ovo priče za malu djecu. Dajmo malo mita da kapelica bude posječenija.
Slika

gost
 

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#250  PostPostao/la gost » 13.12.2010, 20:21

GIULIO LEHMANN - jedna od najspornijih i najtragičnijih osoba riječkog umjetničkog života


Jedina njegova poznata slika - http://croinfo.net/images/stories/vijesti/Ols_pics_Rka/Giulio-pic.jpg

Jedna od najspornijih i najtragičnijih osoba riječkog umjetničkog života bio je GIULIO LEHMANN. Nije točno ustanovljeno gdje se i kad (najvjerojatnije 1860) rodio, pa je zbog toga prilikom njegove smrti pogreb morao dvaput biti odgođen. O mjestu njegova rođenja i podrijetlu mnogo je pretpostavki, ali nijedna nije pouzdana i provjerena. Jedni tvrde da je bio Talijan, drugi da je bio Nijemac, treći pak Francuz.

Prema nekima rođen je u Ljubljani, prema drugima u Veneciji, Grazu, Trstu, Strasbourgu pa i u Rijeci. Navodno mu je otac bio austrijski časnik. Činjenica je da je školsku godinu 1871/72 završio u Rijeci. Neprovjeren je podatak i da je 1880. studirao u Veneciji na Akademiji odakle je navodno otišao u Rim i Munchen. Četiri godine potom (1884.) naslikao je Robbov zdenac u Ljubljani.

Prema nama dostupnim podacima, nalazimo ga u Rijeci 1886. Kada je napravio Portret Franza Prodama. Tom prigodom riječka La Varieta između ostalog piše: „Sappendo che il detto signore non ebbe un'istruzione regolare e che quasi si puo dire imparo da se la bella arte della pittura, dobbiamo davvero dire, che il ritrattoin questione e degno d'ogni lode.“ Te je godine naslikao u Ljubljani, gdje je navodno imao brata, izvanredan portret Gabriele Jebačin, sestre slikara Antona Jebačina, a 1889. također u Ljubljani, produhovljen Portret nepoznate. Posebnost su mu bile marine (Fiumara, Brodolom, Calle del Pozzo, i nostalgični, romantični pejzaži sa prevladavajućom sivom bojom (Pejzaž sa čempresima, Pejzaž). U rijeci je 1899. naslikao dva portreta: Ivana i Marije Tadejević.

Osobito su poznati njegovi bragozzi u venecijanskim lagunama u kojima se osjeća stanovit utjecaj velikih venecijanskih slikara Guglielma Ciardia i Pietra Fragiacoma. Ljudi i barke osvježeni tananom igrom melankoličnih, sivih tonova gube se u večernjoj izmaglici venecijanskih laguna. Struktura njegovih platna produhovljena je njegovom sklonosti za ravnotežu boje i tona. Gotovo po pravilu nije upotrebljavao više od četiri boje. Udarac kista bio je katkad lagan, drugi put snažan. No osnovno je obilježje njegova opusa potpuna odsutnost malicioznosti u izvedbi i sadržaju. Sjeta koja zrači iz pojedinih njegovih slika istinski je odraz njegova srca i njegove povučene, tragične osobnosti.

Živio je poput pravog klošara. Spavao je gdje je stigao – u potkrovljima i u napuštenim podrumima. Odbijao je milostinju i uglavnom nije bio razgovorljiv. Bio je ravnodušan prema vlastitom uspjehu. Nije podnosio ni rodbinske veze ni bilo kakve obaveze. Živeći u društvu pasa i dvadesetak mačaka, izbjegavao je svako društvo. Često je slike darivao ili mijenjao za tanjur juhe ili komad kruha.

Giulio Lehmann.jpg
Giulio Lehmann.jpg (257.06 KiB) Pogledano 1431 puta


Godine 1920. bila mu je u Rijeci priređena izložba od stotinjak slika, koja je uvelike iznenadila sve one koji nisu poznavali kvalitetu i važnost Giulia Lehmanna za Rijeku.

Budući da je bio veoma plodan umjetnik, i veoma brzo je slikao, nije mario za konačno oblikovanje slika od kojih je živio, pa u ponekim slikama (slabije kvalitete) nalazimo detalje koji su, promatrani zasebno, upravo izvanredni.

Umro je iznenada („improvvisamente cadeva a terra colto da malore improvviso“) 11. ožujka 1928. u Rijeci. Budući da nije imao rodbine, pokopan je na trošak Društva umjetnika i novcem prikupljenim uz pomoć novina.

Njegove slike nalaze se u Pomorskom i povijesnom muzeju i Modernoj galeriji u Rijeci, Narodnoj galeriji u Ljubljani, te u mnogim privatnim zbirkama u Rijeci, Zagrebu, Ljubljani, Genovi, Milanu i Veneciji.

gost
 

Čudnovati prizori s Korza

Post broj:#251  PostPostao/la gost » 13.12.2010, 21:03

Čudnovati prizori s Korza

O boemima odavno postoji toliko uopćena predodžba da više gotovo nitko ne zna podrijetlo i bit pravih boema. Mnogi su danas skloni nazvati boemom svakoga tko se ponaša pomalo neformalno i čija vanjština samo donekle odudara od činovničke uštogljenosti. Gotovo se nitko izvan specijalističkih krugova više ne sjeća nekad omiljenog pisca Henrija Murgera, koji im je osigurao slavu svojim Prizorima iz boemskog života (Scenes de la vie de boheme). I Puccini je svoje Boeme skladao na osnovi libreta sastavljena prema motivima iz Murgerovih Prizora — time je boemima još učvrstio i za više desetljeća produljio slavu.

Boemi se pojavljuju u Parizu tridesetih godina devetnaestoga stoljeća.

S tim se slažu gotovo svi koji se zanimaju za boeme. Osim onih koji tvrde da je boema bilo uvijek i svagdje i da će ih uvijek biti. Pojavljuju se s romantizmom, okupljaju se u boemske kružoke i sastaju u slikarskim i kiparskim atelijerima, kavanama i krčmama. Pomalo neobično izgledaju (na primjer — nose dugu kosu kad je u modi kratka), urednost im nije vrlina, a nije ni trezvenost (iako su neki pili jedino vodu — poput onih iz čuvene grupe nazvane Vodopije — ali to baš nije bio njihov izbor nego posljedica najvećeg siromaštva).

Prvi su boemi uglavnom bili mladi, još nepoznati i nepriznati pisci, uglavnom nepokolebljivi pobornici larpurlartističkih umjetničkih ideala kojih su se držali sve do smrti (obično od sušice!) ili, pak, do prvih društvenih uspjeha. Njih, dakle ne zanimaju ni socijalne pobude ni drugi mogući poticaji izvan same umjetnosti. Boemi gotovo nikad nisu bili buntovnici protiv društvenih nepravdi, niti su pristajali uz radničku klasu. Od nje su se radije htjeli odlijepiti i lišiti se balasta skromna podrijetla. Bili visokoga (bilo je i aristokrata!) ili niskoga roda, najčešće su se bunili protiv lošega ukusa i uskogrudnosti malograđana, za koje je tipično da se brže uspinju na gospodarskoj nego na intelektualnoj ljestvici.

Boemska su osobitost njihovi kružoci — boeme — koji su se u Parizu okupljali tridesetih i četrdesetih godina devetnaestoga stoljeća u skromnim stanovima, u umjetničkim atelijerima, u krčmama Latinske četvrti, na Monmartreu i u drugim siromašnim i sumnjivim gradskim predjelima.

Riječki boemi

Sredinom devetnaestoga stoljeća u Rijeci radi nekoliko tiskara, redovito izlaze novine, uskoro se počinju objavljivati i ilustrirane revije s književnim prilozima, objavljuju se knjige. U to se doba pojavljuju nova zanimanja, nužna da bi se osovio krug intelektualaca kojih prije nije bilo — uz svećenike, učitelje, gimnazijske profesore — pojavljuju se dinamičnija i liberalnija zanimanja, poput tiskara, litografa (obitelj Karletzky, Ercole Rezza), novinskih redaktora, urednika i novinara. S dolaskom željeznice i s početkom gradnje luke Rijeka postaje velik grad, ne toliko brojem stanovništva, koliko živošću prometa i razvojem moderne industrije. Toj izvanjskoj slici grada bitno pridonosi unutrašnja, duhovna i civilizacijska slikovitost i složenost riječkoga građanstva, pristigla iz raznih krajeva i zemalja.

Umjesto širokih velegradskih bulevara, nužan je ambijent građanskoga kulturnog života bio Korzo s luksuznim dućanima i draguljarnicama, Narodnom čitaonicom, Filharmonijsko dramskim društvom, Kazalištem (isprva na mjestu današnjega Palazzo Modello). Prizvuk velikoga grada daje Rijeci luka, jedna od najprometnijih u Europi.

Potkraj devetnaestoga stoljeća povezana je kapitalom, trgovinom i brojnim redovitim linijama s Glasgowom, Londonom, New Yorkom...

Jednim od prvih riječkih boema neki smatraju Frana Kurelca, koji kao profesor hrvatskoga jezika u riječku gimnaziju dolazi već 1849. Doduše, on jest bio kuštrav i često ne baš uredan, živio je osamljen u sirotinjskim sobicama, obilazio gostionice Staroga grada u društvu učenika i nije baš uvijek bio posve trijezan. Ali Kurelac, lički sin, nije primjer građanskog intelektualca, njemu nedostaje društvene ironije i odmaka, on je ponajprije prosvjetitelj i pučki učitelj, borac za nacionalna prava i posve neurbani — epski tip.

Prvi razbarušeni umjetnici pojavljuju se prije na stranicama tekstova riječkih pisaca negoli u stvarnom umjetničkom životu. Enrico Matcovich dolazi u Rijeku početkom sedamdesetih kao profesionalni novinar s književnim ambicijama, a najjače su mu oružje živahni i duhoviti podlisci s temama o svakodnevnom građanskom životu. Tijekom 1873. objavljen mu je i niz sveščića s pričama pod zajedničkim naslovom Racconti biondi (Plavokose priče). Priče se uglavnom odvijaju u Milanu, u uličnoj vrevi velike prijestolnice. U jednoj od njih, Allora e adesso (Nekada i sada), glavni je junak mladi siromašni novinar s umjetničkim ambicijama, kojega život ipak pokvari, kao i njegovu dragu. Potkraj sedamdesetih čuveni riječki tiskar, kulturni poslenik i gradski uglednik Emidio Mohovich u svojoj komediji Trenta e trentuno (Trideset i trideset i jedan, 1879) među glavne likove, kao pokretača zapleta, uvodi mladoga, simpatičnog kipara, miljenika žena i pustolova, koji u grad dolazi u bijegu pred zakonom, ali ne zbog nekoga osobito teškoga grijeha.

Tek se osamdesetih godina pojavljuju prvi pravi riječki boemi, poput slikara i pjesnika Marija Schittara (koji piše pod pseudonimom Zuane de la Marsecia — naziva se tako po predjelu Staroga grada u kojem je odrastao). Zuane je odbacio činovničku karijeru koja mu se nudila, polazio je likovnu akademiju u Veneciji, a nakon povratka u Rijeku teško se uklapao u građanske krugove. Rado se družio s putujućim glumcima koji bi dolazili u grad pa je i sam pomalo glumio u brojnim predstavama. No najviše je vremena provodio sa susjedima iz svoje Marsecie i obližnjih četvrti Staroga grada, poput Stera, Barbacana i Gomile. Najradije se kretao i najbolje snalazio u pučkom miljeu i u gostionicama poput one Kod arlekina (Al Arlechin). Zuanetova svijest o krčiteljskoj ulozi njegove poezije na riječkom talijanskom narječju odaje tipičnu boemsku samosvijest. Pjevao je i ljubavne pjesme (prevedeni na riječku čakavštinu neki od njegovih stihova zvuče ovako: ... »pridi, bjonda Nina / onu nevernicu san pozabil ča ni marila za moju ljubav / pridi bionda Nina/ tanac je počel), napisao je i povijesnu tragediju i pučki komad s fantastičnim, bajkovitim bićima (furijama, morama). Na donekle je netipičan način u književnost svoga doba uvukao dijalektalni govor (vernacolo fiumano), život i folklorna obilježja riječkoga puka.

U pučkoj je komediji prikazao i sebe i svoje prijatelje (Marian pittor, u Slavi Svetega Mićela, 1888) u skromnim gostionicama, kako piju crno vino, igraju karte i izvode razne šale. Tipična je i Zuanetova nesretna sudbina — život u posvemašnjoj oskudici i nesporazumima s malograđanskim svijetom. Snašao ga je tipičan, tragičan kraj; umro je mlad, od moždanog udara.

Čudna je sudbina i Pietra Pilepicha, učitelja po zanatu, književnog kritičara, hispanista i prevoditelja (sa španjolskog na talijanski), knjižničara u Gradskoj knjižnici. U mladosti je objavio zbirku pjesama Alma Verita, 1904, u kojoj je izrazito psovački i rušilački raspoložen. U pjesmi Uskrs uzvikuje — Prokleti Uskrs... u Kraju svijeta kaže: »Doći će doći (nitko ne zna kada) zvijezda i zgnječit ovaj naš svijet cio«. Živio je povučeno, sređivao i slagao knjige u knjižnici, gledao svoja posla, a u zrelim je godinama pisao mnogo uglađenije stihove, ozbiljne oglede i dopisivao se s nekim od najvećih umova svoga doba (poput Unamuna i drugih).

Rijeka puna čudaka

Od boema i boemštine izrazito se razlikuju posve drukčiji stanovnici ulice i polaznici krčmi, koji s njima nemaju ništa zajedničko, pogotovo ne s uzvišenosti boemskih ideja. U Rijeci je uvijek bilo mnogo čudaka, koji su kružili ulicama i bili već svima poznati. (Da spomenem samo Gigija Valzera, Ludu Mariju i Santa Scrobognu, a na sušačkoj strani drukčijega ali još čuvenijega Franeta Pitura!)

I riječki je slikar Giulio Lehmann, spadao u takve čudake, mnogo više nego u boeme. Od kraja devetnaestoga do dvadesetih godina dvadesetog stoljeća on je kružio ulicama u strahovito otrcanu kaputu i šeširu, a svoje je male, uglavnom rutinske i neambiciozne sličice, davao u bescijenje. I ta neambicioznost potvrđuje da nije imao nimalo boemske samosvijesti i ponosa. Hodao je pogrbljeno i plaho, za njim su godinama trčala djeca, gađala ga čime su stigla i izrugivala mu se. Bio je pravi siromašak, bez prijatelja, tek s ponekim milosrdnim zaštitnikom, koji bi ga katkad počastio tanjurom juhe. Doista je bio čudak pa se o njemu malo zna, a i to uglavnom same proturječne i nepouzdane činjenice, poput onih koje kažu da nije imao stana, da je živio s brojnim psima i mačkama, kao i da je bio iz bogate obitelji koja ga se sramila...

Originali, poput Lehmanna, nemaju stajališta, oni su zapravo najčešće autisti, koji ni sa kim ne komuniciraju, nego su jednostavno — takvi! Oni se katkad u krčmi i mogu sresti s boemima, ali ne pripadaju za isti stol. Boemi su svjesni svoje društvene uloge, oni su obično ponosni i puni velikih ideja. Druga je stvar što najčešće nisu baš siti ni osobito uredni, niti se uvijek ponašaju kao pristojni građani.

Tko su i kakvi sušački boemi?

Prvi su sušački boemi u odnosu na riječke ponešto zakasnili. Zametak im je tajni učenički kružok, zapravo konspirativna i borbena grupa Cefas. Upravo je tih godina na prijelazu stoljeća među mladima gotovo pomodan anarhizam, a atentat omiljena riječ s prizvukom uzbuđenja. U takvu je prevratničkom raspoloženju u podrumima sušačke gimnazije nekolicina prijatelja smišljalo svoje revolucionarne planove. U tim je podrumima, vjerojatno upravo 1900. godine, tadašnji četrnaestogodišnjak Janko Polić (koji se tek poslije prozvao Kamovom), objašnjavao svom najboljem prijatelju Miji — Mišku Radoševiću »potrebu nove, revolucionarne političke akcije«, a budući da je znao da se i on »bavi literaturom i znanošću« htio ga je privući u svoj »kvaternijanski-anarhistički« klub Cefas, koji bi trebao podići bunu, revoluciju, dignuti dinamitom i bombom čitavu Hrvatsku u jedan revolucionarni, krvavi kaos«. Tako je Janko govorio Mišku.

Osim u Sušačkoj gimnaziji osnovan je Cefas i u krugu učenika Pomorske škole u Bakru. Jednoga kišnog dana u riječkom Giardinu Pubblicu (u parku na Mlaki) Josip Baričević podnosio je tajni izvještaj o bakarskom odvjetku svojim nekadašnjim kolegama iz gimnazijskih klupa. Baričević je bio novopečeni bakarski učenik, no, očigledno, i nadalje u čvrstoj vezi s književnosti sklonim gimnazijalcima.

Najveći im je uzor bio Kvaternik i njegova pobuna, a najveći neprijatelj ban Khuen Héderváry. Klub se vrlo brzo rasplinuo, a Janko je već 1901. isključen iz Gimnazije i nastavio školovanje u Senju. I tamo je pomišljao da se pridruži »tajnome društvu« gimnazijskog konvikta, ali nije bio dovoljno brz — uskoro je bio isključen i iz senjske gimnazije. Baričević je, pak, sljedeće godine napustio bakarsku Nautiku. Samo je Radošević uredno položio ispit zrelosti i nastavio školovanje na studiju prava.

Polići

Najzanimljivija se skupina mladih pisaca i intelektualaca, poniklih u Sušačkoj gimnaziji, početkom dvadesetoga stoljeća okupljala oko obitelji Polić, koja se nakon poslovnoga sloma 1902. seli u Zagreb. Oko 1905. to je druženje najintenzivnije, a grupica osebujnih likova počinje se ubrzo osipati. Opisat ću ukratko jednog po jednog od njih, ali ne po redu kojim su došli na svijet, nego po onome kojim su otišli!

Prvi — Milutin. Uz trojicu je prijatelja tu i Jankov brat Milutin, daroviti senzibilni kompozitor, no on je u društvu šutio jer je bio teško bolestan. Ljubo Wiesner, zagrebački pjesnik i pisac, obiteljski prijatelj iz tih dana, rekao je za njega da je izgledao »kao neki sablasni Krist, sa dugom vranom kosom na ramenu, s ogromnim crnim očima koje se nikad ne zaboravljaju«.

Unatoč mladosti, osim osebujna lika i jezovite bolesti, imao je izgrađene umjetničke nazore, kojima se protivio tada omiljelom glazbenom folklorizmu i nacionalnom usmjerenju u umjetnosti, suprotstavljao se autoritetima poput Zajca i Kuhača i volio tada posve zaboravljenoga Lisinskog.

Ta se umjetnička i boemska druženja odvijaju nekoliko ključnih godina i u Zagrebu i na Sušaku i u Rijeci i u Veneciji, kamo Milutin odlazi na konzervatorij, a s njim tamo boravi i Janko, kao i u Puntu na Krku, kamo obitelj odlazi ljetovati jer tamo radi jedan od brojne braće.

U Veneciji Polići upoznaju slikara Josipa Morettija, rodom Bakranina. I on je poslije postao čest gost njihova zagrebačkog doma. Nije bio ni velik ni buntovan slikar, ali je na neki način bio zanimljiv kad su ga i Janko Polić i Josip Baričević ocrtali u svojim djelima, a najmlađi brat Nikola Polić ispisao je o njemu brojne esejističke retke i iznio svoja sjećanja.

Jedna je od glavnih njegovih osobina da voli boeme i rado govori o njima. Zamišlja ih ovako: »Artist, šešir 'Borsalino'« i širokih oboda, nekonvencionalno odijelo, preziranje žena i lijepo, slikovito i duhovito brbljanje.« On je »teško ogorčen«, što je publika sposobna da shvaća samo »komercijalnu picturu«, a ne može da dokuči »čiste i uzvišene« artističke duše. No unatoč svoj uzvišenosti ideja Moretti, kojemu su glavni pojmovi impresionizam i simbolizam, za kruh je slikao i reklame i cimere i portrete gospođa i komercijalne slike s brodicama na pučini i primorske ugođaje.

Baričević je volio ocrtavati čudake i osobenjake. Janko je pak Morettija opisao kao pristojna mladića kojemu je sklon (stvorio je po njemu lik Rubellija u Isušenoj kaljuži), no učinio mu je još goru uslugu, prikazujući ga (doduše pod krinkom Rubellija) kao slikara koji ne razumije bit suvremene umjetnosti: »On se diči nedostižnosti staroga slikarstva i očito ne razumije destrukciju i ekspresivnost najmodernijega slikarstva svoga vremena.«

Moretti (ako ga se protumači prema liku Rubellija) zalaže se za ljepotu, a Kamov se (zapravo njegov lik Toplak, također u Kaljuži) izrazito zalaže za naturalističku grubost i za halucinaciju, delirij...

O Janku Poliću Kamovu ispisano je mnoštvo stranica. Smatrali su ga pravim boemom i njegovi prijatelji i najmlađi brat, esejist, feljtonist i pjesnik Nikola Polić, koji je za njega rekao da je bio »boem čiste vode«. Tako ga je vidio i prvi istraživač njegova djela Vladimir Čerina, koji je smatrao da njegove patnje nadmašuju sve muke opjevanih pariških boema.

Janko je od najranijih dječačkih dana izazivao ekscese i bio nepomirljiv. Namjerno je mutio ustajale građanske vode i skandalizirao pristojan svijet. Izbačen je iz dvije gimnazije, pobjegao je od kuće i lunjao s putujućim glumcima. Lunjao je i po zagrebačkim birtijama i po Italiji, činilo se kao da bježi od sebe sama. I smrt ga je zaskočila na putu, u Barceloni, u najvećoj oskudici i neimaštini, u bolnici za siromašne. Janko se grozio ljepote i zalagao za slobodu, a njegovo je glavno umjetničko oružje bilo antiestetizam. On je književnost shvaćao vrlo ozbiljno i posve joj se stavio u službu. U jednom je pismu bratu Vladimiru napisao: »... ja idem za golom istinom, pa sam tu istinu skresao u brk samome sebi...«

Piše mu i da ide na sveučilište i u knjižnice i (kaže, »sve rjeđe«) — u bordel i birtiju. Svoju je bjesomučnu borbu na život i smrt s literaturom jasno i glasno izrekao rečenicom: »Poeziju grabim za vrat.«

Josip Baričević pripada onima koji u životu nemaju sreće. Kamov je iskreno suosjećao s njim i nazvao ga nesretnikom, »koji trpi i koji se je radi prevelikog osjećanja dužnosti i poštenja dao izigrati... nije zavrijedio da mu se itko izruga koji u ovome društvu nalazi rješenje svojih problema. Baričević je darovit i inteligentan; napisao je nekoliko novela, koje su vrlo lijepe, zaobljene i tanašne... Radove je objavio u jedinoj knjizi Novele i portreti, u kojoj je obradio zanimljive, pomalo groteskno ocrtane likove poput Artista (po Morettiju Zajcu) i Originala (možda književna preobrazba riječkog »originala« i slikara Giulia Lehmanna).

Volio je opisivati i nagle preokrete, neobične situacije, mračne i halucinantne smrti.

Ni on nije dovršio školovanje, nego se mučio kako da ne izigra svoje nazore i kako da preživi pisanjem u riječkom »Novom listu«.

Imao je ženu i djecu koju je trebao izdržavati, ali je jednoga dana jednostavo nestao.

Kada se, nakon desetak godina, ponovno pojavio iz bijelog svijeta, njegova se nesreća još samo jednom ukazala — spopao ga je moždani udar i brz kraj svih njegovih muka.

Kraj boema i boemštine

I Miško Radošević osebujan je lik, ali on je rano prestao biti boem i prestao se zanimati za književnost. Nakon završena prava posvetio se građanskoj karijeri. U mladosti je bio Jankov intimus, ispovjednik kojemu Kamov upućuje brojna pisma. Radošević je jedini uredno završio studij, gradi odvjetničku i političarsku karijeru.

Ni Nikola, najmlađi brat iz brojne Polićeve obitelji, nije dovršio nikakve nauke. Polazio je građevinsku školu i naglo prekinuo školovanje. Kao literat formirao se u obiteljskom krugu i u sjeni Matoša i Ujevića. Pisao je pjesme, ali živio je od brojnih feljtona, raznovrsnih novinskih članaka i svega što je njegovo pero moglo ispisati da bi se domoglo dinara. Živio je i pisao isprva u Zagrebu (Zagrebačke šetnje), potom u Sušaku (Sušačke subote), gdje se konačno i skrasio. Najčešće je bio slobodnjak, iako su i njega, da mu pomognu, pokušali pretvoriti u činovnika, doduše u kulturi.

Na najmlađem je Poliću, koji je nekoliko desetljeća nadživio sve ostale iz svoje družine, ostalo da piše Iskopine, da kopa po svojoj memoriji i slaže krhotine o Kamovu, o svojoj obitelji i smrtima u njoj, o svojim prijateljima i sebi samom. Taj je autobiografski zapis i izvještaj svjedoka za Nikicu zapravo spis o njemu najbližim boemima i o njihovoj boemštini.

Moglo bi se tražiti boeme među umjetnicima novijih vremena i naših dana, prisjetiti se još ponekog slikara i pjesnika, no boemi su već odavno iščeznuli, istovremeno kad i klasični malograđani i pravi građani. Današnje pojave izgledaju bitno drukčije i treba ih drukčije imenovati.


Ervin Dubrović

gost
 

JŠK SLAVIJA

Post broj:#252  PostPostao/la gost » 13.12.2010, 21:20

Osim Orijenta, najpoznatijeg Sušačkog nogometnog kluba, na Sušaku je bilo još nogometnih klubova. Najpoznatiji među ostatkom svakako je JŠK Slavija - Trsat, koji bi da još postoji, negdje u ovo vrijeme slavio 105 godina postojanja. Klub je dobio ime po uzoru na SLAVIJU iz Praga (u to vrijeme jedan od najboljih klubova Europe). Jedan od utemeljitelja Kluba bio je njen prvi i dugogodišnji predsjednik Gustav Stošic, a uz njega odbornici Mihael Mihelćić, Klemento Kamenar, Drago Koharević i Ivan Matrljan. Ispočetka se nogomet na Trsatu igrao na pogodnim lokacijama koje su mogle poslužiti kao improvizirana igrališta. Počelo je na ravnici blizu "Lokve" na predjelu zvanom Sad, zemljištu uz staro groblje.
Ubrzo "Slavijaši" sele na "Ungarezovo", ravnicu uz sadasnju Krautzekovu ulicu blizu Rubešove kuće (sada skladište "Jasena"). Za igranje je korišten i prostor Vele Ravne na Rupnu, a pogotovo "Njivina" iza škole gdje je kasnije izgrađena Dvorana Mladosti. Povremeno se igralo i na prostoru Brajda, kamenoloma u Martinšćici.
Početkom Prvoga svjetskog rata prekinuta je svaka aktivnost nogometaša, a 1919. godine - kada je već Trsat bio pod okupacijom Talijana - obnovljena JŠK SLAVIJA nastavila je svoju aktivnost. Talijanska vojna komanda na Trsatu namjeravalaje na prostoru Njivine izgraditi "pravo" nogometno igralište, ali su Trsaćani taj prijedlog na sastanku cjelokupnog članstva energično odbili. Ubrzo je zalaganjem Orijenta i njegovih članova započela gradnja igrališta na Krimeji na kome su listopada mjeseca 1922. godine odigrane i prve utakmice, a svečano otvaranje uslijedilo je 20. svibnja 1923. godine. Svi sušacki klubovi potom su svoje utakmice igrali na novom igralištu, Slavija također.
Između dvaju svjetskih ratova Slavija se uspješno takmičila u prvenstvu I. Župe Zagrebačkog podsaveza zajedno sa sušačkim klubovima Orijentom, Jelom, Viktorijom i Triglavom, kostrenskim Jadranom, te klubovima iz Crikvenice, Kraljevice, Bakra, Hreljina, Krasice i Delnica. U istom je vremenu igrala niz prijateljskih utakmica s klubovima iz Zagreba, Karlovca, Ogulina, a gostovala je u Trstu, Rijeci (Fiume), Postojni i Kranju.
Najveće uspjehe Slavija je zabilježila u prvoj polovici tridesetih godina prošlog stoljeća. Godine 1933. osvojila je prvenstvo I. Župe Zagrebačkog podsaveza, a u susretu za Pokrajinskog prvaka Hrvatske izgubila je od BGSK Bjelovar. Već 1935. godine, počela je seoba najboljih trsatskih igrača u bogatije klubove Orijent i Jelu. Nakon Prvog svjetskog rata na Trsatu je niknulo nekoliko malih, "divljih' neregistriranih klubova čija su imena bila: Primorje, Zrinjski, Ilirija, Hajduk, Slaven i Saksonija na Vojaku. Njih su formirale grupe odraslijih dječaka, vijek trajanja bio im je vrlo kratak, ali iz njihovih redova regrutirali su igrače JSK Slavija i SK Frankopan, drugi trsatski klub osnovan 1919. g. koji je djelovao do 1926. g. kada se fuzionirao sa Slavijom. I taj je klub dao svoj doprinos razvoju nogometne igre u ovom kraju. Kraće vrijeme 1928. g. na Trsatu je postojao i ŠK Trsat.
Po završetku Drugog svjetskog rata Trsat nije obnovio nogometni klub. Najbolji igrači prijeratnih susačkih klubova okupljeni su 1946.g.u novoformiranom Fiskulturnom društvu JEDINSTVO Sušak koje se takmičilo s najboljim hrvatskim klubovima u novoformiranoj Hrvatskoj ligi. Kada se FD Jedinstvo početkom 1947. g. spojilo s FD Primorcem u novo društvo PRIMORJE, a ovo se početkom 1948. g. fuzioniralo s riječkim Kvarnerom, na Trsatu je 22. prosinca 1948. g. osnovano Fiskulturno društvo BUDUĆNOST u kome su osim Trsaćana okupljeni i drugi susački igrači. Budućnost je uspješno nastavila tradiciju prijeratne Slavije, ali je voljom nekih sportskih djelatnika Sušaka 22. lipnja 1953. g. prestala postojati, točnije preimenovana je u novi Orijent koji je nastavio tradiciju onog iz 1919. godine. Ovim je činom zauvijek zamro nogomet na Trsatu, prekinuta je tradicija i uspomena na JŠK Slaviju.

JŠK Slavija.jpg
JŠK Slavija.jpg (126.8 KiB) Pogledano 1521 puta

Avatar korisnika
nikola
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 11096
Teme: 267
Pridružen: 27.7.2009, 16:32
Lokacija: Na kopnu, moru i u zraku

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#253  PostPostao/la nikola » 15.12.2010, 11:28

Lagana pričica iz biltena "novi vitRi" vodiči Kvarnera. Ima tamo tekst i našeg uvaženog člana...
Koliko državljanstva imaju Riječani?

Rođena sam Riječanka, čak bih mogla reći i Fiumanka, i odrasla sam slušajući priče svoje obitelji o Rijeci kakva je nekad bila. U adolescentsko doba one su mi bile dosadne. Tada sam priče i običaje prihvaćala zdravo za gotovo, ne uviđajući bogatstvo koje one prenose. Otišla sam studirati u drugi grad, gdje sam, istražujući najbrži put od stana do fakulteta, otkrivala predivne ulice, spomenike i priče koje krase taj grad. To me je napokon potaknulo da dignem pogled kada šećem Korzom i da se 2001.(!) iznenadim onim predivnim ljiljanima na zgradi iznad “Peka” (ma tko li ih je tamo stavio dok me nije bilo?!). I ti predivni ljiljani učinili su da sam se počela prisjećati i pomnije pratiti priče svoje obitelji. Na primjer, kada bi moja nona Marija rekla da “gre va velu crikvu”, to je mogla biti samo crkva Marijina Uznesenja, ista ona koja je za nonu Angelu “duomo”, dok je “katedrala” Sveti Vid. Iako su na talijanskom duomo i katedrala istoznačnice, za stare Fiumane to su dva bitno različita pojma. Moja je nona Marija (rođena 1900.) prošla različite pučke škole u Rijeci - mađarsku i talijansku, braća su joj imala mađarska i njemačka imena, ali doma se pričalo hrvatski.

Mogla bih svašta napisati o svojoj noni, ali jednu priču koju pričam turistima kada stignu u Rijeku, odnosi se na noninog brata Franza, tatinog ujaka.
Ona mi služi da bih objasnila kroz koje je promjene prošla Rijeka u prošlom stoljeću. A ta priča kaže da je zio Franc, do sada, promijenio 6 državljanstva (!), iako je cijeli život proživio u Rijeci.
Zio Franc rođen je u Rijeci 1912. godine, u Austro-Ugarskoj monarhiji, gdje je i živio do 1918. Od 1919. do 1920. godine boravi u talijanskoj Regenciji Kvarner sa sjedištem u Rijeci, nakon toga, od 1920. do 1924. u Slobodnoj Državi Rijeka, da bi od 1924. do 1943. obitavao u Kraljevini Italiji i gradu čije je ime promijenjeno u Fiume, a njegovo osobno u Francesco, od 1947. do 1991. u svom rodnom gradu, ali u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, a od 1991. do danas primirio se u najvećoj luci Republike Hrvatske.
Danas zio Franc ima 98 godina, ne čuje i ne vidi dobro, ali i dalje sam cijepa drva i radi trešćice, zdravlje ga dobro služi pa se ne bih začudila ako se kroz neko vrijeme ne pohvali i novom “državom”, Europskom unijom.

Što se tiče moga prijatelja Fabrizia, jednom mi je ispričao da mu je djed rođen u Austro- Ugarskoj monarhiji, otac u Italiji, on u Jugoslaviji, kćerka u Hrvatskoj, a svi su rođeni u Puli.
Dakle, nije Rijeka osamljen slučaj »prebacivanja« iz jedne države u drugu. Zbog toga se i ne treba čuditi kada Amerikanci u potrazi za korijenima ne mogu naći Matulje in Austria ili Pehlin in Hungary. Teško je objasniti kroz koje su sve promjene prošli ovdašnji ljudi i koje su sve znanje morali iskoristiti da bi se snašli u turbolentnom dvadesetom stoljeću.

Irena Rešetar
Turistički vodič
JAPANSKI: リエカ KINESKI: 里耶卡 KOREJSKI: 리예카 GRČKI: Ριέκα HEBREJSKI: רייקה LATINSKI: Tarsatica

Avatar korisnika
Adamić
Moderator
Moderator
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 23457
Teme: 923
Pridružen: 12.6.2009, 02:27
Lokacija: Grad Rijeka

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#254  PostPostao/la Adamić » 15.12.2010, 13:20

Jučer sam to čitao. Znam kako si došao do tog teksta. :kava:

Dobro piše. Sviđa m ise. Ali koja je to naša članica , jer ja nemam pojma o kojoj se članici radi. Može i na pp.
Slika

Avatar korisnika
nikola
Legenda foruma
Legenda foruma
 
Postovi: 11096
Teme: 267
Pridružen: 27.7.2009, 16:32
Lokacija: Na kopnu, moru i u zraku

Re: Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi

Post broj:#255  PostPostao/la nikola » 15.12.2010, 13:22

Adamić napisao:Jučer sam to čitao. Znam kako si došao do tog teksta. :kava:

Dobro piše. Sviđa m ise. Ali koja je to naša članica , jer ja nemam pojma o kojoj se članici radi. Može i na pp.

Krivo si pročitao. Rekao sam član. Eminentni.
JAPANSKI: リエカ KINESKI: 里耶卡 KOREJSKI: 리예카 GRČKI: Ριέκα HEBREJSKI: רייקה LATINSKI: Tarsatica

PrethodniSljedeće

  • Similar Topics
    Odgovori
    Pogledano
    Zadnji post

Vrati se na: Povijest

Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 4 gostiju